Svaka se mlada djevojka nada velikoj ljubavi. Ona vjeruje da će jednom velika ljubav doći i ona se tome treba radovati. Možda ljubav polagano raste, možda provali preko noći, i radosno stoji djevojka pred svojom prvom srećom. I uskoro se u njoj i u njezinu prijatelju budi želja: „Mi bismo si željeli uzajamno nešto veliko pokloniti – nešto najveće -, mi se želimo jedno drugome darovati u znak naše ljubavi! „ A ipak ih oboje nešto koči. Što je to „nešto“? Obična psihička smetnja koja se može mirno nadvladati? Ili osnovni zakon naše ljudske prirode koji nam je dan za naše dobro? Mi smo ljudi svoga vremena i hoćemo biti slobodni ljudi. Nije li to samo staromodna predrasuda da se puni doživljaj ljubavi pridržava tek za brak? Govor starije generacije koja više pravo ne zna da je jednom i sama bila mlada? Ne pripada li potpuno iskustvo ljubavi modernom čovjeku?
Ova se pitanja raspravljaju u svakom uredu, u svakoj tvornici, svuda među mladim ljudima; pojedinac ih najprije susreće više „teoretski“ kao probleme koji zaokupljaju prijatelje i prijateljice – da bi mu odjednom postali njegovim gorućim životnim problemima. „Zašto ne? Što to znači danas kad se može pobrinuti da ne bude djece? Mi se volimo – želimo se dakle posve voljeti!“
A ipak jedan glas govori, tiho i neprečujno: „Mi to još ne smijemo činiti.“ Veliko uzajamno darivanje smijemo si tek onda pokloniti kad si prilikom sklapanja braka obećamo da ćemo cijeli životni put kroz radost i patnju zajedno kročiti, došlo što došlo – a tako daleko još nismo. Mi se volimo i ni na što drugo više ne mislimo – međutim da li će ta ljubav biti trajna, to još ne znamo.“ Savjest koja tako govori zapravo je znanje, mučno znanje koje bi oboje vjerojatno rado željeli zaboraviti, čak i onda kad stalno navaljuju zavodljiva pitanja: Zašto ne? Što bi to bilo?“
A ZAŠTO NE?
Gdjekoja udana gospođa možda u osobnom razgovoru s nekom još neudanom prijateljicom priznaje:
„Moj suprug i ja imali smo različita poznanstva prije nego smo se oboje našli. Sa svakom smo ljubavlju postajali zreliji; Morali smo također na sebi iskusiti da smo svaki put mislili da se radi o posljednjoj, konačnoj ljubavi. Ali tek smo se u braku prvi put tjelesno darovali i zbog toga smo sretni. Nije nam uvijek prije toga bilo lako, a prigodice smo čak čuli primjedbu da nismo posve normalni, da ne znamo što sebi uskraćujemo zbog pretjerane bojažljivosti. Ali kameni temelj na kojem je naš brak sagrađen drugi ne poznaju! Mi znamo da možemo održavati vjernost jedno drugomu, jert onaj koji se može svladavati prije braka, vlada svojim nagonima i dalje u braku. Uvjerenje da će oboje održavati vjernost sve do smrti, to usrećuje. Dugo vremena nismo još ništa znali jedno o drugome, oboje smo željeli da se sačuvamo za zajednicu u braku. Kad smo se zaručili, govorili smo otvoreno o svemu: Obećali smo si da ćemo se obostrano pomagati da najteži, ali lijepi dio puta do dana vjenčanja održimo u čistoj vjernosti – i išlo je- uspjeli smo čekati. Nije to bilo nikakvo tupo čekanje, već vlastita radost očekivanja puna napetosti, i na dan vjenčanja bili smo stoga ponosni jedno na drugo! Bijeli veo nam je značio više nego što su gosti slutili! Zaručnica koja se dala prije braka skriva često na vjenčani dan tihu tugu; ona osjeća da joj zapravo bijeli veo više sasvim ne pristaje.“
I možda prijateljica još dodaje: „Uvijek bih se bojala dobiti dijete prije braka, ne samo zbog srama, nego zbog djeteta samog. Ono bi kasnije po svom nadnevku rođenja moglo vidjeti da se već njegovi roditelji nisu mogli svladavati i da su se možda zbog njega morali uzeti. Davanje sebe u stalnom strahu od djeteta ipak je neprirodno i nije u redu.“
Tisuće mladih ljudi shvaćaju i danas da treba čekati.
Tisuće sretnih brakova počivaju na toj osnovi.
