Međugorje je jedno od najpoznatijih katoličkih svetišta u svijetu, smješteno u blizini grada Čitluka, u južnom dijelu Bosne i Hercegovine. Broji oko 4300 stanovnika, a postalo je poznato kroz ukazanja Djevice Marije, koja se kao fenomen počela javljati 1981. godine.
Blažena Djevica Marija, u narodu poznata i kao Međugorska Gospa ili Kraljica Mira prvi se put ukazala 24. juna 1981. na predjelu zvanom Podbrdo, na brdu Crnica u Međugorju. Pojavila se u liku divne, mlade žene s djetetom u naručju, koja je preko šestoro djece, što su je vidjela u smiraj dana, svijetu poslala poruke o miru, vjeri, ljubavi, molitvi, obraćenju i postu. Svakog 25. u mjesecu Gospa se preko svoje vidjelice, Marije Pavlović, obraća svijetu objavljujući svoje duhovne poruke sa istim žarom kao i 1981. godine. Vatikan nije ni priznao, ni opovrgnuo ova ukazanja, jer ista još traju. Službeno je Međugorje od njega prihvaćeno kao mjesto molitve.
Drugo "čudo" iz Međugorja je skulptura, koja na neobjašnjiv način "plače". Naučnici, koji su se bavili ovim fenomenom, došli su do zaključka, da je kemijski sastav suza iz ove skulpture dosta sličan ljudskome!
Povodom framaškog posjeta Međugorje sljedećega vikenda, odlučio sam napraviti mali članak o tom marijanskom svetištu.
Iz osobnih iskustava, Međugorje sam posjetio jednom, na par sati, i iako je bilo kratko i pravo turistički, bilo je lijepo iskustvo, no nedovoljno za ikakav duhovni doživljaj.
Uostalom, bio sam i toliko mlad da nisam niti tražio duhovnost. Sada se vraćam na to mjesto s nadom da ću osjetiti ljubav i bliskost prema Djevici Mariji, koju nikada nisam uistinu primio u srce, ma koliko to htio. Odlazim tamo u molitvi i s mislima, kako bi to mogao biti ključan trenutak u mojoj mladenačkoj duhovnosti.
Kada me netko upita da li vjerujem u međugorska čuda, ja mu odvratim...'Zar je to važno?'. Uistinu, zašto je važno da li su se čuda dogodila ili ne? Međugorje je mjesto molitve, susreta s Bogom i Majkom Božjom, pa stoga tamo i odlazimo, ne kako bi doživjeli čudo, već kako bi pronašli utjehu i predali hvalu Svemogućemu.
Na kršnom se kamenju prolijevaju tolike suze, tolika krv i znoj, rasipa se žrtva i muka... Mjesto je to posebno, koje je potrebno doživjeti svojim najdubljim bitkom.
BTB!+
8.3.2007. u 20:44 - filippoblu - Lijepo :-)) samo upozoravam na činjenicu da se zaseok Podbrdo ispod brda Crnica ne nalazi u Međugorju već u susjednom selu Bijakovići koji pripada istoj župi kojoj i selo Međugorje po kojemu se i čitava župa zove. Btb
Crna legenda
Vođe španjolskih ekspedicija u Novi svijet nazivali su se konkvistadorima, naziv koji je izražavao sličnost nedavno dovršenoj rekonkvisti, kršćanskim križarskim ratovima čiji je cilj bio (ponovo) osvajanje Iberskog poluotoka pod vlašću muslimanskih Maura (711-1492).
Prvi beskrajno uspješni konkvistador bio je Hernán Cortés. Između 1520. i 1521. Cortés je uz pomoć nekih domorodačkih saveznika osvojio moćno Aztečko Carstvo. Tako je današnji Meksiko (tada nazvan Nova Španjolska) došao pod upravu španjolskog carstva. Od usporedne važnosti bilo je Pizzarovo osvajanje južnoameričkog carstva Inka.
Daleko prije Cortesa i Pizzara, velika carstva južnoameričkih civilizacija su počela slabiti. Razni se uzroci navode, a no jedan od njih je svakako siguran. Građanski ratovi!
