Ja spremam krizmanike. I ne mogu, a da se ne zapitam: zašto se uopće trudimo?!
Zapravo, ja sam jedna od onih povlaštenih: nemam ih mnogo. Dovoljno da malo dužim pogledom zaključim tko je prisutan, a tko ne, dovoljno da svakog imam u džepu sa svim dobrim i lošim što čine. A vidi se svašta.
Moji krizmanici se spremaju dvije godine. Bit sveg spremanja je uključiti ih u život župne zajednice, pokušati im približiti činjenicu kako je župa nešto njihovo osobno, a ne mjesto koje čini župnik i vjeroučiteljica sa bilježnicom u koju idu plusevi i minusevi.
A najbolje je kada krenemo 'krizma je sakrament kršćanske punoljetnosti'. Da baš. U osmom razredu pogotovo. Kakav Duh Sveti i njegovi darovi?! To je na predzadnjem mjestu. Niže od toga je samo druženje s rodbinom koje treba podnijeti taj dan za ručkom. Svodi se na to: bio bi to super dan samo da nema toga ručka. I one dosadne, dugačke mise prije toga. Sve ostalo je u redu. Odjeća, šminka, kumovi, pokloni, kolači... ALi ove dvije stvari baš pokvare atmosferu.
I zaista, zaista ne mogu, a da se ne zapitam: ma što mi to radimo?!!! Sve nade polažem u Sinodu. Sinoda, spasi nas!!!
Pokušavam napisati letak kojim ćemo pozvati ljude na korizmenu ispovijed. Ne ide mi baš. I ne mogu, a da se ne zapitam: zar se sakrament zaista sveo na reklamu?
Radim to nekoliko puta godišnje: dođite na korizmenu ispovijed, pripremite se za Božić, proslavite župno proštenje bez starih grijeha, budite obnovljeni na procesiji za Tijelovo... I svaki put tražim neku novu sliku i neki originalan način kako reći: 'Ljudi, riješite se starog tereta i budite novi! Tri za jedan! U jednoj ispovijedi dobivate oproštenje grijeha, mirnu savjest i novi početak!' Ali koliko god reklama bila originalna i zanimljiva, a podnošljivo teološki ispravna, na koncu su tu uvijek isti ljudi. A sakrament - onaj koji je tako velik i značajan i važan - postaje nešto što prodajemo kao lonce sumnjive kvalitete, vodene usisavače ili sprave za vježbanje. Ako dođete na ispovijed, poslije će u župnoj dvorani biti soka i čaja! Ispovijeda čak sedam svećenika - nema gužvi i čekanja! Pomirite se sa Bogom, ljudima i samim sobom - nećete požaliti!
Kada je to točno sakrament pomirenja/oproštenja/spasenja postao toliko olako shvaćan?!
K tome, kažu, bit će još gore... Jer kako je u Europi, kojoj težimo... Kako je u svijetu... Tko li će biti te pastoralne veličine koje će smišljati reklame za sakramente za europsku i svjetsku Hrvatsku?! Bojim se i pomisliti...
Everybody screamed
when I kissed the teacher
and they must have thought they dreamed
when I kissed the teacher
all my friends at school
they had never seen
the teacher blush
he looked like a fool
nearly petrified 'cos he was.
Taken by surprise
when I kissed the teacher
couldn't quite believe his eyes
when I kissed the teacher
my whole class went wild
as I held my breath
the world stood still
but then he just smiled
I was in the seventh heaven
when I kissed the teacher.
One of these days
gonna tell him I dream
of him every night
one of these days
gonna show him l care
gonna teach him a lesson alright.
I was in a trance
when I kissed the teacher
suddenly I took the chance
when I kissed the teacher
leaning over me
he was trying to explain
the laws of geometry
and I couldn't help it
I just had to kiss the teacher.
One of these days
gonna tell him I dream
of him every night
one of these days
gonna show him l care
gonna teach him a lesson alright.
What a crazy day
when I kissed the teacher
all my sense had flown away
when I kissed the teacher
my whole class went wild
as I held my breath
the world stood still
but then he just smiled
I was in the seventh heaven
when I kissed the teacher.
When I kissed the teacher
when I kissed the teacher
when I kissed the teacher
when I kissed the teacher
Sanjala sam ga noćas. I bilo je tako živo, kao da stoji, tu, preda mnom. I ne mogu, a da se ne zapitam: zašto se uvijek moramo probuditi?!
