Križ života - Blog - Kristova Crkva

Postavi kao početnu stranicu - Dodaj u favorites

PORTAL

KRIŽ ŽIVOTA

Kristova Crkva

BLOG²

svakodnevno

svakodnevno

Članaka u rubrici: 9

Str. 1 od 1

U što ulažeš Crkvo, u crkvu ili u sebe?

Neki dan putujući s Goranom Milićem po bespućima i raskošima Kuvajta susreli smo se sa jednim uspješnim poslovnim čovjekom koji ne zna što bi s novcem. Osim poslovanja uspješno potpomaže i razvoj svoje zemlje. U slobodno vrijeme piše i pjesme. Za gledatelje Hrt-a je i izrecitirao jednu pjesmu. Koliko je nejgovo pjesništvo samo prepotentni izraz elitizma, a koliko iskreno čuđenje nad stvarnošću (kako bi to rekao A. B. Šimić), ne znam, ali znam da mi još u glavi zvone neke njegove riječi. Na pitanje što mu u životu donese više sreće, jedna dobra pjesma ili milijun dolara, nedvosmisleno odgovara - pjesma. Posebno mi je, ipak, ostalo u sjećanju Milićevo pitanje potpomaže li gradnju džamija, na što je odgovorio otprilike ovako: mi ne gradimo zgrade, nego umove. Nakon nekoliko sekundi razmišljanja zapitah se, a što bi naši velikodostojnici i kršćani odgovorili koliko oni potpomažu gradnju, u našem slučaju, crkava, i umova? Vjerojatno bi sa ushitom i pomalo oholim ponosom mnogi od upitanih naveli cijeli sijaset projekata za gradnju crkava (npr. Crkva hrvatskih mučenika) naveli bi čitav niz rušenja, obnova, dorada i dograda na crkvenim objektima. Ne bi izostao ni popis izgrađenih bina za hodočašća, križeva, obnovljenih fasada, postavljenih klimatizacijskih uređaja, masivnih drvenih vrata sa urezbarenim likovima svetaca, u inozemstvu lijevanih zvona neviđenih na našim prostorima. Naveo bi se i uvaženi popis sportaša, političara, kulturnjaka koji su vezama i poznanstvima donirale svoj novac. Sve bi na kraju bilo začinjeno velikim brojkama i opravdano stagnacijom gradnje u vrijeme komunizma. Čovjek bi ostao u nedoumici razgovara li s službenikom Crkve i vjernikom ili sa građevinskim poduzetnikom. No kolar i pobožnost bi ipak bili dovoljan znak.

A što je s ulaganjem u umove?

A kakav bi bio odgovor kad bi se, slučajno, postavilo pitanje - koliko se ulaže u umove? Ne znam bi li itko bio toliko riječit. Možda bi ponekom palo crvenilo na lice, no većina bi ostala ravnodušna na tu, u našim krajevima, još uvijek, trivijalnu problematiku. Pa nije valjda naš čovjek toliko glup da uloži u stipendiranje nekog studenta ili potpomogne rad nekog lista ili udruge kada može kupiti automobil ili u crkvu postaviti najnoviji „bogoštovni“ kip. No kada se čovjek i osobno, u mjesnoj Crkvi, susretne s takvom logikom, onda to itekako zapeče. Tek kada nakon godina truda, volontiranja i darivanja vremena u izgradnju Crkve (zajednice) doživi da za njega nema osjećaja; kada iznese argumente; kada i drugi govore o kvaliteti i važnosti njegova rada; kada i budućnost govori njemu u prilog, a on zatraži da mu se konačno minimalno pomogne jer će cijela zajednica imati od toga koristi, a ipak ne čuje ništa osim moralne podrške i negativnog odgovora, onda shvati o kakvoj se to ustvari opasnoj igri radi. Tek onda osjeti sirovost i kratkovidnost krive centriranosti koja čitavu Crkvu odvodi od Kristocentričnosti u provaliju, krizu, nevjerodostojnost, licemjerje, materijalizam – nazovite to kako god hoćete! Dokle je god uputnije davati milijune u izgradnju monumentalnih križeva, križnih putova, svetišta, spomenika nego u u razvoj ljudi - nema našoj Crkvi oporavka. Krivce za apatiju u katoličkim redovima ne treba najprije tražiti u aveti komunizma, komunističkom mentalitetu (osim ako ga nema i u Crkvi), modernom relativizmu, masonima, svjetskim urotama i ne znam u čemu sve ne, nego treba evanđeoski poći od sebe. Crkva je sama sebi najveći problem! Zašto? Zato što ulaže više u crkvu (pisano malim slovom - zgradu) nego u sebe. Ljudi Crkve postali su građevinari, poduzetnici i birokrati, a zaboravili biti mislioci, teolozi i pjesnici. Parafrazirajući velikog psiholog Ericha Fromma - više se brinu za imati nego za biti, više za tehniku nego za duh, više za odnos s vladajućima nego za odnos s Bogom, ma koliko mi, nezini članovi, trubili drukčije. To se jednostavno vidi i osjeti!

