|
| Članaka u rubrici: 143 |
|
Str. 1 od 15 |
 |
| Jedno |
Kratak je život.
Još se kraćim čine sretni trenuci.
Nije li vječnost određena za sreću?!
Možda je vječnost sada?
A možda tek u njoj postajemo jedno... |
22.8.2008. u 10:24 |
|
| Manje važne stvari |
U svoj strci naših dana procjenjujemo što nam je važno. Važan je posao, važno je kako nam izgleda kuća ili stan, važan nam je dojam kakav ostavljamo, važno nam je da nam je automobil siguran, važno je da odemo u kazalište, važno je da budemo na nekom mjestu, važno nam je da isplaniramo godišnji odmor itd.
Možemo sjesti za stol, smiriti se, i na papir napisati što nam je doista važno i na što trošimo vrijeme i opet nećemo doći do pravih odgovora. Kada se čovjek razboli ili kad je svjestan da umire ili kada mu je otac, majka, brat, sestra, dijete teže bolesno, kao da nas nešto razbistri. Onda vidimo da su u životu najvažnije stvari upravo one kojih se nismo sjetili ili o kojima smo razmišljali kao manje važnima.
Sjesti kraj djeteta dok gleda crtani film i podijeliti vrećicu štapića, nije li to najvažniji trenutak jednoga dana? Podići se iz fotelje i iz čista mira poljubiti dragu? Nekoliko puta proći tržnicom, udišući mirise cvijeća, voća i povrća. Zagrliti roditelje... |
18.8.2008. u 9:06 |
|
Komentari članka:
18.8.2008. u 18:15 - Svilena - Da, slažem se. Na žalost, da bi važnim stvarima u našim životima dali pravo mjesto i maximum pozornosti treba nas na to upozoriti neka nedaća, osvijestiti nas.
Pitam se, zašto? |
| Zar me toliko voliš?! |
Prijatelju
Uvijek si uz mene
Toliko sam te puta iznevjerio
A ti si spremno čekao da ti pružim ruku
Gdje god da krenem ti si sa mnom
Ima onih koji su se prozvali prijateljima mojim
S prvim nedaćama napustili su me
Bio sam im dobar samo dok su me trebali
Njihov smijeh bio je lažan
Njihova maska od plastike
Njihovi darovi bili su čista trgovina
Ostavljali su me kad su mi bili najpotrebniji
Sada vidim da je prema tebi i moj osmijeh često bio lažan
Da sam stavljao razne maske
A vanjski znakovi bili čista trgovina
Ostavljao sam te kad god te nisam trebao
A ti mi iznova pružaš ruku i kažeš:
Nema veće ljubavi nego položiti svoj život za prijatelja
Još pokušavam shvatiti
Zar me toliko voliš |
8.8.2008. u 8:01 |
|
Komentari članka:
8.8.2008. u 23:52 - Svilena - On vidi istinu i samo istinu, ma koliko je mi prečesto nismo svjesni. Nikad ga ne ostavljamo, iako katkad i pomislimo da smo se udaljili al je On uvijek tu ,u nama i s nama. |
| Sunce moje, jedino |
Zrake Sunca donose nam svjetlo i toplinu. Svima jednako. Sunce ne bira kome će donijeti svjetlo i otkloniti tamu. Ne gleda tko je zaslužio, a tko ne. Sami biramo izaći iz mračne sobe ili ne.
Toliko topline i svjetla bez kojih života ne bi bilo, a opet Sunce ne gubi sebe u potpunosti.
Dopusti da te ta toplina ugrije, to svjetlo razdani tvoj dan, a snaga sunčevih zraka neka te okupa tako da dobiješ lijepu, brončanu boju. Ogrni se tom bojom, namiriši se, nasmiješi i sjaji, nek se vidi da si obasjan, Suncem.
Kriste, Sunce naše…
|
28.7.2008. u 6:48 |
|
| Što ćete govoriti? |
Neke sekte i vjerske sljedbe znaju ulaziti na najsuptilnije načine u naše društvo. Bilo bi to posve legitimno da se same i legitimiraju kao takve. Međutim, one dolaze s besplatnim tečajevima engleskog ili njemačkog, raznim koncertima, projekcijama filmova, raznim zdravstvenim terapijama. Na plakatima ili letku koji vam završi u rukama najčešće ne stoji tko je organizator takvih događanja. Većina će vam priznati da je ono što sada vjerujete dobro, ali vremenom će to polako relativizirati i banalizirati.
