Vidim jednu od glavnih cesta ... Kolikog li mnoštva! Magarčići idu natovareni kućnim potrepštinama i osobama ... Magarčići koji se vraćaju ... Ljudi podbadaju svoje jahaće živine, a i tko ide pješice žuri se jer je hladno. Zrak je bistar i suh, nebo vedro, ali sve ima onu čistu oštrinu kao u danima pune zime ... Priroda, ogoljena, izgleda još prostranijom, a pašnjaci su prekriveni tek malenom travi¬com povijenom od zimskih vjetrova ... Na pašnjacima ovce traže malo hrane a i sunca koje polako izlazi ... I one se zbijaju jedna uz drugu jer je i njima hladno i bleje dižući gubice i gledajući sunce kao da bi mu htjeli reći: »Dođi brzo, hladno je!« ... Teren je valovit, što biva sve izrazitijim ... Pravi brežuljkasti kraj ... Tu ima travnatih i rebrastih kotlina, dolina i bregova ... Cesta prolazi posred njih i kreće prema jugoistoku.
Marija je na jednom sivom magarčiću ... sva ovijena u teški ogrtač. Sprijeda pred sedlom je ono oruđe koje sam već vidjela na putu prema Hebronu, a ozgor kovčežić s najpotrebnijim stvarima.
Josip hoda sa strane držeći uzdu ... »Jesi li umorna?« ... pita češće.
Marija ga gleda smiješeći se i govori: »Ne« ... Treći put nadodaje: »Trebao bi većma biti umoran ti koji hodaš.«
»Oh! ja! Za me je ništa. Mislim ... da sam mogao naći kojeg drugog magarca ... da ti je moglo biti udobnije, a i prije bismo stigli ... Ali baš ga nisam mogao naći ... Svima je sada potrebna jahaća živina ... Ali, hrabro! Skoro smo u Betlehemu ... Preko ovog brda je Efrata.«
Šute. Djevica, kad ne govori, izgleda da se sabire u unutarnjoj molitvi. Smiješi se blagim smiješkom na neku svoju misao i ako gleda mnoštvo čini se da ga ne vidi za ono ... što ono stvarno jest: muža, ženu, starca, pastira, bogataša, siromaha ... nego za ono što Ona samo vidi ...
»Je li ti hladno?« - pita Josip, jer vjetar se diže.
»Ne, hvala.«
Ali Josip kao da ne vjeruje. Dotakne joj noge koje vise sa strane magarčića, noge obuvene u sandale koje se jedva vide ispod duge haljine, i mora da je osjetio kako su hladne, jer strese glavom i uzme pokrivač koji je imao pod remenom prenio ramena i obavije noge Marijine prostirući ga također i nad krilo, tako da joj i ruke budu tople pod njim i ogrtačem.
Susretnu jednog pastira, koji je sa svojim stadom sjekao put prelazeći na pašu s desne na lijevu stranu. Josip se sagne da mu nešto kaže. Pastir potvrdi. Josip uzme magar¬čića i povuče ga za stadom na pašnjak. Pastir izvadi iz torbe jednu priprostu zdjelu i pomuze jednu debelu ovcu s nabreknutim dojkama i dade zdjelu Josipu koji je ponudi Mariji.
»Bog vas blagoslovio obojicu« reče Marija. »Tebe zbog tvoje ljubavi, a tebe zbog tvoje dobrote. Molit ću za tebe.«
»Dolazite li iz daleka ?<
»Iz Nazareta« odgovara Josip.