Naravno, činjenica da su se dvoje mladih ljudi stalno svladavali prije braka ne isključuje mogućnost da usprkos tomu dođu u braku za „njega“ i za „nju“ napasti očijekanja s jednim ili s jednom drugom i konačno nastaje raspad braka. I obratno, predbračna iskustva bračnih drugova ne isključuju mogućnost da oni u braku skupa izdrže, ali u načelu ipak vrijedi: Svladavanje prije braka olakšava svladavanje u braku, lažna sloboda prije braka mami na obnavljanje lažne slobode u braku.
Bez vjernosti nema sretnoga braka. Vjernost traži svladavanje i samoodgoj. Samoodgoj trai dugotrajno vježbanje. Sretan brak je veliki cilj za koji je opravdana dugotrajna vježba – to je trajna sreća koja ne dolazi i ne prolazi poput blistavog sportskog uspjeha. Temelji za sretan brak postavljaju se monogo prije nego što se bračni drugovi upoznaju, i po temeljima će bračno prebivalište biti udobno za stanovanje ili će na svim sastavcima pucati kad nahrupi oluja i nevrijeme.
Pri tome treba biti svjestan da su mladi ljudi tjelesno prije zreli za brak nego duševno. Od kraja puberteta pa nadaljeradi se u pravilu još o godinama dok djevojka i mladić nisu sazreli u svojoj osobnosti do „muža“ i „žene“ da bi bili u stanju ovladati raznovrsnim zadaćama i teškoćama braka. Ipak je značajno da se najviše raspadaju mladi brakovi.
Bog je iz ljubavi zvijezdama, biljkama i životinjama dao zakone za njihovo održanje. Dao je također nama ljudima zakone za našu istinsku sreću. Možemo ih slijediti ili ne, ali prije ili poslije snosit ćemo posljedice njihovih prekršaja. Tako i brak ima svoje zakone. Savjest nam ih objavljuje: neki unutrašnji nemir uvijek nas iznova muči nakon zavodljivog čina, koji također uvijek iznova spoznajemo da je nevaljao. Možemo pokušati iz tog nemira pobjeći u promjene i užitke, ali nemir nas ne ostavlja – nemir, znak našega vremena!
Zakoni su kao korijeni drveta. Oni daju zaštitu i uporište. Lijepa je velika ljubav, a najljepša kad je čovjek pusti da raste po njezinim vlastitim zakonima.
OPASNOSTI I ZONE SIGURNOSTI
Većina njih ne želi u početku ići do kraja. Ali se „najednom odskližu unutra“. To se događa tako kao da bi naša priroda bila nekako poremećena te stremi k ubrzanom ostvarenju. Od toga se možemo obraniti samo priznanjem zone sigurnosti. Seljaci u planinama stavljaju ograde za zaštitu ljudi i stoke tamo gdje počinje strmi travnati obronak, a ne tek tamo gdje počinje okomita stijena, jer već na obronku počinje klizanje koje dovodi do pada niz stijenu. A tko je siguran da see neće omaknuti prilikom branja cvijeća na strmini? O širini zone sigurnosti mišljenja će se uvijek razilaziti. Bojažljive duše najradije bi pola svijeta zatvorile da nitko ne bi nigdje mogao posrnuti – to nazivamo lažnom stidljivošću. Na drugoj strani misle vratolomi: Zašto ne ići u zonu sigurnosti sve dok se ne oskliznemo1
Zone sigurnosti moraju biti različite, već prema oblicima ljubavi. Kratki prvi proplamsaj ljubavi na plesnoj večeri nije isto što i ozbiljno poznanstvo. Krutih pravila ovdje nema.
Dvoje ljudi koji se vole moraju, kad se radi o pravoj ljubavi, prigodice otvoreno raspravljati o granicama svojih nježnosti! Oni sami sebi moraju označiti zonu sigurnosti koju ne žele prijeći; oni se još poznaju manje dobro nego što vjeruju. „Od jednog poljupca ne dolazi dijete“ – to je jasno. Ali upravo djevojka mora znati da dulje „ćaskanje“ drugačije djeluje na muškarca nego na samu djevojku. U njemu nastaje naglašeno vruća želja da djevojku potpuno posjeduje, dok samoj djevojci već prijaten osjećaj nježnosti znači veliku sreću – koja je često i najveća kad može sigurno vjerivati da njezin prijatelj „ne želi više“. Tek kad jednom uslijedi prodor, tražit će i u djevojci probuđeni nagon uvijek nova zadovoljenja. Priroda daje djevojci jače kočnice nego muškarcu; zato ona mora pomoći prijatelju da bi očuvao granice koje su zajedno postavili.