Moja je punica uletjela u takvo nešto, iz, kako kaže, zdravstvenih razloga. Malo je bilo čudno što su svi tretmani bili besplatni, osim činjenice da morate slušati njihova predavanja uoči svake seanse. Ponekad, čekajući red morate poslušati i nekoliko njihovih propovijedi. Naravno, morate dolaziti svaki dan, zbog efekta kažu. U međuvremenu, punica je prestala ići u crkvu, a odavno planirani put u Međugorje otkazala je zbog novootkrivene vjere.
Moj sin, inače ministrant, pristao je s njom otići na jednu „seansu“, nakon koje je razgovarao s njom (treba reći da baka nije zatucana – dapače, načitana, gradska baka). „Znaš tata, ja sam s bakom razgovarao tako da je ona rekla da neće više ići tamo. Nekako sam pričao pametno, kao da to nisam ja. Ja otvaram usta i pričam tako pametno da sam i sam sebe iznenadio. Nikad nisam tako pričao!“
Umjesto nekog mog zaključka, odavno je napisano – Mk 13,11 – „ne brinite se unaprijed što ćete govoriti, nego govorite što vam bude dano u onaj čas. Ta niste vi koji govorite, nego Duh sveti.“
|
15.7.2008. u 8:01 |
|
Komentari članka:
17.7.2008. u 15:07 - NOELI - ...to me i spasi, što unatoč mojoj nesavršenosti - Duh nadahne savršenu misao..........
.evo ja cijelo jutro pokušavam objaviti novi post na ovom eblogu - i nikako ne uspjevam...............
AH AH AH
18.7.2008. u 13:35 - jasminka - Eh, baka, baka.....koliko čovjeku treba pažnje, koliko riječi koliko razumijevanja! Vrijeme je takvo da danas nemamo vremena niti az sebe a kamoli za one pokraj nas. Kad odeš kod doktora, niti te praktički pogleda niti te sasluša, istina je da to zaista vrijedi za veliku većinu njih. zatrpani su papirologijom... Znam sa sigurnoću da je baka zalutala, jer je imala i pretjerane pažnje od tih sektaša. Onu koju smatra da nije imala tamo gdje je očekivala da će je imati. Možda doktora, možda svojih milih...Sekte znaju pripremiti udicu na koju se mnogi upecaju! Ali ima, srećom Onaj koji je iznad svega, pa tako i tih ljudskih prčkica, s kojima si čovjek samo sebe zavarava.
|
| U SABORU SAMO JEDAN KRŠĆANIN! |
Zakon o suzbijanju diskriminacije izglasan je lakše nego većina zakona u Hrvatskom saboru. Ta činjenica ne bi toliko boljela da iza nje ne stoji takozvana demokršćanska i konzervativna stranka HDZ. Gdje su tu bili zastupnici HSS koji su se dičili sloganom "Vjera u Boga i seljačka sloga", ili Ante Đapić, kojeg se sve manje vidi i čuje u političkom životu. Gdje su se sakrili zastupnici Glavaševog HDSSB-a, koji su također demokršćanski regionalisti, ili Šemso Tanković, koji bi trebao zastupati interese Bošnjaka (Muslimana - Islamska zajednica je bila uz Katoličku crkvu protiv ovakvog zakona), ili SDSS-a (Pravoslavna crkva također protiv ovako donešenog zakona)? Stotine upitnika i bolesnih priča o tome da ako se treba birati između Europske unije i mišljenja crkve, da se opredjeljuju za EU. Koliko zemalja EU ima ovakav zakon? Kako netko može biti katolik kad je to politički korisno, a kad treba, kao član Crkve i zastupati njen nauk, okrenuti glavu?!
Jesu li svi ti demokršćani ikada ispovjedili Vjerovanje u kojem kažu, između ostaloga - "vjerujem u Duha svetoga, SVETU CRKVU KATOLIČKU"?
