Putovanja su sastavni dio života. Veselimo im se. Najčešće.
Putujemo svakodnevno: na posao, na fakultet, u školu; putujemo do prijatelja i rodbine; putujemo i onda kada toga nismo niti svjesni,…
Putovati do prijatelja… Ne samo fizički uputiti se i koračati ili voziti se do njega nego – putovati k njegovom srcu, dotaknuti njegove misli (koliko je to uopće moguće u našoj ograničenosti i sebičnosti).
Putovati u određena svetišta da bismo svom srcu dali duhovne hrane.
Putovati k Bogu…
Putovati, u stvari, svakim danom sve više i sve bliže k sebi, svome srcu… Upoznavati se… Rasti…
Često razmišljam o ovome. Svjesna sam kako me neka putovanja oduševljavaju; veselim se putovanjima jer će se na njihovom kraju dogoditi susret kojeg željno iščekujem… Ponekad se veselim putovanju radi njega samoga jer ću biti u mogućnosti vidjeti nešto što inače u svakodnevici ne susrećem (drugačije krajolike, na primjer).
Ali, putovati u vlastite dubine i u vlastito srce nije nimalo lagano. Tamo često nalazim sebe sa svim svojim sebičnostima; nedovoljno odraslu sebe koja teško izlazi iz svojih ljuštura i prilazi drugima s ljubavlju…
Kažu da je čovjekova životna zadaća upoznati samoga sebe. Znam osobu kojoj na čuvaru zaslona njezinog računala u svim mogućim smjerovima prolazi rečenica: "Upoznaj sebe!"
I što reći na sve to? Što reći? Kako se približiti sebi i upoznati se da bismo drugima bili putokaz do Gospodina?
Slušam jednom za vrijeme mise i za srce mi se okači jedna misao iz molitve koju sam čula:
"Gospodine, idi pred nama uvijek i svuda svojim nebeskim svjetlom…"
28.2.2007. u 18:29 - ovčica- Agape - uvijek smo pametni kada govorimo drugima da otvore svoje srce, pa napravi to ovako... a jada smo mi u pitanju već situaciaj postaje složena..... nisam razmišlajla o putovanjima na taj način ali sada kada malo bolje razmislim stvarno sam puno proputovala.....od srca do srca...... 1.3.2007. u 8:21 - Goldeneye - @triptih - hvala ti :) 1.3.2007. u 8:37 - triptih23 - :)))))
TREBALO BI SAMO...
Trebalo bi samo iskoračiti ujutro u novi dan, udahnuti novost svakodnevice koja znade pritiskati svom žestinom i… krenuti.
Krenuti? Kamo? Kako? Zbog čega? S kime?
Trebalo bi samo ne obazirati se na podmetanja kojima me žele obeshrabriti dok, korak po korak, pokušavam ići putem koji mi se čini ispravnim…
Trebalo bi samo truditi se da se ne ugasi svjetlo koje nosim u srcu i koje me prilično sigurno vodi…
Trebalo bi nasmiješiti se onima koji, nemajući svoga života i hrabrosti suočavanja s istim, kopaju po tuđim zakucima srca i… nastaviti hodati.
Trebalo bi osvrnuti se na svaku suzu i uzdah koji otežavaju hod onima koji kraj mene koračaju gubeći hrabrost za nove korake…
Trebalo bi samo… pokušati živjeti dobrotu koja se u moj život izlijeva; ljubav koja me svojom toplinom snaži i – nastaviti svakoga dana - ponovo i ponovo:
iskoračiti ujutro u novi dan i udahnuti novost svakodnevice koja znade pritiskati svom žestinom…
18.2.2007. u 12:30 - Goldeneye - hvala ti :)) 18.2.2007. u 15:44 - triptih23 - Ovo je bio moj način zahvale tebi za iskazano povjerenje :))
Ostavljam veliki pozdrav!
Tobija ili pouzdanje u Boga
Uvrijedih Te osmijehom.
Osmijehom poruge.
I neizreciva bol
postade moj trenutak.
Spoznah, da čovjek sam samo.
I vidjeh veličinu Tvog oprosta.
Tvoja ruka bila je odmor mojoj boli.
Hvala Ti.
Hvala, to samo je riječ.
Spoznaja, moje je svjetlo.
Pouzdanje, sad moja je snaga.
Za svaki novi dan.
S Tobom.
Za svaki novi dan.
S osmijehom.
Bez poruge.
4.12.2006. u 11:38 - Morenade - Pročitala sam ovaj divan tekst prošli tjedan... sad ostavaljam komentar iako nemam što reći osim da se divim dubini riječi i misli... još uvijek se učim pouzdanju i zaista to jest dar, dar koji se najčešće rađa iz boli i poteškoća i donosi puno radosti. Svidjelo mi se jako ovo: POUZDANJE, SAD MOJA JE SNAGA. Srdačan pozdrav, marljiva Ručice!
Iskušenja
Kad će ovaj svijet postati naš dom, ne možemo izabrati.
Dar života, na putu do vječnosti, blagoslov je, samo Njegov.
A taj život trebalo je sačuvati. I postati mati. Prije nego žena. Tako je htio On.
Kad je svjetlo novog života prvim plačem ušlo u njihov dom, mati je mogla postati žena.
Pred oltar su stali s djetetom u naručju.
Koje li radosti!
I brak je postao put odgoja i vječne ljubavi koja je tu da zakrili sobom sva iskušenja.
A onda krštenje. Temelj cijeloga kršćanskog života, ulaz u život Duha.
Da li su zvona zvonila? Ne znam. Ja sam ih čula kao osmijeh ljubavi i plač radosti.
29.11.2006. u 9:28 - Morenade - :-)))) Drago mi je i isčekujem nove tekstove. Pozdrav Tvojoj Ruci. 29.11.2006. u 9:30 - Tvoja ruka - Svaki novi korak novo je iskušenje. I učenje.
Morenade – vaš komentar koji je bio tu, bit će dio mojih misli za sve što ću, sad vjerujem da hoću, napisati.
Brak
Kad Bog želi učiniti velike stvari, odabire muškarca, a kad želi nevjerojatne stvari, odabire ženu. Brak je upravo zato jer Bog želi činiti velike i nevjerojatne stvari. Svrha braka je da jedno drugog motiviraju da čine ono najviše što mogu. Jer treba nam netko tko će nas prisiljavati da dademo sve od sebe, da razvijemo sve svoje mogućnosti. Svrha braka je vječna ljubav za koju nas brak treba odgajati i u nju voditi.
21.11.2006. u 13:08 - Goldeneye - Hvala ti na ovome! 21.11.2006. u 13:34 - Morenade - Goldy, molim i drugi put. Ovaj citat mi je posebno drag. Učinilo mi se da bi dobrodošao kao uvod duhovnoj obnovi za bračne partnere koju će prof. Ivančić voditi u Osijeku.
Članaka u rubrici: 15
Str. 2 od 2
Adresa ovog bloga je: www.kriz-zivota.com/blog/goldeneye
Krešimir
mlado
novi krscanin
sluga Jahvin
