Radostan sam što sa sobom ne vučem neriješene sukobe s drugima. Ali nemam nikakva jamstva da neću upasti u bezizlaznu napetost s nekim čovjekom. Tada bi mi bilo važno u posljednji dan svoga života učiniti ono što mogu da izmiren s tim čovjekom pođem u smrt. Svakako osjećam da ne mogu objasniti sve nesporazume niti riješiti sve probleme s drugim ljudima. Vjerujem da će sam Bog uzeti te probleme u svoje ruke, da će mojom smrću objasniti nešto od onoga što je ostalo nejasno i da će poneki sukob jednostavno nestati. Ja mogu samo u svom srcu stvarati mir i sve sukobe predati Bogu u ruke. Tamo gdje mogu nešto poduzeti, to ću i učiniti. Ali neću živjeti pod prisilom da moram riješiti sve sukobe. Umiranje me oslobađa i od prisile da se moram pred svima opravdati. Ne moram svima još jednom reći da sam mislio dobro. Moja će smrt također pokazati što je na meni bilo kruto i nepomirljivo. No, ona će svu uskoću i krutost razbiti i preobraziti. Tako ću pred Boga moći staviti svoje sukobe i ljudima do kojih mi je stalo signalizirati svoju pripravnost na pomirenje i oproštenje. Ali neću sama sebe zanijekati i izgubiti samopoštovanje moleći i zaklinjući sve da prihvate moje oproštenje.
Želim umrijeti u slobodi, rasterećen i od pritisaka da sebe svima učinim razumljivim, da se pred svima moram opravdavati, svima tumačiti što sam svojim postupcima i govorenjem mislio. Ne moraju me svi shvatiti. Ne moram ostaviti neporočnu sliku. Dobro je ako ponešto ostane još hrapavo i nesavršeno. Smrt je veliki preobrazitelj. Ona će dovršiti sve što ovdje ostavljam kao neku krpariju. Složit će što je u meni bilo lomljivo, povezat će slomljeno i iz toga oblikovati sliku koja o meni postoji od vječnosti.
Tako svoga posljednjeg dana neću biti ovisan o sudu ljudi, nego ću sebe u svojoj krhkosti predati Bogu i njemu prepustiti što će učiniti od moga života. Moj poziv više mi nije važan. Bitno mi je jedino da utonem u Božju ljubav koja prašta i da ponesem sa sobom sve što me još opterećuje. Pouzdajem se u to da moje pomireno srce može u smrti probiti i ispuniti mirom i ono nepomireno u ljudima oko mene.
Dragi prijatelju,
Kako si? Pišem Ti da Ti još jednom kažem kako Te žarko ljubim, i brinem se za te. Jučer sam Te vidio kako razgovaraš sa svojim prijateljem i onda sam cijeli dan čekao, nadajući se da ćeš doći i malo vremena proboraviti sa mnom.
Kad je došla večer, poslao sam Ti divan zalaz sunca i svježi lahor, da malo odahneš.
Čekao sam, i čekao, ali nisi došao …
To me je jako rastužilo, ali ipak Te volim jer sam Ti prijatelj, što god se dogodilo.
Prošle noći, gledajući Te kako spavaš, toliko sam čeznuo da pomilujem Tvoje čelo; zato sam Ti poslao mjesečeve zrake na Tvoj jastuk i Tvoje lice.
Opet sam čekao, i želio biti uza Te, da bismo mogli razgovarati.
Ah, kad bi barem mogao znati koliko darova imam za Tebe …
Ujutro si se kasno probudio i brzo opet otrčao, a da nisi ni pomislio na mene, svoga prijatelja. Kad bi htio i bio pozoran, mogao bi čuti kako ti govorim: volim Te!
Pokušavam Ti govoriti preko plavog neba, blagog lahora što šumori kroz granje, preko raznobojnog cvijeća, trepteće zvijezde i srebrnastih oblaka, i reći Ti: VOLIM TE!
