 
| BLOG2 |
 |
|
|
|
|
| Moji omiljeni sveci |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
| Članaka u rubrici: 5 |
|
Str. 1 od 1 |
|
| Marija Petković od Propetog Isusa |
Blessed Marija Petković of the Crucified Jesus: "We do not ask Jesus to free us from suffering but from conceit and sin"
Prayer
God, oh good Father, wealthy in mercy, You saved us with your Son Jesus Christ's cross. By the advocacy of Blessed Marija Petković of the Crucified Jesus light the flame of your love so that we may love above all, our brothers in Christ's love. He is God and lives with you and rules in unity of the Holy Spirit, for ever and ever.
Amen |
9.7.2007. u 7:02 |
|
| SVETA TEREZIJA OD DJETETA ISUSA |
Terezija se rodila kao deveto dijete bračnoga para Luja-Josipa-Stanislava Martina i Marije-Azelije Guérin 2. siječnja 1873., u punoj radosti božićnoga vremena, u gradiću Alençonu, u Normandiji. Dva dana kasnije bila je krštena dobivši imena Marija-Franciska-Terezija. Imala je divne roditelje, ali toplinu majčina srca nije dugo uživala jer je izgubila dragu majku već 28. kolovoza 1877. Djevojčica tada nije imala još ni 4 godine. Prema njezinu vlastitom svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda, nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Dok joj je još majka bila teško bolesna, Terezija je sa sestricama boravila kod jedne susjede. Ta bi ih ujutro skupila na jutarnju molitvu, a onda otišla. Terezija, još posve malena, no duševno razvijena, razočarano bi primijetila: "O, kod mame nije bilo tako, ona bi skupa s nama molila jutarnju molitvu!"
Za divnu majku svete Male Terezije vodi se postupak da i ona bude uvrštena među blaženike i svece.
Prvi kršćanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome imao također aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedočila: "Dosta mi je bilo promatrati mog oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci." Drugi joj je odgoj pružila sestra Paulina, a treći sestre benediktinke u Lisieuxu. Terezija je bila njihova gojenica kao polukonviktica - po danu je bila kod njih, a po noći kod kuće - od listopada 1881. pa do konca veljače 1886. U to je vrijeme - točno 2. listopada 1882. - Paulina stupila u Karmel u Lisieuxu.
Od značajnih događaja prije Terezijina ulaska u Karmel valja spomenuti njezinu tešku bolest. Razboljela se baš na Blagovijest 1883., a ozdravila ju je, nasmiješivši joj se, Naša draga Gospa od pobjede, kojoj su se molili za nju, baš na sam blagdan Duhova iste godine. Tada je molila Gospodina da bi joj "oduzeo njezinu slobodu", kako bi na taj način "postala jedno s božanskom silom". Treći je događaj nutarnji poziv u redovnički stalež i to u red bosonogih karmelićanki. Prije nje ode u Karmel najprije Paulina, a zatim najstarija sestra Marija.
Kako je za tako odlučan korak bila odviše mlada, Terezija je s ocem poduzela hodočašće čak u Rim, a i posjet papi Leonu XIII. da bi joj on dopustio ulazak u Karmel u dobi od 15 godina. Papa ju je kod jedne audijencije - gdje je bio upriličen susret s njime - uputio na redovit put preko mjesnih crkvenih poglavara u njezinoj biskupiji, što ju je nemalo razočaralo, ali ne i slomilo. Dobivši dopuštenje od mjesnoga biskupa, Terezija je napokon u ponedjeljak 9. travnja 1888. ušla u Karmel u Lisieuxu, ustrajavši u njemu sve do svoje svetačke smrti 30. rujna 1797. Ušla je da bi spašavala duše i molila za svećenike".
Život u Karmelu bio je veoma jednostavan, tvrd i prozaičan. Terezija je utrošila dnevno 6 i pol sati na molitvu u koru i na razmatranje, 5 sati na ručni rad, 2 sata na zajednički odmor, za vrijeme koga se mogla baviti, dakako prisutna u rekreaciji, nekim privatnim zanimanjem, 45 minuta je išlo na obroke, a za noćni bi počinak još ostajalo 6-7 sati. Prvih je pet godina redovničkoga života Terezija veoma mnogo trpjela od osamljenosti, duhovne suhoće, pa i od škrupula. Sve je to podnosila s nadnaravnom radošću. Ta nije li je sam Gospodin obavijestio "da će joj dati duše jedino po križu".