15.3.2009. u 2:44

Objavio: supek9

Ivica Šola
Prenosim zanimljiv tekst Ivise Šole iz Glasa Slavonije o odnosu razuma i mistike (vjere). Vrijedi pročitati! Svakoga tko danas prihvati Petrovu stolicu ozbiljno treba smatrati ili luđakom, ili karijeristom “božanskih motiva”. Ili pak svecem, mistikom. Tako i Benedikta XVI. I posljednje njegovo apostolsko putovanje u Francusku tu slutnju iznovice obnavlja. Posebno kada se dotakne “osjetljivih” tema. Tako opet većina novinskih ili znanstvenih imena počesto ne pročitavši Papine riječi, čude se ili zgražaju nad njima. Dovoljno je da je Papa nešto rekao, i to je a priori skandal, veliki problem. Nakon Regensburga gdje je Papa kao “napao” islam, ovih dana nakon Pariza mnogi su zgranuti jer je kao “napao” razum svrstavši ga među moguće žrtve idolatrije, tj. stvarnosti koja se može probraziti u “privid, fantazmu”. Kao da se to tijekom povijesti u obliku “žudnje za znanjem” nije već mnogo puta (na krvavi način) potvrdilo. Zapravo, vjera u razum i znanost samo su jedne od mnoštva suvremenih zamjenskih teologija. Dok znanstvenici traže “božansku česticu” kako bi empirijski “dokazali” postanak svijeta, razumnog čovjeka hvata smijeh. Ne zato što teorija velikog praska (Big Bang) nije ništa manje iracionalna i suluda od biblijske priče stvaranja svijeta u sedam dana, već mnogo više iz “pretjerane potrebe za znanjem”. Pretjerana potreba za znanjem je ili ludost, zbog osakaćenosti za druge načine spoznaje, ili totalitarni teror, podsjećanje na orvelovska društva bez tajne. Sve je manje mističnih pozitivista (to nije oksimoron) tipa Wittgensteina koji “objašnjenje” nastanka svijeta smatraju idiotarijom jer je to područje mističkog udivljenja, neuhvatljivo bilo razumu bilo (CERN-ovoj) tehnici. “Nije mistično kako svijet jest, već da jest”, pisao je. Previše razuma, premalo mistike Razlika između mistika i znanstvenika je što prvi razum gura u nebo, dok bi drugi nebo nagurao u razum. Pa razum uglavnom pukne “velikim praskom”. Jedini razlog zašto znanost ne može odgonetnuti tajnu svijeta nije “neznanje”, već što se po naravi tajna ne može “znati”. Takav razum je doista “idol”, kako napominje Benedikt XVI. Ovom svijetu ne nedostaje razuma, ima ga i previše, već mistike, bez koje razum postaje opasan, kako je pristojno sugerirao Wittgenstein. Jedan pak drugi “čudak”, Chesterton, jednako pristojno sugerira da je upravo misticizam jedini put koji ljude može držati pri zdravom razumu: “Dokle god postoje misteriji, postoji i duševno zdravlje. Kada ih uništite stvarate morbidnost. Običan je čovjek oduvijek zdrav, jer je običan čovjek oduvijek mistik. On podnosi sumrak. On uvijek ima jednu nogu na zemlji, a drugu u carstvu čudesa. On je sebi uvijek dopuštao slobodu sumnje u svoje bogove, ali (za razliku od današnjeg agnostika) također i slobodu da u njih vjeruje... Sva je tajna misticizma u ovome: čovjek može shvatiti sve uz pomoć onoga što ne razumije. Morbidni logičar nastoji sve učiniti jasnim, a uspijeva sve učiniti tajanstvenim. Mistik dopušta da jedna stvar bude tajanstvena, i time sve drugo postaje jasno.” Zato je preplitko tvrditi, na tom tragu, da je luđak onaj koji je izgubio razum. Ne. Luđak je onaj koji je izgubio sve osim razuma. A to je paradigma naše kulture. Kulture umobolnih koji tragaju za “božjom česticom” koju jednako možete nazvati boton ili botoks, bit se ne mijenja. Sve što aktualni papa govori o odnosu razuma i vjere zapravo je najozbiljnija apologija racionalnosti i znanosti. Papa koji bi Wittgensteinovu maksimu “Whereof one cannot speak, thereof one must be silent”, najradije preveo – “o komu se ne može govoriti, tomu se mora moliti.” No ta vrsta “diskursa”, stava prema Svijetu, naprosto je odbačena ili je nerazumljiva. Granica iza koje se postaje mistik Uzdati se stoga treba u mlađe od 6 mjeseci života, kojima je i namijenjen ovaj tekst. Kao i završni citat Chestertona napisan prije više od 100 godina: “Draga djeco, svi znamo priču o čovjeku koji je zaboravio svoje ime. Taj čovjek hoda ulicama i može shvatiti sve i sve smatrati vrijednim, jedino se ne može sjetiti tko je on sam. Svaki čovjek je taj čovjek iz priče... Svi smo u istoj duševnoj bijedi; svi smo zaboravili svoja imena. Sve što zovemo zdravim razumom i racionalnošću i praktičnošću i pozitivizmom, znači samo to da zbog jednolične ravnine naših života zaboravljamo da smo zaboravili. Sve što zovemo duh i umjetnost i ekstaza, znači da smo se na jedan strašan trenutak sjetili da smo zaboravili.” U takvom svijetu “jednoličnih ravnina” i Papa i Wittgenstein i Chesterton djeluju tek kao opskurni provokatori samo zato što razumu i znanosti ukazuju na granice, na kojima istinski razuman čovjek postaje – mistik.
18.9.2008. u 9:49	Objavio: supek9

