Najednom, kao da je u sobu ušla nebeska zraka: ušao je Pio XII. Blagonakloni osmijeh obasjavao je njegovo izmršavjelo lice. Koračao je mladenačkim, lakim, lebdećim korakom uz šuštanje prelata, koji su ga pratili. Na njegovoj bijeloj halji visio je dugi ogrtač od čipaka; kratki ogrtač od crvena baršuna, obrubljen hermelinom, pokrivao mu je ramena. Polako je prošao ispred posjetilaca, koji su klekli, progovorivši nekoliko riječi svakom od njih, pružajući svoj prsten na cjelivanje i dijeleći blagoslov. Pokreti su mu bili izvanredno elegantni, duge ruke činile su se prozračnima. Neki posjetilac, koji je doni novu kapicu, smjerno mu je ponudi i zamoli njegovu. Njegova svetost skide svoju kapicu i ljubazno je zamijeni. Neki drugi, znajući da papa ima zarukavlja od celuloida, donio mu je jedan par. Papa skide svoja zarukavlja i s istom ih ljubaznošću zamijeni, pošto je skinuo dugmad. Treći je donio bijele papuče u nadi, da će izvršiti zamjenu; ali Sveti otac se ograničio na to da taj dar primi jedan od prelata, koji su ga pratili. Bez sumnje je htio dokrajčiti to skidanje, koje bi lako moglo biti bez kraja. Četvrti je donio poklon, koji nije izazivao nikakve poteškoće; dugačku kutijicu punu zlatnika, koju je također za papu primio isti prelat. Neki ponudiše svežnjeve novčanica, čekove, prstenje, ogrlice, naušnice, koje su natovarili na ruke drugih prelata, činilo se da glume na nekom od starih rimskih bakroreza XIX. stoljeća, koji prikazuju putnike neke diližanse, koje pljačkaju razbojnici Lacija; ali ovdje je smiješak darovatelja i primaoca bio sasvim dovoljan da odvrati tu usporedbu.
Kad je netko pružio krunice na blagoslov, Njegova presvetost izjavi, da će blagosloviti sve pobožne predmete prisutnih, dodijelivši im apostolske oproste. Neki prelat iz pratnje precizirao je u stranu: "Apostolski blagoslov prema dekretu, koji je izdala Njegova svetost 11. ožujka 1939. i koji je objavljen u Acta Apostolicae Sedis, svezak 31, stranica 132, ne može se primijeniti na krunice i brojanice od kalaja i olova." Neki kalabrijski svećenik reče žalostivim glasom: - Presveti oče, biste li se udostojili da mome raspelu podijelite i oprost blage smrti. - Vrlo rado, - reče papa. - Svim raspelima, koja prisutni imaju na sebi, podjeljujemo oprost blage smrti. - Svakiput, kad ga poljube, Presveti oče? - upita kalabrijski svećenik žalostivim glasom. - Ne! Toties quties - reče papa smiješeći se. - Samo u času smrti. - Presveti oče, - reče kalabrijski svećenik žalostivim glasom, - da li ćete se udostojati da mom raspelu podijelite naknadni oprost Križnog puta? - Papa je pokazao nestrepljenja i ponovno izjavio: - Svim raspelima prisutnih osoba podjeljujemo naknadni oprost Križnog puta. - Presveti oče... - zausti kalabrijski svećenik žalostivim glasom. Prelati, strijeljajući ga pogledima i mlatarajući rukama prepunim plijena, dadoše mu znak da šuti.
- Slobodoumnici će vam reći - reče kapelan - da molitve papa nikad nisu spriječile ratove, ali što će odgovoriti, ako im kažete, da su te molitve skratile i ublažile ratove? Slobodoumnici će vam isto tako reći, da molitva svetom Emidu protiv potresa, iako ustanovljena 1894. godine, nije godine 1907. spriječila uništenje Messine i njenih osamdeset tisuća stanovnika, ali...
- Zar postoji molitva svetom Emidu protiv potresa? - uskliknu velečasni udivljen.