Terezija je 8. rujna 1890. polagala zavjete. To je bio dan nepomućene radosti. No naskoro je opet došla tama koja se smrkla sve do napadaja na njezinu vjeru, a sve to je trajalo sve do smrtnoga časa. Ona je ipak i u takvu stanju bila zadovoljna. O tome piše ovako: "O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere."
Terezijin je molitveni život bio običan. Poznato je da je doživjela samo jedan jedini mistični doživljaj. To je bio zanos pri jednome križnom putu, o kojem je pripovijedala svojoj sestri Paulini. Ali baš taj obični molitveni život čini nam se tako bliskim i lakim za nasljedovanje. Ona je sama rekla: "Sve što sam činila, mora biti dohvatno malim dušama." No Terezija nam može također biti uzor u spremnosti kako se prihvaća i ide putem tame, kojim je ona hodila, te unatoč duhovnoj suhoći uvijek bila vjerna svakidašnjim molitvenim vježbama. Na koncu života mogla je uskliknuti: "Kalež je pun do vrha! Nikad nisam vjerovala da je moguće tako mnogo trpjeti. Kako si mogu to drugačije protumačiti, negoli mojom prevelikom željom da spašavam duše?"
Njezina Povijest jedne duše, u kojoj je opisala svoj vlastiti životni put, postala je putokaz mnogima kako valja koračati putem duhovnoga djetinjstva posve predan u volju Božju, bez očekivanja čudesa i nadnaravnih objava. Mala je Terezija vratila čast onim malim krepostima sive svakidašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, čistoći, požrtvovnosti, jednostavnosti srca, povezanosti s Bogom. Za sve to Crkva ju je Svete godine 1925. po Piju XI. proglasila svetom, samo 28 godina nakon njezine smrti. Nad njezinim se grobom u Lisieuxu diže veličanstvena bazilika, podignuta prilozima zahvalnih vjernika iz cijeloga svijeta, tolikih koji su u njoj našli ne samo moćnu zagovornicu, već i dragu životnu prijateljicu i učiteljicu.
Papa Pavao VI, prigodom 100. obljetnice Terezijina rođenja u siječnju 1973. upravio je biskupu Lisieuxa posebno pismo u kojem opet uzdiže Terezijine vrline, osobito njezin molitveni život i povezanost s Bogom.
Novi veliki Katekizam Katoličke crkve sadrži mnoštvo navoda iz spisa sv. Male Terezije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 19. listopada 1997. naučiteljicom Crkve. |
9.5.2007. u 10:52 |
|
Komentari članka:
10.5.2007. u 13:56 - jasminka - U svom Apostolskom pismu, Papa Ivan Pavao II je napisao između ostaloga :" Prije svega Terezija je žena, koja je približujući se Evanđelju znala pronaći skrivena bogatstva s onom konkretnošću i dubokim životnim i mudrim odjekom, što je vlastito ženskom geniju. Ona izranja svojom univerzalnošću u onom mnoštvu svetih žena koje sjaje evanđeoskom mudrošću."
30.3.2008. u 22:58 - PIAF - . . uvijek te pratio predragocjeni zagovor ove premile Isusove nebeske ruže ! ! . . |
| Svetac za 24. studenoga |
SVETI ANDRIJA DUNG-LAC I DRUGOVI - VIJETNAMSKI MUČENICI
24. studenoga
Povijest katolicizma u Vijetnamu započinje u XVI. st. sa svećenikom Alessandrom de Rodhesom, francuskim misionarom koji je smatran prvim apostolom ove mlade azijske Crkve, koja je podijeljena u tri različite regije: Tonchino, Annam i Cocincina. Nakon godine 1645. kad je otac Rodhes bio protjeran, ovdje je bilo puno progona koji su se izmjenjivali s razdobljima mira, a u kojima su misionari različitih redova došli u Vijetnam. Naviještali su Evanđelje, okupljali vjernike a napose su gradili crvke te nastojali oko formacije domaćeg klera i vjeroučitelja.
