"Učenici Osnovne škole 'Jure Kaštelan' na zagrebačkoj Savici protekloga petka nisu imali nastavu, a obrazloženje slobodnog dana koje su dobili od svojih pedagoga jest – proslava Dana župe blaženog Alojzija Stepinca."
(Novi list, 7. listopada 2008.)
*************************
Sada ćemo pokazati da je postupak školskih vlasti OŠ "Jure Kaštelan" iz Zagreba inovativni recept kako naciji omogućiti 365 slobodnih dana više.
Svaka sredina ima svoju katoličku župu, svaka župa svojeg zaštitnika, nekog prikladnog blaženika ili blaženicu, sveca ili sveticu, o kojoj narod tog okruženja rijetko kad ima kakva podrobnija saznanja i neke dublje spoznaje. Poneki smjerni župljani niti ne znaju izgovoriti ime francuskog sveca koje nosi njihova župa, nemaju pojma gdje je točno grad iz kojeg taj svetac dolazi, ne kuže povijest razdoblja u kojem je ta povijesna osoba živjela, ne posjeduju bitnu relaciju između te duhovne figure iz svijeta srednjovjekovnog kršćanskog misticizma i vlastitog stvarnog života u zemlji gdje možeš ujutro krenuti na posao ili u školu i biti od neznanca ustrijeljen na stubištu svojeg stana ili od znanca ispred kapije svoje kuće.
Ali, kad već Crkva ima župe, a župe imaju zaštitnike, pa još kad vidimo novu praksu da škole nemaju nastavu na dan župe, dolazimo do zanimljivih konzekvenci. Svaki dan škole na području neke župe ne bi trebale imati nastavu. Ali to nije sve. Škole iz župe koje okružuju tu župu također iz solidarnosti prema župi s kojom crkveno graniče ne bi trebale imati nastavu, kako bi se katolička djeca družila na župni dan i tako učvršćivala vjeru u zajedništvu. No niti to nije sve. Roditelji djece koja nemaju nastavu na župni dan također ne bi trebali raditi, kako bi djeca katoličkih obitelji imala osjećaj kršćanske obiteljske topline na dan posvećen svecu župe. Mala djeca bi u pratnji roditelja pohodila svečane svete mise na župni dan u mjesnim crkvama, a kako ne bi zastranila, na zabave organizirane u župi išla bi zatim pod roditeljskom paskom. Dok bi dječica u vjeronaučnoj dvorani slušala pobožne pjesme s kazetofona, roditelji bi skupno evocirali svoje proslave župnog dana u djetinjstvu kroz razdoblje mrskog socijalizma.
To bi se proteglo i na nekatoličke vjerske zajednice, jer nema smisla da pravoslavci, muslimani, Židovi, kršćani reformiranog obreda budu izolirani upravo na taj veliki dan. Tu mora djelovati načelo inkluzije, koju ne treba brkati s prozelitizmom ili kakvim opakijim nastojanjem.
Osim toga, zbog čega ograničavati obustavu nastave samo na osnovnoškolske obrazovne ustanove? Zar vjera prestaje s osim razredom? Ne bi li morali i srednjoškolci slijediti primjer osnovnih škola? A što je sa studentima, treba li ih prepustiti intelektualnoj proizvoljnosti, ili bi i oni imali oćutjeti nešto dobre stare religijske stege, koja je odlikovala onaj naraštaj što je nekoć prilježno gojio i smjelo branio vjeru otaca?
Zašto uostalom imati ikakvu nastavu baš na takav veliki dan, pa i za nekatolike? Bilo bi nedvojbeno tužno vidjeti razrede u kojem ne sjedi niti jedan učenik, kojem ne predaje niti jedan nastavnik, a to se vrlo lako može dogoditi u današnjoj Hrvatskoj, gdje su vjerske manjine svedene na tragove. Stoga u te dane nitko ne treba učiti ili raditi, nigdje. Tristo šezdeset i pet dana u godini u nekom mjestu ove države ne bi smjelo biti nastave i ne bi smjelo biti rada.
Eto, draga djeco, što smo vrijednoga naučili iz ovog slučaja sa zagrebačke Savice od prošlog petka! Nadam se da ćete kroz mnoštvo župnih dana imati prilike utvrditi gradivo.
7.10.2008. u 12:27 - borvid - Mislim da bi se Jure Kastelan u grobu okrenuo kad bi znao da je skola koja nosi njegovo ime slavila Dan Stepinca. 7.10.2008. u 12:33 - Matitjahu - Gle, Borvid, nije li već i pravo čudo to što je ta škola sačuvala ime partizanskog pjesnika Kaštelana, a nije umjesto toga dobila ime nekog učenog biskupa? 7.10.2008. u 12:48 - borvid - Je, jos jedan dokaz da ima Boga!
Zvonili ste, milorde?
Tragom vijesti.
"Kaptol mijenja Zakon o zaštiti od buke i crkve će moći zvoniti 0-24 sata. Naime, sa zajedničke sjednice Komisije za odnose s državom Hrvatske biskupske konferencije i Vladine komisije za odnose s vjerskim zajednicama u srpnju je u Ministarstvo zdravstva poslan zahtjev za izmjenom članka 17. Zakona o zaštiti od buke. Taj članak regulira zvonjavu crkava, jer kaže kako se u 'naseljenim mjestima dopušta zvučno oglašavanje zvonima i elektroakustičnim uređajima od 7 do 19 sati'. U njemu se nalazi i iznimka da toga ograničenja nema tijekom vjerskih obreda i u dane vjerskih blagdana."
