Prvog dana prikazivanja novog Batmana u Hrvatskoj otišao sam sa svojim Goldićem (već mi ga je neprimjereno tako zvati, budući mi je narastao do uha) pogledati razvikani film. O filmu ste već mogli dosta čuti, pročitati, a i pogledati ga, ako vas je to zanimalo. Meni je od cijelog filma ostao zabilježen jedan detalj, koji s filmom baš i nema veze.
Udobno zavaljen u fotelju kinematografa, već od samog početka osoba koja je sjedila iza mene svako malo je gurkala moju sjedalicu. Mislio sam, prestat će i isključit ću se iz svega da mogu mirno pratiti film, jer ionako svi krckaju kokicama i kojekakvim vrećicama s bombonima i sličnim slasticama. Međutim, lupkanje i gurkanje moje sjedalice nije prestajalo. Koliki je prag tolerancije pitao sam se iz trenutka u trenutak. Što trebam, ovakav krupan, kakav jesam, okrenuti se, zaprijetiti ili samo oštro pogledati ili se ustati i zašiljiti nesnosnog gledatelja?! Izdržao sam nekako do kraja, bez reakcije. Film kao film, mračan ali dobro složen. Zadovoljno oblačim jaknu (tu je večer padala kiša) i okrećem se da vidim lika koji me je maltretirao i imam što vidjeti. Mladić, invalid. Dlanovi potpuno iskrenuti, jedva hoda na tankim nožicama i trese svakoga časa rukama.
Pomislim, kako je dobro što nisam reagirao i kako bi se loše osjećao da sam postupio onako kako mi je u misli dolazilo. U toj borbi između dobra i zla u meni, pobijedilo je dobro. I dok je Batman prešao na tamnu stranu kao Vitez tame, ja sam ostao tamo gdje sam bio i prije početka filma.
O kako je dobro ne reagirati na prvu loptu...
30.7.2008. u 12:24 - jasminka -
Ej, kako ti je ovo dobra istinita priča! a ja znam tak reagirati na prvu loptu...juuuj! i zaista kad ne reagiram, to prepisujem Onome koji me štiti od mene same. Kad reagirati a kad ne reagirati i kako? eh ovaj puta, Goldy ti si sasvim OK reagirao baš kao Gandhi :) nereakcijom....Sad si zamisli što je sve ovaj mladić prošao odlazeći u kino.....jer ako nisi ti reagirao, netko sigurno jest... 30.7.2008. u 21:32 - Matitjahu - Ovo je fin upis, a i dirljiv na svoj način, tim više što me podsjeća na situaciju koju je i moj rođak proživio - prava životna drama često puta se ne odvija na pozornici ili platnu, već u parteru i u publici, ispred ili iza nas...
Djeca nade
Ušao je u knjižaru kao u prostor koji mu je poznat poput vlastite sobe. Znao je što traži i prije nego mu je ljubazna prodavačica prišla i pitala ga može li mu pomoći. "Anselma ili Phila tražim za prijatelja, ali mislim da ću se odlučiti za Bosmansa. Više mi je to za njega. To je, znate za rođendan", u dahu je izreferirao. Ubrzo je izabarao što želi, ali je na putu do blagajne vidio i knjigu o životu svetog Padre Pia. "Ovo ću uzeti za sebe!"
Dok je trgovkinja unosila kodove s knjiga u kasu, prebirao je po ostatku poslaganih knjiga uz blagajnu.
"Rekao si da je ovo za tvog prijatelja, pa koliko je on star?" U čudu što ga pita takvo što, odgovori - "pa kao i ja, završava šesti razred." Prodavačica zastane, pogleda ga i opet, u nevjerici - "vas dvojica čitate takve knjige?"
Dječak, jednakim čuđenjem odgovori potvrdno, plati, spremi knjige u vrećicu, uljudno pozdravi i izađe na ulicu.
