Rekla mi je jedna meni draga osoba da voli čitati moje priče. Priznajem, godilo je to mojoj taštini, no s druge strane pobojao sam se da te moje priče nitko ne doživljava ozbiljno...
Ovoga puta pripremio sam Vam jednu ljubavnu priču da ne pričamo stalno o ružnim stvarima. Pa počnimo:
Bilo je to pred zimu prošle godine. Sjedio sam kraj uzglavlja na kojem je svoj umirući pogled naslonio moj ujak. Bio je premlad za smrt. Ništa nismo razgovarali. Šutjeli smo obojica, ja u ne znam kojem svijetu, on očekujući svoj zadnji udisaj. Posljednje minute gledao je samo u jednom pravcu, prema malenoj mramornoj piramidi na polici iznad prozora. Zašto baš prema njoj, otkrio sam čitajući njegove memoare koje sam pronašao među knjigama koje je u oporuci ostavio meni znajući da obožavam skupljati knjige:
Lipanj, 2007. godine
Danas sam šetao podrumom Dioklecijanove palače u Splitu tražeći kakav suvenir. Na jednoj tezgi sam uočio malu mramornu piramidu koja mi se neobično svidjela zbog raznih šara po svojoj vanjštini i oblika koje su te šare tvorile. Prodavač mi ju je predao uz smiješak i riječi – budite dobri sa svojim novim prijateljem. Zbunile su me moram priznati te njegove riječi, no nastavio sam razgledavanje posjetom malenoj ali prelijepoj katedrali sv. Dujma, a nakon toga sam se vratio u svoju sobu na mali odmor od sunca. Prespavavši malo, navečer sam otišao na Rivu kako bih popio još jednu kavu i uživao u mirisu mora i općenito života kojim odiše taj hrvatski grad. Misli su mi se vrtjele oko poslovnih obaveza od kojih sam kao pobjegao dok ih nisu prekinule misli o prodavačevim riječima – budite dobri sa svojim novim prijateljem. Što li je to trebalo značiti, pitao sam se gledajući prolaznike. Tokom studija sam se doduše susretao sa značenjem simbola, no nisam im pridavao neku čarobnu moć, jer simboli su za mene bili ipak samo odraz ljudske težnje da se pokuša objasniti sav taj besmisao stvarnosti koja vapi za smislom.
Zaokupljen tim pitanjem doslovno sam se zabuljio u pravcu susjednog stola za kojim je sjedila djevojka mojih godina koja mi se nakon nekog vremena mojeg zurenja nasmiješila, platila svoj račun i sjela za moj stol. Shvatio sam to istom onda kad mi je mahnula svojim rukama ispred lica dok sam ja još uvijek gledao u pravcu gdje je još maloprije sjedila ona.
- Više ne sjedim tamo – obratila mi se na slabom hrvatskom jeziku, smiješeći se. Prenuo sam se i začuđen nasmiješio. Imala je prekrasan osmijeh, to sam prvo zamijetio i neobično radosno-tužan pogled.
- Smetam li?
- Ne, drago mi je da ste me prenuli iz mojih snatrenja. I doista mi je bilo drago, jer sam volio ljude koji su bili spontani i otvoreni. Čemu trošiti vrijeme na gluposti – moj je moto. Ostali smo tako u razgovoru do zatvaranja kafića. Bila je liječnica iz grada Pribora. Rastali smo se pred njenim hotelom uz dogovor da ćemo ujutro zajedno popiti kavu. Prestao sam se baviti razmišljanjem o čudnoj rečenici starog, ali neobično čilog prodavača iz Dioklecijanovih podruma i sav sam bio zaokupljen razmišljanjem o njoj. Iako sam čovjek lakozaljubljive prirode, gotovo uvijek sam se uspio kontrolirati u svojim osjećanjima, no ne i te večeri. Nisam se vratio u svoj stan nego sam se opet vratio na Rivu i šetao gore dolje dok tijelo nije popustilo i tek sam se onda zaputio u svoj stan i legao.