Razvoj kršćanstva u Vijetnamu označen je brojnim progonima. Od 1645. do 1886. bilo je 53 progona kršćana za vrijeme kojih je stradalo oko 113.000 vjernika.
Tijekom vladavine kralja Minh-Manha od 1821. pa nadalje progoni su postali nemilosrdni. Bili osuđivani na smrt i oni koji su se usudili skrivati kršćane. Drugi kralj, posebno neprijateljski usmjeren, bio je Tuc-Dúc a vladao je od 1847. do 1883. Bio je protiv francuske kolonijalne politike i mrzio je sve što je europsko ne razlikujući politiku od religije. Ustanovio je novčanu nagradu za one koji pomognu u hvatanju misionara; takav bi dobio 300 unca srebra, dok bi uhvaćeni misionari, nakon što bi im se slomila lubanja, bili bačeni u rijeku. Mjesni svećenici i vjeroučitelji bivali su zaklani. Obični vjernici kršćani mogli su si spasiti život samo ako su ispred suca pogazili križ.
Nepokolebljivost i čvrstoća vjere kršćana očitovala se i u hrabrom podnošenju daljnjih muka: razdvajale su se obitelji, odvajali muževi od žena, djeca od roditelja, te bivali prognani u daleke krajeve u središta pogana nakon što su im bila konfiscirana sva njihova dobra. Okrutnost mučitelja očitovala se na različite načine: mučenicima su bile odrubljivane glave, bili su razapinjani, udavljeni, prepiljeni, raščetvoreni, izvrgnuti teškim torturama po zatvorima ili u rudnicima.
Mnoge od tih brojnih mučenika Crkva je uzdigla na oltar kao blaženike i heroje vjere, i to u godinama 1900., 1906., 1909. i 1951. Od tih blaženika izabrano je 117 istaknutih mučenika koje je svetima proglasio papa Ivan Pavao II. 19. lipnja 1988. Među ovim vijetnamskim svecima mučenicima nalazi se 8 biskupa, 50 svećenika, 59 laika. Od toga su 96 Vijetnamci, 11 Španjolci, 10 Francuzi; među laicima je 16 kateheta-vjeroučitelja, jedna majka, četiri liječnika, šest vojnika, te mnogi očevi obitelji. Glavni na listi od 117 mučenika jest Andrija Dung-Lac, prvi kateheta i zatim vijetnamski svećenik. Rođen je 1795. od roditelja pogana, ali toliko siromašnih, da su ga prodali jednom vjeroučitelju koji je živio u misiji Vinh-Tri, gdje je Andrija bio kršten, poučavan tako da je i sam kasnije postao vjeroučitelj. Nastavio je studij teologije, te je zaređen za svećenika, imenovan župnikom u nekoliko različitih područja. Mnogo puta je bio hapšen tijekom progona kralja Minh-Manha, ali su ga svaki puta otkupili mandarini uz pomoć mjesnih kršćana. On bi nastavljao apostolat među vjernicima pripremajući ih za sakramente unatoč opasnostima.
Ponovno ga je uhitio 10. studenoga 1839. gradonačelnik Ké-Songa. Bio je oslobođen kad je za njega plaćeno 200 srebrnika, prikupljenih od kršćana. Dok je prelazio rijeku u čamcu, prepoznao ga je tajnik prefekta te je uzviknuo: "Uhvatio sam učitelja vjere". Odveo ga je u zatvor u Hanoiu. 16. studenoga 1839. bio je podvrgnut ispitivanjima i više puta su od njega tražili da pogazi i obeščasti križ. Ostao je nepokolebiv u vjeri te je bio osuđen na smrt i odrubljena mu je glava 21. prosinca 1839.
Ostalih 116 svetih vijetnamskih mučenika završili su svoj mučenički život posvjedočivši za Krista po raznim mjestima i u različito vrijeme. Sada su svi sjedinjeni u slavi svetaca. Ovdje donosimo samo imena osam biskupa mučenika: Geronimo Hermosilla, Valentino Berrio-Ochoa, Domenico Henares, Ignazio Delgado Cebrián, Giuseppe Maria Diaz Sanjurjo, Melchiorre Garcia Sampredo Suárez, dominikanci; Pietro Rosa Orsola Borie i Stefano Teodoro Cuenot bili su iz Pariza a pripadali su ustanovi Inozemnih misija.