Ima neshvatljivo mnogo djevojaka koje misle da će prigodom jedne ljubavne avanture naći pravog čovjeka i vezati ga uz sebe. Stoga djevojka mora izbjegavati sve ono što bi je protiv njezine početne želje uvuklo u takve ljubavne avanture.
U društvu mlade gospode e treba po mogućnosti piti nikakva alkohola i odlučno otkloniti sve likere, konjake itd; oni uništavaju tijelo i dušu. Istinski živahna djevojka nema potrebe da se oaspoloži alkoholom. Sama će reći što hoće piti, a otklonit će nepoznata pića! Već pri malim količinama alkohola, kad djevojka misli da je još pri sasvim čistoj svijesti, gubi ona samosvladavanje koje posjeduje u normalnim prilikama. Njezina je sposobnost prosuđivanja oslabljena. Ona se osjeća ushićenom, sretnijm, raspoloženijom nego inače – u stvarnosti pak više ne zna kako se ponaša i kako djeluje na druge. Bezbrižno mlada djevojka misli da to nije ništa, sve je tako lijepo i usrećujuće, i ubrzo dopušta da je nosi ljubavni zanos – sve dok se zbunjena i preplašena, puna tamnih slutnja ne osvijesti. Ili alkohol djeluje drugačije: Djevojka postaje sjetna, meka, potrebna oslonca – i predaje se jecajući „punom razumijevanja“ prijatelju, koji je također zbog alkohola izgubio svoje samosvladavanje ili hladnim računom postiže svoj cilj.
Treba se čuvati i lažne sućuti! Djevojka nikad ne smije pristati da učini nešto krivo iz smilovanja. Takva prednost nikad ne rješava trajno duhovne potrebe. Nakon toga djevojku pogađa gruba i nepravedna osuda muškarca: „Bila si prebrzo spremna!“ – On se samo zadovoljio, ali iz toga neće proizaći duhovno zadovoljenje.
Svršetak kakve vikendvečeri često donosi situacije koje djevojka mora riješiti taktično i odlučno. Nije se lako rastati, pogotovo ako se djevojka nalazi obavezna zahvalnošću spram mladića koji je te večeri plaćao, pa ipak djevojka često mora naći „izliku“ da bi načinila kraj. Bude li trebalo, ona mora svoju osobnu sferu obraniti svim sredstvima!
Ponuda mladića koji još nije dobro poznat djevojci, da je spreman svojim autom „brzo“ je prebaciti kući mora biti načelno odbijena s uljudnim, ali jasnim NE! U veoma brojnim slučajevima ide vožnja, suprotno djevojčinim željama, ne kući, nego nekamo van, na neko zabitno mjesto, gdje muškarac s mješavinom zavodničkih ljubavnih ponuda i brutalnošću pokušava slomiti djevojčin otpor. On je već djevojku prevario, zbog toga se ona smije i mora braniti na sve moguće načine. Glasno dozivanje u pomoć djeluje na muškarca uznemrujuće – on će se preplašiti, makar se i prijetio.
Plitki ljubavni film i napeta knjiga djeluju drugačije od alkohola – sporije ali trajnije. Svejedno da li idemo u kino sami ili u pratnji, vidimo na platnu životne situacije i konflikte slične našim doživljajima ili vlastita sanjarenja. Često nas zanesu sitnice koje podsvjesno djeluju dalje u našoj duši. Ako su škodljive, ulaze polako kao male doze otrova u nas. Često film daje rješenja kao da „dopušteno“ i „nedopušteno“ anas više nemaju nikakva značenja; na taj se način naše unutrašnje sapetosti olabavljuju a da mi to sami ne primjećujemo.
Kini je veliki pronalazak koji može dati mnogo poticaja i zabave. Razumni ljudi čuvaju svoj novac za dobre filmove i prethodno čitaju u odgovornim novinama filmske kritike.