Objavljujem Ti to slapovima što se ruše niz brijeg. Usred olujne munje i groma, stavljam pticama u usta ljubavne pjesme da Ti pjevaju.
Ogrćem Te toplinom sunca, mirišem zrak mirisom prirode …
Moja ljubav za Tebe je najveća!
Svaki trenutak Tvoga života htio bih dijeliti s tobom, malenkosti, Tvoje uspjehe, Tvoje promašaje, Tvoju žalost.
Želim živjeti u Tebi i da Ti živiš u meni!
Ako želiš, možemo zajedno provesti vječnost, od danas, i onda uvijek u nebu.
Pozivam Te da se danas sretnemo …
Sve ovisi o Tebi. Ja ću Te čekati!
zauvijek Tvoj prijatelj, Isus Krist
P.S. Trebam više glasnika koji bi raznosili ovo pismo i drugima.
Molim pošalji ga svima do kojih možeš doći.
Hvala.
Stara norveška legenda govori o čovjeku po imenu Haakon, koji je uvijek molio i razmatrao lik raspetog Krista. Raspelo pred kojim je molio bilo je vrlo staro i ljudi su pred njega dolazili moliti s mnogo vjere, a mnogi su Krista molili za čudo.
Jednog dana Haakon, pustinjak, želio je Isusa zamoliti za uslugu. Potaknut osjećajem velikodušnosti, dobrote i ljubavi kleknuo je pred raspelo i rekao:
"Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto. Želim...postati Ti na križu."
I netremice uperivši oči u Njega, očekivao je odgovor.
Tada je Gospodin otvorio svoja usta i progovorio. Njegove riječi dolazile su s nebesa, poput šapta, ali i kao upozorenje:
"Moj vjerni slugo, ispunit ću ti želju, ali samo pod jednim uvjetom"
"Kojim, Gospodine? Je li to nešto teško? Spreman sam ga ispuniti uz tvoju pomoć, Gospodine!" odgovorio je stari pustinjak.
"Slušaj me dobro: Što god da se dogodilo i bez obzira što vidio, uvijek moraš ostati u šutnji."
Haakon je odgovorio: "Obećavam ti to, moj Gospodine!"
I onda su zamijenili mjesta. Nitko nije ništa primijetio, nitko nije prepoznao pustinjaka čavlima prikovanog na križu.
I dugo vremena on se držao dogovora i nikada nije nikome progovorio ni riječi. Ali jednoga dana došao je BOGATAŠ, i nakon molitve zaboravio pod križem svoj novčanik.
Haakon je to vidio i ostao tiho.
Nije progovorio ni kada je nakon dva sata došao siromah, pronašao bogatašev novčanik i zadržao ga.
Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje.
U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik. Ne našavši ga, pomislio je da ga je mladić uzeo.
Bogataš je bijesno povikao na mladića: "Vrati mi novčanik koji si mi ukrao!"
Mladić je u čudu odgovorio: "Ja nisam ukrao nikakav novčanik!".
Bogataš je odvratio: "Još i lažeš, odmah da si ga vratio!".
Mladić je ponavljao: "Kažem ti, ni od koga nisam uzeo nikakvu torbu ni novčanik"
Tada ga je bogataš počeo bjesomučno udarati.
U tom trenutku odjeknuo je snažan glas: "Prestanite!"
Bogataš je pogledao u vis i vidio lik koji mu je progovorio. Bio je to Haakon koji nije mogao odšutjeti, nego se javio sa križa, u obranu mladića i koreći bogataša zbog lažne optužbe. Bogataš je zapanjen odmah otišao, a ubrzo je otišao i mladić u žurbi zbog putovanja. Kad pod križem više nije bilo nikoga, pristupio je Krist Svom sluzi i rekao mu:
"Siđi s križa, nisi dostojan da zauzimaš moje mjesto. Nisi ispunio obećanje i nisi zadržao tišinu. "
"Gospodine", reče Haakon, "kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?".
Isus je ponovno bio na svom starom mjestu na križu, a pustinjak je stajao u podnožju križa.
