Prelazim Jordan,
oprosti što se ne osvrćem,
cinizam ti ne stoji večeras,
čokoladu smo potrošili,
možda da si natočiš vino,
ti znaš sve tv-kanale,
na kojem je savršen život?
Oprosti što ne gasim svjetla,
dosta mi je života u mraku,
znam, tebe zasljepljuje život,
lakše je uz kikiriki i čips,
kriterij zadovoljstva – slane usnice,
baš pomislim na putovanje,
negdje na Istok,
uštedjet ću na danu,
jer, ne želim gubiti na smislu,
kad već nismo smislena cjelina,
ipak, kad te pogledam,
te ruke što izlaze iz potkošulje,
one su topao šal u tjeskobi,
i nije važna prhut u kosi,
kada se provlači žudnja kroz nju,
niti masna, neobrijana brada,
atmosfera tvoga tijela
na granici kiselkastog mirisa,
ti si moj; vjetrovit i statičan,
staklenog pogleda i bezbrižan,
no, oprosti što se ne osvrćem,
dosegnula sam granice,
spoznaja otkriva izlaz u hermetičnosti,
ti samo ostani na mjestu,
ja ću izravnat rubove na haljini,
i prijeći Jordan,
tiho i odlučno…
6.10.2008. u 19:39 - rosa - ti si moj; vjetrovit i statičan..
S burom
Do sutra jučer vuče buru
i hladi me u licu njeno tijelo
da su mi tvoje ruke na obrazima
da se tobom branim od hladnoće
jer srcu ne može ništa zima
kada gori u tvome srcu
zaštićeno kamenom čvrstinom
svake riječi što se niže oko nas
do sutra jučer vuče buru
kida brodove sa veza
a tvoje me ruke drže
jače od snage vjetra
još da staneš pored mene
neka ječi, lomi, krši
kad u meni tvoja snaga vrije
i prkosi svakom čvoru
neka veže i kovitla
dok u sutra jučer plovi
ja ću mirno gledat more
misleći na tvoje ruke
nježne, tople, sitne, meke
na obrazu što me griju
i snu me slatkom vode...
što je čudno kad se u jesen uvuče zima
kad i u zimu uvuče se ljeto
pa se šeću ruku pod ruku
i grle se pod svjetiljkom u parku
ona - jesen boji buket lišća
ona - zima naježene kože
jedino ljeto bezbrižno kao dijete
skakuće po mekom žalu dalekih obala
ona jesen ima razlog za osmijeh
i kad kiši - to su suze radosnice
raznježena zima sniježi
pomalo decentna i distancirana
njoj je romantika trag psećih šapa kraj klupe
jesen pak prodaje kestenje kraj tramvajske postaje
zima miriše na kiselo zelje
no kad želi slaviti svoj nov početak
zima obvezno pozove i jesen
onda zajedno uživaju u sušenim smokvama ljeta
piju kuhano vino i mirišu na klinčiće
sasvim prirodno, jesen i zima ne mogu jedna bez druge
i kad odu na zasluženi odmor
opet odmaraju zajedno
negdje na argentinskim pašnjacima
uz sir i pitko crno vino
i povike gaučosa
samo ljeto, ono beskrajno luta
i donosi vjetrove tornada
u čijem oku spavaju jesenske kiše
i snijeg sačuvan za božićne bajke
jesen i zima u kugli staklenoj
obujmi je rukama i protresi
treperi snijeg nad krošnjama
poput kiše poljubaca koje čuvam
za tebe...
Noćas bih ti stihom rekao
jednom riječju, jednim slovom
a riječi moje kao rijeka
žubore u dugom stihu
preklapaju se i traže puta
kao djeca što se vode
u mraku negdje, igri skrivača
noćas, vidiš, drhtim lako
uzbuđen, jer ne znam reći
onaj skriven kutak što nas čuva
znaš, kad iz njedara bubnja osmijeh
i silno želiš pored sebe
najdraže biće o kom stalno misliš
da se stisneš pod rame
i šapućeš na uho
crveno od prijateljskog vina
draga, ljubim te još više
u noći koja donosi tvoj dan
kao lahor koju noć udiše
šapćem nježno:
sretan rođendan!
spavaš li, ili kiša rominja tvojim mislima
''lupa o prozor''
nekako sam uhvatio odraz tvog lica
''a ja razmišljam o našem susretu''
''čini me to malo nervoznom''
ne prekidaj mi misli
''ipak jedva čekam da se dogodi''
ovako nježno pada među nama blagoslov
i željni susreta-susrećemo se u njoj
kao pod plaštem zavučeni
ja slan od mora - ti u jesenskoj slatkoći
upijamo toplinu s obraza
imam otvoren prozor, širom
jesi li naslonjena na svoj
trava svjetluca u dvorištu
gledaj, iza oblaka putuju zvijezde nekom ususret
a moja, skrila se u gradsku vrevu
pa časkom na brijegu vrpolji se bliješteći
jesi li tu ljubavi moja, pita
a smiješak kuće odgovara umjesto nje
i tako; kuća i zvijezda se smiješe pod kišom
pod našim plaštem tihi šapat razdaljine
ljubavi, je li to tvoj odraz na mom prozoru
ili tek silna želja da te vidim
htio bih da kisnući isperemo daljinu s nas
i da je poljubac jedina kap
ona u kojoj se spajaju naši odrazi
ja slan, ti slatka u rominjanju jeseni
naš razgovor u kiši…
kaže more da me ljubi
i stvarno, grli me na burinu
i ježevi morski kao cvijeće
to su ruže morske duše
kaže mora da sam miran
a srcu malo da iskoči
a ono veze struju oko nogu
i ziba zipku čovječanstva
ja mu šapnem tvoje ime
ono trči prvom žalu
i zapljuskuje ga mojim riječima
tvoje ime blista na glatkom pijesku
iz daljine ljubim val što k njemu hrli
znam, stići će kroz vjetar
slani prah s kreste vala
udarit o čempres kraj puta
i suzit slovo po slovo tebe
kako je divno biti more
uzimaš i daješ ljubav
umivaš sunce jutrom
i rezbariš bonacu svojim tijelom
čekajući da se s morem budiš
nad ružom duše njegove
upijaš u sebe tajnu
zapisanu od prapočetka
što nas vodi ususret
i obećava povratak
gdje sam početak iz praha
zapisuje naša imena...
