Križ života - Blog - Lux in crucis

Postavi kao početnu stranicu - Dodaj u favorites

PORTAL

KRIŽ ŽIVOTA

Lux in crucis

BLOG²

Propovijedi

Propovijedi

Članaka u rubrici: 2

Str. 1 od 1

Vjeruješ li doista?

Sveti Pavao nas opominje: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi! Kako ga raspirujemo? I dok nekim ljudima vjera slabi jer im u životu ide jako dobro, pa im Boga više ne treba, jer svega imaju. A drugima vjera slabi zato jer im u životu slabo ide: stigla ih bolest, nesreća, pratio ih neuspjeh... Bog ih nije uvijek uslišao... «Ako postoji Bog, zašto mi je oduzeo moje dijete?» - govorila je u očaju jedna majka na ukopu svoga sina, ali ta tragedija ju je kasnije potaknula na razmišljanje o vlastitom životu i ona se obratila te je postala vjernica koja je svoju vjeru živjela čvrsto, ustrajno i iskreno do kraja života. Vjera je naš kompas kojim sigurno putujemo s Bogom svaki dan, svjesni snage koja struji iz te povezanosti.

Jedan je pisac zapisao: "Kršćanin ne prihvaća svoju vjeru jer je ugodna nego jer je istinita!» Mnogi vjeruju da Bog postoji, ali to uvijek ne uključuje vjeru da je Bog u stanju ispuniti život, dati mu smisao, pa i onda kada sve govori u prilog besmisla. Vjerovati da mi je Bog bliz iako ga ne vidim, da je prisutan iako ga ne osjećam, da mi pomaže iako to jasno ne mogu iskusiti - nije jednostavno. Vjernik je onaj koji u svakom trenutku živi odnos s Bogom, Njemu se povjerava, njegovoj riječi, njegovoj volji.

Vjera nije samo traženje već i sigurnost! Vjerovati znači otvoriti se Bogu i prihvatiti njegovu prisutnost, u sebi, u svakom čovjeku, u vlastitoj povijesti, u uspjesima i neuspjesima, ushitima i dramatičnim trenucima. Čovjek tijekom svojeg života može Boga ne prihvatiti, ali ga ne može spriječiti da postoji, da djeluje, da mu je bliz. Bog je čovjeku blizu kada je u kući, na radnom mjestu, u školi, u krugu obitelji. On je uvijek prisutan i nikada ne napušta onoga tko ga iskreno traži. Vjerovati ne znači izravno vidjeti kako Bog svime ravna i upravlja, kako nas čuva od doticaja patnje, već biti siguran da se u Božjim rukama sve okreće na dobro. To je posebno važno danas, kada neprestane pesimistične prognoze potkopaju čovjekovo pouzdanje. Vjerovati znači biti siguran da je cijeli svijet u Božjoj ruci. Čovjek nije velik po onome što posjeduje, nije snažan po onome što čini, po tome s kolikim informacijama raspolaže. Istinski je velik jedino kada ustima ispovijeda i srcem vjeruje da ga Bog može učiniti božanskim, besmrtnim.

Svjesni smo da zbog naše ljudske naravi, ne možemo u svakom trenutku imati savršenu, nepokolebljivu vjeru. Svatko od nas može se prepoznati u onome uskliku: «Gospodine, umnoži nam vjeru!». I ne smije nas naša puno puta slaba vjera pokolebati da Boga neprestano tražimo iskrena srca, da mu u svim trenucima našega života, naše svakidašnjice darujemo svoje potpuno povjerenje. A vjera je, kao i molitva, samo put do Boga, način da mu se predamo i izručimo kako bi on učinio - ne nužno ono što smo mi zamislili i što tražimo od njega, nego ono što je najbolje za nas. Na taj način dajemo Bogu prostora u svome životu i dopuštamo mu da sve okrene u našu korist. On to ipak bolje zna od nas! Jer ono što nam Bog daje kad sve prepustimo u njegove ruke uvijek nadilazi sva naša očekivanja:

Kaže jedna priča da je zemlja te godine bila suha i ispucala, jer dugo nije bilo kiše. Uvelo žuto lišće jedva se držalo na granama. U poljima je sve izgorjelo. Ljudi su napeto iščekivali, moleći i pogledavajući prema užarenom nebu. Mjesecima nije pala ni kap kiše, a posljednji tjedni bijahu nesnosno vrući. Župnik u selu organizirao je misu i klanjanje za kišu. I dok su se neki nevjerno podsmjehivali govoreći kako je to glupost, ipak se noštvo ljudi odazvalo na molitvu. Svi su bili puni strepnje i nade. Mnogi su u rukama imali nabožne predmete: križeve, krunice, molitvenike. Ipak, župnikove oči nisu se odvajale od jedne djevojčice koja je stajala u prvome redu – naime, ona je u svojim rukama držala ono što nitko nije ponio sa sobom – jedan crveni kišobran.