(Jutarnji list)
*********************
Zašto je na Mjesecu lijepo? Zato što nema buke. Mjesec nema atmosferu, pa nema niti načina da njegov planetarni mir naruši kakva zvonjava - bilo zvrndanje iz mobitela ili grmljavina s crkvenog tornja.
Hrvatska nije ničiji satelit, te se trudi maksimalno iskoristiti prednosti svojih suverenih atmosferskih prilika. Iz nje će stoga za koji dan zvoniti da se čuje do Mjeseca. Dobro, možda ne baš do neba, ali do Trdinova vrha sigurno.
Vratit će se rode, da, ali kuda? Na stari slavonski zvonik čija je statika poremećena od zemljotresne zvonjave? Veli dopisnik "Jutarnjeg lista" iz Požege Kazimir Balog da Požežane ne smeta zvonjava crkava, pa makar stalno zvonilo. Ljudi vole Crkvu, vole crkve, vole zvona, a zvona su da zvone - zar ne? To što se između dva rata zvonik barokne isusovačke crkve sv. Tereze Avilske već srušio (navodno sam od sebe, ali za pravog vjernika ništa se u ovom svemiru ili bilo kojem svemiru ne događa samo od sebe) ne znači mnogo u osobnoj perspektivi spasenja. Možda će novi propisi o svetoj zvonjavi i profanoj buci pospješiti ponovno rušenje te crkve, sada već katedralne crkve požeške biskupije. Ali glavno da zvoni, da ječi, da breca - kako naša Tereza pjeva. Tad je vjernički puk bar ispunjen zvukom, kad već nije ispunjen kakvim drugim duhovnim vrijednostima.
Biskup je napokon tu da se brine i za cigle i za ljude. Valjda on zna što je za njegovo stado dobro i najbolje. Zašto da o tome običan svijet razbija glavu, nije glava tučak od zvona! I što bismo mi, jalnuši, zapravo htjeli: požeška katedrala ima tri nova zvona, zvona nisu dignuta za ukras, zvona će zvoniti, jer je ovo društvo u kojem ništa ne funkcionira na gumb, osim električnih crkvenih zvona. Crkva stisne gumb i cijela zemlja u isti čas zvoni; Crkva Državi šapne magičnu riječ i čitava Hrvatska postaje europska vekerica, to je veća moć nego što su ikad bile Picardove ovlasti. Dok "Enterprise" iz epizode u epizodu duž zvjezdanih staza leti od mjeseca do mjeseca, od planete do planete, od sunca do sunca, Crkva stoji na mjestu i bavi se plašenjem anđela zvonjavom. Je li to pitanje ekologije? Možda. No zasigurno nije pitanje vjere, jer onaj kome je potrebno zvono da se digne na noge i obavi svoju obvezu, nije ništa drugo nego sluga.
I zato (kako Hemingway kaže na kraju jednog svog romana) ne pitaj komu zvono zvoni - tebi zvoni. Ustani, popravi skute, ponizno uniđi i reci: "Zvonili ste, milorde?!"
5.10.2008. u 15:36 - hordor - I sad će teta s krunicom prijaviti policiji moju djecu, mlada bića koja tulumare, zbog "remećenja javnog reda i mira". A glazbu koju puštaju neće ni čuti od silne zvonjave.
Ding-dong-bell, pussy's in the well. Whose pussy?
Dalje neću, da ne kompromitiram vlasnika bloga. Ali mislim da je sve jasno. Bar njemu, ako drugima nije.
O dobrim i zlim kapitalistima
Tragom vijesti.
"Nakon smrti starog vlasnika, radnici tvornice odjeće Karting u Echirollesu, na jugoistoku Francuske, naslijedili su veći dio njegova bogatstva. Nakon povratka s godišnjeg odmora radnike je lokalni odvjetnik izvijestio da im je André Faller (96) ostavio od 5 do 10 tisuća eura po osobi. To se odnosi na svih 350 radnika, uključujući i umirovljenike."
(Jutarnji list, 10. rujna 2008.)
*************************
Valja usporediti ovu francusku zgodu s jednom slavonskom zgodom iz našega doba.
Dok je André Faller oporučno odlučio bogatstvo - steknuto između ostalog (no vjerojatno i u prvom redu) kao rezultat aktivnih i penzioniranih djelatnika tvrtke - u nekom znatnijem dijelu vratiti radnicima nakon smrti osnivača i vlasnika poduzeća, vlasnik jednog kamenoloma i oko njega formiranog građevinskog koncerna iz okolice Požege tražio je od vlastitih radnika da dižu kredite i uzimaju hipotekarne zajmove sa zalogom vlastitih obiteljskih kuća kako bi "pomogli poduzeću u kojem rade".
