Slušao sam nedavno kratko predavanje o Marthe Robin, ženi na glasu svetosti koja je cijeli život provela bolesna i u bolovima, a posljednjih 20 godina života nije se dizala iz kreveta. U mladosti je imala viziju u kojoj je prihvatila prinijeti svoju bolest i patnju za grijehe obližnjeg grada (Lyon). Jedna od njezinih rečenica koja me je posebno dirnula je: "Ja sam tu za siromašne, ne da im pomognem već da ih volim." U svakom čovjeku, u svakoj duši Marthe je gledala hostiju tijela Kristovog, tj. Krista samog i kroz tu prizmu prihvaćala je, poštivala i voljela svakog čovjeka kao Boga. Tu svoju ljubav iskazivala je cijelog života predajući svoj život posebno za siromašne i one kojima je pomoć u bilo kojem smislu bila potrebna. Ono što je ona nudila ljudima bila je jednostavno ljubav jer više nije mogla zbog svoje nemoći i bolesti. Kad čovjek susretne nekoga kome je potrebna pomoć velika je razlika hoće li mu pomoći ili neće, ali još veća u načinu na koji mu pomaže. Postoje ljudi koji pomažu drugima i brinu se za njih jer im je to posao, a ne iz ljubavi. Bolesni u bolnicama, stari i nemoćni u domovima, gladni u javnim kuhinjama, … - svi oni primaju pomoć, ali ako ih se liječi, uzdržava, hrani i drugi, ali im se ne pruža ljubav, ljudi ostaju bez onoga što im je najviše potrebno. Prošlog tjedna jedan prosjak mi se obratio s pozdravom i ja sam mu jednostavno odgovorio pozdravivši ga, na što se je on zahvalio. U pomaganju se ne radi o tome hoćemo li prosjaku dati 10 lipa ili 20 kuna već o načinu na koji mu se ta milostinja dijeli: s ljubavlju ili kako već; a samo pomoć iz ljubavi, samo ljubav je zapravo pomoć.
Jučer na seminaru profesorica se nakratko osvrnula na temu: zašto čovjek čini zlo. Objasnila je kako je u ideji čovjek slobodan, poput Adama, bez povijesti, kulture, zapovijedi, ograničenja ili bilo čega što bi ga određivalo, no danas nitko nije toliko slobodan. Svi su ljudi uvjetovani u svojim djelima i zato je teže odrediti granicu između dobra i zla, između zla i zla. Jer čovjek kad čini (svakodnevno) zlo, ne čini zlo kako bi činio zlo i zato jer želi zlo, već jer ima razloga za svoje djelovanje. Bitno je ipak znati da čovjek nije zao ako čini zlo. Koliko god zlo čovjek počinio, makar ubio sve ljude na zemlji, nitko nema pravo osuditi ga kao zlog čovjeka. Ili je ta teorija plod utopijske demokracije u kojoj svatko može raditi što i sve što hoće. Po mom mišljenje nije opravdano osuditi nikoga kao zlog ako počini nešto zlo, no to ne znači na počinjeno zlo ne treba osuditi. Vjerujem kako svatko tko svjesno čini zlo, kao svrhu vidi nešto dobro: krade novac kako bi zaradio, a zaraditi je dobro. Laže kako bi spasio svog prijatelja ili kako bi ostao nekažnjen, a spasiti prijatelja ili ostati nekažnjen je u sebi dobro. Stvari nisu jednostavne kao npr. aha, ukrasti jabuku je zlo i zato je neću ukrasti, zato što sam ja gladan i nemam novaca pa kradem jabuku kako bi utažio svoju glad. Nitko ne krade, mislim, jabuku zato što želi počiniti zlo i ne kaže aha, ukrasti jabuku je zlo i ja ću ju zato ukrasti, iako imam u torbi još ljepšu jabuku. Ako se negdje i nađe čovjek koji će činiti zle stvari samo zato što su zle, razlog njegovog zlog djelovanja ne treba tražiti u njemu kao zloj osobi nego u razlozima zbog kojih čini tako kako čini. Jedan grijeh se može počiniti iz tisuću motiva, svatko od nas ima svoje motive. Dobro, došao sam do toga da kažem da nitko nije i ne čini zlo zato jer želi biti zao. Što onda napraviti nakon počinjenog zlodjela? Osuditi osobu ili čin? Reći: nije ti oprošteno to što si ukrao jabuku zato što je ukrasti jabuku protiv zakona, ili reći: oprošteno ti je to što si ukrao jabuku zato što si bio gladan… Niti jedno od toga ne vrijedi univerzalno: niti slijepo reklamirati zapovijedi niti uvažiti sve razloge za neki zao čin. Treba posjedovati dobar osjećaj za zakon i za čovjeka, s naglaskom na čovjeka.