TOMISLAV LADAN

Tomislav Ladan, ugledni hrvatski jezikoslovac, prevoditelj, leksikograf, romanopisac te glavni ravnatelj Hrvatskoga leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" umro je poslijepodne u Zagrebu u 76. godini nakon duge i teške bolesti.

Rođen je 1932. godine u Ivanjici. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1958. godine. Na poziv Miroslava Krleže godine 1961. dolazi u Leksikogafski zavod u Zagreb.

U Hrvatskom leksikografskom zavodu "Miroslav Krleža", vodećoj hrvatskoj znanstvenoj instituciji, bio je glavni urednik "Osmojezičnoga enciklopedijskog rječnika" te glavni ravnatelj.

Tomislav Ladan u književnosti se javio 50-tih godina prijevodima angloameričkih i skandinavskih pjesnika, pjesmama, esejima i kritikama. Kako ističe književna kritika, njegovi književnokritički radovi na graničnim su područjima esejistike, znanosti o književnosti utemeljene na nekim iskustvima angloameričke nove kritike i jezikoslovlja, a najbolje funkcioniraju u okvirima enciklopedijske informatičnosti kao i disciplinirana pristupa tradiciji i klasicima.

Njegova tumačenja hrvatskih pisaca naklonjena su komparatističkim obzorima i pokazuju posebno zanimanje za jezičnost. Njome je natopljen i Ladanov roman "Bosanski grb" (1975.) utemeljen na destrukciji tradicionalnih obrazaca pripovijedanja. Spomenuti roman 1990. doživio je drugo prošireno izdanje.

Tomislav Ladan u svom bogatom polustoljetnom književnom i leksikografskom djelu ostavio je brojne inačice i izričaje, oteo zaboravu i neke riječi iz starije hrvatske pismenosti i književnosti.

Ladan je objavio i kapitalno djelo, enciklopedijsku knjigu "Riječi: značenje, uporaba, podrijetlo" 2001. godine.

Prevoditelj je sa starogrčkoga, poglavito Aristotelova djela, dijelova Biblije, Eshila, Euripida, latinskih pisaca Ovidija i Augustina, djela hrvatskog filozofa Franje Petrića s latinskoga, te Decartesa i H. Marcusea.

Hrvatsku književnost zadužio je i prijevoditma T. S. Eliota, E. Pounda, V. Nabokova, W. Shakespearea, I. Bergmana, H. Ibsena, A. Strindberga. Godine 1991. objavljena su mu Izabrana djela, a 2001. prvo kolo Sabranih djela.

Ladanov utjecaj bio je izniman u hrvatskoj kulturi, bio je iznad svega filološki inventivan, a svojim djelom utjecao je na više naraštaja i kao jezikoslovac i kao književnik.

U povodu Ladanove smrti njegov bliski suradnik, ravnatelj Hrvatskog leksikogafskog zavoda Miroslav Krleža, Vlaho Bogišić izjavio je kako je Ladan stvorio tijekom pola stoljeća najopsežnije djelo u povijesti hrvatske leksikografije i leksikografije uopće.

Podsjetio je također da je u Leksikografski zavod Ladan došao na poziv Miroslava Krleže.

Govoreći o suradnji na poslovima u vodstvu Hrvatskog leksikogafskog zavoda, Bogišić je napomenuo kako su se svakodnevno sastajali ujutro i poslije podne.
- U gotovo tisuću večeri naših sastanaka nije izgovoreno mnogo riječi, mnoge su se ponavljale, ali su gotovo sve poznate - rekao je Bogišić.