Čini mi se... kao da sam sanjala baš u ono doba pred svitanje. Zato je u snu i bio suton. Sjene su se izdužile tako da ga nisam ni vidjela da stoji ispod onog velikog drveća pred zgradom, onog s bijelom korom i glomaznim lišćem. Izdvojio se iz pozadine u jednom glatkom pokretu, što je oduvijek bio njegov zaštitini znak. Ta lakoća s kojom se kretao. Ta sporost u najjednostavnijim radnjama Kako skida rukavice. Kako zatvara knjigu. Kako mrsi kosu. Kosa. Oduvijek sam iracionalno reagirala na njegovu kosu. Kosu sam voljela i kada sam njega mrzila. Porasla je otkada sam ga posljednji put vidjela. Stavio je plave pramenove.
Prišao mi je posve blizu, kao da to smije, kao da ga nije briga tko smo i gdje smo. Jednim dugačkim, čvrstim pokretom pomilovao mi je leđa. Ja njega nisam dotakla. Ja nikad.
Možda ga je moj san privukao. Možda se prepoznao u mom pogledu. Drugi dan mi je došao, nasmiješen i zaigran, pružio mi ruku i ispitivao sve sitne besmislice koje se i među strancima pitaju. Ali ja sam se sjećala sna. I drhtala.
Računalo je s vremenom postalo važan dio mojega života. I ne mogu, a da se ne zapitam, je li ispravan osjećaj da me to više približilo mojim učenicima nego većina pedagoških knjiga?
Generacije koje danas podučavamo su rasle uz računalo. Trogodišnjaci koji crtaju na računalu, četverogodišnjaci koji gledaju crtiće na internetu, petogodišnjaci koji downlodaju programe za igru, trinaestogodišnjaci koji gledaju zna-se-što i tako sve dalje. Lektira s interneta, rješenja zadataka iz fizike s interneta, isprintane čitave stranice bez uređivanja proglašene referatima... I mora se priznati, onaj tko se sam ne koristi računalom, bit će u toj igri pregažen. Pregažen i ismijan. Mnoge starije kolegice su primjer. Od starih i iskusnih 'profa' koje se ne mogu preveslati jer su sve već vidjele, postale su 'one koji ne prepoznaju lažne i/ili tuđe zadaće'.
A najgore od svega - kako predavati vjeronauk tim generacijama koje imaju na dohvat ruke sve najbolje i najgore od moderne civilizacije, a teško razlikuju koje je koje. Nekoć je nabavljanje pornografije značilo sramotu na kiosku i stalnu opasnost da naiđe baš onaj netko tko te nije smio vidjeti, pa tako i određenu nedostupnost, a danas je to tek klik iz svoje sobe bez ikakvog značenja. Gubi se ta dimenzija srama. Kako onda objasniti da je to nešto loše, ako se ne osjećamo loše dok to činimo? I tako dalje i tako dalje...
Računalo je divna stvar. Ja ga volim. Internet nudi predivne mogućnosti. Ali treba ga znati koristiti. A kako u taj svijet uvesti i podučavati moral...? Većinu vremena - teško.
Ovaj tjedan sam bila bolesna. I ne mogu, a da se ne zapitam: jesi li prosvjetni djelatnici jedini koji će trpjeti bolest jer je bolovanje jednostavno prekomplicirano dobiti?
Svi su imali gripu... Mjesec dana su razredi bili desetkovani. Tek tada je moguće doživjeti koliko pedagoški posao zapravo može biti predivan... Kada ih u razredu ima petnaestak, kada možeš svakoga čuti, do svakoga doći, svakoga zamijetiti. Možda će neka budućnost donijeti da nam i to bude svakodnevica.
Ali uz tu dobru, ima i loša vijest. Svaka zaraza, prije ili kasnije, s đaka dođe i do profesora. I onda kreću muke po bolovanju. Svako bolovanje traži da se kolege opterete zamjenama. A zamjene su muka. I redovito učine više štete nego koristi i treba barem duplo sati od zamijenjenog da se sve vrati na staro. Zato trpimo...
U ponedjeljak glavobolja, u utorak temperatura, u srijedu kašalj, u četvratk sve to skupa, u petak odlazi i glas i onda napokon vikend - jedini dani koji nisu podijeljeni na male mučne komadiće od 45 minuta.
Jedino su dragi bili osmi razredi. Na moje 'koliko se god voljela nadglasavati s vama, danas jednostavno nisam u stanju' gotovo svi su bili tihi kako nisu bili otkada su ušli u pubertet. Volim osme razrede. Oni su mi najdraži.