»A idete?«
»U Betlehem.«
»Dugi put za ženu u takvom stanju. Je li ti to žena?«
»Moja žena.«
»Imate li kod koga odsjesti?«
»Ne.«
»Ružna stvar. Betlehem je pun ljudi koji su došli sa svih strana da se popisu ili da se drugamo otiđu popisati. Ne znam da li ćete naći konak. Poznaješ li mjesto?«
»Ne mnogo ... «
»E, pa dobro, ja ću te naputiti, za Nju (i pokaže na Mariju). Tražite gostionicu. Bit će puna. No, to vam kažem zato, da vam služi za putokaz. Ona je na jednom trgu -najvećem. Tamo ćete stići idući ovom glavnom cestom. Ne možete pogriješiti. Pred njom je izvor, a prostrana je i niska s velikim ulaznim vratima. Bit će sve puno. Ali ako ne nađete ništa u gostionici i po kućama, zaobiđite iza gostionice ... prema polju. Tamo u brdu su staje, koje više puta posluže trgovcima što idu za Jeruzalem da u njih smjeste životinje kad ne nadu mjesta u gostionici. Štale, znate, u brdu: vlažne, hladne i bez vrata. Ali su uvijek neko sklonište, jer žena ... ne može ostati na putu. Možda tu nađete koje mjesto ... sijena za spavanje i za magarca. I neka vas Bog tamo doprati.«
»I Bog neka ti poda radost« ... odgovori Marija. Josip međutim odgovori: »Mir bio s tobom!«
Ponovno krenu cestom. S ruba koji su prešli ukaže se pred njima jedna prostrana udolina. U kotlini, gore i dolje, po blagim obroncima koji je okružuju ... rasijane kuće i kuće ... To je Betlehem!
»Evo nas u zemlji Davidovoj, Marijo! Sad ćeš se odmoriti. Izgledaš mi tako umorno ... «
»Ne. Mislila sam ... mislim ... « - Marija uhvati ruku Josipovu i reče mu s blaženim smiješkom: »Mislim upravo da je vrijeme došlo ... «
»Bože milosrđa! Što ćemo sad ?«
»Nemoj se bojati, Josipe. Budi postojan. Vidiš li kako sam ja mirna?« »Ali mnogo trpiš.«
»Oh! Ne.- Puna sam radosti. Radost tolika, tako jaka, tako lijepa, tako nezadrživa, da moje srce udara jako, jako i kaže mi: "On se rađa! On se rađa!" To kaže pri svakom otkucaju. To je moje Djetešce koje kuca na moje srce i govori: "Mama, tu sam, dolazim da ti podam poljubac Božji." Oh! koje radosti, Josipe moj!«
Ali Josip nije u radosti. Misli kako hitno treba pronaći neko sklonište i požuruje korak. S jednih vrata na druga ... traži konak ... Ništa ... Sve zauzeto. Dođoše do gostionice. Puna je, čak i pod rustičnim trijemovima što okružuju veliko unutarnje dvorište, svijet koji logoruje.
Josip ostavlja Mariju na magarči ću unutar dvorišta i izlazi tražeći po drugim kućama. Vraća se obeshrabren. Nema nigdje ništa. Nagli zimski sumrak započinje prostirati svoj veo. Josip moli gostioničara ... Zaklinje putnike. Oni su muževi i zdravi ... A ovdje je jedna žena koja svaki čas ima dijete dati na svijet. Nek imaju milosrđa ... Ništa ... Tu je i neki bogati farizej koji ih gleda očito s prezirom i, kada mu se Marija približila, odskočio je kao da mu se približila koja gubava3. Josip ga gleda, i crvenilo ozlojeđe-nosti pokaže mu se na licu. Marija položi svoju ruku na bilo Josipovo da ga umiri i reče: »Ne inzistiraj ... Pođimo. Bog će previdjeti.«
Iziđoše i slijede zid gostionice ... Zaokrenu cestom koja se probija između ovog zida i siromašnih kuća ... Zaobiđoše gostionicu ... Traže ... Evo neke vrsti špilja, podruma, rekla bih, gore nego štale, toliko su niske i vlažne ... Najbolje su već zauzete. Josip je iznemogao. »Ehi! Galilej-če!« povikne iza njega neki starac ... »Tamo u dnu, pod onom ruševinom, tamo je jedna jazbina. Možda još tu nema nikoga.«
Požure se u tu »jazbinu«. Zbilja je to jazbina ... Među razvalinama nekakvog zdanja ... u ruševini ... tu je jedna rupa, iznad koje je jedna špilja, neka udubina u brdu, više nego špilja. Reklo bi se da su to temelji nekog starog zdanja, kojemu krov sačinjavaju razvaline poduprte de¬blima stabala jedva otesanima.