Nikada neću zaboraviti noćnu šetnju gradom moga oca - Vukovarom. On djed, ja otac, dugo nismo imali vrijeme za sebe, samo za nas dvojicu. Opustio sam se i prepustio mu da se vrati u dane djetinjstva, mladosti, da Vukovar ne ostane samo grad patnje i rata. Da, zapalili smo svijeću i na grobove naših ponijeli cvijeće, ali ovo je bilo samo za nas.
„Vidiš Vuka je bila široka, eno tamo do onih kuća. A tu, tu je bilo smetlište, a sada je elitni dio grada. Jooj, pogledaj, tu sam šetao s mamom i tatom kad sam bio mali. A ovdje, tu u ovoj aleji lipa, tu je bila glazbena vojna škola. Dečki su sjedili po prozorima i svatko je svirao svoj instrument. A tu, tu su imali rukometno igralište. Mogu ti reći da su imali dobru momčad. Hej, vidi, tu sam vodao svoje cure. Uvijek su bile starije od mene hehe
A tu, tu sam iz ujakovog dvorišta prolazio do kina u Radničkom domu... A ovdje sam...“
Kao da mi je rekao - ovo je tvoje, jednako kao i moje, voli ga i kad mene ne bude
Govorio sam o malim-velikim danima koji se pamte. I jutros se prisjetim jedne zgode, vama dok čitate možda banalne, ali ja je se sjećam iako je od tada prošlo 25 godina. Bilo nas je dosta klinaca u naselju i često smo dok bi igrali nogomet utažili žeđ kod portira jedne banke koji nam je kroz svoj prozorčić dodavao vodu. Znali smo kod njega, uz prozor, slušati prijenose nogometnih utakmica, a on nas je tako zabavljao svojim smislom za humor da smo se pokočili od smijeha često. Jednog ljeta svi su klinci, to tako ide kad jedan nešto ima onda hoće svi, jeli sladoled. Od 20 klinaca svi ližu kuglicu dvije iz obližnje slastičarnice, samo jedan nije imao sladoled u ruci. Pogađate, taj sam bio ja. Tada nisam ni znao da je sve to gledao portir, koji se, rekao mi je poslije njegov kolega, skoro rasplakao na tu sliku. Njih 19 jede sladoled, a ovaj jadničak s velikim okicama ih gleda kao da je gladno dijete iz Afrike. Portir ode prekoputa u slastičarnicu kupi najveći, onaj slatki kornet i ne znam ni sam koliko kugli. Donio mi je pred svima, i kako su oni mahom svoje pojeli, ja sam uživao, a oni su gledali. Sjećam se tog čovjeka. Umro je, ali u mojim mislima živi. Nije li ta malena crtica, taj maleni ljudski potez ostavio na životu, barem u mojim mislima, jednoga portira, koji je prije svega bio čovjek.
7.5.2007. u 14:28 - filippoblu - Život je uistinu sastavljen od malih stvari koje mnogo znače, to često ljudi prekasno shvate...
Priča iz bakine škrinjice
Kako postajem stariji kao da mi moja baka otkriva sve više pojedinosti iz obiteljske škrinjice. U posljednjoj takvoj storiji priča baka kako su se njeni roditelji strašno voljeli i kako se o toj ljubavi dugo pričalo u njenom kraju. Nakon nekog vremena ljubovanja odlučili su se zaručiti, no ostalo je na tome jer je brzo došao Prvi svjetski rat. I dok su se gotovo svi muški vratili u njen kraj, njega nije bilo. Kažu da je stigao do solunskoga fronta, ali ga nitko poslije nije vidio. Vrijeme je prolazilo, a kako je moja prabaka bila vrlo lijepa žena (vidio sam slike op.g.) našlo se dosta mladića koji su je htjeli oženiti. Obitelj ju je grdila jer je tu bilo puno dobrih prilika. Ja čekam svoga dragoga dok sam živa, a ako se njemu nešto dogodilo bolje i mene da nema. I onda jednoga dana, evo nesretnika, izgladnjeloga. Pješice je išao do svog malog gradića, lutao planinama i poljima, krov su mu zvijezde bile. Kada se malo oporavio napravljena je nezaboravna svadbena svečanost i došla su djeca. Moja baka, kao najstarija, njezin brat i mala sekica. Pradjed je bio učen čovjek i za ono vrijeme među rijetkim pismenim ljudima, pa su svi dolazili k njemu da im piše razne molbe i slično. Od toga je dosta zarađivao pa je kupio veću kuću u središtu grada, zadržavši i staru koja nije bila u lošem stanju. I kako je primao dosta stranaka, a u ono vrijeme vladale su svakakve boleštine, dobio je tuberkulozu. Nije mogao ni jesti, a ono što on nije pojeo jela je prabaka. Njezini su je opet grdili da i ona može dobiti TBC ako jede hranu u kojoj možda ima klica (bili su bogati pa nije bilo razumna razloga jesti tu hranu). Rekla je, ako nema njega, nema ni mene. On je umro nakon tri mjeseca, a ona koju godinu za njim (ne od tuberkuloze, kažu od tuge). Baki je tada bilo devet, braci 7, a sekici 5 godina. Za ono vrijeme neshvatljiva ljubav. Možda i za ovo. Tko može prosuđivati koja je ljubav najveća? Baka i njena sestra još su žive i na pragu su devedesete. Nekako sa sjetom pričaju o toj ljubavi o kojoj im je i baka govorila.