Zato, svaka čast zastupnici Marijani Petir što je ostala uz svoja uvjerenja bez obzira na ono u čemu je sudjelovala i njena stranka. Nije problem glasovati za nešto ili biti protiv nečega, ali ili jeste katolik, pravoslavac i musliman, ili niste. Pa prema tome, prema svojoj savjesti valja i živjeti.
Marijana, svaka ti čast!!! |
9.7.2008. u 19:22 |
|
Komentari članka:
10.7.2008. u 9:21 - vivian - Osobno mi smeta što u medijima toliko ističu sukob Katoličke crkve i Sabora, a toj odluci su se usprotivile sve kršćanske crkve u Hrvatskoj. Namjerno se naglašava kako je HDZ izdao Katoličku crkvu, kako KC traži to i to, a ne ističe se općenito kršćanske crkve. Očito je mnogima u interesu pljeskati sad kad su u ringu opet KC i Sabor
10.7.2008. u 9:26 - Goldeneye - @vivian - zato sam spomenuo i muslimane, koji imaju svog predstavnika u Saboru, jer to nije samo pitanje koje se tiče kršćanskih crkava. Katolička se, po mom mišljenju tu stavlja u prvi plan jer je, barem deklarativno, 90 posto onih koji su tako upisani. A tih 90 posto su i porezni obveznici. Zbog toga i pitanje, koga zastupaju ti političari? I neka ti političari kažu koja to država članica EU ima ovaj zakon?
13.7.2008. u 14:00 - makki - To je u prijevodu zakon o suzbijanju nasilja i kao takav je totalno prihvatljiv kršćanskom nauku. Ne vidim ništa sporno. Isus Krist je rekao..braćo i sestre.... I u čemu je problem?
Problem je što je podloga za buduće legaliziranje homoseksualnih prava...........mnoge zemlje Unije imaju slične zakone i želimo li u Uniju i to je normalno da prihvatimo. U svakom slučaju, neka bude jasno da se homosekualac takav rađa a ne bira. Njihova prava ne ugrožavaju moja prava niti mogu promijeniti moju spolnu orijentaciju i stoga ih se ne bojim.
14.7.2008. u 7:28 - Goldeneye - @makki - osobno imam jedan muški i jedan ženski homoseksualni par za dobre poznanike i jako smo si dobri. Usudio bi se reći da su među boljim osobama koje poznajem, ako uopće smijem klasificirati osobe. Budući sam dobro upoznat s ovim Zakonom, koji usput nadilazi sve svjetske standarde, uključujući i Povelju UN-a o ljudskim pravima, ne vidim razloga za široko poimanje ovog zakona. U EU on obvezuje državne institucije, tvrtke i organizacije, a kod nas on obuhvaća svaku osobu, a tu se otvara prostor za nove diskriminacije. EU mi ni po čemu ne može predstavljati autoritet, a najmanje po vrjednosnim sudovima - u nizozemskoj je registrirana Pedofilska stranka, legalno je kupiti lake droge, u većini zemalja legalizirana je prostitucija. Istodobno, vjera se gura u vlastitu sobu, miču se križevi i slično. I tako dolazimo u prostor gdje se homoseksualci mogu javno pokazivati na svojim marševima po gradovima, dok iz javnosti vjera mora izaći i satire ju se na svakom koraku. Meni to nije normalno.
14.7.2008. u 8:39 - makki - nemam zakon ispred sebe da bi mogla komentirati ali previše takvih sloboda i egzibicionizima nije dobro. Ne volim ni ja gej paradiranje po gradu. Možda će biti manje kad se zakon primjeni jer ono čemu se opireš jača a zakon navodno daje veliku slobodu |
| Via |
Uličica je jako nalikovala uskim dalmatinskim ulicama. Kamen pod nogama tako gladak od mnoštva ljudi koji ovdje prolaze. S obje strane trgovine i trgovci koji galame da se uđe baš u njihovu radnju. Opća gužva i žamor velikog broja ljudi. Pomislim, kako je moguće ovako glasno pričati i čuti išta? Zašto ljudi toliko viču, guraju se? Okrećem se oko sebe, gledam ljude koji me okružuju. Nikoga ne poznajem, a kao da svi viču upravo na mene. U onim naguravanjima te uske uličice toliko sam puta dobio laktom da već osjetim i fizičku bol. Sve pojačava i činjenica da idem uzbrdo, da je kamenje toliko sklisko da sam se pred svima postidio padom na koljena. Odlično, pomislim ironično, sada su mi i hlače pukle. Mogu se vratiti, mogu ući u prvi kafić, sjesti i naručiti kavu i sok, da pobjegnem iz ovog ludila. Mogu se ponašati posve jednako kao i drugi, gurati se, laktati, psovati, galamiti, možda bude lakše.
