|
| Članaka u rubrici: 8 |
|
Str. 1 od 1 |
|
| Dijeljenje kruha |
Kruh je simbol onoga što je potrebno za život, a kao takav često je razlog svađa jer svatko se bori za ono što mu je potrebno. Upravo zbog kruha ljudi postaju jedni drugima neprijatelji. U tom smislu nastaju i ratovi, zbog kruha, zbog onoga što je potrebno za život. Podijeliti kruh znači podijeliti život i dijeleći kruh, Isus se dijeli s nama kako bismo i mi naučili dijeliti naše živote. Kristovo tijelo u hostiji nije samo sakramentalno tijelo već ima i socijalno značenje. Kruh ne ubija, ali se ubija radi kruha. Isus upotrebljava kruh na drugi način i slaveći euharistiju, ljudi se prisjećaju kako se kruh i naš život mogu podijeliti. Cilj je živjeti u zajedništvu dijeleći i živeći zajednički život, a to se u euharistiji ostvaruje preko Isusa Krista. Kruh, ono od čega živimo ne treba biti razlog naše svađe s drugima jer svrha nije u tome da osiguramo kruh za sebe već da onaj kruh koji imamo podijelimo s drugima. Tako se stvara pravo zajedništvo, ono kakvo želi Isus kad samo svoje tijelo predaje za druge. Kruh je svima potreban i ako netko svoj kruh rezervira samo za sebe, njegov će bližnji upravo zbog njega ostati gladan. Dobro koje čovjek ima nije za njegovu osobnu upotrebu nego za upotrebu na dobrobit drugih, jedino dijeljenjem svatko će u zajedništvu dobiti što mu je potrebno. (Nije li pet kruhova bilo dovoljno da se nasiti 5000 ljudi i još je preostalo 12 košara? Ne ostvaruje li se isto čudo kad se nešto podijeli?) |
3.6.2007. u 17:07 |
|
| Privatna religija |
Mnogi se sigurno sjećaju, a ja samo čitam iz udžbenika, kako se u 60-tim i 70-tim godinama nagoviještao kraj religije, kako će ljudi napustiti nešto tako glupo kao vjerovanje i baviti se racionalnijim konkretnijim stvarima. No već dobar niz godina, nakon što nije niti nestala, religija se počela vraćati. Počeo joj se ponovno priznavati njezin naravni status kao urođene čovjeku (iako opisivana kao psihološki proces koji pomaže u sazrijevanju). Religija je korisna stvar, priznat će danas gotovo svi – pomaže čovjeku da se suoči sa svojim problemima i stresovima. Iako iracionalna, religija pomaže u organiziranju socijalnog života. Osim što se u toj religiji gubi osjećaj za Boga ta religija je indiferentna. Indiferentna ne u negativnom smislu već indiferentna prema dogmama, moralnim zakonima i sličnom – svatko ima svoju privatnu religiju, svoje vjerovanje izgrađeno na osobnom religijskom iskustvu, a institucija Crkve, religije kao javne gubi svoj značaj. Danas su ljudi tolerantni prema religijama dok si svatko obavlja svoju religiju u miru svoga doma, no kad sa svojom religijom izađe javno propovijedati, bit će otpraćen opomenom kako se religija ne treba petljati u ta pitanja. Iskustvo religioznog i vjerovanje svakog pojedinca postalo je privatno, privatističko i zbog toga, religioznoj je dimenziji zabranjeno izaći na javne trgove, a ako i izađe, treba poštivati privatnost drugih i ne nametati se. Pravo na vjerovanje poštuje se sve dok to vjerovanje ostane privatno. No s time će se vjernici poput kršćana teško složiti. Religija ima i svoju javnu dimenziju, a u području javnog djelovanja ima pravo glasa. |
18.4.2007. u 8:06 |
|
| Novi pogani |