Oko podneva me probudio zvuk mobitela. Nevoljno sam pogledao na nj, no kada sam vidio da poruka stiže od one zbog koje sam skoro do svitanja šetao gore dolje po Rivi skočio sam iz kreveta kao neki pas kad ugleda gospodara koji mu nosi omiljenu hranu. Brzo sam se umio, obukao, namirisao i poput zaljubljenog dječarca odskakutao prema Rivi gdje me prema poruci već čekala ona. Izdaleka sam ju ugledao. Bila je prekrasno odjevena, baš onako kako volim, ženstveno, a opet dostojanstveno. Usporio sam korak kako bih što dulje uživao u pogledu na nju. Prstima je lupkala po stolu, pogleda uprtog u ulicu iz koje sam ja trebao doći. Srećom tog dana nisam. Da barem postoji mogućnost da zaustavim vrijeme - pomislio sam. Ona je zaljubljena – gotovo sam uskliknuo u sebi, priznajući si zapravo da sam ja zaljubljen. Moram joj nešto donijeti – pomislio sam sav usplahiren. Cvijeće! Da, cvijet je jedino što joj mogu pokloniti. Srećom, u blizini je neka baka prodavala cvijeće.
Kupujući svijeće prisjetio sam se kako sam jednom za studentskih dana svojoj kolegici za rođendan, u koju sam bio potajno zaljubljen, kupio ružu plave boje samo da se ne otkrijem, odnosno da ona ne bi slučajno pomislila da ja prema njoj gajim nekakve osjećaje ako joj poklonim ružu crvene boje. Baš sam bio glupan... Sad kad ovo pišem kao da ponovno proživljavam te trenutke na Rivi... Tog smo dana opet ostali dugo zajedno, šetali, razgledavali suvenire po štandovima i smijali se jedno drugome našim dosjetkama. Bio sam prepun sreće. Na rastanku nisam odolio da ju ne poljubim. Ona mi se samo nasmiješila i zaželjela laku noć. Slijedećeg jutra mobitel nije zvonio. Vozeći se kući prema sjeveru, razmišljao sam samo o tome kako sam zaljubljen. Pogled mi se zaustavio na mramornoj piramidi.
- Nije prijatelj, nego prijateljica – rekao sam glasno vrteći pred očima sliku starca prodavača misleći na riječi koje mi je izrekao.
- Odsad ćeš se zvati njenim imenom – rekao sam svom malom suveniru.
Život je doista nešto predivno, a sitnice su ono što mu daju vrijednost. Sitnice poput zaljubljenog pogleda, cvijeta, ugodnog zvuka glasa drage nam osobe. Sitnice koje će u konačnici u našem posljednjem pogledu na ovu suznu dolinu zasjati u svoj svojoj veličanstvenosti i neprocjenjivosti dajući životu smisao. Možda ne bi smo trebali čekati posljednji pogled da to shvatimo? Možda bi smo trebali već sad sabrati sve sitnice koje su nas u životu nasmiješile, ohrabrile na lude pothvate i radovati se svjesni da život ima smisla? Možda bi smo trebali češće zahvaliti Bogu na tim sitnicama koje ne primjećujemo trčeći za velikim stvarima, velikim trenucima kada ćemo konačno stati na pijedestal? Možda moramo dnevno odvojiti vrijeme kako bismo pohranili sitnice i spasili ih od zaborava, jer od čega ćemo živjeti u starosti? Možda je – možda - kriva riječ?
Da, sitnice su te koje životu daju smisao i ljepotu. Čuvajmo ih, jer samo po njima čovjek može doći do velikih stvari. I tu se nalazi ta čudesna sveza između života i smisla s druge strane – sitnica izdvojena iz cjeline je lijepa, ali najljepša je kada ju uklopimo u cjelinu. Nadam se da Vam je priča bila zanimljiva. Trebala je samo poslužiti da Vas dovedem do ovih zadnjih redaka. Pozdrav svima!
Marina021
metatronX
jasminka
Marina021