ja sam film na tvom računalu
otisak šalice kave kraj njega
i večernje zujanje stroja za pranje rublja
neki nepoznat zvuk prispjele poruke
težnja da se ostvarim među tvojim prstima
hvala ti na strpljenju
postojim, ukoliko munje ne plešu niz oblake
samo ponekad oglasim se eterom
oprosti, puno premalo ti dajem
podigneš programe i ja već tražim tvoju riječ
halapljivo gutam osmijeh na izduženoj bijeloj liniji
tko sam ja
neka crna crtica u bezbojnom obliku
koja se trudi izgorjeti u tvom srcu
neobično stvorenje što se praćaka na tvom zaslonu
i jedan zabrinuti lavež retrivera, zlatnog
nisam heroj ulice
u meni ne živi grad posut uličnom rasvjetom
ja sam mrak koji se stišće u kutu usana
onda kad si gorda, kad se smiješ ili plačeš
oprosti mi što moje kapi ne utaže tvoju žeđ
no ne bježim na leđima slona
sve je ovo kratak uzdah iščekivanja
još malo, samo malo
i bit ću plavetnilo u vatri tvoje kose
sljubit će se kapi u tvojoj osebujnosti
i neću biti netko
crtica što plazi bjelinom
ljubi me prije no što dođem...
9.9.2008. u 8:36 - vivian - De ti skokni s tog Raba pa će bit i realizacije:-) 9.9.2008. u 13:11 - Kvadry - e da je skoknut :)
Glas u tvom uhu
da sam glas u tvome uhu
more koje čuva školjka
jato galebova nad kočom
i mali cvijet tratinčice
da me slušaš noću
da sam šum kroz grane, lišće
skriven titraj u tebi
zbog kojeg se ljuljaš dok hodaš
bio bih ti prsten na ruci
ili nabor na majici
pjesma kojom se budiš na usnama
da sam glas u tvome uhu
da me svuda nosiš nasmiješena
kako je lijepo slušati s tobom
pjevat ću ti drugi glas
kad od dosade pod smokvu sjedneš
pričat ću ti svoje priče
o čovjeku kom dupin ljubi ruke
o lozi koja hrani ogladnjele ptice
o pogledu koji plače u sutonu
o usnama koje žile samoću
o dječaku koji je učio letjeti
o spokoju koji donosi kraj ljeta
i kad kreneš spavat
šaptat ću ti: laku noć!
ljube, u tvom uhu glas sam
koji s tvojim glasom titra
i slušajmo se uzajamno
uz kliktaj galebova
i mrmor noći...
ponekad naša podsvijest
piše umjesto nas
ljubav izgleda poput
kruha s marmeladom
ostaneš musav oko usta dok
oko tebe lete ose
bojiš se da te njihova životnost ne ubode
no marmelada čini svoje
želiš tu namazanu krišku
usprkos strahu
zalijevaš ju hladnim mlijekom sumnje
a mlijeko jednostavno ide uz nju
ljubav je stisnuta u staklenki života
nada je putar koji nas deblja svakodnevno
ako jedeš sam, to je čudan osjećaj
poput kiše koja se kotrlja olukom
i nestaje tko zna gdje
zato, kad namažem marmeladu
zaboravljam na mlijeko
čekam da mi odgrizeš zalogaj pred nosom
zajedno uživajmo u toj kriški nade
i neobuzdane strasti
vidiš, za mojim stolom postoji
tek još jedan stolac
odavno postavljen za tebe
bez straha od propuha
doručkuj sa mnom
podijelit ćemo krišku
musavih usta ljubit ćemo sutra
putar, marmelada i kriška kruha našeg vremena
u zalogaju vječnosti...
kad nam se misli sretnu na tvojoj ležaljci
ne briši kapi sa svoga ramena
usnama upit ću s kože tvoju bjelinu
da ne izgoriš na suncu čekajući
mazi me nekom riječju
izmisli je samo nama znanu
poput znaka koji spašava zaljubljene
mi se strovaljujemo obratno, iz ponora
kad se sretnemo, na odbljesku sunčanih naočala
ne puštaš me u svoje oči
ljubim ti vrh nosa
i kradem gutljaj limunade
ne podnosim vrućinu
a ti mi otežavaš svojom toplinom
puhni mi u vrat
da se naježim od strasti
čuvaj tu svoju ležaljku
kao što ona čuva tvoje slatke snove
i piše ti riječ po riječ na glatka leđa
ti samo ponavljaš zajedničke snove
a ja sričem zaneseno tvoje misli
kraj bazena koji nosi valove
ti očekuješ da iznenada skočim
i sve nam je dopušteno
skačem i prskam te valom
nestajem u tirkiznu nebu
na dnu bazena pronađi procjep
ponesi ležaljku
da i ovdje sanjaš isti san
s ispisanim riječima na leđima
na valovima mora...
Krešimir
jabezTebe
sluga Jahvin
Marina021