Naime, u carstvu Inka, došlo je do rata između dva brata, oba sina Huayna Capaca. Rat je trajao. Rat je slabio Inke u kojem je stradalo više od 100 000 ljudi, a bjesnio je i za vrijeme dolaska Pizzara u šume Inka. Uvidjevši priliku, Pizzaro je pustio da rat oslabi Inke, a zatim se približio Inkama kojima je tada vladao Atahualpa, koji je pak pobijedio svoga brata. Atahualpa je tražio sastanak sa Pizzarom. Postoji legenda da je pri sastanku, Pizzaro dao Bibliju Atahualpi govoreći kako je to riječ Božija, a kralj Inka, koji se nisu još susretali s pisanom riječi je stavio Bibliju na uho i rekao kako ništa ne čuje. Zatim ju je bacio na tlo, a to je bio povod Špaljolcima da se sukobe s Inkama. Tako je došlo do bitke kod Cajamarca u studenom 1532. Mala skupina Španjolaca je porazila mnogobrojnu vojsku Inka zbog niza faktora, između ostalog i zato što su Španjolci bili na konjima, pod okolopom, naoružani metalnim i oštrim oružjem, a osim toga Inke su bez svoga vođe Atahualpa koji je bio zarobljen do tada već, ostali gotovo paralizirani. Također, dio Inka se priključio Španjolcima protiv vlastita naroda, što dovoljno govori o stanju u kojem je cjelokupna civilizacija bila, pred raspadom. Godinama poslije, došlo je i do pobune, u kojoj su domoroci uspjeli preoteti grad Španjolcima, no kada su došla pojačanja iz Europe, osvajanje carstva Inka je završeno uspjehom u 40-ak godina.
Također, Cortes je uspjeh u osvajanju mogao zahvaliti ponajprije samim domorocima. On je s malobrojnom svojom vojskom mogao i malo što učiniti, no velika vojska domorodaca, manjih i većih plemena mu se pridružila u borbi protiv Azteca. Međusobne borbe južnoameričkih civilizacija su bile toliko sveprisutne, da je lako bilo za očekivati kako bi civilizacija propala i bez dolaska Europljana. Zanimljivo je i to da su Cortesa domoroci odmah po dolasku zasuli darovima i počastima smatrajući ga bogom Quetzalcoatlom, ili njegovim izaslanikom. Sam kralj Azteca, Montezuma II. je odao počast Cortesu i stavio se u njegovu vlast. Cortes je pri dolasku u grad Tenochtitlan (današnji Mexico City) tražio da se iz aztečkih hramova izbace svi idoli i postave kipići Djevice Marije. Svim zahtjevima je udovoljeno. Teško je dakle bilo reći da su Azteci osvojeni, kada su se sami predali Španjolcima, no ono što se kasnije dogodilo, kada su shvatili svoju naivnost i napali Španjolce, tada je došlo do sukoba i zločina koji opisuju konkvistadore.
Uvriježeno je mišljenje da su konkvistadori, kao poslanici Crkve i pape, uništili i osvojili Novi Svijet s čineći strašne zločine u ime Boga.
Slična stvar se dogodila i sa križarima. Valja i tu objasniti situaciju. Kao što križarski pohod prvotno nije bio osvajanje, ubijanje i silovanje, već oslobađanje Jeruzalema s obzirom da su njegovi tadašnji vladari, muslimani činili zločine nad kršćanskim hodočasnicima., kao što je dobar dio križara išao s namjerom da spasi ljude, a ne da ubije muslimane, kao što je papino poslanstvo križara u svojoj biti pozitivno, a ono se od samih križara iskvarilo i kao što je bilo i iznimno pozitivnih križara koji su to svojim djelima i dokazali, tako je i među konkvistadorima bilo ljudi poslanih od Crkve koji su vršili pravu zadaću, širenje Evanđelja. Križari su bili pod utjecajem nacionalnih interesa država iz kojih su dolazili, Francuske, Engleske...., a ne toliko pod utjecajem Vatikana. Sv. Franjo je kao primjer posjetio Svetu Zemlju u to vrijeme i išao u posjet samom sultanu kako bi i njemu donio Evanđelje, jer Isus je došao za sve ljude, pa tako i za jednoga sultana. Kako sam već opisao ovu zgodu u jednom od prijašnjih članaka, sultan je tražio od Sv. Franje da prođe kroz vatru ako vjeruje u svoga Boga. Franje je krenuo prema vatri, a sultan ga je zaustavio i rekao: Da nisam sultan, prešao bih na kršćanstvo.