Oni su to (slijedom svoje slavonske prostodušnosti te uz prijetnju otkazima) i učinili, pa ostali bez svojeg novca, a sad već ostaju i bez djedovskih imanja. Kapital tvrke je ispario, vlasnik završio u zatvoru - gdje su se pridružili i najbliži suradnici velikog gazde - ostavivši iza sebe bankrot, stečaj, gubitak radnih mjesta, ali i monumentalne faraonske građevine bez smisla, kao i brojne neplaćene obveze, financijske dubioze, nevraćene zajmove općinama, gradovima, županiji i mjesnim javnim poduzećima, nezavršene radove, nepodmirene koncesijske obveze i tko zna što sve ne.
Iako kršćanski teolozi smatraju da se čudotvorna pretvorba zbiva samo tijekom mise, vidimo da se financijska čudotvorna pretvorba može zbivati bilo gdje i bilo kada, doduše - s različitim posljedicama. U hrvatskoj pretvorbi ljudi ostaju bez ičega, pa se njihovi mali kapitali preko noći čudesno pretvore u tuđi veliki kapital (nevidljiv običnim smrtnicima). U francuskoj pretvorbi desi se, eto, čudo, pa oni koji su mislili da rade za uvećavanje bogatstva kapitalista, jer im kapitalizam jednostavno ne daje drugu opciju, odjednom shvate da su u konačnici radili i za viši cilj afirmacije ljudskosti, a ne tek u svrhu obnavljanja prokletstva izrabljivanja čovjeka po čovjeku.
Tako je malo potrebno da se čovjek iskaže Čovjekom i tako je malo potrebno da se društvo pokaže ništilištem čovječnosti.
22.9.2008. u 18:34 - hordor - Dopustit ću si da napišem sljedeće:
Nekoć su majstori (koje se danas naziva arhitektima) bili pristojno plaćeni službenici koji su projektirali crkve
Danas turbo-dobro plaćeni arhitekti masno zarađuju na projektiranju banaka.
Ako nekome treba bolje objašnjenje...
s takvima, zapravo, ne želim imati posla.
To je ujedno moja poruka posljednjemu Mohikancu. Možda nije posljednji.
24.9.2008. u 21:22 - uzorita - Da, kod nas je sve nasuprotno svijetu, mi imamo svoj maleni HR kapitalizam i velike kapitaliste. Tragično je kako se naši ljudi daju izmanipulirati. Svašta bih ti sada napisala da si na starom blogu u svom malom salonu, no na žalost nisi pa ne mogu jer tu mi je nekako čudno. Krasni su ti postovi sve sam pročitala, ugodno sam iznenađena.
Žao mi je što nisi čitaniji. Pozdrav i pusa ti :}* 24.9.2008. u 23:06 - Matitjahu - Draga Uzorita, volio bih i ja, ali čitanost je dobra s obzirom da je ovo noviji blog u ovoj blog-zajednici. I komentara bi zacijelo bilo više kad bi sustav komentiranja bio demokratičniji. Ovako mogu komentirati samo oni koji postanu članovima bloga, to je malo ekskluzivniji pristup blogosferi, ima svojih prednosti, ali ima i svojih mana - uostalom, kao i sve. Ti dobro znaš da se ja komentara ne bojim, stoga bih volio mogućnost da svi komentiraju slobodno, a da ja eventualno odlučim tko je prešao punu liniju. No i ovako je dobro. Priviknuo sam se. Drago mi je da si i ti došla. Sad će atmosfera biti još ugodnija. 30.9.2008. u 22:47 - hordor - Pa da i ja još pridonesem: slavonska prostodušnost u kojoj nikog ne zanima novac? Živim sa Slavoncem koji je otac i poočim moje djece. Nikad kod njega nisam primijetila takve osobine.
Prije bi se radilo o čudovišnoj pretvorbi kojom dobri ljudi postaju pohlepnicima željnima jedino i isključivo novca. Nije da nam novac svima ne treba, ali sve ima svoju cijenu. Cijena novca ipak je najveća, a prodati sebe je najskuplje. Urlam večeras i urlat ću protiv takve mogućnosti dok sam živa.
Patetično? Možda. Ali je iskreno. 30.9.2008. u 22:47 - hordor - Pa da i ja još pridonesem: slavonska prostodušnost u kojoj nikog ne zanima novac? Živim sa Slavoncem koji je otac i poočim moje djece. Nikad kod njega nisam primijetila takve osobine.
Prije bi se radilo o čudovišnoj pretvorbi kojom dobri ljudi postaju pohlepnicima željnima jedino i isključivo novca. Nije da nam novac svima ne treba, ali sve ima svoju cijenu. Cijena novca ipak je najveća, a prodati sebe je najskuplje. Urlam večeras i urlat ću protiv takve mogućnosti dok sam živa.
Patetično? Možda. Ali je iskreno. 30.9.2008. u 22:48 - hordor - ISPRIKA: ne znam zašto je moj komentar objavljen dvaput, to mi nije bila namjera.
Jednu parnicu, Uzoriti, imamo u 11, drugu u 12.20, a treću u 13 sati
U današnjem broju "Jutarnjeg lista" postkomunistički i prekatolički novinar Darko Pavičić sugerira Crkvi da se što više tuži, jer - kako ljupko zbori, onako, u duhu prvih kršćana koji su se još okupljali pod znakom ribe - ako tko hoće "blatiti Crkvu, tj. njezine službenike, mora biti svjestan da će si na vrat navući gomilu vrhunskih odvjetnika koji će ga oguliti do gole kože".