Babilon označava Babilonsku kulu. Ljudi svih zemalja jednom su se udružili kako bi izgradili kulu koja bi dopirala do neba jer, znali su, u nebu živi Bog, te su stoga i oni htjeli tamo biti. Naporno i složno radili su na izgradnji kule sve dok jednog dana Bog nije intervenirao i ljudima pomiješao jezike te se više nisu mogli razumjeti, a budući da se nisu razumjeli, nisu mogli nastaviti gradnju kule. To je otprilike mit o Babilonskoj kuli. Kula je ostala nedovršena i do dana današnjeg čovjek nije uspio sagraditi ništa što bi ga dovelo toliko visoko da stigne u Božji dom. Jedino što mu preostaje je nadati da će ga možda, kad umre, Bog sam odvesti u svoj dom. Kad razmišljam o Babilonskoj kuli, pitam se u čemu je zapravo bio grijeh ljudi koji su se ujedinili i složno gradili kulu. Prevedeno u današnji rječnik, ima li što loše u tome da se sve države svijeta udruže u jednom projektu? Nije li upravo cilj sviju zemalja da doprinose općem dobru? Sljedeće pitanje je pak, je li Babilonska kula opće dobro? Pitanje je dakle, koji su grijeh počinili ljudi gradeći Babilonsku kulu i zašto im to Bog nije dopustio? Kad bi gradnja Babilonske kule zaista služila za opće dobro, Bog sigurno ne bi ljudima pomrsio planove. Problem je, čini se, ponovno u onome što je učinila i Eva kad je zaključila kako će jedenjem ploda sa stabla spoznaje biti kao Bog. Možda građenje kule nije bilo radi napretka samog i dolaska u nebo, radi koristi ljudi, nego na njihovo prokletstvo – ako prihvatimo da dobro donosi blagoslov, a zlo prokletstvo. Miješanjem jezika, Bog je ljude onda poštedio prokletstva. Zar stvarno? Više mi se čini kako je Bog ljude prije poštedio uzaludnog napora jer njihov pothvat nije bio realan. Čovjek mora poznavati i prihvatiti svoje granice – u tome je pogreška Babilonaca. Kad bi se ljudi stvarno udružili radi dobra, koje bi koristili svima, a ne samo njima, Bog bi ih (nas) sigurno podržao i blagoslovio.
Za vrijeme današnjeg posjeta Zoološkom vrtu (što za tekst nije bitno), slušao sam uglavnom hip-hop na mp3 playeru. Hrvat Cronite (Croatian Nightmare) pjevao je 'Sva slava Bogu', a američki tamnoputi reper DMX započinjao je svoje pjesme sa "In the name of Jesus" iako je nedavno, i to ne prvi put, dospio u zatvor, a u pjesmama mu nije strano niti psovanje. Priznaje mu se da je vjernik, no pitanje je kakav vjernik. Na prvoj godini teologije, profesor nam je objašnjavao kako ima različitih duhovnosti i kako i određeni mafijaši obavezno i redovito dolaze na sv. Mise, a pritom bez grižnje savjesti nastavljaju svoj posao – u ime Isusovo – no to ih ne čini dobrim katolicima; tako je govorio profesor. Reperi su poznati po svojim zlatnim križevima, pa čak i po vjeri, no istovremeno su poznati i po svojem nemoralnom, razuzdanom, nepristojnom životu. Ja volim repere i zato bih rado proširio primjer da ne bi ispalo kako optužujem njih. Mnogi ljudi, ako ćemo iskreno onda ćemo reći svi, ponekad čine stvari u Božje ime, a koje Bog ne želi, nepravdu, nažao, grijeh. Koliko se stvari napravilo u Božje ime, a koje nisu nikakvo dobro, ili tek neznatno dobro donijele svijetu? No, bez zavaravanja, postupati u Božje ime, iako pohvalno, vrlo je zahtjevno i komplicirano jer je potrebno shvaćati Božju volju i prema njoj djelovati, a ne onako kako mi mislimo da Bog želi. Zazivati 'U ime Isusovo', s druge strane, vrlo je vrijedna gesta s kojom se uzdamo Bogu i njegovoj volji, s kojom iskazujemo svoju nakanu i želju postupanja pravedno i u skladu s Božjom voljom. Reper DMX, kakav god 'zločinac' bio, u trenutku kad je zazvao ime Isusovo, kad je na svom albumu repao moleći da ga Bog zaštiti od zla, dao je potvrdu svoje vjere i nema ništa loše u tome. Je li onda opravdano raditi svašta u ime Isusovo, je li nam tada grijeh ili pogreška oproštena zato jer smo imali dobru nakanu? To je zapravo veliko pitanje ovog teksta. Svakako nije u redu kad čovjek zna da postupa pogrešno, ali se skriva izjavom 'U ime Božje', no kad iskreno izjavljuje isti zaziv, ono što pritom čini, smatram, zaista je u Isusovo ime.
Valentinovo je. Dan koji se provodi s onima koje se voli s naglaskom na zaljubljene parove. Romantični izlasci, pokloni od srca, ljubavna pisma i čestitke, možda čak i nečiji prvi poljubac ispunit će Valentinovo onako kako ga i treba ispuniti. Voljeti nekoga, zar nije najljepši osjećaj na svijetu? Voljeti je jedina prava zapovijed, jedina odredba koju stvarno ima smisla poštovati. Ali voljeti zapravo, što to znači? Voljeti one koji nas vole nije nešto posebno, no voljeti neprijatelje… Ljubav je univerzalna, ne može se voljeti Bog ako se ne voli bližnji i to svaki pojedini. Ne traži se da su nam svi simpatični i dragi, ali željeti dobro svima, nije li to izraz te univerzalne, prave ljubavi? Znam, ponavljam župnikove propovjedi, pedeset puta rečene dobro poznate riječi i to radim znajući da ja sam imam ogromnih problema oko takve prave ljubavi. Valentinovo je i ja umjesto da razmišljam o ljudima koje volim, razmišljam o onima koje ne volim, koji su mi antipatični, koji mi na neki način upropaste dan čim ih vidim, o onima koji su moji neprijatelji. Pišući ovaj tekst jednostavno si ponavljam, gledajući tu imaginarnu listu svojih neprijatelja, da trebam voljeti baš njih. I vidim da to nije uopće lako, da traži žrtvu, vrijeme, energiju, stres, … Prava ljubav je utopija, mislim si. Želim li ja dobro svim ljudima na svijetu? Mislim da da, želim da se svi ljudi spase, ali kad pogledam konkretnije, kad uzmem jedan primjer iz života, kao da određene stvari mijenjaju oblik. No dobro, Valentinovo je, i svima tim povodom želim puno ljubavi.
Bogocovjek
Vikler