23.2.2007. u 10:16 - jasminka - Zanimljivo je kako istinite ljubavne priče djeluju poput bajki. jesi li to primjetio? zašto je tako? Vjerojatno zbog toga, što zaista zvuče nevjerojatno....pa i naša ljubav prema Isusu može nekome tko to ne poznaje zvučati neshvatljivo. Zbog toga je dobro čuti ljude koji su promatraći i slučajni prolaznici u našim životima...jer oni najobjektivnije primjete. Oni su nam glasnici koji nam daju pravu informaciju o nama samima ili o nekome našem...Tako i ova priča koju potvrđuju ljudi i polako pretvaraju i u legendu, ima smisla.
Ali i kraj koji je toliko realan na žalost...Ljubav prolazi kroz bol i muku...bez obzira koja je to ljubav, da li je prema djeci, Isusu ili voljenoj osobi...Ljubav prema ljudima....Prolazimo kroz bol kao taljenicu, da bi ta ljubav zasjala i bila potvrda njene snage. I smisla.
23.2.2007. u 11:42 - Goldeneye - @jasminka - poželi čovjek da uvijek ovako začiniš komentarom post. Kao da dobije na vrijednosti. Hvala ti 23.2.2007. u 13:28 - jasminka - Hvala i tebi, inspiriraš me....tako to ide uzajamno...zajedno..čovjek nije otok, pa da....tu smo jedni za druge. 23.2.2007. u 15:29 - Morenade - Drugi put čitam. Razmišljam o djeci. Nisam sigurna da bi jela iza bolesnika iz straha za djecu. No, ljubav koja je vezala ovo dvoje ljudi, ljubav koja slijedi, pred takvom ljubavi ostajem s dubokim poštovanjem. Nadam se da ću je doživjeti u svome životu i životu ljudi oko mene... dobar ti vikend, goldy! 23.2.2007. u 19:12 - triptih23 - Ovo zaista zvuči kao bajka. Prvo ovo da je dočekala dragoga. Čitajući mislila sam da se to neće dogoditi, ali... A ovo o smrti? Ne znam bih li ja umrla ubrzo da meni netko drag umre... Ja sam od onih koje udarci osnaže... Ne, nije ovo samohvala, ali znam... Što znam? Ne bojim se smrti kao takve. Još uvijek se ne znam nositi sa smrću dragih osoba i onda si mislim: neću preživjeti ako mi jako dragi ljudi umru....
Smrt oba roditelja sam preživjela, ali ima i drugih dragih ljudi, zar ne?!
Pozdrav ti...
priča mi je nevjerojatna.. Sam je život često puta nevjerojatan :))
Sve dobro, prijatelju!
Članaka u rubrici: 5
Str. 1 od 1
Adresa ovog bloga je: www.kriz-zivota.com/blog/goldeneye
planinar
mlado
Mielikki