- Ona je čak obogaćena sa sto dana oprosta - doda tajnik.
- Tko vam kaže, da ona ne samo da nije odgodila katastrofu Messine, nego i da nije spriječila uništenje preostalog stanovništva? Tko vam kaže, da ona otada ne sprečava potrese?
- To je neosporno - reče velečasni.
Da li ga je zbog asocijacije misli kapelan odvukavši ga u kut upitao, nije li u svojim godinama zaboravio molitve za uzdržljivost? Velečasni odgovori čedno, kako je pazio, da ih ne zanemari.
- Jamačno ih ne poznate sve. Siguran sam, na primjer, da ne znate, da se od svetog Filipa Nerijskog čistoća traži utorkom, a strpljivost ponedjeljkom, a da se od sedmorice svetaca, osnivača reda servita, čistoća traži nedjeljom, a siromaštvo ponedjeljkom. Znadete li, nadalje, da postoji devet utoraka svete Ane i petnaest utoraka svetog Tome Akvinskog, pet nedjelja svetog Franje Asiškog i šest nedjelja svetog Alojzija Gonzage - sveca, koji vam je ipak prilično drag - a iz svega toga oprosti biju, liju se i prosipaju u izobilju. Posudit ću vam nekoliko djela, koja će nadopuniti ovaj naš razgovor. Ona su mnogo korisnija, od onih, iz kojih vi učite. Bez napora i uz samo malo pažnje učinit ćete od svojih dana dugu molitvu, ukrašenu oprostima uveče i prije nego utonete u san na svom djevičanskom ležaju, imat ćete dojam da udišete miris rukoveti ljiljana.
- Čemu tolike pojedinosti, čemu čak i ono malo pažnje, kad se oprosti dobivaju od trenutka, kad čovjek zna za njih? - upita velečasni.
- Kad se ima račun u banci i kad ga se neprestano snabdijeva, ugodno je znati njegovu visinu. Osim toga to nije i nekorisno, jer se može izvršiti virman u korist nekog drugog, to jest besplatan dar nekom svecu. U sobama svetog Alojzija Gonzage, iznad crkve svetog Ignacija, vidjet ćete živopisni pergament, na kojem su objavljena djela pobožnosti, koja su tom uglednom svecu u godinu dana poklonili isusovci iz Brazilije. Idem potražiti bilježnicu, u koju sam zabilježio sve brojke, koje će za vas biti poučne.
Izađe.
- Tek dolazi jedući, don Vittorio - reče tajnik - kad jednom zagrizete u oproste, ne ćete ih se nikad moći zasititi. Kapelan i ja izvršili smo ponekiput pravi napadaj na oproste, i sjećam se značajnog dana, kad sam ga, iako je vrlo jak, tukao za čitavih tisuću devet stotina pedeset godina; a bilo je to baš u toku Svete godine 1950.
- Na svijetu postoje samo oprosti i oprosne molitve, don Vittorio. Stara poslovica "Lex orandi lex credendi" ima vrlo dubok smisao. Vaš svećenici-radnici dobro bi učinili da razmišljaju o njoj.
- Oni ne mare za bankovni račun. Oni vjeruju samo u kapital-rad.
- Ostavite ih, bit će dobrano iznenađeni, kad se na drugom svijetu pojave masnih ruku, zacijelo, žuljevitih ruku, zacijelo, ali praznih ruku, ili možda s čekom bez pokrića.
Kapelan se vratio natovaren knjigama. Prelista svoju bilježnicu.
- Poslušajte: "4.620 misa, 4.780 pričesti, 46.178 duhovnih pričesti, 26.892 djela skrušenog kajanja, 28.984 činova pokore, 26.910 posjeta Svetom otajstvu, 4.948 moljenja krunica, 99.892 običnih djela milosrđa, 25.565 djela poniznosti, 35.826 djela poslušnosti, 71.265 djela unutrašnjeg mrtvljenja, 55.472 djela vanjskog mrtvljenja, 68.207 djela poštovanja, 73.747 pobožnih djela, 210.170 uzdaha."
