Živimo naše živote da bi iskusili život, da bi naučili što je to život i što to znači živjeti. Ne može se naučiti živjeti čitajući knjige o životu, život se mora proživjeti da bi se poznavao. I mora se proživjeti osobno, autentično. Tko sebi nije vjeran ne živi, jednostavno postoji i ništa više. Postojati je lako, držati se po strani, ne preuzeti odgovornost i kormilo našeg životnog puta, no za življenje potreban je određeni napor. Teško je živjeti. To je proces kojeg učimo cijelog života, a nakon smrti, vjerujem, moći ćemo vidjeti koliko smo naučili. Život su nam podarili drugi, no življenje ostaje na nama. Jedino mi možemo živjeti vlastiti život, svatko ga živi pojedinačno, sam za sebe, ali s drugima. Iako se život živi na osobnoj razini, on se ne može zamisliti bez života drugih isprepletenih s našim životom. Živjeti je moguće u svakom trenutku, a živjeti u punini zasigurno znači živjeti u raju. Kad bismo živjeli kako se treba živjeti, uspjeli bi ovaj svijet pretvoriti u raj na zemlji i već bi ovdje živjeli život u punini kakav nas očekuje u vječnosti. Isus je uskrsnuo i tako nam otvorio vrata vječnog pravog života. On nam je objavio život kakav na zemlji nedohvatljivo tražimo cijelu povijest čovječanstva. Naša potraga za tim životom neće završiti na ovom svijetu, čak i kad bi vječno trajala. Dovoljan je, ipak, tek jedan susret s Isusom u nebeskom gradu da bi se ta potraga privela kraju, a pravi život pronašao. Kao što je već rečeno, cijelog života učimo kako živjeti i što je to život, a u međuvremenu možemo ponuditi pokoji djelomičan odgovor. Život je čudo. Život je ljubav. Život je lijep. Život je težak. Život je dar. Život je... Život jednostavno je.
24.4.2008. u 21:21 - vivian - "Vivere est militare", kazao je Seneca, a ja bih dodala da je život svakodnevna borba za opstanak svakoga od nas u društvu u kojem živimo. I to nije lako. lako je kad si među istomišljenicima, ali kad se nađeš u vrtlogu, i nije uvijek lako, mnogo je prilika za doživjeti porugu, pad, pogotovo kad si katolik u današnjem društvu.
Duh i tijelo
Ja sam jedan od onih koji voli borilačke vještine i uvijek se rado sjetim kako sam napeto gledao filmove Bruce Leeja i Jackie Chana, a i danas rado pogledam slične stvari. Ono što me oduševljavalo bili su posebno monasi, istočnjački redovnici koji su te vještine dovodili do savršenstva svakodnevno naporno vježbajući. Gledao sam ih na televiziji, a jednom i uživo kako demonstriraju ono što mogu. Tako je jedan razbio metalnu polugu na svojoj glavi objasnivši kako je za to trenirao 10 godina, da ne osjeća niti najmanju bol te da, ako promaši točku na glavi u koju treba udariti, boljet će ga glava, a poluga se neće slomiti. Netko može pomisliti da su malo zastranili na svom putu jer redovnicima se pristoji moliti i meditirati, a ne vježbati, a pogotovo ne boriti se. Iznenadio sam se kad sam čuo objašnjenje. Naime, govori se da su ti redovnici svakodnevno dugotrajno meditirali, ali nakon nekog vremena više jednostavno nisu mogli izdržati te su se vještinama počeli baviti upravo kako bi si olakšali duhovni život, kako bi živjeli u harmoniji duha i tijela. Čovjek je biće sastavljeno od duha i materije, od tjelesnog tijela i uma, duha, duše ili kako god taj duhovni dio nazvali. Kako bi se živjelo u harmoniji s duhom i tijelom potrebno je njegovati jedno i drugo. Ako čovjek razvija samo duh, a zapostavi trenirati svoje tijelo, njegova će se ljudska ravnoteža poremetiti. Ne treba sad svatko prakticirati borilačke vještine, ali na svoj način brinuti se za svoje tijelo, smatram vrlo bitnim. Ako stvarno vjerujemo u uskrsnuće tijela zajedno s uskrsnućem duše, neće li biti logično da se kao što se čovjek brine oko svoje savjesti, duha i duše, pobrine i za svoje tijelo. To kažem jer mi se čini kako se u vjerničkom društvu tijelo često zaboravlja i zapostavlja.