13.9.2008. u 0:56

Objavio: supek9

Papa - crnac, Američki predsjednik - crnac

Nedavno sam čuo da će skoro kraj svijeta, ili kako puk veli smak svijeta. Najprije sam htio čuti kada će se to točno dogoditi, ali mi nisu znali reći. Zatim sam se zapitao, što bi to bio smak svijeta? Znači li to da bi nestao čitav svemir, ili možda zemaljska kugla. Ako se radi o zemaljskoj kugli onda se ne radi o svijetu, svijet je puno širi pojam od ove naše male točkice u svemiru. Potom me zanimalo koji će znakovi pratiti dolazak kraja. Na to su mi odgovorili, onako ekleziocentrično: "kada na čelo Crkve zasjedne papa crnac." Osim što je bilo eklezicentrično bilo je i rasistički. Ako sam do tada izdržao bez napada bijesa, nakon toga nisam uspio. Rekao sam im da i njihovom izlaganju i mišljenju ima dosta toga rasističkog, na što su oni zinuli, vjerojatno pretpostavljajući subordinirajući položaj crnaca kao nešto normalno. Vjerojatno su mislili da sam drzak, i sigurno su posumnjali u moje pravovjerje. Prošlo je nekoliko dana pa mi je na pamet palo još jedno pitanje: zašto mi u kršćanskoj tradiciji oslikavamo vraga kao crnca? Ima li možda u tome rasizma? Onda sam naglo povezao i shvatio veliku podudarnost između srednjovjekovne teologije koja je prva tako i oslikala đavla i stavova mojih suvremenika. Osim što sam bio razočaran njihovim stavovima, shvatio sam da oni nikada nisu čuli za II. vatikanski sabor koji je konačno izvukao crkvu iz srednjeg vijeka. Bio sam frustriran! Još uvijek je, kao u srednjovjekovlju, sve loše bilo crno. Zapao sam u duboko razmišljanje. No dogodilo se čudo, otišao sam u Crkvu i slučajno, pored ispovijedaonice, iz koje je izlazila neka stara bakica puna teških grijeha, susreo mladog svećenika u crnoj reverendi. To mi je dalo ogromnu nadu, pomislio sam, ipak nije sve crno loše. Pa naši svećenici ipak znaju najbolje, ne bi oni uzeli crnu boje za reverende da je ona tako vražja. Došavši kući upalio sam televizor, voditelj je upravo izvještavao o nekakvom govoru Baracka Obame, crnog kandidata demokratske stranke (liberalnije opcije u Americi) za predsjednika Amerike. Bilo je čudno, nakon predsjednika kojih se sjećam Regana, Busha starijeg, Clintona i Busha mlađeg, vidjeti crnca u utrci za Bijelu kuću. Trknuo sam do kompjutora , otišao na youtube i poslušao nekoliko govora tog crnog čovjeka. Mogu vam reći da mi se svidio. No moram priznati da sam se upitao što će se dogoditi ako se podudare nevjerojatne okolnosti, pa u isto vrijeme na čelo Crkve i Amerike zasjednu crnci, kakva će to tragedija biti. No vrlo brzo sam shvatio da su to gluposti. Od tada sam postao navijač, navijam za Obaminu kandidaturu u Americi, jer ipak, ako smo mi daleko od amerike, ona nije daleko od nas, pa što boljeg čovjeka oni izaberu bolje za nas. A što se tiče pape crnca, ni s time neću imati nikakvih problema, samo se bojim da je to puno teža misija. Možda će stvarno doći kraj svijeta prije nego neki crnac postane papa. Ako baš crnac bude zadnji tko zna što crnce čeka u vječnosti. Možda oni budu krivi što je došao kraj. No ja vjerujem Bogu, on će to već najbolje urediti. Najviše će mu trebati oko naših zatrovanih srca, ali ne sumnjam u njegove sposobnosti. Do tada SRETNO OBAMA!

(Slična priča bi se mogla ispričati i u slučaju Hilary Clinton, žene jako dobrog bivšeg američkog predsjednika Billa Clinotna. Osim što smo često rasisti mi samo i patrijarhalni. I Hillary želim puno sreće!!! Najidealnije bi bilo ovako: Obama predsjednik, Hilary podpredsjednik. Neki kažu da ne treba glasati za demokrate oni su za pobačaj, no ja kažem ne treba glasati za republikance, oni su za rat. Do sad je u iraku poginulo na stotine tisuća ljudi. Demokrati su mi nekako bliži onom običnom ljudskom životu i običnom čovjeku nego republikanci, često mi liče na aristokrate koji ne razumiju život, jer su rasli negdje u nekakvim konzervativnim palačama.)

