|
| Članaka u rubrici: 4 |
|
Str. 1 od 1 |
|
| Ps 40, 16 |
Zapeo mi danas za oko citat iz Biblije: Ps 40,26. Vjerojatno ga ne bih primijetio da sam ga čitao u jednom od ovih prijevoda: Nek se skamene u sramoti svojoj koji zlurado na me grohoću! ili Nek se zgroze u svojoj sramoti koji mi dovikuju: Ha, ha!. Naprotiv ja sam pročitao ovu verziju psalma: Nek se skamene od bruke koji mi govore: Ha, ha! Na prvi pogled mi je bilo čudno što taj redak do sad nisam primijetio iako sam barem 5 puta pročitao sve psalme od A do Ž, a onda se prisjetio da Biblija u svakom čitanju čitatelju pruža novo iskustvo čitanja i nove spoznaje, a mi jako malo možemo utjecati na to što će nas se kod kojeg čitanja dojmiti ili, kao što je mene sad, nasmijati. Nasmijalo me samo korištenje riječi bruka u Bibliji (mislio sam da je to izraz uličnih tipova), a onda i rečenica Ha, ha!. Listajući liturgijske knjige, među kojima i časoslov, primijetio sam da se ovaj psalam često čita, ali se redovito izbjegava čitanje ovog 16. retka. Kako, zašto to? Odmah sam se sjetio kako u Bibliji ima više redaka i odlomaka koji se ne čitaju u svakodnevnoj upotrebi i bez nadzora kako se ne bi krivo shvatili. Ovaj redak i redak prije njega koji se preskaču, vjerojatno se preskaču jer su negativnog karaktera za razliku od ostatka psalma te kroz molitvu traže Boga da na neki način učini zlo neprijateljima vjernika, a time i neprijateljima Božjim. Psalmist ne želi nikome ništa loše kako bi mogli, moguće, shvatiti oni koji bi ovaj psalam često slušali, već želi da se ne postupa loše s onim koji se pouzdaje u Boga te da se proslavi ime Božje među svim ljudima što je dobra nakana, ali možda krivo (a u pojedinim prijevodima i na meni šaljiv način) izrečena. |
15.4.2008. u 0:44 |
|
| Prispodoba o dobrom ocu |
U današnjem Evanđelju govori se o rasipnom sinu koji se, nakon što je shvatio svoj grijeh, vratio svom ocu i zatražio oprost. Mi smo taj, rasipni sin, govori se, a dobri otac je Bog koji nas bezuvjetno voli i oprašta uvijek bez obzira na veličinu grijeha. Zar se zaista trebamo nužno poistovjetiti s mlađim sinom; ili pak sa starijim? Zar se ne bi mogli, možda poistovjetiti s dobrim ocem. Ako se poistovjetimo s mlađim sinom, Evanđelje će nas pozvati na obraćenje, ako se poistovjetimo sa starijim, pozvat će nas na dublje razumijevanje očeve dobrote, a ako se poistovjetimo s ocem, bit ćemo pozvani na opraštanje i ljubav prema našim bližnjima, na iskazivanje dobrote i bezuvjetno prihvaćanje naših bližnjih. Mi nismo nužno rasipni grešni sinovi. Katkad je svakako potrebno prepoznati se kao onaj koji je napustio oca prisvojivši si ono što mu zapravo ne pripada i s čime se ne zna nositi. Mi smo taj dobri otac, koji daje svom sinu ono što ga traži, ostavlja slobodu ljudima oko sebe ne sileći ih na ništa, a onda ih, iako ga iznevjere i okrenu mu leđa, čeka i nada se da će mu pristupiti kako bi im mogao oprostiti i s njima proslaviti. Ono što želim reći je da se ne trebamo gledati samo kao sinove i da se ne treba bojati poistovjetiti se s ocem. Ući u ulogu oca zvuči lijepo i netko će misliti da nije dostojan biti takav otac, no nije li čovjek upravo na to pozvan, da iz sina preraste u oca. Biti otac ne znači samo uživati u ulozi, već podrazumijeva veliku odgovornost i brigu za sinove, za obitelj. A i kad uđemo u razmišljanje i postavimo si pitanje što je lakše reći - Oče, oprosti mi – ili – Sine, opraštam ti – vidjet ćemo da odgovor neće biti tako jasan. Pokušajmo pročitati, poslušati, današnje Evanđelje iz perspektive oca. U drugim prispodobama možemo pokušati isto. Ne gledati na sebe kao izgubljenu ovu koju Bog traži, nego gledati na sebe kao na dobrog pastira koji će tražiti svoju izgubljenu ovcu, zaboravljenog prijatelja… |