Prevedeno s talijanske web stranice Sveci i Blaženici:
http://www.santiebeati.it/index.html
|
24.11.2006. u 9:31 |
|
| Sveti Josemaría Escrivá |
Sveti Josemaría Escrivá rodio se u Barbastru u Španjolskoj 09. siječnja, 1902. godine. Imao je petero braće i sestara: Carmen (1899.-1957.) i Santiago (1919.-1994.) i tri mlađe sestre koje su umrle još kao mala djeca. Roditelji, José i Dolores, dali su djeci dubok kršćanski duh.
José Escrivin posao je propao 1915., pa je pronašao drugi zbog kojeg se cijela obitelj preselila u Logroño. U Logroñu kao adolescent, Josemaría je osjetio po prvi puta poziv, potaknut otiscima golih stopala fratra u snijegu, osjetio je da Bog traži nešto od njega, ali nije znao točno što bi to bilo. Mislio je ako postane svećenik, da će tako otkriti njegov plan koji treba ispuniti. Počeo je svoje pripreme za svećeništvo u Logroñu, a nastavio ih je u Zaragozi.
Josemarijin otac je umro 1924. i ostavio ga kao glavu obitelji. Nakon ređenja 1925., počeo je svoju ministerijalnu službu na seoskoj župi i postdiplomski studij u Zaragozi. Biskup je 1925. Josemariji dao dozvolu da preseli u Madrid te da obrani doktorsku disertaciju iz Prava.
Dana 2. listopada, 1928. tokom meditacije Josemaría je uvidio što Bog traži od njega: da utemelji Opus Dei, put posvećivanja u svakodnevnom radu i u ispunjavanju svakodnevnih kršćanskih dužnosti. Od tog trenutka u svom radu nosio je ovu zadaću, istovremeno je nastavio svoju ministerijalnu službu, posebno među bolesnima i siromašnima. Kroz ove prve godine Opusa Dei, učio je na Sveučilištu u Madridu i predavao kao profesor da može uzdržavati svoju obitelj.
Kad je građanski rat izbio u Madridu, njegov religiozni osjećaj natjerao je Josemariju da služi kao svećenik te da seli od mjesta u mjesto i traži izbjeglice. Napokon je uspio napustiti glavni grad Španjolske i nakon teškog bijega preko Pirineja, smjestio se u Burgos. Kad je rat završio 1939. vratio se u Madrid i konačno završio svoju disertaciju iz Prava. U narednim godinama napisao je mnogo članaka o laicima, svećenicima i religiji te nastavio snažno razvijati Opus Dei.
Godine 1946. Josemaría se preselio u Rim. Tokom godina u Rimu doktorirao je teologiju na Lateranskom sveučilištu i postavljen je od Pape Pija XII. za konzultora dviju vatikanskih kongregacija kao počasni član Pontifikalne akademije i počasni prelat.
Često je putovao iz Rima u različite europske zemlje, jednom prilikom i u Meksiko da proširi Opus Dei i na tim mjestima. Tokom godina 1974. i 1975. bio je na dva duga putovanja po zemljama Latinske Amerike, gdje se susreo s velikim grupama ljudi i razgovarao s njima o kršćanskom pozivu na svetost.
Monsinjor Escrivá je umro u Rimu 26. lipnja, 1975. U vrijeme njegove smrti, Opus Dei je postojao u desetcima država i dotaknuo je tisuće života. Nakon njegove smrti tisuće ljudi i više od trećine biskupa, poslalo je pismo u Rim tražeći od Pape da otvori kauzu za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju.
Papa Ivan Pavao II. beatificirao je monsinjora Escrivu 17. svibnja, 1992. na Trgu Svetog Petra u Rimu. Ceremoniji je prisustvovalo oko 300 000 ljudi. "S nadnaravnom intuicijom", kazao je papa u svojoj homiliji,"blaženi Josemaría zauzeto je propovijedao univerzalni poziv na svetost i apostolat."