5.3.2008. u 17:25

Objavio: supek9

Komentari članka:

13.3.2008. u 22:58 - chesterton - O američkoj politici komentiraš površno... Prouči malo životopis Hillary (sa dva "l") Clinton. Vidjet ćeš da nije baš blisko običnom čovjeku. Vjerojatno tamo neće pisati ni ono što su Amerikanci govorili prije par godina: da Hillary podmeće Kerry-u da ne pobjedi Busha. Jer je njoj bilo prerano za kandidaturu, a u slučaju da je Kerry pobjedio, onda bi se natjecao i drugi put, tj. danas... Oko Obame si u pravu. Ali mislim da mu je najveća snaga u tome što je nepoznat. Možda je to dobro, a možda i nije za najmoćnijeg čovjeka na svijetu. I, bez uvrede, ovo o rasizmu mi djeluje izmišljeno. Pozz.

IVAN ŠEŠO
UMRO JE JEDAN DOBAR SVEĆENIK I ČOVJEK IVAN ŠEŠO. NISAM OSOBITO PUNO O NJEMU ZNAO. KAO STUDENT, NA OSNOVU PRIČA DRUGIH LJUDI, (STUDENATA) NISAM IMAO NEKO OSOBITO MIŠLJENJE O TOM ČOVJEKU. A ONDA ME PRIJE TRI-ČETIRI GODINE POVEZAO JEDAN ČOVJEK KOJI MI JE REKAO DA JE ŠEŠO IZRAZITO PAMETAN ČOVJEK I DA GA ČUDI ŠTO NIJE ZAUZEO NEKO VEŽNIJE MJESTO U CRKVI ILI DRUŠTVU, ZA RAZLIKU OD NEKIH KOJI MU NISU BILI NI DO KOLJENA. PRILIČNO SAM SE IZNENADIO. NAMA KOJI SMO ŽELJNI PRIZNANJA I UVAŽAVANJA DRUGIH TAKVI LJUDI UVIJEK OSTANU SMIJEŠNI, NO NA SREĆU DUH BOŽJI UVIJEK NAPRAVI SVOJE PA SE ČINJENICE PREPOZNAJU. EVO DONOSIM ČLANAK IVICE ŠOLE O IVANU ŠEŠI IZ GLASA SLAVONIJE! Ivan Šešo, Božji vunderkind Olovne pedesete godine prošlog stoljeća. Cijeli Osijek bruji o nekom "vunderkindu". Njegovi gimnazijski profesori već ga vide kao moćnog intelektualca pred kojim je sjajna akademska karijera. Bit će doktor, inženjer, advokat, prirodoznanstvenik... Šeši je naprosto sve išlo od ruke. Moćno biće. No, to čudo od mladića, na iznenađenje svojih profesora, odlučuje se za svećeničko zvanje, za sjemenište. Profesori u šoku, odgovaraju ga od te neatraktivne perspektive: "Popovi" će uništiti ovaj biser stvoren da bude avangarda samoupravnog socijalizma. No ovaj suhonjavi mladac očito ima kontakt i s nekim "drugim svijetom", većini nerazumljiv. Vlastitu moć stavlja u službu neatraktivnog i nemoćnog, društveno nepoželjnog, pa i opasnog zvanja. Na teologiji opet odskače. Genijalac, naprosto. Za očekivati je da će u Crkvi, ako već nije u društvu, vlastitu moć pretočiti u briljantnu karijeru. Bit će veliki teolog, biskup. Načitan, široke kulture. Svejedno mu je piše li ili čita na hrvatskom, latinskom, njemačkom, francuskom, talijanskom... Prevodi Rahnera, dopisuje se s Hans Urs von Balthazarom. Ovaj "kapelančić", a poslije i seoski župnik neprestano pokazuje paradoksalni odnos između vlastitih velikih mogućnosti i (ne)pretakanja istih u društvenu ili crkvenu moć. U službi onih na margini Pada čak u nemilost jednog biskupa, o čemu nikada nije govorio iz pozicije žrtve ili s gorčinom. Poslušan do "apsurda". Drugi biskup, koji je izašao iz komunističkog kazamata i koji ga je dobro poznavao, rehabilitira ga i šalje u Rim. Studira duhovnost, Guardinija, kojeg je prostodušno nazivao "moj Guardini", kao da mu je bio (drugi) otac. Povratkom u Đakovo postaje duhovnik bogoslova. Liježe iza ponoći, ustaje prije pet. Desetljećima. Zato često zaspe "kad ne treba". Stalno nasmijan, do iritantnosti. U njegovoj sobi izmjenjuju se globalne zvijezde kao Talajićka sa zadnjom bijedom i anonimusima. Soba krcata knjigama, namještaj prestar. Pjevao je katastrofalno, ali s ogromnim užitkom i često. Bez kompleksa, na žalost nas slušatelja. Siromašan, atipičan, bez automobila, svakodnevno u društvo siromaha i bolesnika kojima je svednevice hodočastio. U jednom, svu svoju moć ovaj vunderkind stavio je u službu onih na margini. Moglo bi mu se "prigovoriti" da je, gledajući logikom moći, ostao vječiti "potencijal". Od takvog genijalca ipak se očekivalo da ne "protrati" svoj život i vrijeme obilazeći bolnice, hospicije, sirotišta, da svoj talent ulupa u luzere. Tko je "kriv" zato što Šešo nikada nije postao ono za što je imao svu moć i talent? "Njegov" Guardini i Onaj koji je "zaveo" obojicu. Neponovljiv Za Guardinija (Die Problematik der Macht) presudno pitanje nije bilo je li moć dobra ili zla, niti odakle moć, već: Moć - čemu? U naše vrijeme, detektira Guardini, nestaje ličnost, osobnost i osoba (Persoenlichkeit-Person). Naše je vrijeme određeno masom. Masa za Guardinija ne znači pogrdu iz usta prijezirne nadutosti uglednih teologa ili filozofa. Masa je oznaka za ljudsku strukturu tipičnu za naše doba. Svi smo mi masa, sažgani omasovljujućom moći tehnike i društvenih, birokratskih i inih struktura kojima ne možemo pobjeći. Nestajanje čovjeka, osobe u svakovrsnom omasovljenju, uniformiranosti, prava je drama vremena. Po Guardiniju, masa je velik broj jedinki oskudnih kontakata. Obrnutom logikom pak, obogaćivanjem kontakata, relacija, iz mase se može roditi čovjek, osoba. Šešo je ljude "vadio" iz mase, oplijenivši samog sebe i svoje mogućnosti. Od jutra do večeri "trošio" je život na susrete. Vraćao ljudima osjećaj posebnosti i neponovljivosti, posebno onima s ruba društva. Njegova moć je, na Guardinijevu tragu, znanje i intelekt pretočeni u savjest, u život po buberovskom "imperativu": "Dotakni čovječe čovjeka", spasi ga od prokletstva mase "oskudnih kontakata". To je življena teologija, vjera. Guardini životu nije prilazio mišljenjem, već je mislio iz obilja života. Iz izobilja kontakata. To je i Šešu učinilo onim što jest, neponovljivim čovjekom i svećenikom, unatoč osebujnom karakteru. Čemu, dakle, moć? Šešin život je odgovor: iz mase porađati ljude, osobe. Moćan je onaj tko iz mase uspije izvući (bar jednog) čovjeka. To pak mogu samo oni koji imaju odmak od svijeta i njegove logike na Guardinijevu tragu: "Nur wer Gott kennt, kennt den Menschen" (Samo tko poznaje Boga, poznaje čovjeka). Za takvu misiju nužno je biti vunderkind. Božji, dakako, kao pokojni Šešo.
23.1.2008. u 13:12	Objavio: supek9