NEKOLIKO UZREČICA I ODGOVORI NA NJIH
Na naš sud mnogo utječe ono što drugi kažu. Stoga je nadasve važan izbor prijateljica koje također žele da dožive radosnu i čistu mladost. Ipakse trebamo prijateljski odnositi i spram kolegica koje imaju drugačije poglede! Moramo se naučiti da prosuđujemo, a da ne osuđujemo! Mnoge nisu imale uporišta kod kuće; one prihvaćaju kao čvrste istine i iskustva ono što su crple iz malih brošura i iz govora ulice. Mi moramo ući u bit stvari i naučiti razlikovati krivo od pravoga, površno govorenje od solidna znanja!“
Drugi neka svoje tajne zadrže za sebe ako ih žele odati samo za obećanje da se roditeljima ništa ne kaže! Bolje nam je da neznamo za sve stranputice koje druge ljude opterećuju! „Ono što ne znaš ne zadaje ti brige!“
Slijedeće načine govorenja moramo znati pobijati:
„Nesuvremeno je ne proživljavati ljubav“
Želimo biti ljudi svoga vremena, a ne divljaci. Stoga nas peče kad netko naše nazore označava kao „nemoderne“! Suvremeno i nesuvremeno nisu u ovakvim životnim pitanjima nikakva mjerila. Šeširi i odijela mogu se mijenjati iz godine u godinu; nepromijenjeno ostaje vječno pitanje što ljude čini sretnima. Na ovoj zemlji biti sretan znači biti u duši zadovoljan. Popuno sretni i zadovoljni nećemo ovdje dolje nikada biti, ali ipak možemo biti u veoma različitom stupnju sretni ili nesretni, zadovoljni ili nezadovoljni. Konačno, što čini sretnijim: „Slobodna ljubav“ ili predbračno savladavanje i vjerna vez u braku? Na to se pitanje odgovara jednako u svim vremenima – u skladu s ljudskom prirodom, koja se samo malo mijenja kroz stoljeća.
Istina je da „slobodna ljubav“ često pruža trenutačan osjećaj sreće. Ali taj osjećaj sreće nije trajan. Upravo ženu slobodna ljubav ne ispunjava. Njoj manjka trajna sigurnost i unutrašnji mir – njezin partner jest i ostaje slobodan upravo onako kao i ona sama. Ona je stalno ugrožena da će opet biti napuštena, da će opet biti potpuno sebi samoj prepuštena u bolesti, trudnoći i nevolji kad bi najviše trebala imati mušku pomoć. Slobodnu ljubav slijede ljudi koji još nisu zreli za brak i koji još nisu upoznali vrijednost trajne veze – ljudi koji još nisu duševno prerasli pubertetsko doba. Onaj koji želi cijeli život zadržati punu slobodu, taj se nikad posve ne daruje. Zato je slobodna ljubav uvijek ljubav sa zadrškom. „Slobodna ljubav“ odgovara nestalnosti i nemiru našega vremena – sve je privremeno, problematično, okruženo opasnošću od raspada ; s obzirom na to „slobodna ljubav“ je zaista „moderna“. Brak u svim vremenima ostaje uvijek klasičnom formom „pune ljubavi2 između dva ljudska bića koja se posve povjeravaju jedno drugomu i bezrezervno se poklanjaju – za cijeli život sa svim onim što on može donijeti
„I u braku ima najmanje onih koji su sretni!“
Sigurno da i brak može postati križem ili bar malograđanskim „suživotom jednoga uz drugo“. Ali slobodna ljubav ipak mnogo više ljudi baca u razočarenja i zdvojnost nego ispravno življen brak. Za ispravan život potrebna je nama ljudima trajna neka vezanost: kao djeca bili smo ukorijenjeni u obiteli, kasnije vezani u nekoj novoj zajednici – kao što su biljke najprije vezane za svoje obitavalište, zatim se opet nanovo moraju vezati u kitu li vijenac da se ne bi raspale. Za najveći broj ljudi ispunjenje prirodne veze zrele osobe leži u braku – staležu koji današnjim ljudima, kao i svim prijašnjim generacijama, u najvećoj mjeri daje mir i zadovoljstvo.
Na kraju svoga života je majka koja je podigla nekoliko djece uz velika odricanja i žrtve neizmjerno zadovoljnija svojom životnom zadaćom nego žena slobodnije ljubavi koja radi slobode i nevezanosti nije htjela postati majkom – pa je ostala nerotkinjom.
„U slobodnoj ljubavi zadržava se sloboda?“
Zreli se čovjek na čudan način bolje razvije u prirodnom redu i vezanosti braka nego u potpunoj nevezanosti života poput leptira. Ne treba li i zvanje neku vezanost da bismo unatoč našim kolebljivim raspoloženjima i mušicama obavljali stalan, uspješan posao? Neće li veliki promet u gradovima biti skladniji i brži ako bude upravljan i vezan smišljenom prometnom regulacijom? Čudno je da stop-signali sprečavaju prometne zastoje i olakšavaju promet. Isto je tako čudno da se muškarac i žena karakterno bolje razvijaju u bračnoj vezanosti nego u životu nevezane slobodne ljubavi; ipak su takvi zakoni naše ljudske prirode.