- Ali ti apotekarski računi su bez sumnje iz XVIII. stoljeća?
- Ni govora; oni su od prije rata.
- Vi me plašite tim brojkama, prečasni.
- One nisu ništa u uspoređenju s brojem oprosta, koje predstavljaju. Hajde, samo je do vas, da doskora budete mali Krez u nebu.
11.6.2008. u 12:35 - IpakSeOkrece - Koliko pedofilskih zgoda? Koliko "neregularne" djece? Koliko crkava i zvonika financiranih od onih koji jedva uspijevaju relativno redovno jesti? Koliko na silu zadržanih brakova? Koliko promašenih života tim potpuno bezveznim mračnjačkim poslom? Koliko niškoristi prelata? Koliko bezveznih ratova što započetih, što iniciranih, što podržavanih? Koliko vještica? Križara? Koliko vakcina, operacija, kondoma...? 11.6.2008. u 12:39 - IpakSeOkrece - " Slobodoumnici će vam reći - reče kapelan - da molitve papa nikad nisu spriječile ratove, ali što će odgovoriti, ako im kažete, da su te molitve skratile i ublažile ratove?"
Odgovoriti će da profesionalno mutite vodu, izvrćete, konfabulirate, a u mnogim slučajevima i vrlo konkretno lažete...
Zlatne noge Svete Stolice
Pokazao sam ti mozaik, koji opločuje zgradu i koji ukrašava zidove. Mogao bih ti još govoriti o zakladama, koje ovdje ondje donose neznatna povećanja novca, kao na primjer zaklada Sveto djetinjstvo, koje je papa u zgodan čas zaštitinik; ali sve to nije ništa u uspoređenju sa četiri stupa, koja drže kupolu: mnogo dragocjenija od Berninijevih stupova, jer su od zlata. Njihova su imena: Kongregacija de Propaganda Fide, Uprava dobara Svete Stolice, Institut za vjerske zaklade i Specijalna uprava.
O prvoj ćeš dobiti sliku, kad znaš, da moj kolega kardinal Fumasoni-Biondi, koji je prefekt, ima pod sobom dvanaest knjigovođa i pet blagajnika, kroz ruke kojih godišnje prolaze milijuni dolara (ne čudi se, što čuješ da govorim o dolarima! to je pravi novac Vatikana). Sav taj novac sačinjava takozvanu blagajnu misija, blagajnu, koju smatraju dovoljno prepunom, da je kardinal Canali, duša svih blagajni, prije dvije godine mogao osnovati trgovačku mornaricu namijenjenu prometu, koji ta blagajna podržava. Nije bilo vremena da podijeli zvanje tajnog admirala Svete Stolice: mornarica misija smatrana je malo previše upadljivom i nečujno se predala.
Uprava dobara Svete Stolice bavi se nepokretnom imovinom - palačama, muzejima, crkvama, konačištima, kućama, zemljoposjedima. Ona nadzire raznovrsna poduzeća. Ona uvozi bez carine. Njena djelatnost je intenzivna. Rukovodilac joj je kardinala Canali, a advokat jedan papin nećak.
Institut za vjerske zaklade je ustvari banka. Priznaj, da ona, uz banku Duha Svetoga, koja također pripada Vatikanu, ima najbolje izabrano ime. Nećeš se začuditi, da tu ponovno nailazimo na kardinala Canalija. To je banka Svete Stolice, građana Vatikana, vjerskih redova. To je osim toga i banka svih onih, koji treba da sklone svoje kapitale. Ona im pruža usluge, koje su isto tako korisne kao i dobro plaćene. Moglo bi se reći, papa ponovno preuzima svoju staru tradiciju iz Srednjeg vijeka, kad su vjernici polagali svoj novac i dragulje u crkve i samostane, koji su teoretski bili nepovrediva skloništa.
