Sanjao sam da imam intervju s Bogom.
– Ti bi me, dakle, htio intervjuirati – upita Bog.
– Ako imaš vremena – rekoh.
Bog se nasmiješi.
– Moje je vrijeme vječnost. Što si me želio pitati?
– Što te najviše iznenađuje kod ljudi?
Bog odgovori:
– Iznenađuje me što s tjeskobom misle na budućnost i tako zaboravljaju sadašnjost. Tako ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.
Iznenađuje me što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umru kao da nikada nisu živjeli.
Iznenađuje me što troše zdravlje da bi stekli novac, a onda troše novac da bi vratili zdravlje.
Bog uze moju ruku u svoju.
Ostadosmo na trenutak u tišini.
Tada upitah:
– Kao roditelj, koje bi životne pouke dao svojoj djeci?
Osmjehujući se, Bog odgovori:
– Da nauče kako ne mogu druge natjerati da ih vole. Mogu samo dopustiti da ih se voli.
Da nauče kako nije najvrednije u životu ono što imaju, nego tko su.
Da nauče kako nije dobro uspoređivati se s drugima.
Da nauče kako nije bogata ona osoba koja najviše ima, nego ona kojoj najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se zadaju duboke rane ljubljenoj osobi, a onda su potrebne godine da se one zaliječe.
Da nauče kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali jednostavno ne znaju kako to izreći ili kako pokazati svoje osjećaje.
Da nauče kako dvije osobe mogu promatrati jednu te istu stvar, a vidjeti je različito.
Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.
I da nauče da sam ja tu – uvijek...
U zivotopisu slavnog slikara Leonarda da Vincija zabiljezeno je kako je on medju ostalima naslikao Isusovu posljednju veceru s apostolima. To je jedan od najljepsih slika sto ih je ikada ljudska ruka naslikala. Njegovi zivotopisci kazu da je veoma dugo radio na toj slici, jer je za svaku trazio prikladne modele. Najvise vremena je potrosio trazeci zgodan model za Isusovu glavu. Konacno je nasao jednog mladica koji se zvao Pietro Bandinelli. Taj Pietro bio je veoma lijep, zdrav i rumen mladic. Imao je prekrasne oci, a na licu mu je cvala nevinost, blagost, iskrenost i druge preposti. Slikar se odlucio te je prema njemu izradio ono divno Isusovo lice koje na je svima dobro ponzato. Proslo je od tada petnaestak godina, jer Leonardo je kako smo rekli, sporo radio na toj slici. Poslije toga trazio je na sve strane model za glavu Jude Iscariota koji je izdao Isusa. Trazio je dakle covjeka na cijem bi licu bile utisnute sve moguce mane i strasti. Napokon je nasao na trznici nekog besposlicara koji je imao lice potpunog propalice. Odmah je ugovorio s njim da mu posluzi kao slikarski model i odveo ga u svoju radnju. Kad je covjek sjeo, uze Leonardo kist u ruke i poce prema njegovu licu slikati Judino lice.
Nakon nekoliko minuta poce covjek gorko plakati.
Sto ti je, sto placec, upita ga slikar zacudjeno.
Zar vi mene ne ponzate? Odgovori mu covjek kroz suze.
Odakle bih vas poznavao, rece slikar.
Pa ja sam onaj Pietro koji vam je prije nekoliko godina posluzio kao model za glavu isusa. Vidite n sto sam sada spao, da prema meni slikate Judino lice.
Tada slikar bolno izdahnu i rece: >Sto ti se to desilo, sto te je toliko upropastilo i izoblicilo?<
Tada je poceo kroz suze opisivati tragicnu povijest svoje propasti. Provodio je raskalasen zivot sa zenama, odao se pijanstvu, kartanju, kradji i prijevari, a to je sve prouzrokovalo teske i zarazne bolesti. Taj njegov neuredni zivot ga je izoblicio i utisnuo mu u lice sramotni zig njegovih grijeha.
Mi neznamo sto je kasnije bilo s tim covjekom, je li se bar tom prigodom obratio Bogu i popravio svoj neuredni zivot ili nije, ali jedno znamo sigurno, a to je da se taj zalosni primjer u raznim varijacijama i nijansama ponavlja kroz sva vremena vrlo cesto u zivotu mnogih ljudi. Ako mlad covjek ne pazi na sebe i podje polako nizbrdicom grijeha, a zanemari molitvu, svetu misu i svete sakramente, onda ce takav covjek iz dana u dan padati sve dublje iz jednog zla u drugo, dok se posve ne unisti i izoblici u sebi sliku Isusovu i postane slican Judi. Grijeh je najvece zlo na svijetu, a osobito bludni grijesi koji se protive sestoj i devetoj zapovijedi Bozjoj. Takvi su grijesi kao pozar koji covjeka zdere do potpunog unistenja.