Poganin u ovom tekstu nije nimalo pogrdan naziv. To je jednostavno naziv za one koji ne dijele katoličku (kršćansku) vjeru. Poganstvo je arhetip ljudi koji ne vjeruju ili vjeruju drugačije. Doživljava ih se negativno zato što ne dijele mišljenje no smatram da nisu tako loši. Postoje pogani koji čine dobro i koji čine zlo, kao što postoje i vjernici koje čine dobro i koji čine zlo. Razlika je moguće jedino u tome što vjernici znaju razlog zašto nešto čine, a pogani e time ne opterećuju. Biti poganin nije nešto loše. Danas je svijet pun pogana, onih koji ne vjeruju u ono što vjerujemo mi, no smisao nije obratiti ih ili se boriti protiv njih već uči u pametni dijalog. Zašto dijalog? Znači li to onda da je biti ili ne biti poganin jednako? Ne. No, ako želimo međusobno živjeti u miru i slozi i graditi ovaj svijet za bolju sadašnjost i budućnost, potrebno je prihvatiti i pogane kao takve. Poganin nema odgovore na pitanja o svrsi života, o životu nakon smrti, o vječnoj istini, o dobrom, svemogućem i sveznajućem Bogu, ali se niti ne zamara tim pitanjima. Jer svejedno, da i ima te odgovore, ništa se ne bi promijenilo. Zar nema puno onih koji znaju da bi trebali raditi nešto pa rade drugačije, zar nema puno vjernika koji vjeruju, a ponašaju se kao da ne vjeruju, dok mnogi, oni dobri pogani, iako ne vjeruju, postupaju kao vjernici? Pogani nisu protiv kršćana već s nude kao druga mogućnost uz kršćanstvo. Njihova je filozofija Carpe Diem – iskoristiti sadašnje vrijeme jer tko zna što će se dogoditi u ionako nesigurnoj budućnosti. Mi, vjernici, brinemo se više za ono što dolazi nakon ovog života i ponekad zaboravljamo živjeti u sadašnjosti. To bi, npr. mogli naučiti od naših susjeda novih pogana. Pogani bi mogli naučiti da ipak postoji određena hijerarhija vrijednosti i principa. … (evo, tak, malo o tome) |
3.4.2007. u 22:50 |
|
| Sud kao oprost |
Katolici vjeruju u Božji sud nakon smrti. Na tom sudu odlučuje se hoće li osoba ići u vječni pakao ili vječni raj. O presudi odlučuje Bog na temelju proživljenog života osobe. Ako je činila dobro, odlazi u raj, ako je činila zlo, odlazi u pakao. Budući da svi ljudi kad-tad počine grijeh koji bi ih odveo u pakao, Bog je ostavio mogućnost oprosta preko ispovjedi kako bi pakao izbjegli. Crkva naučava kako osobe koje umru s neispovjeđenim teškim grijehom, odlaze u pakao. No ako je Bog dobar, zašto pakao uopće postoji? Teško pitanje i zato si neću uzeti za pravo odgovoriti na njega već nastavljam govoriti o paklu kao o mogućnosti. Bog nije samo dobar nego je i pravedan što znači da svakome dosuđuje prema djelima, onako kako je zaslužio. No zar je pravda glavni princip po kojem se Bog ravna? Bog je pravedan, ali i milosrdan. Milosrdan znači pun ljubavi i spreman na oprost. On je dobar otac i teško je zamislivo da otac kažnjava svog sina, da ga se odriče kao sina zbog njegovih djela. Je li Bog e pravedan ili milosrdan? Za oca se podrazumijeva da je prvo dobar i blag, a zatim pravedan i zato imamo razlog vjerovati da je Bog prije milosrdan nego pravedan te na konačnom sudu sudi prema principu ljubavi i opraštajućeg prihvaćanja, a ne prema principu pravednosti koja mjeri oko za oko, zub za zub. Na posljednjem sudu nećemo, nadamo se, morati naplatiti svaku našu nepromišljenu osude vrijednu radnju, već kao kod dobrog oca, prihvatiti oprosti u očinskom zagrljaju. Možda je ovdje problem zapravo u našem poimanju pravednosti i milosrđa koje shvaćamo kao dvije različite, čak i kontradiktorne, stvari, ali u Božjoj stvarnosti to su jedna te ista stvar. Bog je dobar i u svojoj dobroti 'pravedanomilosrdan'. Njegov sud je susret dobrog Oca i dobrog sina. |