Pozabavimo se malo tom bizarnom sugestijom, možda u njoj otkrijemo neke vrijednosti, ali i neke opake zamke, a možda se napokon i dobro nasmijemo.
Vrijednosti. Kao prvo, Crkva bi samu sebe učinkovito spustila na zemlju (što je nedvojbeno vrijedno otrežnjujuće iskustvo), jer bi samim činom tužbe postala tek jedna strana u postupku, s pravima i obvezama koji iz tog pravnog statusa proizlaze.
Morala bi se nadalje obvezati na zahtjeve nekrivokletstva, pristati na zaklinjanje da će govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine, što će za mnoge Crkvene djelatnike biti svježe iskustvo koje otvara brojne nove mogućnosti, a možda pređe i u naviku. Iako to sada izgleda preambiciozno, ako samo poneki pristane na taj model u svojoj praksi i privatnom životu - već je barem kolateralna dobit procesa postignuta. Da ne ističemo kako se pritom radi i na prevenciji, pa se tako stvara pozitivna opća klima društvene istinoljubivosti, što sama Crkva dosad u hrvatskom društvu nije uspjela pobuditi vlastitim snagama.
K tomu, tijekom polaganja prisege neki će Crkveni ljudi po prvi put nakon dugo vremena primiti Bibliju u ruke, o kojoj inače imaju posredna saznanja, znaju za nju po čuvenju ili iz usmene predaje braće jezuita. Pojedinci su doduše prilikom vlastitog obrazovanja imali nekog posla s Biblijom, ali je od tada zasigurno moralo proći već mnogo vremena, a u slučaju zlatomisnika možda i pola stoljeća ili koliko već, pa je divno, gotovo potresno iskustvo primiti Riječ na vlastite ruke. To još više vrijedi za mlade svećenike koji propovijedi prepisuju s interneta, a biblijske istine usvajaju preko božićnih miniserija RAI-ja.
Crkva će se susresti s još jednom samoispunjajućom divotom, ukoliko ne bude zadovoljna presudom, moći će se u novinama buniti k'o Grk u 'apsu. Anđelko Kaćunko će na svojem vrlopobožnom blogu razvijati danbrownovsku urotu protiv Crkve u Hrvata do neslućenih razmjera; Pavle Primorac na svojim svetim desničarskim zidnim novinama napadati bezbožno sudstvo koje je boga zamijenilo zakonom, čovjeka paragrafom, a jeruzalemsko evanđelje rimskim pravom; revni Miljenko Babaić pokrenuti na antimesićevske proteste od Prevlake do Palagruže. Na drugačiji će se način čitati tada Tolstojevo "Uskrsnuće" iz 1899. i Crkva će se vrlo lako moći poistovjetiti s nesretnom Katjušom Maslovom na sudu.
Možda kardinal iduće godine održi značajnu velikogospinsku propovijed o nemilosrđu pravnog sustava koje odbacuje brojne Crkvene tužbe, iako su na Tuđmanovom Državnom sudbenom vijeću u pravilu prolazili samo katolici. Jer što bolje razotkriva krizu življenja katolištva u vjerničkom puku danas od onih koji sude bez šalabahtera s ispisanim odredbama vrijedećeg katekizma Svete Rimske Crkve?!
Nakon ovoliko koristi za Crkvu - treba li uopće iznositi potencijalnu štetu?
Poklon članovima "Križa života" za katolički blagdan Velike Gospe
Što s tobom djeca ti rade
Što se to s tobom Marijo zbiva
Zlatom te kite
I lik tvoj kade
Postaješ idol a ne majka nade
Sad više ne znam Marijo gdje si
Na Križevcu ili Gradini
U Lourdesu ili Fatimi
Ali ti ne smiješ visoko stati
Postaješ vizija a ne naša mati
Tvoj lik ne treba okolo nosit
Za sebe na tebi milostinju prosit
Ne treba tebi ta zlatna kruna
Postaješ moćna a ne Boga puna
Pred majkom ne treba dijete da kleči
To majku vrijeđa a dijete ne liječi
Primi nas za ruku uzmi nas na grudi
Ti si nam majka ne kraljica ljudi
(Pjesma don Ivana Grubišića "Marijo majko" iz zbirke pjesama “Nemirno more”; preuzeto sa stranica "Slobodne Dalmacije" od četvrtka, 14. kolovoza 2008.)
15.8.2008. u 20:45 - hordor - Ovakve stvari podsjećaju me na činjenicu kako unutar klera ne postoje samo svećenici, nego i duhovni ljudi. Sve ih je manje, ali još ih ima.
O Goldsteinima i goldštajnizmu
U razgovoru s Petrom Dorićem za subotnju „Slobodnu Dalmaciju“ od 9. kolovoza 2008. (prilog „Spektar“, članak „Thompson je obični propagator ustaštva“), prof. dr. Ivo Goldstein služi se podacima o glazbenom političaru Marku Perkoviću zvanom Thompson uzetima iz knjige „Magnissimum crimen“ Salamona Jazbeca, bez navođenja naslova i autora djela (dodatak Crne legije na Kupresu je „nice touch“). Rekli bismo: Big deal!; pa to čine i mnogi posjetitelji internetskih foruma. No za razliku od forumaša, od kojih ništa ozbiljnog ne očekujemo, od povjesničara dr. Goldsteina i sveučilišnog predavača prof. Goldsteina – a za koji dan ili koje desetljeće i hrvatskog akademika Goldsteina – očekujemo ipak više građanske kulture, a manje intelektualnog predatorstva.