Zivio je neki covjek koji je uvjek bio nezadovoljan sa sobom i s drugima. Stalno je nesto mrmljao i prigovarao: Tko je to rekao da svatko mora nosit svoj kriz, vec mi je dosta tih svakidasnjih krizeva.
Na to mu je dobri Bog odgovorio u snu. Tada je covjek sanjao kako svi ljudi ovog svijeta hodaju u velikoj procesiji. I svaki je na ledjima svoj veliki kriz. Isli su lagano, korak po korak, jedan za drugim. I taj se covjek nalazio u toj nepreglednoj povorci. Tesko je nosio svoj kriz. Pogledao je nesto bolje u svoj kriz i vidio da je nesto predugacak. To mu je ometalo napredovanje. Ali i drugi su imali slicne krizeve. Bit ce dovoljno da ga malo skratim. I prilicno strati okomitu stranu kriza. Kad je krenuo, osjetio je koliko mu je lakse. Poceo je stizati i prestizati ostale iz povorke i ubrzo je dosao do cela procesije ljudi s krizem. Uskoro je dosao do kraja putovanja. S druge strane vidio je zemaljski raj. Sve je bilo divno, privlacno i prekrasno izmedju onog dijela zemlje koji je prosao i onog koji mu se pricinjao zemaljskim rajem. Bila je samo uska, ali duboka provalija. Tu nije bilo nikakva mosta koji bi olaksao prijelaz. A ipak svi su se lako prebacivali na drugu stranu. Ljudi bi dakle skinuli kriz s ledja, postavili ga na obje strane provalije i preko kriza presli u raj. Krizevi su bili tocno po mjeri. Tocno su povezivali oba ruba, a ispod njih je zjapila duboka provalija. Svi su dosta lako presli, ostao je samo onaj covjek. Pokusao je i on namjestiti svoj kriz, ali je njegov kriz bio prekratak da bi ga povezao s drugom stranom. Covjek poce plakati i ocajavati: Da sam barem prije to znao, ne bi skratio kriza.
Bilo mu je kasno da zali. Probudio se i shvatio je znacenje kriza u ljudskom zivotu.
Sanjao je neki covjek da je s Isusom setao na morskoj obali. Iznad njih na nebeskom svodu pojavili su se prizori iz njegova zivota. A u svakom prizoru vidio je dva para otisaka nogu. Jedan par bio je njegov, a drugi Isusov. No primijetio je da se u pijesku cesto vidi samo jedan par tragova nogu. I ustanovi da je to bilo u onim trenucima njegova zivota kad mu je bilo najteze.
To mu je bilo cudno te upita Isusa: Gospodine, jednom si mi rekao a moram odlucno uvijek tebe slijediti. Ali, ja sam ustanovio da se u najtezim staima u zivotu vidi samo jedan par otisaka nogu. Ne razumijem, zasto? Pa kad sam te najvise trebao, ti si me sama ostavio.
Gospodin je odgovorio: “Dragi moj prijatelju, ja tebe toliko volim da te nebih nikada napustio. U ovim satima kad ti je bilo najteze, kad si bio na kusnji i u nevolji, tamo gdje ti vidis samo jedan par otisaka nogu, to je bilo u satima kada sam ja tebe na svojim ledjima nosio”
Jednom zgodom veliki crkveni naucitelj sveti Augustin razmisljao je o tajni Presvetoga Trojstva. Htio je svakako dokuciti: kako je moguce da su u Bogu tri osobe, a samo jedan Bog. Setajuci tako zadubljen u misli dode do nekog djecaka, koji je skoljkom prelijevao more u jednu malu rupu na morskoj obali.
Sv.Augustin se zaustavi i upita: Sto to radis djecace na pijesku?
Zelim more preliti u ovu rupu, odorati djecak. Augustin se nasmije i odvrati.
Uzalud se trudis! Okani se tog neuspjesnog posla. Tvoja je zelja i nastojanje nemoguce. Kroz sva tisucljeca ne bi mogao pregrabiti more i preliti ga u tu rupu.
Zar je zbilja to nemoguce?
Upita djecak i svojim se velikim, nevinim ocima zagleda u Augustina.
Ti mislis da je to nemoguce i meni se smijes, sto pokusavam more preliti u malu rupu. No i ti cinis nesto slicno: htio bi preliti neizmjerni ocean Bozjeg bica u malu posudu svog razuma. Prije cu ja uspjeti preliti cijelo more u ovu malu rupu, nego ces ti shvatiti da je Presveto Trojstvo jedan Bog u tri osobe.
Nakon tih rijeci djecak nestane.
Tada Augustin rece sam sebi: >Vjera je sigurnija od shvacanja<.
Boga ne mozemo shvatiti, ali mozemo ga ljubiti i klanjati mu se. Svoje cemo stovanje prema Presvetom Trojstvu najbolje pokazati time da uvijek pobozno cinimo znak svetog kriza i da pobozno i s najvecim postovanjem izgovaramo rijeci: Oca i Sina i Duha Svetoga!
Zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije
Jedan stariji čovjek, u bolnici, bio je na umoru. Od smrti ga je dijelilo vjerojatno tek nekoliko sati. Kad je u naletu bolnog grča samo malčice otvorio oči uspio je vidjeti nekoliko prilika koje su se skupile oko njegovog kreveta. Nije ih uspio prepoznati.
Zatvorivši oči upitao ih je:
- Prijatelji, tko ste vi?
Jedna od prilika reče:
- Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao uraditi za života ali si to propustio učiniti.
- Žao mi je zbog toga - reče starac - ali ipak cijenim što ste se unatoč mojoj malomarnosti i lošem odnosu prema vama došli oprostiti od mene na kraju mog života.
Jedna od prilika se nagnula i mirnim mu glasom odgovorila:
- Ne, mi se nismo došli oprostiti od tebe - došli smo umrijeti s tobom…
Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.
Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.
Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu.
Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu glazbu, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.
Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«
Epilog: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se podvoji. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcima. »Danas je dar, zato se zove sadašnjost«.
Bila jednom 3 stabla na brdu u šumi. Razmatrali su svoje nade i snove, kada 1. stablo reče: "Jednog dana, nadam se, ja ću postati kovčeg za blago.Možda ću biti ukrašen zamršenom rezbarijom, ali svatko će vidjeti moju ljepotu." Tada reče 2. stablo: "Ja ću biti snažan brod. Nosit ću kraljeve i kraljice preko voda i plovit ću do svih krajeva svijeta. Svatko će se osjećat sigurnim u meni zbog snage moga trupa". Konačno reče 3. stablo:"Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Ljudi će me vidjeti na vrhu brda, gledati će na moje grane i mislit će ne nebesa i na Boga i kako sam im blizak.Ja ću biti najznačajnije stablo svih vremena i ljudi će me se uvijek sjetiti."
Nakon nekoliko godina molitvi o njihovim snovima da postanu stvarnost grupa drvosječa dođe do 3 stabla. Reče za 1. stablo:"Ovo izgleda snažno stablo, mislim da ću biti u stanju prodati drvo tesaru.", i počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Znalo je da će ga tesar oblikovati u kovčeg za blago.
Kod 2. stabla drvosječa reče:"Ovo izgleda snažno stablo, bit ću u stanju prodati ga brodogradilištu." Drugo stablo bijaše sretno. Znalo je da je na putu postati moćan brod.
Kad drvosječa dođe do 3.stabla, ono bijaše uplašeno, jer, ako ga posijeku, njegovi snovi se neće ostvariti. "Ne trebam ništa posebno od ovoga, ali posjeći ću i ovo stablo."
Od 1. stabla napraviše jasle za hraniti stoku. Staviše ga u štalu i napuniše sijenom. To nije bilo ono što je molilo 1.stablo.
2. stablo je napravljeno u mali ribarski brod. Završiše njegovi snovi o moćnom brodu koji vozi kraljeve. 3. stablo je nasječeno u velike komade i ostavljeno samo u mraku.
Godine su prošle, stabla zaboraviše svoje snove.
Jednog dana dođoše čovjek i žena do staje. Ona se porodi, i staviše dijete u jasle koje je napravljeno od 1. drveta. Čovjek je želio da može napraviti kolijevku za dijete, ali ove jasle će morati zadovoljiti. Stablo je osjetilo važnost ovog događaja, znajući da je sadržavalo najvažnije blago svih vremena.
Godinama kasnije, grupa ljudi uđe u ribarski brod napravljen od 2. stabla. Jedan od njih bijaše umoran i ode spavati. Dok bijaše na vodi, podiže se velika oluja i stablo uvidje da nije dovoljno snažno da zaštiti ljude. Ljudi probudiše spavajućeg čovjeka, on ustade, reče "MIR"; i oluja stade. Tada stablo uvidje da je nosilo kralja nad kraljevima na brodu.
Konačno, netko dođe i uzme 3. stablo. Nošeno je kroz ulice dok su se drugi ljudi rugali čovjeku koji ga je nosio. Kada dođoše do mjesta, čovjek bijaše pribijen na stablo i uzvišen u zrak da umre na vrhu brda. Kada dođe nedjelja, stablo uvidje da je dovoljno snažno da stoji na brdu i da bude blizu Gospodina Boga jer Isus bijaše razapet na njemu.
PORUKA PRIČE: Kada stvari ne idu po vašem planu, znajte da Bog ima plan za vas. Ako Mu vjerujete, On će vam dati velike darove.
Svako stablo dobilo je što je htjelo, samo ne onako kako je zamislilo.
Mi ne znamo što Bog planira za nas. Znamo da Njegovi putevi, nisu naši putevi, ali Njegovi putevi su uvijek najbolji!
Tasko-20
sanjam
jasminka
Marina021