Ubijena Benazir Bhutto

Ubijena je Benazir Bhutto! Ne znam puno o njoj, ali znam da je bila mirotvorac i borac za istinsku demokraciju u perdmodernoj, podijelenjoj i nesretnoj zemlji. Čudi s kojom je hrabrošću i samouvjerenošću radila i govorila, premda je znala da će vjerojatno tako završiti. Posljednjih dana je i svoju obitelj pripremila na to. Svaka čast, iskreno joj se divim na onome što nama konformistima u Europi vrlo često nedostaje. Koji bi to Europski čelnik stavio sebe na kocku zbog boljitka zemlje, vjerojatno bi samo pokupio novac i pobjegao. Sve te terorističke organizacije su joj puhale za vratom, ali ona nije odustajala od namjere da reformira sustav svoije zemlje, da napravi iskorake koji bi tu zemlju učinili humanijom, ljepšom za življenje. Ne treba zaboraviti da tamo vladaju prilično okrutni muslimanski zakoni. Ali ja to čak ne bi poistovjetio s Islamom. Isto to se događalo i u Europi prije četristo - petsto godina. Tu nije problem religije i vjere, nego društvenog sustava. Europa je prije imala feudalizam, a oni imaju svoj oblik religijskog feudalizma. Rušeći to prastaro, nazadno, brutalno i glupo uređenje, koje u biti nema veze s vjerom, ona je izgubila svoj život. A Isus kaže otprilike tko izgubi svoj život radi mene dobit će ga, i, nema većeg od onoga koji položi svoj život za prijatelja. Benazir je učinila baš to darovala je sebe svom narodu na nabolji i najhumaniji mogući način. Ja kao kršćani mogu joj se samo diviti, vjerujem da sada u Božjem krilu uživa vječnost, puno ljepše i mirnije nego će to oni krivo-samoprozvani Božji prijatelji teroristi i brutalni ubojice...