Za utjehu dr. Ivi, nije prvi: prvenstvo pripada njegovom ocu i konkurentu za lentu žurnalističke vedete Slavku, koji u emisiji „Otvoreno“ Hrvatske televizije od ponedjeljka, 16. lipnja o.g. koristi prikaz iste knjige iz pera „Indexova“ novinara Ilka Ćimića objavljen dan prije, bez odavanja zemaljskog izvora svojeg nadahnuća. Pokušalo se štoviše prikazati kako je to što se poručuje javnosti s elektronske tribine plod epifanije i dubokoumnih istraživanja, kakva je – prema vlastitom iskazu - taj vrli pregalac osobno učinio par sati prije početka emisije…
To inače nije prvi put da se dotični javni djelatnici koriste tuđim radovima za vlastitu promociju, pa se tako u u knjizi Slavka Goldsteina iz 2007. rabi neobjavljen rad jednog povjesničara slunjskog kraja, dok se u prethodnim zasebnim i zajedničkim radovima Slavka i Ive Goldsteina rabi neobjavljen rad jednog izraelskog povjesničara.
Žalosno je također da se u osudu Thompsonovog lika i djela Ivo Goldstein i Slavko Goldstein uključuju tek posljednjih par tjedana, kada ga napada već i „Večernji list“ i Hrvatska televizija, dok ih prije četrnaest mjeseci, recimo - kada su Margelov institut u Hrvatskoj, a Centar Simona Wiesenthala u svijetu intenzivno započeli s demontažom Thompsonova kulta - nije bilo nigdje na vidiku, baš kao niti njihove alternativne židovske zajednice Bet Israel, koja je, čini se, tek ovih dana izišla iz svojeg doba nevinosti. Toliko o građanskoj hrabrosti i intelektualnom poštenju u političkih Hrvata. No treba taj poletan dvojac razumjeti; kako se suprotstavljati autoru projekta „Thompson na Trgu“ g. Gradonačelniku, koji daje sinagogu ključ-u-ruke, odnosno g. Kancelaru, koji pak daje legitimitet djelovanju nove židovske vjerske zajednice u „Lijepa li si“ Našoj?
Je li sadašnja mala pobuna protiv autoriteta znak ideološkog osvještenja i nanovo probuđenog civilnog aktivizma oca i sina Goldsteina, ili su ipak samo odlučni da upadnu u iduću sezonu „Celebrity Big Brothera“ s Antom i Simonom Gotovac – pokazat će vjerojatno već idući mjeseci njihovog odlučnog „ki bi da bi“ masmedijskog vojovanja. Što se mene tiče, žrtvovat ću sto SMS-ova za ispadanje oca i sina Goldsteina iz Kuće već u prvom tjednu, jer ništa manje od toga te naše dvije poletne veličine niti ne zaslužuju.
Nakon demontaže idolopokloničkog kulta bogu Thompsonu, sada nam, izgleda, još predstoji razotkrivanje vrlo štetnog procesa goldštajnizma u intelektualnom životu zemlje, gdje svak od svakoga bez javne osude uzima što god mu se svidi, kao svraka koja krade sjajne predmete za opremu svoga gnijezda. Takva škodljiva praksa prijeti urušavanjem javnog morala, jer ljudi u ovom izmučenom društvu ne samo da snažno osjećaju pravnu nesigurnost i ekonomsku nesigurnost, već više nisu sigurni čak niti u sam goli opstanak plodova svojeg duhovnog rada, što je doista krajnje bijedno.
http://www.wsmv.com/news/17048717/detail.html danas javlja sljedeće:
Sedmogodišnji dječak iz Hendersonvillea u američkoj državi Tennessee optužen je za palež nakon što je pokušao zapaliti vlastiti dom. Vlasti kažu kako je dječak priznao da je u nedjelju upotrijebio upaljač kako bi zapalio garažu svoje kuće u Camp Creek Courtu. Nakon što je zapalio vatru, dječak je izjavio da je nastavio igrati video-igricu. Požar je prouzročio oko 60.000 dolara štete. Dječak je policiji rekao da je podmetnuo vatru jer je bio ljut na svoje roditelje i na svoju crkvu.
Ovakav rezultat kombinacije „zdravog“ roditeljskog odgoja i još „zdravijeg“ utjecaja Crkve trebao bi upozoriti svakoga, a posebice vjernike koji, u nedostatku vremena, djecu na odgoj prepuštaju Crkvi. Kršćanski izgovori tipa „majka mora biti kod kuće s djecom“ u ovom slučaju ne stoje, jer - ako se roditelji odriču odgovornosti - za odgoj djeteta odgovara Crkva, rasadnik stava prema kojemu majka mora biti kod kuće s djecom.
U ovom (kao i u mnogim drugim slučajevima) Crkva se pokazala izuzetno lošom dadiljom. Vjerujem da bi posao bolje obavila bilo koja tinejdžerka, makar - nedajbože - bila i nevjernica. A o "majci Crkvi" ne bi smjelo biti ni govora.