Moliti znači tražiti kišu, ali iskreno vjerovati znači donijeti sa sobom kišobran. Nažalost, mi smo često spremni moliti, postiti, prikazivati devetnice i žrtve na neku nakanu, ali sve to činimo zaboravljajući ono najbitnije – VJEROVATI! A vjerovati znači uzeti Boga za Njegovu riječ, raditi ono što Bog kaže i radosno, bez oklijevanja, primiti u punoj sigurnosti blagoslove koje Bog ima spremljene za nas. Vjerovati znači donijeti odluku. Vjerovati znači zauzeti stav. Vjerovati znači ući u trku života i akciju. Dvije tisuće godina ova ponuda: "Vjeruj u Gospodina Isusa pa ćeš se spasiti", ponuđena je čovječanstvu. S Bogom je sve moguće učiniti. Za Njega nema beznadnih slučajeva niti promašenih ljudskih života. Ali vjera traži odlučnost, a ne kolebljivost i sumnjičavost. Stoga danas, više nego inače, s još većim žarom i iskrenom željom zavapimo Bogu, poput apostola iz današnjeg evanđelja: «Gospodine, umnoži nam vjeru!»

22.5.2009. u 23:03

Objavio: Lux in crucis

Komentari članka:

2.7.2009. u 17:08 - plodoviklečanja - "ako ne postanete poput djece..." djeca vjeruju onome što je rečeno a naš nas Otac nikad ne vara.. blagoslov vama :)
16.7.2009. u 15:04 - h2oli - Prekrasna propovijed..:) nekako mi poznata.. pa jesam li baš tu čula?..:) Vjera nam je darovana; vjerovati znači živjeti u skladu s Bogom i svim nam darovanim; barem nastojati.. Vjeru svakako treba njegovati, rasti u njoj, za nju moliti..dijeliti.. jer često, pa i prečesto smo u padovima i utjecajima okolnosti kojima na žalost podliježemo..I zato da- "Gospodine, umnoži nam vjeru!" Raspirivati taj žar, prvenstveno u svom srcu, pa tako onda dobiveno dijeliti..No, nije baš uvijek lako, ni jednostavno, ali tu je ustrajnost veliki prijatelj..pa kad je i gotovo nemoguće, nadati se protiv svake nade..Vjerovati, nadati se, dijeliti..-mislim da iz toga proizlazi ono najvrijednije i najveće - Ljubav.. Kad smo time "naoružani" tada zaista možemo kucajući, nadati da će nam vrata biti otvorena.. Tada zaista možemo i moramo ponijeti kišobran, kada molimo za kišu.. Lijep pozdrav.. Bvb :))

"Ne budite zabrinuti za život svoj"

Nema razumna čovjeka kojega ne more brige. Brinemo se za mnogo toga: za zdravlje, za radno mjesto, za kuću ili stan, za svoju budućnost, za svoju djecu, kako ih izvesti na pravi put, kako ih sačuvati od zlih utjecaja, kako zaraditi ono što nam je potrebno za život, kako preživjeti kad ostanemo bez zaposlenja. Ponekada su nam te brige tolike da ne možemo spavati, da ne nalazimo mira. Nerijetko čovjeka obuzima osjećaj nemoći i očaja jer ne vidi izlaza. Živimo u svijetu u kojem se sve želi unaprijed isplanirati, izračunati, osigurati. A život je često nepredvidiv, donese nešto posve neočekivano, što nikakvim računima ni planovima nismo mogli predvidjeti.

Životni okvir ovoga svijeta tako se često svede na nesigurnosti, svakodnevne napetosti i uzrujanosti. Ovom stanju jedne opće živčanosti kao da ne pomažu niti trenutna rješenja kljukanja tabletama za smirenje, koje prema istraživanjima ljudi današnjice gutaju u enormnim količinama. Je li uopće moguće u takvim prevladavajućim tenzijama govoriti i živjeti u nekom drugom svijetu od ovoga koji nam je dan i zadan? Je li uopće moguće biti slobodan i neobilježen crnim vijestima koje se iz dana u dan samo povećavaju i množe? Je li uopće moguće ne biti napet, živčan ili pak neuravnotežen?

Ako odgovore budemo tražili samo u okvirima ovoga svijeta, čini mi se da nećemo daleko stići. Ako budemo očekivali da će stvari samo po čovjeku krenuti nabolje, onda smo doista naivci. Na jednu veliku istinu na koju kao da smo zaboravili podsjećaju nas riječi psalma: «samo je u Bogu mir dušo moja, samo je u njemu spasenje»! Možda smo doista postali slijepi, možda doista ne uočavamo da unutar toga svijeta Bog čini nešto novo, da nešto novo nastaje. Možda zaista ništa ne opažamo, jer je naš pogled usmjeren prema dolje. Možda to i ne primijećujemo jer poput kokoši neprestano čeprkamo po zemlji, sretni kada nađemo tek nekoliko zrnja.