28.12.2007. u 12:39

Objavio: supek9

Lozano + Bozanić = Lozanić

Prije svega sretan Božić svima!!! Ovih dana sam bio prezaposlen pa sam zanemario blog, što se na kraju vidi i po broju vaših posjeta. Ali nema veze sve ćemo to nadoknaditi. Žao mi je samo što mi je Stanko nakon Kungovog intervjua bubnio jedinicu, ali nema veza ni za to.
Da se vratim na jednu zanimljivu temu. Prije nekoliko dana sam o čuo da odlazi nuncij Lozano, malo me to iznenadilo. Danas čitam u Jutarnjem (tekst Darka Pavičića) o razlozima zbog kojih odlazi u Rumunjsku i Moldaviju. Izdvojena su dva: 1. SLOBODNIJI STIL ŽIVOTA. Kažu da se taj "preuzvišeni" gospodin nuncij svakog dana redovito vozi biciklom po Zagrebu u punoj biciklističkoj opremi. Navodno je nedavno skoro podletio pod automobil nekog lokalnog svećenika kojega je sablaznilo što se ovaj đira biciklom. Moš mislit koji problem. A i ne čudi me to previše kada znam kako se ti vatikanski diplomati ponašaju u svakodnevnom životu. Znam jednog koji se kao student diplomacije u Rimu pet dana kupao u mraku jer domar nije promijenio žarulju u kupaonici, a njemu je to bilo iz poniženja napraviti. I to mi je kršćanin. A čujte ja sam valjda naivac! 2. NIJE DAO PODRŠKU BOZANIĆU U IZBORU NA ČELNO MJESTO HBK. To je po svemu sudeći glavni razlog. Zna se da Bozanić ima jake veze u Rimu i vjerojatno je njegov telefonski poziv odlučio o tome da se Lozana smijeni, samim time i kazni. Iz cjelokupnog života i djela Josipa Bozanića se vidi da je on pripadnik jedne birokratske prorimske struje, koja nije ni liberalna, ni konzervativna, ni lijeva, ni desna, nego foteljaška, kojoj je stalo do očuvanja moći hijerarhije. Tipični klerikalac koji živi jedan čudan centralistički univerzalizam svojstven Rimskoj Crkvi. U desetak godina koliko je na čelu Crkve nije napravio gotovo ništa. Pravi birokrat, izvršitelj naputaka iz centra. Jedna od rijetkih njegovih prednosti je otvorenost i optimizam u pitanju odnosa Crkve i Europe, i Hrvatske i Europe, što nekim nazadnim strujama u Crkvi jako nedostaje. U njegove snage ulazi još i Požeški biskup Škvorčević. S druge strane je među kolegama biskupima imao oštru desnu oporbu koju su vodili Bogović, Štambuk, Jezerinac, Srakić... Njima takva bezlična politika nije odgovarala. Oni su htijeli malo mesa, malo borbe. To su ljudi tradicije i nacije koji forsiraju pomalo pretkoncilske teze. Mislim da pobjeda takve struje nije baš neki veliki iskorak Crkve u bolje dane nakon Bozanićeve letargije, ali izgleda da je ta struja toliko jaka zbog vjernika koji misle da biti katolik znači biti konzervativan što je jedna velika zabluda. Isus nije bio konzervativac, oni koji su ga osudili su bili konzervativci (Farizeji). Isus je nemilosrdno rušio sve dogme tog konzervativizma. Sjetimo se samo koliko su nekvaliteti toga i takvih stavova trubili naši veliki teolozi Mardešić, Šagi, mlađi Šagi, Sbutega, Grubišić... Lozano je podržao tu struju, valjda kao čovjek kojemu je stran taj rimski klijentelizam i taj pomalo infantilni mentalitet. Čovjek je kao temperamentni mediteranac htio malo životnosti, akcije. I dogodilo mu se da sada visi, bacaju ga u Rumunjsku. Kažnjavaju ga. To je također znak okorjelosti vatikanskih struktura, koje kao i sve druge strukture zanima samo vlast, čast, moć i slast. Svatko onaj tko se usprotivi nakraju završi pognute glave. Toliko o našoj nepogrešivoj i svetoj hijerarhiji. Tu se ne radi ni o čemu drugom, nego o nemilosrdnoj politici makijavelističkog tipa. Danas je Ivica Šola u Glasu Slavonije napisao dobar komentar u vezi izbora Marina Srakića na čelo HBK. Veli on da je to prvi značajniji primjer decentralizacije u nas. Konačno je moć iz Zagreba premještena u provinciju. Naglašavajući pri tome da je provincija prije svega mentalna kategorija, jer je Srakić pokazao (uz svu svoju konzervativnost) da baš i nije dosadan i bezličan kao što se mislilo. Na opće iznenđenje ponudio je opuštenost i malo vica u svoju službu, koja je metropoli nedostajala. S time se slažem, i to je svakako jedna dobra stvar. Sjetimo se samo jednog provincijskog biskupa Strossmayera, svi biskupi se mogu sramiti pred njegovim djelom. Teško je poslije svega zaključiti koja je struja stvarno bolja za Crkvu u nas. Uvijek treba biti realist pa prosuditi u praksi. Ovi desničari su ipak ljudi naroda, ja bi, uz sve njihove teške mane i propuste, čak i veliko teološko neznanje, stao, uvjetno na njihovu stranu. Ovi birokrati, rimofili me gotovo ničim ne oduševljavaju. Nadam se samo da neće doći do podjerla i svađa među biskupima jer bi to bila katastrofa.