U slučaju konkvistadora postoje i iznimno pozitivni primjeri. Neki Španjolci, kao istaknuti svećenik Bartolomé de Las Casas, branili su Indijance od zlostavljanja konkvistadora. Godine 1542. Bartolomé de las Casas je objavio Kratki prikaz o razaranju Indija (Brevísima relación de la destrucción de las Indias). Njegov prikaz je uvelike odgovoran za prolazak novih španjolskih kolonijalnih zakona poznatih kao Novi zakoni iz 1542., koji su štitili prava domorodačkog stanovništva.
Dakle svećenik, poslanik izravno od Crkve, je štitio domoroce. Godine 1615. Felipe Guamán Poma de Ayala poslao je 1200 stranica Nove kronike i dobre vlasti (El primer nueva corónica i buen gobierno) kralju Španjolske. To je bila povijest Inka, njihovog osvajanja i okrutnog postupanja koju je napisao bivši plemić Inka koji je imao grižnju savjesti u svojoj kasnijoj dobi zbog pomaganja konkvistadorima, pa je želio obavijestiti kralja o problemima. Knjiga je bila izgubljena u povijesti sve do 1908. kada je otkrivena u osobnoj knjižnici Danske kraljevske kuće.
Izvještaji o ponašanju španjolskih konkvistadora bili su dio izvornog materijala za stereotip španjolske okrutnosti koja je postala poznata kao Crna Legenda.
Rim je odista bio utemeljen od trojice utemeljitelja, govori se na Tiberu. Osim Romula i Rema, blizanaca iz priče, koji su spominjani u početku bajoslovnog razvitka Rima, do toga da bude glavni grad svijeta, valja još ubrojiti i apostola Petra kao osnivača grada. Njemu valja zahvaliti ponovno rađanje grada poslije propasti Carstva jer tada počinje značenje Rima kao najsjajnijeg grada kršćanske ere. U čast tog trećeg osnivača grada, sazidana nad njegovim grobom, nastala je u Rimu u XVI. stoljeću najveća i najkrasnija crkva na svijetu. Najbolji graditelji, najznamenitiji umjetnici Italije radili su sto dvadeset godina kako bi usavršili Petrovu crkvu na čijem glavnom oltaru papa kao najviša glava katoličke crkve služi misu, u toj crkvi objavljuje dogme i proglašenje svetaca. "Veću, stariju i bogatiju kuću božju, povezanu s većim događajima svjetske povijesti, kršćanski svijet ne može pokazati."
Prema nacrtima Bernarda Rossellinija počelo se 1452. godine raditi. Radovi su tri godine kasnije, poslije smrti papine, ponovo obustavljeni. Zidovi su se uzdizali jedva metar iznad površine zemlje. Nakon 50 godina ovo je gradilište opet oživjelo. Papa Julije II. domislio se da mu već za života mlad kipar, Michelangelo, čiji je kip Davida već bio postavljen u Firenci ispred Palazza Vecchio i koji je upravo pobudio pažnju, izradi golemu grobnicu.
Dugo se vremena vodila prepirka ne bi li tlocrt u obliku latinskog križa bio bolji. Michelangelo, kojemu je papa Pavle III zapovjedio neka nastavi gradnju, vratio se grčkom križu. Najvažniji doprinos građevini Svetog Petra što ga je genijalni kipar pridonio bila je blistava, uza svu veličinu, bestežinski djelujuća kupola iznad papinskog oltara. Dovršili su je Michelangelovi nasljednici. Godine 1606. zapovjedio je papa Pavle V neka se vrate obliku latinskog križa. Tek poslije posvete crkve, 18. studenog 1626. zapovjedili su Berniniju, nasljedniku Maderne, da dovrši građevinu i čitav njen okoliš.
Onaj koji se obraća pojedinačnim dijelovima građevine, spomenicima i umjetninama - na njega će ta građevina ostavljati još veći utisak. Ali crkva Svetog Petra nije samo crkva i majstorsko djelo građevinske umjetnosti već ponajprije simbol univerzalnosti Crkve.
Obelisk, 25 m visok, u sredini trga Svetoga Petra, potječe iz Egipta. Kaligula je ukrasio njime Neronov cirkus. Godine 1586. transportirali su ga na današnje mjesto i ondje ga postavili.
Ervin
Sanna
jasminka