31.7.2008. u 18:09 - Matitjahu - Vremena se mijenjaju: nekad je u tom kraju KKK palio domove pod znakom gorućeg križa, a danas djeca pale vlastite domove u znak prosvjeda protiv mjesne crkve.
Je li Sikstina zapravo Sikstinajntina
Tragom vijesti.
"Stoljećima Sikstinska kapela u Rimu izmamljuje uzdahe
divljenja vjernika i turista. Dok povjesničari umjetnosti
to Michelangelovo djelo ističu kao jedinstven primjer renesansnog slikarstva, čini se da dosad nije posve proučeno. Odala je to nedavno objavljena knjiga 'The Sistine Secret: Unlocking the Codes in Michelangelo's Defiant Masterpiece' Benjamina Blecha, rabina i profesora Talmuda na Sveučilištu Yeshiva u New Yorku, i Roya Dolinera, pisca i stručnjaka za vatikansku povijest i umjetnost. Njih su dvojica zaključila da se Michelangelo freskama našalio na račun naručitelja pape Julija II. Umjetnik je između likova i ukrasa ispisao 'rušilačku' poruku i učenje rimokatoličke doktrine transformirao u prijedlog o 'sveopćoj mističnoj ljubavi'. Slova je lukavo ispisao naopako i tako sjedinio dvije religije. Blech i Doliner su upozorili na dječarca (putto) što leži na leđima proroka Zaharija koji predstavlja papu Julija II. Uz to, i na anđele kojima je okružen, a koji drže izdignutu ruku ili srednjevjekovnu
verziju u današnje vrijeme uzdignutog trećeg prsta."
("Vjesnik", 12. VII. 2008)
&&&&&&&&&&&&&&&&&&&
Nalazi Blecha i Dolinera samo su potvrda onoga što pri pogledu na prizore iz Sikstinske kapele osjećam oduvijek. Bog razvučen preko plafona - nije li zapravo već samo to dovoljno groteskno da nas dovede u stanje zapitanosti nad značenjem takve umjetničke instalacije? Sam Michelangelo nikada nije polagao mnogo na to svoje djelo u koje je utukao sedam godina života i smatrao ga je tek žrtvom grandomanije pape-naručioca. I ne samo to, s obzirom da je bio kipar, cijelo vrijeme izrade freski sumnjao je da su mu taj golemi slikarski projekt podmetnuli konkurenti kako bi se temeljito osramotio pred očima cijelog svijeta.
Ta je crkva zapravo sagrađena na mjestu ranije crkve, koja je u doba Siksta IV. već bila u tako lošem stanju da su se zidovi nagnuli prema unutra kao da su od trstike. Stoga je porušena, a s njom su i urušene freske fra Angelica. Nova crkva sagrađena je u istoj veličini i istim razmjerima kao stara. Koliko se Michelangelo naradio na tom stropu neka posvjedoči činjenica da su (ništa manje vrsne) freske na svim zidovima - koje su izradili umjetnici Perugino, Botticelli, Ghirlandaio, Rosselli, Signorelli, Pinturicchio, di Cosimo, della Gatta i njihove radionice - sve izrađene za jedanaest mjeseci.
Samo je jedan homosekualac željan pozicioniranja i nametanja kurijalnom društvu mogao biti toliko uporan da za volju moćnijeg homoseksualca Julija Drugog sedam godina ulupa u groteskni papinski strop, napravivši usput maestralnu sprdačinu u slavu slobodne ljubavi. Ovdje ne računam još šest godina za oslikavanje zida iznad oltara, što je napravio mnogo kasnije za jednog drugog papu. (Ustanovio sam da se Michelangelo di Lodovico Buonarotti Simoni u svom životu morao okapati s čak 13 papa!: Sikstom IV, Inocentom VIII, Aleksandrom VI, Pijom VII, Julijom II, Lavom X, Adrijanom VI, Klementom VII, Pavlom III, Julijem III, Marcelom II, Pavlom IV. i Pijom IV. To bi bilo krajnje naporno i za znatno manje slobodoumni duh od njegova, ali za takvog velikana već i sam život zacijelo postaje veliko umijeće, a umjetnost u takvom životu - uistinu veličanstveni poduhvat. Ne pomaže pritom mnogo što su četvorica od njih bili homoseksualci kao i umjetnik: Siksto IV, Julije II, Lav X. i Julije III.) Još je smješnije kad se zna kako je Julije II. naručio da se na stropu naslika tek dvanaest apostola! U konačnici je bilo tristo likova, od kojih niti jedan kršćanin.
Boje koje je Michelangelo koristio bile su kričave, kako bi se slike moglo razabrati s poda, izbliza su izgledale kao tehnikolor iz "Zameo ih vjetar". Ali kako biste vi ostvarili slike vidljive s dvadeset metara u prostoriji veličine 41x13,5 m osvjetljenoj sa šest manjih prozora?! S vremenom su od izgaranja stotina tisuća svijeća kroz stoljeća dobile ugodnu patinu, ali prije petnaestak godina restaurirane su (dosta površno) u izvornoj kričavosti.