18.3.2007. u 9:57 |
|
| Najdraže Evanđelje |
Počeo sam čitati evanđelje po Marku, po jedan odlomak dnevno kao dio osobne molitve i razmatranja. Na jednom predavanju na Politologiji, na koje sam odlazio jer me zanimalo iako nisam nikad studirao tamo, profesor je provokantno ustvrdio kako dosad nije sreo niti jednog katolika koji bi mu mogao reći koja mu je Biblijska knjiga najdraža i zašto. To me je natjeralo da već istog dana dobro razmislim i zaključim da je meni (uz Propovjednika) najdraže Markovo Evanđelje: jer je najkraće, najjasnije, puno jednostavnog, a opet dubokog sadržaja, prvo od svih četiri, … Nekoliko godina kasnije slušao sam komentar na pojedine dijelove Markovog Evanđelja od strane umjetnika, svećenika Ivana Rupnika kojemu je želja bila u potpunosti poznavati i razumjeti dotično Evanđelje. Njegov duhovnik ili tko već savjetovao mu je da 100 puta pročita Evanđelje no otac Rupnik je zaključio kako niti nakon sto čitanja ne može reći da poznaje Markovo Evanđelje. Ovim primjerima ne želim reći kako je Evanđelje po Marku najbolje nego kako se meni osobno najviše sviđa, a ono zašto pišem ovo je da vas pitam: a koja je Biblijska knjiga vama najdraža i zašto? |
19.2.2007. u 18:57 |
|
| Sve je ispraznost |
Sunce izlazi, sunce zalazi, a onda se ponovno vraća na mjesto izlaska. Ponovno izlazi, ponovno zalazi, a onda opet žuri kako bi i sljedećeg dana izašlo, i zašlo. (Prop 1,5) U čemu je smisao? Zašto jednostavno ne izađe i ne ostane svijetliti? Kakav je smisao izaći da bi zašlo i zaći kako bi ujutro nanovo izašlo? Kakav je smisao sunčevih putovanja oko Zemlje ako nikad nikamo ne stigne, ako beskonačno nastavlja ploviti svojim putanjama uvijek iznova? Koji je smisao svijeta kad nikad nikamo ne stiže? Pitajući se ova pitanja propovjednik Kohelet razmišlja o smislu života i objašnjava kako život nema smisla. Umrijeti kao abortus ili živjeti dva puta po tisuću godina, ista je stvar jer jednako umiru i jedan i drugi. Biti pošten, a tlačen ili nepošten, a uvažen: isto je, na kraju sve dođe na isto. Na trenutak se čini da Propovjednik ipak priznaje kako je bolje biti mudar nego lud, jer mudar zna kuda ide, a lud ide kao u mraku ne shvaćajući stvari u svijetu, ali budući da obojicu stiže ista kob smrti i da nakon smrti luđak prima jednaku nagradu kao i mudrac, jasno je kako nema smisla truditi se oko mudrosti. Nema smisla živjeti nastojeći oko ičega jer sve propada i ne ostavlja nikakvog spomena na zemlji. Ono što čovjeku preostaje je živjeti kako mu odgovara i biti zadovoljan onime što ima. Ali ako je sve ispraznost, onda Propovjednik mora prihvatiti kako su i njegove riječi ispraznost, ali kako bi se na taj način sam pobio (možda mu je to i namjera) dolazi se do mogućnosti nečega što ipak nije relativno, isprazno i besmisleno. Ako ništa nema smisla, onda nema smisla niti reći da ništa nema smisla. Propovjednik završava svoju knjigu riječima: "Boj se Boga", a na više mjesta u knjizi spominje sud Božji. Bojati se Boga ima smisla? To je pitanje na koje Propovjednik ne daje odgovor, ali svejedno postavlja pitanje. Sve je ispraznost, veli Propovjednik. |
9.2.2007. u 12:15 |
|
|
|
| Članaka u rubrici: 4 |
|
Str. 1 od 1 |
|
|
|
