Već je nekoliko tjedana na mome stolu. A koliko ih je na istom mjestu bilo kroz niz godina, u kojima pratim djevojački svijet, njegove pojave i njegove težnje.
Bilo ih je velikih i malih, skupocjenih i jeftinih, praznih i ispisanih.
Bilo ih je, u kojima sam vrlo lako napisala nekoliko misli, a bilo ih je pred kojima sam dugo vremena razmišljala, što da upišem u njih, da više djeluju i da se jače utisnu u mladu dušu.
Tvoj je spomenar, draga mlada prijateljice, sasvim nov, od finoga bijelog papira, s lijepim kožnatim uvezom. Tek je nekoliko zapisaka u njemu. I pred njim, pred Tvojim spomenarom, stojim već nekoliko tjedana i razmišljam, što da Ti upišem u nj.
Donijela si ga k meni tako radosna. Smijeh je sjao iz Tvojih očiju i zvonio u Tvome glasu. Bi li Ti napisala nešto, o radosti, o pravoj životnoj radosti? Ili o tvojoj životnoj stazi, koju si mi s tolikim povjerenjem otkrila? O Tvojim planovima, koji su tako veliki i sjajni? Ili nekoliko lijepih, pomalo sentimentalnih stihova, kakvi se obično pišu u spomenare?
U dvoumici stala sam listati Tvoj spomenar. Evo, upravo je onako, kako sam očekivala! Neka mala, sitna djevojačka ruka napisala je:
«Kada lasta k jugu kreće,
Tad ne cvate više cvijeće,
Tad me pita srca jad,
Hoćel'mo se vidjet kad.
Za dugo sjećanje od Štefice.»
A na drugoj stranici neka mala Tvoja prijateljica zabilježila je ovo:
«Život je san,
Što ga čovjek sniva,
A duša je vječna,
Trpi i uživa.
Za sjet od Marije.»
Poznati stihovi, toliko puta ubilježeni u djevojačkim spomenarima. Idemo dalje! Možda ćemo ipak naći nešto originalno. Jedna prilično nesigurna ruka napisala je:
«Kada stupiš u hram sveti,
Gdje na križu Krist raspeti,
Uz crkvene hladne stijene
Molitvom se sjeti mene.
Za uspomenu od Blanke.»
Kako je tek to poznato! Mislim da bez tih stihova i nema djevojačkih spomenara. I ja sam ih nekad bilježila. A bilo je to davno, onda, kad sam polazila III. razred osnovne škole. Da li znaš, koliko je godina od tada prošlo, draga mlada prijateljice? Ravno tri decenija i još nešto više. Dakle, vidiš kako su zapisci tvojih prijateljica obični i stari.
Listala sam žurno dalje, da nešto osobita ipak nađem. Ali svuda poznati starinski stihovi, malo naivni i sentimentalni. Mnogi su u sebi i sasvim kršćanski, ali obučeni u djetinjasto i bezazleno ruho.
Što da Ti ipak ubilježim u spomenar, draga mlada prijateljice? Gdje da nađem nešto, što će biti u skladu s nježnim i sentimentalnim stihovima Tvojih prijateljica, sa crtežima olovkom i perom, s originalnim risarijama u bojama i sa spretno priljepljenim sličicama i pejsažima?
Što da Ti napišem, da bude u stilu Tvoga spomenara, a opet novo i originalno. Jer znaš, da iako sam već pomalo stara, ne volim stare i preobične motive.
Evo, odlučila sam. Ubilježit ću u Tvoj spomenar samo ovo: «Budi uvijek i svagdje prava katolikinja, prava kršćanka».
Okreni k meni lice, draga mlada prijateljice, da vidim, kako Ti se sviđa moj doprinos Tvome spomenaru.
Ne sviđa Ti se, je li? Pomalo si i razočarana! Očekivala si nešto neobično i originalno, a evo rečenice, koja po sadržaju nije ništa novo. Svojom, nekom, upravo krutom, ozbiljnošću, ta bilješka nekako neugodna strši između ostalih. Kvari harmoniju cjeline, koja je unatoč mojih zadirkivanja topla i slatka.
Polako, polako, draga mlada prijateljice! Priznajem, da moja bilješka nešto malo strši između ostalih. I da nema u sebi poezije i topline. Čak i ništa originalno.
Ali Ti si ipak tu bilješku prebrzo pročitala. Sasvim nepažljivo i letimično. Bez sabranosti i bez analiziranja. I zato je Tvoj sud slab. Tvoje lice mrzovoljasto. Tvoje očekivanje nekud prevareno.
Polako, polako! Pročit ćemo tu bilješku zajedno nekoliko puta. Pažljivo, sabrano i ozbiljno! I razmislit ćemo što ona u sebi znači. Analizirat ćemo je do dna. Ne će to biti gramatička analiza, od koje ti se glava puši i radi koje si možda ponekad pobjegla od školskog sata. Ni kemijska analiza, za koju, kao i mnoge druge djevojčice, nemaš previše smisla. Ne, to će biti analiza Tvoje katoličke savjesti, Tvoga katoličkog nastupa i djelovanja.
Ne boj se! Ne će ta analiza biti strogo naučna, po nekim ukočenim kalupima i sistemima, već onako prigodna kako koji dan, kako koji događaj, kako koji Tvoj životni zadatak donosi.
To će biti sadržaj naših pisama. Naš razgovor preko bijelog papira. Uvjerena sam, da ćeš na kraju naših pisama načiniti, satkati, formirati skladnu cjelinu. Da ćeš znati uhvatiti srž i bit moje želje, da budeš prava katolička, kršćanska djevojka. I da se ne ćeš više mrštiti na moju bilješku u Tvoj spomenar. I da više ne ćeš prigovarati.