Provotnu golotinju likova na Strašnom sudu oko oltara naknadno je zakrio slikar da Volterra. Još za Michelangelova života vodila se gorka debata i javna akcija predvođena od strane kardinala Carafe i mantovanskog veleposlanika Serninija da se freske Strašnog suda prebojaju, jer su opscene, s posebnim naglaskom na golotinju mnoštva mišićavih muških tijela, a papin ceremonijar de Cesena je rekao da su freske podesnije za javno kupatilo, nego za papinu osobnu kapelu. No papa Pavao III. je odbio takve prijedloge, tvrdeći da nema jurisdikciju nad paklom. Velikog umjetnika su za osvetu iz zlobe nazvali "inventor delle porcherie". Osim nemorala, Michelangelu su prigovarali i herezu, jer je Mariju prikazao u jadnom stanju na Strašnom sudu - kao da se nečeg boji... To je impliciralo da je i sama grešna, a ne upravo bezgrešna, pa ju je strah kazne.
Strop Sikstine je po meni pohvala ljubavi, ali ne apstraktnoj ljubavi, već tjelesnoj ljubavi. On je i suptilna veza sa židovstvom, za koje je Michelangelo gajio posebnu sklonost, još otkad se upoznao sa židovskim učenjem i osnovnim principima kabale na fjorentinskom dvoru Lorenza de Medicija. Nalazi Blecha i Dolinera na neki način potvrđuju to moje mišljenje. Drvo spoznaje dobra i zla na stropu nije prikazano kao jabuka, poput svih ostalih slikarskih djela toga doba, već kao smokva, što je odslik tumačenja iz židovske tradicije. Sve figure na stropu su likovi iz tzv. Starog Zavjeta! Besmisleno bi bilo reći da su svi Židovi, jer je ionako besmisleno govoriti o Židovima prije Abrahama, no rekao bih da je Michelangelo na taj pristup bio naveden dimenzijama Sikstinske kapele, koja u tome imitira Solomonov Hram u Jeruzalemu, baš kao i jednostavnošću vanjštine crkve, što više podsjeća na sinagogu, nego na kapelu.
Blech i Doliner uvjerljivo povezuju dva iznenađujuća momenta. Jedan je kirurg sedamdesetih godina uočio da je božji lik na središtu stropa prikazan u "mozgovitom" obliku, kao da je uglavljen u desnu polutku mozga, skupa s leđnom moždinom koja se spušta iz prizora. Desna polutka mozga u kabali znači mudrost - na hebr. hohma.
Uvijek se na neki način smeće s uma naručitelj gradnje Sikstine - po meni neopravdano. Franjevac Siksto Četvrti bio je prvi papa koji se aktivno bavio astrologijom. Utemeljio je španjolsku inkviziciju, ali se ubrzo počeo njoj protiviti, kad je vidio do kakvih je izopačenja dovela, pa je napokon iz revolta dao zatvoriti španjolskog veleposlanika pri Svetoj Stolici, te čak dao pravo svakoj žrtvi inkvizicije da se utječe direktno njemu kao rimskom pontifeksu maksimusu. Zbog toga se zavadio sa španjolskom krunom. Bio je veliki hedonist i za njegov način života ljetopisci su rekli kako je u nekim aspektima nadmašivao luksuz rimskih careva, a osmoricu svojih nećaka proglasio je kardinalima, neke od njih još u dječjoj dobi, dok mu je jedan nećak bio i ljubavnik. Michelangelu je njegov život mogao biti inspiracijom za prikaz obilja života koji je tjelesan, puten, prepun užitaka i svjetovne sreće, ali i mističan u transferu ljubavi. Na taj je način pristupio kapeli pape Siksta i ostvario djelo pod kojim se i danas biraju pape, kao vrhunac ironičnog komentara jednog renesansnog genija na cjelokupan crkveni život kroz sva razdoblja.
" Muškarac koji se predstavljao kao svećenik uhvaćen je kako provodi ispovijedi u bazilici Sv. Petra u Vatikanu. Sudac Gianluigi Marrone kazao je u intervjuu za vatikanski list L'Osservatore Romano kako je muškarac imao svećeničku halju i dokumente ali nije precizirao kad se taj incident točno i dogodio. Marrone je kazao kako je čovjeku bilo suđeno na sudu u Vatikanu, no nije htio otkriti kakva je bila presuda i kakvu je kaznu lažni svećenik dobio. Čovjek je samo tvrdio da je svećenik, rekao je Marrone."
(Index.hr)
************************
Eto, čovjek je htio ispovijediti grešne duše, a vatikanski ga policaji ukebali i priveli pred sud u Vatikanu. Ček, ček, kakav sud u Vatikanu, kakvi vatikanski plavci? Koju je kaznu dobio? Kotač? Ili željeznu djevicu? Možda ispisivanje po sto puta kredom na ploču: "Ja sam lažni svećenik koji neovlašteno od Svetog Duha prikuplja tuđe ispovijedne tajne." Nije važno, glavno da se nije uspio probiti u unutarnje kurijalne redove, jer - ako je dečko iole ambiciozniji - mogao je u konačnici postati papin ispovjednik!