«Ne budite dakle zabrinuti za sutra.» - kaže Isus. U nama puno puta manjka životne radosti, optimizma, života. Razmišljamo o onome jučer – to nas opterećuje, brinemo se za ono što će biti sutra i to nas još više opterećuje. Zaboravaljamo na ovo danas koje je tu i koje sada živimo. Zaboravljamo živjeti tu i sada, živjeti i uživati. Život se ne može unaprijed izračunati, njega valja s povjerenjem prihvaćati i živjeti. Jučer je iza nas – što je bilo, bilo je. Ionako više ništa ne možemo promijeniti. Što će biti sutra, samo Bog zna. Zato nam je dano ovo danas, da živimo. A kršćanin živi svoj život u povjerenju u Boga i u ljude.

Dok sam se spremao za ovu propovijed, pitao sam se što ovaj tekst može poručiti meni, što može poručiti nama. Zanimljivo je da nijedna propovijed o evanđelju ne završava crno i pesimistično. Propovijed je jedno od sredstava naviještanja Radosne vijesti. Radosna vijest jednostavno ne može po logici stvari biti tužna i umorna vijest. Ne može biti vijest koja dodatno u svijet unosi mučninu i živčanost. Pa ipak, spremni smo čuti propovijed, spremni smo pročitati tekst Svetoga pisma i nastaviti po starom. I opet se ništa ne događa u našem životu na bolje, i opet je sve po starom.

Ne osjećamo li se pomalo svi mi umorni od neprestane užurbanosti u svom životu, od briga i tjeskoba koje nas neprestano sustižu. Ne osjećamo li se puno puta kao da nam je svega dosta. Jer ne možemo više izdržati pritisak na poslu, u školi, na fakultetu, u obitelji. Svi se želimo odmoriti. Želimo izići iz svojih svakodnevnih poslova, obveza i tereta. Možda to i činimo ali se vraćamo još umorniji i opterećeniji.

U svemu tome moramo biti svjesni jedne činjenice: Tijelo se ne može odmoriti ako je duša opterećena, ako je savjest uprljana i pogažena grijehom, ako živimo posvađani s bližnjima, ako nosimo u sebi terete nepraštanja i mržnje, ako živimo s nepomireni sami sa sobom, s Bogom i drugima.
«Samo je u Bogu mir dušo moja, samo je u njemu nada moja i spasenje», pjeva psalmist. Najljepši odmor je u Bogu, jer je u konacnici Bog sam odmor duše i tijela.

Isus Krist se rodio prije više od 2000 godina, a za mnoge kao da se nije ništa dogodilo. I sve dok budemo tražili svoju snagu, svoj mir i svoju radost na nekim drugim mjestima, nećemo biti do kraja sretni. Upravo poruka radosne vijesti koju nam je Krist donio glasi: Ako ti je duša istinski žedna, znaš gdje je izvor: Isus je izvor vode žive koja teče u vječni život. Ako ti je srce istinski gladno, znaj: Isus je kruh života. Ako tapkaš u mraku tražeći svjetlo, tražeći svjetlo protiv besciljnosti, znaj: Isus je svjetlo svijeta. Ako ne znaš gdje je utjeha: Isus je tvoja utjeha. Ako ne znaš što je istina: Isus je Istina; zato se rodio da posvjedoči za istinu. Ako se izgubljen pitaš gdje je tvoj pravi put: Isus je Put. Ako tražiš konačni cilj svoga života na nekim sporednim i slijepim cestama, budi svjestan: Isus je tvoj cilj kojemu ideš. Onima, koji se izgube u noći, osvjetljava put. Neodlučne bodri. One koji se boje, ohrabruje.

I kad nas vidi ovdje pred sobom ovakve kakvi jesmo, sa svim našim slabostima, brigama i teretima i kad nas susretne zabrinute, uplakane i potištene kao da i danas progovara: Oče, nisam se uzalud popeo na križ. To je ta Božja ljubav, to je ta Božja briga za svakoga od nas. To je taj nevjerojatni naš Bog za kojega ništa nije previše, ništa bespovratno izgubljeno, ništa neizlječivo, ništa nepopravljivo... Bog koji nas čuva kao zjenicu svog oka. Poput mudraca koji u sje¬menci vidi plod, u ličinki leptira, u grešniku sveca.

22.5.2009. u 23:02

Objavio: Lux in crucis

Komentari članka:

5.8.2009. u 0:52 - h2oli - ..u okvirima ovoga svijeta, možemo se samo vrtjeti oko sebe hvatajući vlastitu sjenu.. "Samo je u Bogu mir, dušo moja" ... Naš nevjerojatni Bog..koji za nas, takve, slabe, male neznatne, uza svu veličinu znanja i ljudske premoći, gaji nadu, protiv svake nade..na tako nas nevjerojatan način čuva, kad se to najmanje čini..i upravo tako - u sjemenci vidi plod, u ličinki leptira, u grešniku sveca.. Barem pokušajmo i mi tako gledati jedni druge-opraštati i biti strpljiv.. "Samo je u Bogu mir, dušo moja"..

Članaka u rubrici: 2

Str. 1 od 1