Misliti i raditi nije loš moto, samo ga treba znati primijeniti. Danas sam čuo rečenicu koja me potaknula na razmišljanje: Tko ne živi onako kako misli, na kraju misli onako kako živi. Primjer: Ja mislim: Isus je moj Bog i ja ga želim nasljedovati, postupati prema njegovom primjeru, činiti dobro i ljubiti druge; no, u praksi ne činim puno oko toga, kad padnem u napasti, podlegnem im, kad vidim osobu u potrebi, prođem pokraj nje, kad dođe nedjelja, prespavam sv. Misu, … Dogodilo se to da, budući da nisam živio onako kako sam mislio, želio živjeti, na kraju počinjem misliti onako kako sam u stvarnosti živio. Udaljujem se od Boga polako, ali sigurno, vjerojatno čak i nesvjesno toga. Mogu i dalje tvrditi da volim Boga i želim činiti dobro, no jednog dana, nakon što nisam tu ljubav i dobra djela pokazao, zaključit ću kako sam promašio svoj život. Zato treba misliti i raditi onako kako se misli. Svaki čovjek razumije svijet na svoj način. Sukladno tom razumijevanju čovjek mora odlučiti što i kako će u životu. Kad jednom donese to odluku, u svojoj je slobodi odgovoran za nju, ona postaje njegova temeljna odluka koju nosi uz sebe u svim svojim pojedinačnim, konkretnim, malim ili velikim, odlukama. Niti jedna odluka ne ostavlja me onakvim kakav sam bio prije te odluke. I, iako se zbog jedne krive odluke misli, odnosno temeljna odluka i odabir neće promijeniti, čestim odlukama koje nisu u skladu s našim vjerovanjem, vjerovanje će se promijeniti i prilagoditi djelovanju. A mislim da je ipak bolje, djelovanje prilagoditi vjerovanju.
Pitanje ovog teksta je tko sam ja: jesam li ja ja ili sam ja mi. Ako sam ja ono što jesam i shvaćam svijet onako kako ga shvaćam, to je zato što živim u povijesti, u društvu, u određenoj situaciji. Svaka savjest uvjetovana je kontekstom i čovjek ne može biti čovjek samo za sebe. Kad se rodio, čovjek je rođen od roditelja, nije si sam dao život, a kad odraste dolazi u mogućnost da posreduje stvaranju novog života. Čovjek je, dakle, nužno povezan s okolišem oko sebe, vremenom, kulturom, ljudima… On je ono što je svijet napravio od njega. Zašto to govorim? Kako bih podsjetio da čovjek nije sam svoj gazda, nego mu je gazda netko drugi – svi drugi. S druge strane, čovjek je sam svoj gospodar, sam uređuje svoju sudbinu. Kako to sad? Ovdje se radi o napetosti između osobnog i općeg, o tome kako je čovjek individualno stvorenje, ali i neodvojivi dio sveg stvorenja. Svaki čovjek je individualna ličnost sa svojim i samo svojim ja – ali je istovremeno društveno biće i niti jedno od toga ne smije ostati zapušteno već harmonično doprinositi osobnom razvoju pojedinca za dobro njegovo, ali i za ono što se može reći izrazom opće dobro. Čovjek prije nego što tom dobru nešto može doprinijeti, mora nešto dobiti jer jesno je kako čovjek kojeg nitko nije volio ne može voljeti, a tako niti čovjek kojemu nije dano, ne može niti dati. Čovjek: oslobođen – oslobađa, rođen – rađa, poučen – podučava, voljen – voli, poslan – šalje… Evo to je čovjek, i ja i mi.