Deset godina kasnije, 06. listopada, 2002. Ivan Pavao II. kanonizirao je utemeljitelja Opusa Dei na Trgu Svetog Petra pred mnoštvom ljudi iz 80 zemalja svijeta. U njegovom obraćanju onima koji su došli na kanonizaciju, Sveti Otac je rekao:"Sveti Josemaría je bio izabran od Boga da proglasi univerzalni poziv na svetost i naglašavanje važnosti svakodnevnog rada i uobičajenih aktivnosti kao puta prema svetosti. Možemo reći da je bio svetac svakodnevice." |
11.11.2006. u 9:42 |
|
| SVETA CECILIJA, djevica i mučenica |
Sveta Cecilija je jedna od najznačajnijih figura ranoga kršćanstva. Srednjovjekovni pisac Jakov da Voragine u svom djelu Flos sanctorum u imenu Cecilije gleda nebeske ljiljane - Coeli lilia. Hagiografi kažu da bi bez nje, koju glazbenici štuju kao svoju zaštitnicu, naš kalendar ostao siromašniji. Što se tiče sv. Cecilije, sigurne su i rječite barem dvije činjenice: prva je naziv bazilike Sv. Cecilije, koji je veoma star; datira sigurno iz vremena prije Milanskoga edikta, dakle, prije 313. godine. Blagdan se svetice slavio u njezinoj bazilici u Trastevereu - rimskoj četvrti - već godine 545. Druga je činjenica također veoma značajna, a ta je da je bila pokopana u Kalistovim katakombama i to na počasnom mjestu, uz takozvanu "Kriptu papa". Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu.
Koncem XVI. stoljeća sarkofag je sv. Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću od svile i zlata. Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati svetičin kip u mramoru koji je vjerna reprodukcija - kako se pripovijeda - pogleda i položaja tijela svete mučenice. Kopija toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjećajući tako da je svetičino tijelo najprije ondje počivalo. U legendarnom opisu mučeništva sv. Cecilije, koji je nastao dosta kasno, ona se uzvisuje i slavi kao najsavršeniji uzor kršćanske žene koja je iz ljubavi prema Kristu ispovijedala djevičanstvo i podnijela mučeništvo.
Legenda kaže da je Cecilija bila plemenita roda, bogata, da je svaki dan išla na misu, koju je u katakombama pokraj Apijeve ceste služio papa Urban. Putem su je čekali brojni siromasi, prema kojima je uvijek bila milostiva i darežljiva srca. Kad su je dali za zaručnicu Valerijanu, na dan zaruka, "dok su odzvanjali glazbeni instrumenti, ona je u srcu pjevala samo Gospodinu". Odatle je došlo i do toga da su je kasnije glazbenici izabrali za zaštitnicu. Prije nje se slavio zaštitnik glazbe sv. Ivan Krstitelj čiji je otac Zaharija kod njegova rođenja zapjevao svoj kantik "Benedictus". Kad je Cecilija, prema legendi, postala Valerijanova žena, rekla mu je prve noći: "Neka me ne dotakne nijedna profana ruka jer mene štiti anđeo. Ako me budeš poštivao, on će te ljubiti, kao što ljubi i mene." Valerijan se tada pokorio Cecilijinu savjetu, dao poučiti u vjeri i krstiti od pape Urbana te je onda skupa s Cecilijom i svojim bratom Tiburcijem podnio mučeništvo. Iako baš u takvu obliku, izvještaj je samo pobožna legenda, to ipak postoje povijesne osobe i to mučenici Valerijan i Tiburcije koji su pokopani u Pretestatovim katakombama. Prema legendarnom opisu muke Cecilija je bila osuđena na smrt i to tako da joj se odrubi glava. Krvniku to nije uspjelo učiniti ni s tri udarca. Cecilija je tada zamolila da prije smrti smije još vidjeti papu Urbana. U očekivanju toga posjeta kroz tri dana je nastavila ispovijedanjem kršćanske vjere. Ne mogavši je više ispovijedati riječima, izrazila je prstima svoju vjeru u jedinoga trojstvenoga Boga. I upravo ju je u tom položaju i ovjekovječio slavni majstor Maderna. |
29.10.2006. u 10:28 |
|
|
|
| Članaka u rubrici: 5 |
|
Str. 1 od 1 |
|
|
|