Tada Gospodin nastavi govoriti: "Ti nisi znao da je za bogataša bilo dobro da izgubi svoj novčanik, jer je u njemu bio novac uz pomoć kojeg je namjeravao bludno griješiti s mladom djevicom. Siromah je, naprotiv, dobro učinio zadržavši novac jer je živio u krajnjoj bijedi. Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi bio otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, poginuo je prije nekoliko minuta u brodolomu. Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim".
To rekavši, Gospodin ponovno zašuti.
Mi se često pitamo:"Zašto Bog ne odgovara na naše molitve... Zašto Bog šuti?"
Mnogi od nas bi željeli da nam On odgovara u skladu s našim željama i maštanjima ...ali Božji put je drukčiji.
On poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Bog nam odgovara i u tišini... a mi moramo biti spremni da Ga slušamo i čekamo Njegov odgovor.
Kome to ja upravljam svoj osmijeh, Svoju bol i radost, Svoj očaj i krik?
Nekome tko vječno postoji!
Kome to ja predajem svoj život, svoju sadašnjost i prošlost, svoje povjerenje, patnje i cijelo moje biće?
Nekome koji sve neizmjerno ljubi!
Tko me to zove na vječni život, novo buđenje, novu radost i ljubav ? Neda mi da padnem i sprečava moj slom, štiteći me svojom snagom, prijeteći samim bezdanima koji žele da me
otmu?
Netko ... savršeni Stvoritelj!
Tko se to u meni tajno moli, bdije i osluškuje kretanje zvijezda, zov daljine i jeku visine ? Tko to stoji na početku, središtu i na kraju svake moje želje, misli, odluke usred mog najljućeg bola i ognja ljubavi...i koji jedino ima pravo na moj život?
Netko ... a to je vječiti i savršeni Bog.
Jedan čovjek usne san. Sanja da šeće sa Isusom Kristom po pjeskovitom morskom žalu. Na nebu - kao na filmskom platnu - pojavljuju se događaji iz njegova života. U svakoj sceni vide se tragovi dvojice putnika. Jedan je trag njegovih, a drugi Gospodinovih stopa. Kad se pojavila posljednja scena, čovjek stade pažljivije promatrati tragove. U pijesku je sve češće ostajao trag samo jednih stopa. A bilo to je upravo onda, kada mu je u životu bilo najteže. To ga je uistinu čudilo, te se obrati Gospodinu: "Gospodine, Ti si mi jednom rekao neka te slijedim i obećao si mi da ćeš na svakom mojem putu biti uza me. Sada ipak vidim kako si me upravo u mojim najtežim trenucima ostavljao sama. Po pijesku se dobro vidi trag samo jednih stopa. Ne razumijem Te. Zašto? Ostavljao si me sama upravo kad sam Te najviše trebao." Gospodin odgovori: "O, dragi moj prijatelju! Toliko te volim da te nikad nisam napuštao. Vrijeme, kad ti je bilo najteže, kada si podnosio kušnju i patnju - tamo, naime, gdje ti vidiš trag samo jednih stopa - jest vrijeme kada sam te nosio."
Bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra?
Ili bi sakrio neke magazine i postavio Bibliju na njihovo mjesto?
Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu a izvadio crkvenu pjesmaricu?
Bi li mu mogao dopustit da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo?
Razmišljam … kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva,
bi li ti nastavio raditi stvari koje redovito radiš?
Bi li nastavio govorio ono što uvijek govoriš?
Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih drugih dana?
Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš?
Ili bi možda promijenio svoje planove tih dana?
Bi li ti bilo drago upoznati ga s tvojim najdražim prijateljima?
Ili bi se ponadao da oni neće navraćati dok On ne završi posjet?
Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom zastalno?
Ili bi odahnuo kada konačno ode?
Možda bi bilo zanimljivo znati što bi ti stvarno radio,
da Isus dođe kao osoba biti neko vrijeme s tobom.
Kad Bog dolazi na svijet,
On želi po tebi doći na ovaj svijet.