Možda gripa do ponedjeljka prođe. Mora proći. Ovako više ne ide.
Danas sam bila oborena. Na leđa. Usred škole. I ne mogu, a da se ne zapitam: je li došlo to vrijeme? Jesu li nas napokon počeli tući?
Inače je dan bio posve uobičajen, dežurstvo za vrijeme velikoga odmora kakve sam odradila već stotine. Samo što je danas taj osmi razred, iz nekog samo njima znanog razloga, trčao. Veliki, prerano izrasli klipani i pun, prepun dugački hodnik. Upozorila sam ih dvaput. Sljedeće što sam mogla početi bilo je trčati za njima po školi. To mi je bilo malo previše. Možda sam trebala, jer sljedeće čega se sjećam je udarac, zatim tama i onda deseci znatiželjnih glava koje se nadviruju nad mene. I shvatila sam, samo tako, da ležim na leđima usred školskog hodnika usred špalita od najmanje dvjesto svojih učenika. A sa svih strana naviru novi. Prestrašno.
Nastavak je bio posve stihijski: odvući nesretnika koji je imao najmanje sreće i nije vidio jednu od najvećih profesorica u školi pa se punom snagom zaletio u nju do razrednika, natjerati ga da prekrši sve međuučeničke kodekse časti i oda tko je trčao s njim, odvesti cijelu povorku pedagogu, zatražiti hitnu sjednicu razrednog vijeća da se izglasaju kazne, staviti led na čvorugu na glavi koja je naglo oticala i riješiti problematiku je li ruka slomljena ili samo pošteno natučena, slušati po nekoliko puta od starijih kolegica priču kako je prije dvadesetak godina na isti način kolegica iz biologije zaradila gips i da se oko toga nije digna apsolutna nikakva buka, preživjeti pitanja...
A cijelo vrijeme sam razmišljala samo o dvije stvari: hvala Bogu što se radi o učenicima onog osmog razreda u kojem ne predajem i koji me ne poznaju jer me samo to čuva da se neki novinar ne dočepa priče i ne stavi velika slova na naslovnicu: 'Učenici tukli vjeroučiteljicu jer vjeronauku nije mjesto u školi' ili nešto slično inteligentno i drugo: kakva bi hajka nastala da je neki profesor išta slično učinio nekom učeniku - nikada ne bi prestali slušati o tome. ..
I za kraj priče, nakon što je beskrajan dan došao kraju, tiho mi se približio jedan od delikvenata miljenika i rekao: 'Sve sam čuo. Znam o kome se radi. Smatrajte ga prebitim.' I nisam mogla, a da se ne nasmijem i zapitam: tko mi je ikada mogao objasniti što sve znači raditi u školi?!
Danas su mi rekli: "Vi ste vjeroučiteljice baš zanimljivi. Svi profesori jako vole cure. One su dobre, uredne, poslušne, zlatne... Ali vi, vi baš više volite dečke!" I ne mogu, a da se ne zapitam: moraju li baš svi profesori imati miljenike?
Ironično je to kako se u školi uvijek bavi samo onim krajnjim vrijednostima... Onima jako dobrima ili onima jako lošima. Čak više drugima nego prvima. Ti drugi su oni koji vam ometaju nastavu, kasne na sat, ne nose pribor, ne pišu zadaću, dobacuju sitnice kojima je cilj učiniti njega cool, a profesora izgubljenim... Ti drugi postoje u svakom razredu i u svakoj generaciji. Ti drugi su oni koje brzo zapamtiš i koje najdulje znaš po imenu, oni o kojima najviše razmišljaš i s kojima se najviše boriš. Oni za koje kažeš da ti neće nedostajati i uvijek to porečeš.
Oni su zanimljivi, prkosni, nisu na prodaju. Oni su buntovnici, hrabri, ludi. Njih ne voliš trenutačno zbog toga što ti život čine teškim, ali voliš ljude kakvi će postati. Barem se možemo nadati... Jer ako su već sad okruženi oblakom duhanskog dima, neispavani, polugluhi zbog vječnih slušalica u uhu, promiskuitetni na tisuće sitnih i pokoji veliki način, s lošim ocjenama koje koče napredak... Što možemo osim nadati se za njih? Moliti za njih? Ne dići ruke od njih?