I na kraju imamo Specijalnu upravu Svete Stolice; i to je banka pod drugim imenom, i to kakva banka! Bila je osnovana za rukovanje dvjema milijardama lira, koje je talijanska vlada uplatila prilikom sklapanja Lateranskog sporazuma. S te dvije milijarde se tako dobro rukovalo, da je ta banka danas možda najmoćnije bankarsko društvo na kugli zemaljskoj, jer je jedina banka, koje su operacije obavijene apsolutnom tajnom. Donedavno je njome rukovodio inženjer Nogara, patrijarh lijepa čestita pogleda i lijepih sijedih brkova, koji je pripadao, ne ćeš vjerovati, obitelji usko vezanoj s Vatikanom. Stavljen je u mirovinu. Odmah ga je zamijenio kardinal Canali; bila je to jedina blagajna, koja mu je bila izmakla iz ruku, bar prividno. Specijalna uprava, koje su uredi smješteni nedaleko papinog stana, djeluje svuda pod diplomatskim okriljem Svete Stolice, nije podvrgnuta nikakvom upravnom odboru, ne plaća nijednog dioničara, ne plaća nikakva poreza ni takse. Njeno poslovanje je tako opsežno, da je direktor jedne velike švicarske banke bio premješten u Rim, da s njom bliže surađuje. Kardinal Spellman, koji je zastupnik Specijalne uprave u Sjedinjenim Državama, postigao je za nju nevjerojatno pravo, da kupuje zlato ispod cijene zakonitog tečaja.
......................
Nijedan papa, počev od papâ prvobitne Crkve, koji su lično držali blagajnu, nije s više spretnosti i diskrecije vršio veći opseg poslova - za najveće dobro Crkve, razumije se samo po sebi. Već kao državni sekretar on je dao dokaza na tom polju. Zahtijevao je od Francuske vlade za Svetu Stolicu jedan dio popusta, koji je bio dan hodočasničkim vlakovima, i tražio je od Španjolske vlade isti interes u obnovi crkava uništenih građanskim ratom. Ali to ne sprečava da za sentimentalni puk on i dalje ostaje asketa, koji je vidio, kako se okrenulo Sunce za vrijeme euharistijskog kongresa u Fatimi. Ali zar taj puk ne vjeruje, da je bogatstvo Crkve stvoreno skupljanjem milodara i škrabicama? Pokazali su mi fotografiju, kojom je Pio XII. osvojio američke visoke financijske krugove. To nije fotografija, koja ga prikazuje uvaljena u faldistorij ili kako podjeljuje blagoslov urbi et orbi, već kako piše na pisaćoj mašini. Iako su žalili, zbog nabavljača mašine, da se na njoj ne vidi marka, biznismeni onkraj Atlantika su bili mišljenja, da uzvišena mušterija zaslužuje povjerenje: imao je odlučno lice nekog, tko piše pismo banci Duha Svetoga, a ne molitvu Duhu Svetome.
Kanonik obrazlaže Velečasnom svoje zalaganje za obnovu štovanja svete Lucije
Francuski diplomat i književnik Roger Peyrefitte rođen je 17. kolovoza 1907. u imućnoj obitelji iz Castresa. Školovao se kod jezuita i lazarista, da bi zatim studirao jezike i književnost u Toulouseu i političke znanosti u Parizu. Do 1940. bio u diplomaciji, a od tada se bavi isključivo književnim radom, što rezultira njegovim romanesknim prvijencem iz 1944. "Les Amities particulieres", u kojem otvoreno opisuje svoja homoseksualna iskustva za školovanja u vjerskim školama. Po tom je nagrađivanom romanu 1964. godine u Francuskoj snimljen i istoimeni igrani film. Ovdje dajem izvatke iz njegovog romana "Ključevi sv. Petra", objavljenog u Parizu 1955. godine, a kod nas 1959. u Zagrebu. Roger Peyrefitte umire u Parizu 5. studenog 2000.