Prošle godine u ovo vrijeme dogodio se sličan slučaj u sjevernom Portugalu. Tamo to nisu skužili duže vrijeme. Tridesetpetogodišnji lažni velečasni ne samo da je ispovijedao grešne dušice, već je i krstio djecu. Policajci su ga uhvatili upravo kad je krstio jedno dijete, neposredno prije nego što je rekao čarobnu formulu. Dijete je poslije krstio drugi svećenik. Tako da je sve završilo sakramentalnim happyendom, iako je ostala zapitanost koliko je djece već bio neovlašteno krstio diljem Portugala. Taj moment neizvjesnosti vjerojatno je najstrašniji u ovoj priči. Danas ta djeca koja nisu krštena od pravog pravcatog svećenika možda već hodaju, no nitko ne zna kakva gorka tajna lebdi nad njima...
A u Hrvatskoj se prije godinu i pol dogodio još čudniji slučaj. Naš lažni svećenik nije se zamarao ispovijedima i krštenjima, već je odmah prešao na zavođenje. O tom svjedoči 21-godišnji češki državljanin Libor M. na kojeg je lažni pater navalio bez pardona u bungalovu kraj hotela "Porin" u Dugavama. Libor je tek bio izišao iz "Kršćanske zajednice u blizini Vrbovca", a 44-godišnji čovjek, koji mu se predstavio kao svećenik, pokupio je tog ushićenog mlađahnog tražitelja svetih istina na zagrebačkom autobusnom kolodvoru.
"Neposredno pred odlazak iz Hrvatske, prestrašeni i posramljeni 21-godišnjak, odlučio je novinarima Vjesnika ispričati priču, u kojoj, kako kaže, ni sam ne zna kako se našao. Sve je počelo, tvrdi 'svećenikova' žrtva, na zagrebačkom Autobusnom kolodvoru u ponedjeljak kada mu je prišao i zamolio ga da mu posudi kemijsku olovku, odmah mu se predstavivši kao svećenik. 'Nije mi na pamet palo da sumnjam, nakon šest mjeseci koje sam proveo u komuni, svećenik je bio prva osoba koju sam htio sresti', priznao nam je mladić. Muškarac je zapodjenuo razgovor s njim te mu je s papirića počeo čitati molitve. Predvečer, ponudio je mladom Čehu prenoćište, što je mladić, kaže prihvatio, ali tek tada i shvatio kako 'svećenik' nešto skriva, unatoč slici Pape na zidu njegove sobe u bungalovu u blizini 'Porina'. 'Tražio je zamislite, da se skupa tuširamo', nastavio je Čeh. Šok i nevjerica uslijedili su ubrzo, čim je Čeh zaspao. 'Pomolio sam se Bogu i zamolio ga da izdržim tu noć pred povratak kući, no tada me luđak probudio', rekao je opisujući kako je pored sebe u jednom trenutku ugledao 'svećenika', koji ga lijevom rukom dira po spolovilu, a drugom masturbira.
'Istrčao sam iz sobe nazvati policiju, nastavio je, no on je bio brži. Navukao je gaćice i trčao ispred mene te je nazvao policiju, prijavivši da sam ga istukao, nakon što on, navodno, nije pristao na seks, kao da sam ja nad njim pokušao bludničiti', ogorčeno je završio priču mladić iz Češke." (Vjesnik, 8. veljače 2007.)
Eto, pazite se! Kad stupate u kontakt s osobama koje se predstavljaju svećenicima, obvezatno zatražite neku vrstu fizičke identifikacije, s obzirom da duhovna očito više nije dovoljna. Samo na taj način možete izbjeći neugodnost lažne ispovijedi, lažnog krštenja ili pravog silovanja. Uvijek se nastojte predati u ruke pravih svećenika, pa ma što vam se poslije toga dogodilo. Čak i ako ne budete zadovoljni rezultatom odnosa, barem ćete nakon svega znati da je za sve odgovoran rukopoloženi duhovnik i savjest će vam biti mirna. A to je najvažnije, zar ne?
S obzirom da trećina Hrvata - prema jednoj anketi - ne poznaje svojeg župnika, naša zabrinutost zbog iskušenja kojima ćete u životu morati odoliti ni u kom slučaju nije neopravdana. Strogo pazite kome u ruke predajete svoju dušu i svoje tijelo, molite se samo u poznatom okolišu, ne ispovjedajte se svakom i nikad ne pristajte na zajednička tuširanja u bungalovima! Na pragu nove turističke sezone, ovaj mali savjet može vas sačuvati od vječne propasti.
"Predstavnike tvrtke 'Mungos' primio je ovoga tjedna u ime Zagrebačke nadbiskupije biskupski vikar Tomislav Markić, a osim što su razgovarali o problemima koje imaju, pirotehničari su poželjeli i da njihova struka dobije sveca zaštitnika."
(Novi list, 3. VII. 2008)
************************
Evo jednog prijedloga.
Ljudi se bave bombama, minama, eksplozivima i eksplozivnim napravama, pa bi im zaštitnik mogao biti Sveti Bijeli Vuk.
S obzirom da je digao Teslu u zrak usred Gospića, napravivši tako veliko čudo pred očima cijelog svijeta, smatram da nema boljeg nebeskog zaštitnika stručnjacima za pirotehniku od našeg Svetog Bijelog Vuka.
Sanna
samuela
jasminka