Idem Tvojim putem, jer jedini je, kao i Ti... |
4.7.2008. u 18:30 |
|
| Dišem |
Ništa bez zraka ne mogu
Svaki tren udišem i izdišem
Kad potrčim, malo brže
Kada spavam, posve lagano
Šuma i njezino zelenilo izvor su kisika
Zato redovno odlazim tamo nadisati se
Obnoviti krvna zrnca kako bi izdržao tjedan u smogu i vrevi grada
Zrak je dostupan svakome
Osobito onima koji su svjesni svoga disanja
Koliko god nas ima, za svakoga ima dovoljno
Jer ne možeš primiti više kisika nego ti pluća mogu izdržati
Zrak ne mogu vidjeti, ali bez njega ne mogu živjeti
U lahoru ga prepoznah
|
2.6.2008. u 7:22 |
|
| Uspješan ovogodišnji Kristfest |
U nedjelju navečer u Osijeku je završio Kristfest 2008., po svemu drukčiji od dosadašnjih. Naime, uz koncerte, bile su organizirane raznolike radionice za mlade, duhovni nagovori, sajam kršćanskih knjiga, kao i prikazivanje filma „Veličanstvena tišina“.
U petak navečer, bolja nego ikada riječka grupa „Kristina“ ponudila je svjež zvuk, često nalik evidentnom uzoru Hillsongu. Nakon njih, za mene ugodno iznenađenje, skupina Novo svitanje, kod kojih mi se svidio način interpretacije u kojem je bilo vidljivo da ti ljudi i žive ono što pjevaju.
Subota je, u dvorištu Franjevačkog samostana, ponudila talijanski gospel zbor Praise the Lord, koji je u solidnom nastupu podigao atmosferu. Nešto kasnije poljski kršćanski rock sastav Leaf prašio je iz sve snage, pa su ljubitelji ovog žanra mogli doći na svoje. Istančano uho za ovaj bi band ipak ostavilo epitet nedorađenog, ali perspektivnog sastava.
Nekih 20-tak ljudi okupilo se u maloj dvoranici galerije Waldinger na projekciju filma Philipa Groninga „Veličanstvena tišina“. Riječ je o prikazu života u samostanu kartuzijanskoga reda Grande Chartreuse smještenom u idiličnom krajoliku francuskih Alpa, drži se jednim od najasketskijih samostana na svijetu. Njemački filmski stvaratelj Philip Gröning pisao je 1984. godine kartuzijanskome redu tražeći dopuštenje da snimi dokumentarni film o njima. Rekli su mu da će mu se javiti. Šesnaest godina kasnije bili su spremni.
Gröning je, bez filmske ekipe ili umjetne rasvjete, šest mjeseci živio u monaškim odajama snimajući njihove dnevne molitve, zadaće, obrede i rijetke izlete. U filmu je dakle riječ o monasima Kartuzijanskog reda, jednog od najstrožih redova Katoličke crkve, koji ne jedu meso, ne spavaju u intervalima dužim od tri sata, a razgovaraju samo kada rad to zahtijeva, izuzimajući molitvu. „Veličanstvena tišina“ snažan je film koji u 162 minute trajanja ima 2 minute razgovora.
Na kraju Kristfesta nastup Željke Marinović i Čede Antolića uz sjajne glazbenike kao što su Vedran Božić i Bero Blažević, došao je doista kao šećer na kraju.
U samoj ceremoniji zatvaranja osječki su gimnazijalci upriličili performans, jednostavan i dubok, pa mnogi nakon njega nisu mogli sakriti suze.