Ne dođe li po tebi, kako će doći na ovaj svijet?
Kad Bog dolazi na ovaj svijet, on želi ući u tvoj dan.
Njemu je dostatna tvoja običnost. Tvoja blizina.
Njemu je dovoljan prijazan osmjeh. Toplina dlana. Komad kruha.
Kad Bog dolazi na ovaj svijet, on ima vremena.
On ima vječnost.
Ali ti, kad Bog dolazi na ovaj svijet, imaš samo ovaj trenutak.
Samo ovaj susret.
Kad Bog dolazi na ovaj svijet, on ti se u njemu i po njemu želi darovati.
Tvoj put do Boga vodi samo kroz ovaj svijet.
Prođeš li mimo svijeta, prođeš li mimo čovjeka, prošao si mimo Boga.
Kad Bog dolazi na ovaj svijet, on bez oklijevanja napušta raj,
da bi raj zauvijek postalo tvoje srce.
Da bi tvoje srce u živote mnogih donijelo raj.
Da se tvoj život, da se život ovoga svijeta,
nimalo ne bi razlikovao od njegova života.
26.12.2007. u 16:32 - misty - Dođi Gospodine u srca naša!!
Svaki dan počinji iznova
Svakoga dana početi iznova, u tome je velika mudrost. Tko to ostvari, otrest će se velikih briga i bit će sretan. Dale Carneggie piše kako se jedan gospodin riješio svih briga dok je promatrao ženu kako pere suđe. Za vrijeme tog pranja je pjevala i to ga je dovelo do razmišljanja: "Vidiš, ti si već osamnaest godina oženjen i ona svakoga dana pere suđe. Da je onda, kada smo se vjenčali vidjela pred sobom sve zdjele, tanjure i žlice na hrpi, koje će morati oprati, bilo bi to golemo brdo koje bi je uplašilo, i izgubila bi svu radost života."
I onda je razmišljao dalje. Razlog zašto moja žena ne stvara nikakve probleme u vezi pranja suđa je samo u tome, jer pred očima ima uvijek suđe onoga dana. Tada mu je sinulo: uzrok njegovih briga je upravo u tome, jer želi sve suđe u jednom danu oprati: i ovo koje je danas prljavo, i ono što će biti sutra i prekosutra. Tada je došao do korisne spoznaje: svakoga dana treba početi iznova.
"Danas" je jedino vrijeme u mojim rukama. Za sutra još ne znam ništa. Jučerašnji dan već je potonuo u vječnost.
Carpe diem! - iskoristi dan, mudra izreka starih rimljana. Moramo isključiti iz svojih briga prošlost i budućnost. "Svakom danu je dosta brige njegove!"
Naravno da će mnogi na to odgovoriti; moramo se brinuti, jer kamo ćemo dospjeti. Moramo stvarati planove, jer ne može se živjeti iz dana u dan. Sve to zaista moramo činiti. Moramo imati pred očima ozbiljnost života. Ali to samo znači da moramo ispuniti zadaću današnjeg dana. Svakoga dana svaku stvar moramo iznova uzeti u ruke, a ne elektrificirati živce. Poslovica veli: "Ne prelazi preko mosta, dok ne dođeš do njega."
Što se tiče prošlih dana što možeš učiniti, a buduće ne znamo hoćemo li ih uopće doživjeti. Ako ih doživimo vjerojatno više nećemo imati ovih današnjih briga. "Ne možete u istu rijeku dva puta nogom stati." Rijeka teče naprijed i svakog trenutka je u njoj druga voda. Tako teku i naši dani. Svaki je drukčiji i prije nego sutrašnji dan "proteče" pokraj nas, već će izgledati drukčiji, nego što nam ga naše brige danas predočuju. Jedino što imamo je "danas".
Zdenko je prebrzo trčao i pao. Razbio je koljeno i udario u plač. Pritrčao sam mu, podigao ga i oprao mu krvavo koljeno. Ali suze su i dalje tekle. - Pričaj mi priču o Bogu. - reče kroz suze Zdenko. Da bih ga umirio nije mi preostalo ništa drugo nego da mu ispričam jednu priču o Bogu. Priča se zove: "Jednom davno ljudi su zaboravili na Boga!"