29.3.2007. u 14:05 |
|
| Vjerovati je |
Vjerovati nije znati da Bog postoji. Vjerovati nije niti jednostavno vjerovati da bog postoji zato što se vjera ne izražava samo znanjem i uvjerenjem. Vjera je, tako, živjeti s Bogom, iskustvo susreta s Bogom. Naravno da vjera može doći i preko znanja i može se izraziti u shvaćanju i razumijevanju, ali vjera u prvom planu podrazumijeva susret s Bogom i život u vjeri. Netko tko vjeruje da Bog negdje tamo postoji, čak i onaj koji zna da Bog postoji, nije vjernik jer se vjera, da bi postojala, mora odražavati u životu, u djelovanju. Bez iskustva vjere, ona ne postoji. Vjernički život, ili je susret i često susretanje s Bogom ili nije vjernički život. Zaključak ovih par redaka već je dan: može se vjerovati u Boga, a ne biti vjernik jer se naša vjera ne mjeri onim u što vjerujemo nego onim čime vjerujemo. Prava vjera se stvara i opstaje samo u doticaju s Bogom. Tako sam to ja shvatio slušajući neki dan (u ponedjeljak) predavanje o životu vjernika. |
20.3.2007. u 23:53 |
|
| Simbol pobjede |
Križ je vrlo popularan simbol. Stavlja se na oltare crkava, na zidove prostorija, na vrh krunice, …, neki ga koriste kao ukras i modni detalj, no svi koji prepoznaju znak križa, u njemu pronalaze i neko dublje značenje makar, ponekad, toga nisu niti svjesni. Možda se i nismo izričito upitali što nam znači križ koji smo stavili oko vrata, objesili u autu, postavili na grob; ali kad bi nas netko upitao za razlog, sigurno bi mu znali odgovoriti. Zanimljivo, križ se može vidjeti na mnoge različite načine. Filozofski gledano, križ okomito može označavati liniju između neba i zemlje, Boga i čovjeka, a vodoravno prostor i vrijeme, društvo u kojem čovjek živi. Gledajući kroz perspektivu Kristove muke i uskrsnuća, križ može označavati muku i patnju, teret koji je Isus nosio na leđima na Kalvariji, no može označavati i pobjedu, slavu, smrt preko koje se dolazi u život. Sjećam se priče o progonitelju kršćana caru Konstantinu koji je u nebu vidio znak križa i riječi: In hoc signum vincis, što znači: u ovom ćeš znaku pobijediti. Konstantin se krstio i pretvorio, grubo rečeno, Rimsko Carstvo u Kršćansko Carstvo. Znak sportske odjeće i obuće Nike, npr. u prijevodu s grčkog znači pobjeda, a isto tako zvala se i grčka božica pobjede. Danas postoje i mnogi drugi simboli pobjede. U sportskim natjecanjima to su pokali i medalje. Nekad su to bili vijenci i palmine grane. Za kršćanine, križ može, kao što je to u viziji bilo rečeno Konstantinu, biti znak pobjede. Meni osobno, križ je prvotno simbol pobjede, i to one pobjede kojoj se može svatko nadati, pobjede života. |
7.3.2007. u 0:10 |
|
| Bog misterij |