Nabacao sam ovo faktografski, dok se još ne slegnu dojmovi. Ukupno gledajući, još jedna uspješnica kršćanske kulture i i duhovnosti, koja iz vida nije gubila sve jaču notu ekumenizma.
|
26.5.2008. u 7:29 |
|
| U meni čuči inkvizitor |
Jedan od trgovačkih lanaca u mom gradu ne dopušta da se u njihovu trgovinu unosi i najmanja torbica. Na ulasku imate boxove u koji stavljate svoje stvari, iako vam nitko ne jamči sigurnost istih. Čim ste ušli u tu trgovinu gledaju vas jeste li slučajno prošvercali kakvu torbicu i odmah vas upućuju van s prijekornim pogledima zaštitara. Moje je, ako baš želim proći jeftinije, poštivati njihova pravila i stvari ostaviti u boxu.
Posudio sam knjigu u knjižnici i zakasnio tri dana. Knjiga je bila dobra, ali zbog obaveza na poslu nisam stigao pročitati u propisanih 14 dana. Knjižnica ima svojih pravila i morao sam platiti kaznu, a budući da mi nije prvi puta rekli su mi da će mi zauvijek pokazati izlazna vrata.
Vidio sam sinoć da se u jedan zagrebački narodnjački klub, u kojem svakodnevno sviraju i pjevaju kojekakve cajke u minićima, bujnih prsa, gdje se prežderava i napija, ne može ući u kratkim hlačama. Čudno? Možda, ali to su pravila narodnjačkog kluba.
Sjećam se sjajne generacije zagrebačkog Dinama u kojem su igrači morali biti uredno podšišani, jer su to bila pravila njihova trenera Miroslava Ćire Blaževića.
U srednjoškolskom domu u Osijeku, svjetlo se gasi u 22 sata, a nakon 20 sati nitko ne smije bučiti, preko dana dovoditi prijatelje ili, ne daj Bože, osobe suprotna spola.
I u mojoj se kući znaju pravila. Zna se što se smije i u koje vrijeme, što zbog kulture stanovanja, što zbog kućnog reda, a u konačnici i nekakvih općih normi ponašanja.
Drago mi je kada znam što je negdje dopušteno, a što nije. Nastojim uvijek znati kakva su pravila kada idem, primjerice, muslimanu u kuću ili praktičnom židovu, te kakva su pravila u pravoslavnom domu.
Moja supruga kad je čula za "slučaj sjemeništaraca" rekla je - podržavam rektora, pa zar to ne bi trebalo biti u svakoj školi ili srednjoškolskom domu?!
Slažem se s njom i razmišljam, možda i u meni čuči kakav inkvizitor, nerazumnik ili netko koga je vrijeme pregazilo.
Tko ima uši neka čuje... |
19.5.2008. u 11:15 |
|
Komentari članka:
26.5.2008. u 17:03 - jasminka - Strašan si inkvizitor! srednjovjkovnih gledišta :)) Što se mene tiče, u mojoj knjižnici su vrata otvorena svakome dobrohotnome zaljubljeniku u knjige..kazne ne naplačujem, no znam imati prave nočne more, kad skužim da mi netko nije vratio knjigu, tj. kad ga dugo, dugo nema a znam da je knjiga kod njega....Moji su stavovi sada drugačiji. Sama čitalačka publika me je naućila da pravila moraju postojati i da moram biti zvijer, ako želim da sve funkcionira kako treba. Dakle, strah u kosti, donosi knjigu natrag u knjižnicu!
pravila su izmišljena jer smo to MI tražili...kad smo nešto imali neogranićeno, izgubili smo se svi u vremenu i prostoru. Npr. dok smo bili cura i dečko :), moj muž i ja, čovjek se lomio za mene...a kad smo to ozakonili,,,hmm,,nekako se dečko opustio...Dok ga nisu stigla pravila!
:))))
29.5.2008. u 9:22 - Goldeneye - @jasminka - jasno je da je knjižnica sa svojim pravilima poslužila samo kao paradigma. Nikada nisam zakasnio. To ne bi bio ja, inkvizitor :) |
|
|
| Članaka u rubrici: 143 |
|
Str. 1 od 15 |
|
|
|
nena1