*****************************************
- Vrlo nas veseli, da vas vidimo - reče kanonik, dok je velečasni ostavljao tuniku - To su palotini, njemački palotini, koji metu bolje nego itko i možda bolje nego papini čistači. Mi nemamo više sakristana nakon Lateranskog sporazuma, kojim smo izgubili svoju župu, jer nam je sporazumom dana eksteritorijalnost. Taj sporazum, potpisan u susjednoj palači, bio je veoma težak za našu crkvu: nema više sprovoda, nema više vjenčanja, nema više katekizma, nema više djece da poslužuju kod mise. Imamo još nekoliko krštenja zbog krstionice, koja je Rimljanima još uvijek draga. Inače, osim svečanog obreda zaređenja, svakiput sve sjajnijeg, i svečanosti na dan svetog Ivana, koja iz godine u godinu nažalost blijedi, preostaje nam samo sveta Lucija, ali i to bi bilo dovoljno za našu slavu.
- Sveta Lucija? - upita velečasni, koji je, jer se digao u zoru i nije iskoristio posne olakšice, prigušivao kruljenje u želucu.
- Ah, vi dakle priznajete, da niste još bili u njoj! A ja sam međutim objavio jedan oglas u Osservatore Romano. Sveta Lucija je 13. prosinca: naš kaptol na taj dan svečano slavi obraćenje Henrika IV. Budite ljubazni pa pribilježite sebi za ovu godinu. Učinit ćete djelo dobrog Francuza, a pored toga bit će to meni lično ugodno; oprostite na taštini, ja sam naime obnovio svetu Luciju. Ah, nitko ne može znati sve ono što činim za Francusku. Ne znam, gdje mi glava stoji: moji bizontski mučenici, moji tečajevi crkvene umjetnosti, moja iskopavanja u baziličkoj spilji, moja pisma predsjedniku republike, sveta Lucija, kojom se, kako se čini, bavim samo jedno prijepodne, a bavim se njome čitave mjesece, i najzad stalna i iscrpljujuća borba, koju treba da vam otkrijem. Budete li to smatrali korisnim, vi ćete o njoj izvijestiti Njegovu preuzvišenost.
Pošto je ostavio svoj manipul, svoj amikt, svoju albu, svoje uže, koje nije bilo uže svetog Tome Akvinskoga, kanonik ih povjeri čistačima, koji nijsu bili tajni. Zatim odvede mladića u prostrani hodnik, gdje nije nitko meo. Iz njegova sigurnog glasa, iz njegova strogog držanja, iz njegova jasnog pogleda iza naočari odisala je neka odlična moralna čestitost, ali se otkrivalo, da mu je horizont uzak.
- To je skandal - rekao je.
Ovaj izraz iz usta crkvenog čovjeka nije bio nov za velečasnoga. Glas kanonika ostao je tako siguran, pogled tako jasan, držanje tako strogo, u njegovu je duhu bilo gnušanje.
- To je skandal, što se u pariskom listu La Croix, kojega je dopisnik monsignor Pimprenelle, moj kolega iz crkve svetog Petra, ne čita nikad ime Laterana ni moje. Ne očekujte dakle, da ćete u najvećim katoličkim francuskim novinama naći izvještaj o jutrošnjoj svečanosti, jednoj od najljepših u kršćanskome svijetu. Prije kratkog vremena vidjeli smo najgoru gadost: kardinal vikar došao je k nama na trodnevnicu. Budući da msgr. Pimprenelle nije mogao događaj prešutjeti, premjestio ga hladno u crkvu Santa Mario Maggiore. Na tu sam provokaciju odgovorio tako, da sam otkazao pretplatu na La Croix. Što mi predbacuje msgr. Pimprenelle? Što sam u Lateranu obnovio svetu Luciju, kao da sam podigao oltar do oltara, na štetu svete Petronile, koju je on obnovio u crkvi svetog Petra. Eh, puštam mu tu svetu Petronilu! Nisam se s njime prepirao ni zbog male knjižice, koju je izdao o njoj, ali da mu pokažem, kako nije samo on kadar baratati perom, pripremam monumentalnu povijest Laterana, za koju mi Akademija natpisa i lijepe književnosti obećava nagradu. Lateran postoji, sveta Petronila... Nekoć su je zvali sveta Peronnelle, bez sumnje zato da se rimuje s Pimprenelle.