Može li se Bog razumjeti? Može. Može li se znati što Bog želi? Može. Može li se poznavati Božji plan za svijet i čovjeka? Može. Bog po Kristu otkriva sebe kakav je i preko Krista čovjek može doći do spoznaje (prosvjetljenja) o tome što je i tko je Bog? Svejedno, istina je da se Boga ne može shvatiti u potpunosti niti preko Sina Božjega. Ne može se razumjeti sve što nas zanima; taj smisao, taj 'savršeni plan' Božji, čovjek će razumjeti tek nakon smrti. Kad umremo, vjerovao sam kao dječak, posjedovat ćemo svo znanje svijeta, znat ćemo svu povijest i znanost svijeta, sve što postoji, što je bilo i što će biti. Kasnije sam tu ideju promijenio da bi danas vjerovao kako se nakon smrti ništa tako veliko kao – znati i razumjeti sve – neće dogoditi, nego ćemo jednostavno nastaviti naš rast u spoznaji. Čovjek će razumjeti zašto je živio na ovom svijetu, ali postoje stvari koje ipak neće moći u potpunosti poznavati. Boga čovjek može shvatiti onoliko koliko se Bog čovjeku objavi, a budući da ćemo u nebu Boga gledati licem u lice, za očekivati je da će nam se tada napokon objaviti u svojoj punini. Ipak, ono što Bog jest i ono što mi od Boga možemo primiti ne može se samo tako usporediti. Bog zauvijek ostaje Bog, a kao Bog uvijek ostaje na neki način nedokučiv. Mi razumijemo da je Bog stvoritelj, temelj stvari, početak svih uzroka i mogućnosti stojeći iznad istih uzroka – on je, ukratko, stvoritelj svega. Kao stvoritelj svega, Bog je iznad svega te ako mi i razumjeli baš sve o Bogu, boga samog nećemo razumjeti – on će ostati veći od našeg shvaćanja. Ono što nam preostaje je, rasti u toj spoznaji Boga bez granica. |
2.3.2007. u 12:15 |
|
| Otac Bog i Majka Zemlja |
Svatko od nas ima oca i majku. Bog je naš otac, a Zemlja majka. U starim je religijama Zemlja štovana kao Bog jer je ona naša stvarateljica, jer nastajemo od Zemljine materije, u utrobi majke Zemlje. U nekim afričkim Zemljama, čak i onim pokrštenim, Zemlja se još uvijek poštuje kao božanska majka. I to, smatram, nije ništa kontradiktorno. Pitati tko nas je stvorio, Zemlja ili Bog najlakše se rješava ako se spustimo na naš život i zapitamo tko je meni dao život: moj otac ili majka. Zar bih ja bio na svijetu da nisam imao oca, ili pak, kako bi mene otac napravio bez majke? Isto je i s našim nebeskim roditeljima i slika mi se čini vrlo jasna, barem onako kako ju ja vidim. Rođenjem čovjeka kažemo da je stvoren novi život, i to u dvije dimenzije budući da imamo dva roditelja: zemaljske i božanske. Ne bih htio pasti u dualizam ali ja vjerujem da Bog i Zemlja, surađujući s roditeljima, daju novi život, od Boga dolazi nova duša (ako se to može tako reći), a od Zemlje materija. Naravno, ne znam pravu istinu o tome, ali mi se čini važnim ne zaboraviti na sliku Majke Zemlje jer smo na zemlji i iz Zemlje rođeni. Gledati na Zemlju kao majku može nam pomoći i oko ekološke svijesti i brige za tu našu drugu majku. A sad dalje: U Bibliji se Boga opisuje kao Oca, tako ga naziva Isus, tako ga zovu proroci… I ja se stvarno ne sjećam da ga je netko zvao Majkom. Sjećam se jedino jedne engleske sestre o kojoj sam slušao na predmetu o Kristologiji, Julian of Norwich koja je Boga nazvala našom majkom. Kaže se da je Bog i Otac i Majka u smislu da je on naš jedini stvoritelj. Tu se može priznati da je Otac, prije svih vjekova, pravi i jedini začetnik života. Majka Zemlja nije Bog, ona je jednostavno Zemlja. Reći da je Majka Zemlja Bog, usporedivo je s tvrdnjom da je naš zemaljski otac, zapravo naša majka. Što god da je tu istina, 'Majka Zemlja' sigurno nema tek neznatnu ulogu i zato je treba čuvati, voljeti i poštovati. |
15.2.2007. u 9:50 |
|
|
|
| Članaka u rubrici: 8 |
|
Str. 1 od 1 |
|
|
|
slovo