Bio jednom jedan mali grad sličan tolikim drugim gradićima. Samo se u jednom razlikovao od drugih gradića: Njegovi stanovnici su bili vrlo zaboravni!
Djeca su zaboravljala svoje domaće zadaće.
Otpravnik vlakova zaboravljao je vlakove koji su prolazili.
Otac bi zaboravio izuti cipele prije nego što bi legao u krevet.
I jednoga dana dogodilo se da su ljudi zaboravili na Boga. Vrata crkve su ostala zaključana. Zvono više nije zvonilo. Nitko se nije molio.
- Zašto jučer niste došli u školu? - pita učitelj svoje đake.
- Jučer je bila nedjelja - smijali su se đaci - nedjeljom imamo slobodno.
- A zašto imate slobodno? - pita učitelj djecu.
Djeca su se u čudu gledala, nisu znala, jer su zaboravila na Boga.
Uskoro se slavio i Božić. - Zašto su na jelku postavljene svijeće i žaruljice i kuglice? - pitali su mnogi, jer ljudi su okitili božićno drvce, ali nisu znali zašto. U božićnoj noći ljudi su pjevali, plesali, galamili kao za Poklade. Nitko više nije znao razloga zašto to čini, a pogotovo nitko nije znao da je Božić tihi blagdan svijeća i svjetla.
Dvojica prijatelja su se posvađala, jedan drugome su se napsovali i na kraju i potukli. Drugo jutro jedan od njih reče: - Sada više nemam prijatelja! I on je zaboravio na Boga.
- Tko je nalijepio ove plakate po gradu sa slikom izgladnjelog djeteta? (bili su to prošlogodišnji plakati) - pitao je gradonačelnik grada. - Poderite plakate! Nitko se više nije sjećao da ta slika predstavlja poziv na odricanje za gladne.
Grad je bio tužan i tmuran. Ljudi su jedan drugome govorili: - Ma čini mi se da sam nešto zaboravio, ali ne znam što! Jednog dana zapuhala je jaka bura, tako jaka da je pokrenula zvono na tornju crkve. Zvono je zazvonilo. Odjednom su ljudi pogledali prema gore, a jedan od njih povika: - Pa da, zaboravili smo na Boga.
Mali Zdenko kad sam završio s pričom reče: - Grad bez Boga je ružan, tmuran, posvađan, bučan... Takav mi se grad ne sviđa! Ali znam ipak jednoga koji nije zaboravio na Boga. On često moli, ali se i svađa s prijateljima. -Znaš što bi Isus rekao za takvoga - rekoh mu. - Koliko tko uzima riječ Božju u usta nije toliko bitno, nego je daleko važnije da li netko živi onako kako to dragi Bog od nas traži!
SVJETLO S NEBESKIH VISINA
Svjetlo s nebeskih visina obasjalo je Zemlju, taj mali kutak svemira.
Bila je noć. Nadvila se tama nad Betlehemom.
Zapravo, tama je bila po svojoj Zemlji.
Ne tama koja se spušta kad zađe sunce,
već tama tama duha koja se spustila na horizonte čovječanstva.
I ne zna se što je gore:biti mrtav ili živjeti u tami!
Kad gle: "Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku. Onima što mrkli kraj smrti obitavahu, svjetlost jaka osvanu."
Noć je postala dan.
Nebo i Zemlja stopili se u jedno.
Anđeli su pjevali o čovjeku i Bogu.
O čovjeku koji je bogom htio postati
i Bogu koji je postao Čovjek.
Bog koji je sišao s nebeskih visina
i podigao palu ljudsku narav i vratio joj sjaj i ljepotu.
Zato su anđeli pjevali one noći: "Slava Bogu na visinama a na Zemlji mir čovjeku, Božjem miljeniku."
rost
_ana_
silent