Ja imam miljenike. Priznajem. ALi moji miljenici su strogo čuvana tajna. Nisu iz redova dobrih, urednih i poslušnih. Ja volim razne Jurice, Tomislave i Mihaele koji me izlude na satu... ali i nasmiju kada nitko drugi ne može. Ali to je smijeh u nutrini, u tišini... Ššššš... Nemojte im reći. Jer ne mogu, a da se ne zapitam: možda je izbor mojih miljenika upravo ono što me najviše čini vjeroučiteljicom. Ne treba zdravima liječnik...
Danas preispitujem svoje pedagoške metode i ne mogu, a da se ne zapitam: koliko su zapravo vjeroučitelji u kontaktu sa stvarnošću?
U osmim razredima obrađuje se tema spolnosti. Jako, JAKO važna tema (po mom mišljenju). Zato je ja razvučem na nekoliko sati, raspravljam, demonstriram, uvjeravam, odgovaram na pitanja. Govorim o masturbaciji, homoseksualizmu, kontracepciji, promiskuitetu i predbračnoj čistoći... Tjeram ih da se pitaju, crvene, obrazlažu, pišu zadaće, grafove i eseje. Pokušavam dokazati da se posljedice promiskuitetnog ponašanja: spolne bolesti, neželjena trudnoća, nepromišljenost koja vodi u psihičku nestabilnost, zasićenje, natjecanje, nezainteresiranost, predbacivanje, nesigurnost, strah. Spolnost se svodi samo na zadovoljenje nagona i znatiželje. Počinje se shvaćati kao nešto sporedno i nevažno i ne razvijaju se sve mogućnosti koje su nam darovane.
S druge strane, čuvanjem predbračne čistoće osjeća se duboko zadovoljstvo jer se spolnost shvaća kao nešto dragocjeno što povezuje dvoje ljudi. Ne troje, petero ili dvadesetero. Ne gomile, nego dvoje. Veća je kvaliteta, povjerenje, intimnost, sloboda, sigurnost. Na prvo mjesto dolazi ljubav. I nebo je granica...
Osmaši to shvaćaju i prihvaćaju tek... djelomično (da se optimistički izrazim). Jer oni su divlji i neobuzdani, polugoli, bombardirani seksom sa svih strana izvana, a hormonima sa svih strana iznutra i nitko im, ali nitko (osim njihove vjeroučiteljice, a što znači jedan glas?!) ne govori da je spolnost nešto posebno, a ne nešto što pokupiš usput i koristiš tek toliko. Oni svojoj spolnosti pristupaju kao da imaju mobitel, ali na njemu koriste tek funkciju primljenih poziva. I to je u redu, pomalo zabavno, jer pričaju s nekim neko vrijeme, ali to istovremeno znači da nikada neće uputiti poziv, primiti i poslati SMS, koristiti kameru niti slušati glazbu, služiti se satom i budilicom... Da, zabavno je, na nekoj površnoj razini. A kako bi moglo biti... Većina nikada neće saznati.
I pričam tako o tome s kolegicom iz struke i žalim se kako imam dojam da plačem nad prolivenim mlijekom i trošim sate i sate kako bih približila čistoću u razredima gdje je dobar dio njih već spolno aktivan i gleda me s podsmjehom... Ona kaže da se niti ne trudi. To što je u programu obradi tako da čitaju i analiziraju biblijsku Pjesmu nad pjesmama i to je to. Nije njeno da gine na bojištu na kojem ne može dobiti bitku.
To me pokolebalo. I ne mogu, a da se ne zapitam: zar zaista moramo odustati? Zbog onih koji nemaju dovoljno širok pogled, zbog provokatora, zbog ravnodušnih? Jer ako od svega natjeramo makar i jednoga da se zapita - je li vrijedilo? Ili treba odustati i držati se onoga gdje imamo barem neke šanse...???
17.2.2007. u 20:02 - Flame - E, da. Bog poznaje sva imena, ali samo jedno ne-uspjeh! Barem ne u onom smislu kakvim ga shvaća suvremeni svijet. Imam slično iskustvo i mogu ti reći: ne brini. Ponudi, reci, daj najbolje od sebe. Dovoljno je ako samo jedno sjeme padne na plodno tlo, donijet će stostruk rod! Ne možemo živjeti u iluziji kako će svi prihvaćati ono što nudimo. Znaš onu- tvrd je to govor, tko ga može slušati?
Članaka u rubrici: 9
Str. 1 od 1
Adresa ovog bloga je: www.kriz-zivota.com/blog/angelina
tabita
sonjam
jasminka
Marina021