Nepoštivanje stop-signala da bi se dobila jedna minuta dovodi nerijetko do trajne nesreće za sebe i druge; tako i postojana slobodna ljubav donosi nesreću djevojci i drugima. U početku mogu biti ljubavnici neoženjena gospoda; ipak će se prije ili kasnije ženi slobodne ljubavi približiti muškarci koji su svoj vjenčani prsten stavili u novčanik. Žena koja živi slobodnu ljubav s oženjenim čovjekom razara životnu vezu nekoj drugoj ženi. Ona je poput odašiljača za smetnje koji se ukršta s uređenim radio-valovima u svijetu i onemogućuje slušanje zakonitog odašiljača.
„Vidjet ćeš da ne možeš zadržati nijednog muškarca ako ne budeš „posve“ njegova!“
Neki će momak stvarno i „odskočiti“! Je li ga šteta? Dakako, ako mu se djevojka preda, ona ga može privremeno posjedovati – kao i on nju. Ali kako dugo? Ako je ona jednom duže bolesna ili privremeno odsutna, tada će njezin prijatelj imati još i svoje potrebe. On je vara i razočarava već prije braka. Mislimo na ovo : U braku traži vrijeme prije i poslije porođaja ukupno nekih četvrt godine suzdržavanje! Vjeruje li djevojka ozbiljno da će joj njezin dečko i onda još biti vjeran ako već sada tvrdi da ne može živjeti bez onoga „posljednjeg“? Vedra djevojka koja se drži svojih načela uvijek imponira – ako to muškarac i ne priznaje!
Za svaku je mladu djevojku teško kada proklijalu ljubav mladić brutalno razori, jer djevojka ne želi oskvrnuti tu ljubav prijevremenim predavanjem. Ali iza tekve žrtve čeka obično nešto bolje – zrelija ljubav puna smisla i usrećujuća samostalna djelatnost.
Većina djevojaka koje se predaju muškarcima nadaju se da će njihova ljubavna veza dovesti do braka. Varava nada! One ne mogu ni tada zadržati svoga prijatelja ako mu se „sasvim“ predaju. Muškarac pritom misli hladnije i racionalnije; samo izričito obećanje braka znači za njega zaruke i samo zakonita ženidba definitivnu vezu. Tako biva prevarena djevojka, a da muškarac ne izlazi kao varalica. „Nisam ti ništa obećao, što još hoćeš od mene?“ – tako završavamnoga na početku tako intimna ljubavna veza.
„Samo ljubav ispunja ženu!“
Nije za ženu sreća baiti samo suprugom i majkom. Materinstvo je samo jedan oblik njezinih najdubljih životnih želja: ona bi željela biti potrebna ljudima u osobnom kontaktu i zbog toga biti ovdje za njih. „oni“ me trebaju“- ta riječ daje ženi uvijek iznova zadovoljstvo, čak i u starosti, kad kao pratetka čuva svoje pranećake i pranećakinje. „Oni me trebaju“ – u toj misli mnoge osamljene žene nalaze uporište i radost, a mnoge otkrivaju – napose u socijelnim zvanjima – mogućnost za duhovno materinstvo. One se brinu za druge kao majka – često u onim životnim situacijama u kojima zataji tjelesna majka, i takva ih djelatnost čuva od „života usidjelice“. Zrela će žena naći svoje posljednje zadovoljenje u tome da se angažira za druge. Majka gleda svoju djecu kako odlaze iz kuće dok samosvojna žena gleda svoje štićenike kako dolaze i odlaze.
„Samo nepokretne i zaostale žene ne žele znati za muškarce“
Treba više „petlje“ da se jasno kaže „NE“ nasuprot modernim nazorima nego „DA“ da bi se s vukovima zavijalo. Ispravna je želja djevojke da bude vrijedna ljubavi i to odgovara njezinoj prirodi. Stoga ona treba da bude čisto, čedno i ukusno odjevena i da vodi računa o brižnom njegovanju tijela. Muškarce neka susreće prirodno i svježe i svom temperementu neka daje iskren izraz. Sve iskrivljeno je lažno. Bistrinu i otvorenost u očima, uspravnost u držanju tijela – to traže mladi muškarci. Tko se zaista savladava, smije se onima koji drži da bi se morali isticati jeftinim uspjesima kod drugog spola. Ali slabići koji se ne mogu svladati rade kao lisica koja je rekla da je grožđe kiselo kad joj je visjelo previsoko – obezvređuju ideal drugih jer za njih stoji previsoko!
sluga Jahvin
Neuromancer
berlin
Sfinga