Na kraju ću se samo zapitati: gdje su tu zreli, samouvjereni kršćani kritičkog istinskog Kristovog Duha, koji su za promjene, koji su na tragu Koncila? Gdje su ljudi koji nisu ni konzervativci ni birokrati, nego ljudi svijesti, otvorenog duha, samovoljni odricatelji od moći i vlasti? Gdje je među biskupima struja koja će sa optimizmom otvoriti vrata Crkve, pogledati s optimizmom na vjernike, na Europu i svijet? Gdje su mladi kršćani koji neće pristati na odricanje od vlastitog razuma, koji neće pobožnost zamijeniti moralnošću? Gdje su kršćanski znanstvenici kritičkog razuma oslobođeni od tutorstva svete rimske birokracije. Nažalost takvih je na ovim trusnim predbalkankim i balkanskim područjima vrlo malo. Poharale su nas mnoge totalitarne ideologije, jednostavno ne znamo razmišljati, trebamo tutore. Mislim da u našoj Crkvenoj javnosti treba više, puno više mjesta davati teolozima, oni su nositelji misli i promjene. Biskupi trebaju biti samo poticatelji i voditelji, a ne svevladari koji si umišljaju da su nositelji teološke misli. O kada bismo barem znali tko su Bajsić, Šagiji, Grubišić, Šola (iako malo u posljednje vrijeme pada u pesimizam), Sbutega.

27.12.2007. u 23:49

Objavio: supek9

Čika Tomica

Upravo sam doznao da je umro otac jednog mog dobrog prijatelja. To me jako rastužilo, jer je čika Tomica bio jedan jako dobar i skroman čovjek. Umro je na operaciji krvnih žila u vratu koje su bila začapljene. Koji je razlog samo liječnici znaju, moguće da je neki tromb iz začepljene žile otputovao do mozga i to je nažalost značilo kraj. Nadam se samo da će i ovaj težak događaj ( a za njih je toga u posljednje vrijeme bilo dosta) njegova obitelj uspijeti nadići i nastaviti sa životom. Kao kršćanin nadam se da Bog nagrađuje njegovu dobrotu i ljudskost u jednom puno ljepšem svijetu i preobraženom uskrslom životu. Čika Tomice Pozdrav do novog susreta!!!

8.12.2007. u 10:54

Objavio: supek9

POZDRAV SVIMA, A NE SAMO NJIMA
Pozdrav svima. Otvaram ovaj blog da bi se susreo sa vama i razmijenio mišljenja, stavove i kritike o svemu i svačemu ponajviše Crkvi, kršćanstvu i svemu s čime su oni u odnosu (znanost, društvo, država, tržište...) bavim se teologijom pa malo i pišem u jednom našem lokalnom osječkom listu (kojega je svojedobno pohvalio i naš veliki sociolog religije Jakov Jukić ili Željko Mardešić) pa će ovaj blog biti i poligon za neke moje tekstove, očekujem vaše komentare i osvrte. zašto sam odabrao baš onu sliku kao motiv bloga? Zato što sm,atram dda je sloboda temeljni čovjekov dar i zadatak. Slobodu priznaju i najnovija istraživanja prirodnih znanosti (Fizika npr.) tako ni Crkva ne može ostati izvan toga, ona je osuđena na stalno ophođenje sa slobodom. Nikada ne može biti sigurna da je naravila sve što treba i da je napravila zadnji, konačni odabir. u svakom vremenu dolaze novi odabiri, novi zadaci pred kojima treba stati. Čovjek i Crkva trebau stalnu obnovu, stalan put da bi mogli biti ostvarivati ono što se zova ljudska narav. najprije ću vam napisati nešto o ateizmu.... Pozdrav
7.12.2007. u 11:23	Objavio: supek9