Da bi bolje vidio, jer tu ima vrlo malo svjetla, Josip izvuče gubu za paljenje i kresalo i upali jednu malu svjetiljku koju je izvukao iz bisage ... Uđe ... i pozdravi ga mukanje ... »Dođi, Marijo. Prazna je. Tu je samo jedan vol.« ... Josip se smiješi ... »Bolje nego ništa!«
Marija sjaše s magarčića i uđe ...
Josip je objesio svjetiljku na jedan čavao zaboden u deblo koje služi kao stup ... Vidi se svod pun paučine, tlo - utrti teren, prekriven i razrovan rupama, šljunkom, ostacima i izmetinama - s razasutom slamom ... Pri dnu, vol se okrene i gleda svojim mirnim očima, dok mu sijeno visi iz usana. Tu je i jedna gruba klupica i dvije stijene u jednom uglu kod otvora - prozorčića. Crnina tog ugla upućuje da se tu pali vatra.
Marija se približi volu. Hladno joj je. Ruke postavi na njegov vrat da osjeti toplinu. Vol zamuče i pusti je da to čini. Izgleda da shvaća. Pustio je i kad ga je Josip gurnuo na stranu da bi uzeo mnogo sijena iz jasala da načini ležaj Mariji ... jer jasle su dvostruke, ili bolje jedne iz kojih jede vol, i poviše jedna vrsta police s drugom zalihom sijena, od koje je uzeo sijeno ... Načinio je mjesta također i za magarčića koji, umoran i ogladnio, odmah stade jesti. Josip pronađe također i neko izprevrnuto vedro, sve zgnječeno ... Izlazi, jer je vani vidio potočić, i vraća se s vodom za magarčića. Zatim se dokopa svežnja granja koje se nalazilo tu u jednom kutu i nastoji malo počistiti i pomesti tlo. Potom razastrije sijeno, načini od njega ležaj ... pokraj vola u uglu koji je više suh i zaštićen ... Ali osjeti da je to siromašno sijeno vlažno i uzdahne ... Upali vatru, i velikom strpljivošću suši rukoveti sijena držeći uz oganj.
Marija sjedi na klupici umorna, gleda i smiješi se ... Evo ležaj je spreman ... Marija se bolje smjesti u mekanom sijenu, s leđima naslonjenim na jedan trupac ... Josip dopuni smještaj izvjesivši svoj ogrtač kao zastor na rupu koja bi trebala biti vrata. Zaklon vrlo relativan ... Zatim ponudi Mariji kruha i sira i za napitak vode iz jedne čuturice ... te joj reče: »Spavaj, sada. Ja ću bdjeti da se vatra ne ugasi. Ima tu na sreću, drva. Nadajmo se da će trajati i gorjeti. Moći ću prištedjeti ulja za svjetlo.«
Marija se poslušno spruži. Josip je pokrije njezinim ogrtačem i pokrivačem kojim joj je prije bio noge omotao.
»Ali tebi ... tebi će biti hladno.«
»Ne, Marijo. Stojim uz vatru. Ti se nastoj odmoriti. Sutra će biti bolje.«
Marija zatvori oči ... ne inzistirajući. Josip se zavuče u svoj kut, na klupicu, sa suhim granjem pokraj sebe ... Malo je toga. Da će dugo trajati ... ne vjerujem.
Ovako se smjestiše: Marija s desne, leđima prema vratima, poluskrivena od trupca i od tijela vola koji se šćućurio na stelju ... Josip s lijeve i prema vratima, zato u dijagonali, kako je licem okrenut vatri, ima leđa prema Mariji ... Okreće se svaki čas da je pogleda - i vidi je mirnom, kao da spava. Lomi polagano svoje grančice i baca ih jednu po jednu na malu vatru, da se ne utrne, da podrži svjetlo, i da to malo drva što duže traje.
Tu je samo mali odsjaj ognja, sad malo življi sad opet kao da se utrnuo. Jer svjetiljka je utrnuta i u polutami jedino se ističe bjelina vola te lice i ruke Josipove. Sve ostalo je kao jedna masa koja se gubi u teškoj polutami.
jasminka
domenica
stankica
rixinelli