Što je istina? Istina je istina. Je li istina ono što vidimo, je li istina ono što osjećamo, je li istina ono što spoznajemo, je li istina ono što vjerujemo? Ili je istina nešto drugo? Okej, ne da mi se odugovlačiti danas pa ću reći odmah moju ideju: istina se ne može posjedovati, nikad u potpunosti, nikad ne možemo znati točno i u potpunosti što je i kakva je istina. Posjedovati istinu je proces, hodanje prema istini i uvijek veće shvaćanje iste. Ako kažem da je stolica stolica, ukoliko stolica, nisam ništa rekao. Ako kažem da je stolica velika (teška, lijepa), postajem subjektivan i moja istina nije mjerodavna. Ako kažem da je stolica bijela, opet sam zaključio prema svom poimanju budući da ju ja vidim kao bijelu, ali to ne znači da je ona stvarno bijela u sebi. Ako kažem da je stolica ovdje (metar udaljena od mene) rekao sam istinu, ali ta će se istina svakim mojim pokretom promijeniti. Ako jednostavno kažem da stolica postoji, moram priznati da postoji samo ono što ja mislim da je stolica i što sam ja tako nazvao. I tako dalje. U praktičnim istinama istina je i dalje nedostupna, ovisi o kutu gledanja, o promatraču, o svemu. Jedan može tvrdeći da je Crkva kriva za sva zla u svijetu imati jednako pravo i vjerodostojnost kao drugi koji će reći da crkva nije kriva za ništa zlo. Pametni ljudi vole reći da je između dva ekstrema, istina negdje u sredini. Slažem se. Ali gdje? Meni je sasvim jednostavno vjerojatno kako svatko ima svoju istinu i kako je ta istina, ako u nju stvarno vjeruje kao istinu, pravovaljana jer, iako 'više' istina, one si ne proturječe. Naše istine nikad neće reći pravu istinu, ali participirajući na njoj bit će dovoljne za život u istini.
Ne bojimo se smrti radi smrti nego radi toga što ćemo mi umrijeti, što smrt postoji i za nas. Smrt je neizbježna, no pravi je problem u tome što ću ja umrijeti. Grčki mislioc Epikur rekao je da se ne treba bojati smrti jer kad smo živi, nema smrti, a kad smo mrtvi, nema više nas. Gledajući na smrt iz njegove perspektive, stvarno nema razloga bojati se. No mene nije strah smrti kao takve već umiranja, a Epikur ne može reći da nas nema za vrijeme umiranja. Možda nas nema kad smo već mrtvi, ali dok umiremo, ima nas itekako. Svakodnevno umiru stotine naših stanica, starimo, približavamo se smrti. Svaki sat koji proživimo nije jedan sat više življenja, nego smo jedan sat bliže smrti. Bolest nas uči umiranju, tjera nas da priznamo svoju nemoć pred višim silama. Smrt dragih osoba također nas prisjeća da ćemo i mi umrijeti, da smo i mi na tom putu. Zanimljivo iskustvo smrti možemo osjetiti i kod naših izbora: odlučivši biti svećenik, pustio sam da umre moja želja bit profesor tjelesnog, književnik ili nešto drugo. Odabravši jedno, drugi izbor nepovratno ostavljamo i umiremo onome što smo mogli napraviti. Smrt je dakle svuda oko nas, potiho (a nekad i glasno) nas prati cijelog života. No smrt se može gledati na više načina. Kao kraj, kao brutalan prekid života, ali i kao cilj, ispunjenje života, posljednja točka koju čovjek mora proći kako bi završio život. Smrt može biti i kao granica preko koje se ne može proći, no svejedno nitko ne tvrdi da preko granice ne postoji neka druga zemlja. Filozofi govore o besmrtnosti, vjernici o uskrsnuću… Zato, strah od smrti, nije li beskoristan? Svakako da nije, jer smrt je vjerojatno najveće pitanje života bez ikakvog pravog (dokazanog) odgovora. No 'bojati se' ne isključuje 'nadati se'. Tako i u strahu od smrti, nadati se da i s druge strane nečega ima, da nakon smrti i nije tako loše, opcija je koju ću ja odabrati.
moonlight
rose
marinianis
lykos