(Str. 214-215. Slika uz tekst: Naslovnica knjige Karen Russell "Dom sv. Lucije za nezbrinute djevojčice koje su odgajali vukovi".)
Tajnik, Kapelan, Kardinal i Velečasni besjede o kanonizaciji Pija X.
U ovoj rubrici ispisujem dijelove knjige Rogera Payrefittea "Ključevi svetog Petra" (Les Cles de Saint Pierre) - izdanje: NIP, Zagreb, 1959. g. To izvanredno, ali u nas malo poznato djelo ja nazivam vatikanskim Švejkom. Provjerite zašto.
***************************************
- Reverendissime - reče velečasni - kakav razlog ima kardinal Canali da se toliko zauzima za kanonizaciju Pija X?
- Ti zahtijevaš od mene, dijete moje, da te uvedem u tajne ljudskog srca. Moj istaknuti kolega bio je suradnik i prisni prijatelj kardinala Merry del Vala, koji je bio državni sekretar Pija X, i on stupa u obranu jednog, kako bi bolje mogao braniti drugog. On je više nego itko trpio zbog kleveta, kojima su bili izvrgnuti običaji jednog izvanrednog čovjeka, kojeg je poznavao bolje nego itko. On se, dakle, posvetio tom uzvišenom zadatku: da ga na konačan način opravda uzdignuvši ga na oltar. Kanonizacija pape nije ništa drugo nego odskočna daska za buduću kanonizaciju državnog sekretara, i vidjet ćemo, da će vikarijat, čim prva bude završena, oglasiti početak biskupijskog procesa, prvi korak druge. Nikad, sigurno, prijatelj nije učinio veću uslugu prijatelju i nijedan oklevetani nije bio bolje osvećen. U međuvremenu Pio X. bit će korisnik te "combinazione".
Kardinal se i sam nasmijao svojim posljednjim riječima, ali kao netko, tko u tome pronalazi još neko značenje.
- Što me u toj kanonizaciji, koje sam ja rezignirani tvorac, zabavlja, to su baš sve "combinazioni", koje ona predstavlja. Kardinal Canali je svladao moj otpor, zahvaljujući najvišoj podršci: privolio je Pija XII. stvari Pija X, potpirujući kod njega neku potajnu nadu. Kanonizirati Pija X. znači ponovno uvesti pape u utrku za kanonizaciju, iz koje se već od XVI. stoljeća smatralo pogodnom povući ih. Najavljuje se već, da će se pozabaviti Pijem IX. i odmah zatim Pijem XI. u očekivanju da se niz nastavi. Iskušenje, da se želi biti običan svetac, kad je čovjek već Sveti otac, jest možda veće nego što ja zamišljam. Već se ocrtava usporedba: Pio X. je osudio modernizam, Pio XII. komunizam; Pio X. demokratski papa, Pio XII. branilac slobode; Pio X. je pravio čuda, Pio XII. je vidio, da se Sunce okreće oko svoje osi; Pio X. i Pio XII. pape mira.
- To će za obojicu biti njihov najljepši naslov - reče kapelan - i isto tako neosporan kao i naslov pape.
- Pio X - reče tajnik, - zaslužuje više od naslova pape mira: on je mučenik mira, jer je umro od tuge zbog rata.
- Onaj dragi Benedikt XV, kojeg će ipak jednom proglasiti svecem i papom mira, također je gotovo umro od tuge u toku tog rata, kad je saznao, da su sveta mjesta oslobođena. Saznanje, da se nalaze u rukama krivovjernika Engleza, bilo mu je mnogo teže od saznanja, da se nalaze u rukama Turaka. Sva zvona Italije pozdravljala su tu pobjedu; jedino su ostala nijema zvona crkve svetog Petra. Živjeli pape mira!
(Str. 94-96; slika uz tekst prikazuje bistu R. Peyrefittea)
Piedra
ortodoksija
Armaita Angelium