Tvojoj staroj prijateljici
M.
(M.: Pisma mladoj prijateljici. Tvoj spomenar, u “Dobri pastir“ 5 (1945), str. 6.)
Ove je jeseni čitav svijet u glasanju. Pogotovo čitava Europa glasa se za općine, za okruge, za rajone, za departmane, za narodne skupštine. Glasuje veliko i malo, staro i mlado, žene i muževi.
U to glasanje i oko toga glasanja utrošeni su vagoni papira na izborne novine, vijesti i plakate; učinjene su milijunske duljine ljudskih koraka; utrošene neizbrojive energije ljudskih grla.
Pa ajde, da i mi priredimo jedno glasanje. Malo, ali vrlo značajno. Bez papira, bez koraka, bez trošenja grlenih snaga.
Najprije ćemo samo nas dvije, draga mlada prijateljice, sudjelovati u tome glasanju. A ako nam se i drugi priključe, napose naše djevojke, Tvoje prijateljice, još bolje. Ali kažem, to će biti glasanje bez buke, bez ceduljica i bez gumenih kuglica.
Malo neobično, ali sve, što je neobično, privlači.
Ti si za to, je li? Samo još treba ustanoviti predmet glasanja, pa da se onda odlučno postaviš za ili protiv.
Samo malo se strpi, draga mlada prijateljice! Najprije da razjasnimo jednu stvar!
Ti vjeruješ! Vjeruješ u dobroga Oca na nebu, za koga si prvi puta čula od svoje majke, koga si nekad svojim nevinim očima tražila iznad plavih visina i kome si se molila svako jutro i svako veče.
Vjeruješ u Isusa Krista, Sina Božjega, s kojim Te je također upoznala tvoja majka. Njegov si patnički lik vrlo rano prepoznala na križevima i slikama, i ime Isus bilo je ono ime, koje si izgovarala među prvim tvojim riječima.
Vjeruješ u Duha Svetoga, o kome si čula više, kad si već malo poodrasla, i koji je na poseban način jednih Duhova ušao u Tvoju dušu.
Vjeruješ u Crkvu, u općinstvo svetih! Vjeruješ u oproštenje grijeha i uskrsnuće tijela! Vjeruješ u vječni život!
Kako si rasla, tako se i Tvoja vjera širila i učvršćivala. Najprije je iza nje stajao majčin auktoritet. Majka je tako rekla. Majka Te je pojedine vjerske istine naučila. A majka sve zna.
Kasnije je iza Tvoje vjere stajao auktoritet Tvoga vjeroučitelja ili dobre učiteljice. A još kasnije, Ti si sama zaronila u istine vjere, u tajne vjere. Iako su Ti veliki auktoriteti o vjerskim istinama govorili. Ti si ipak htjela u njih prodrijeti energijama svoje duše i svoga razuma.
I tad si poput dječačića koji otvara uru, da vidi njezin mehanizam, sve njezine kotačiće i svu njezinu pokretnu moć, razglabala, analizirala, razčlanjivala pojedine vjerske istine, da uhvatiš njihovu bit, njihov smisao, da otkriješ njihov potpuni sadržaj.
Tvoja je vjera poprimila drugačiji oblik od one u ranom djetinjstvu. Istina, ona je uvijek i u svakom razdoblju u prvom redu Božji dar, ali u dječjoj dobi ona je počivala na vjerovanju ljudskim auktoritetima, koji su je u Tvojoj duši njegovali, a sad počiva na mirnom, trijeznom i ozbiljnom rasuđivanju Tvoga razuma.
Ti poznaješ svoju vjeru, Ti razumiješ njezine istine, Ti je razumski prihvaćaš. Ti si sama zaronila u njezine dubine. Ti si sama oktrila čudo njezinih ljepota i njezinih veličanstvenih snaga.
I Ti si sretna. Nosiš svoju vjeru kao najdragocjeniji Božji dar, kao najdublju spoznaju svoga razuma i kao najpreču potrebu svoje duše. Taj Božji dar, tu spoznaju svoga razuma pratiš slobodnim činovima svoje volje, jer znaš, da vjera bez dobrih djela nije dostatna. Pratiš je i osjećajima svoga srca, koji uvijek svojom toplinom prate ono, što je razum upoznao kao istinu, a volja za tim posegnula kao za dobrom.
I Ti uživaš u tom nutarnjem skladu! I s uživanjem promatraš tu najrealniju formulu vjere u sebi: Božji dar – čin razuma – prihvaćanje volje – pratnja čuvstava. Kako je to divan red! Kako je taj poredak logičan u sebi!
Eto, spretnom analizom došli smo do uvjerenja, da je vjera stvar razuma. Ali da budemo još sigurniji, upitat ćemo za sud najvećega kršćanskog mislioca sv. Toma Akvinskoga. Znaš li, što on kaže? Slušaj!
«Vjera je čin razuma, što pristaje uz Božansku istinu na zahtjev volje, koju Bog svojom milošću potiče!»
Eto, vjera je čin razuma. I prije smo to ustvrdili. A sad nam to tvrdi i definicija velikog Akvinca.
Ali gle! Svi ne misle tako. Ima ih, koji stalno tvrde, da je vjera stvar osjećaja. I ništa više. Napose se to danas vrlo često čuje.
Šta Ti na to kažeš? Vjera je stvar osjećaja! Vjerski osjećaj! Tako valjda nešto kao optrilike, osjećaj gladi, osjećaj studeni ili osjećaj dosade. Ili možda ipak kao osjećaj pravde, osjećaj ljepote ili osjećaj ljubavi.
Što kažeš na to?
Zar je vjera nešto tako nestalno i prevrtljivo kao često puta naš osjećajni svijet?
Nešto tako usko, a mnogo puta ograničeno i neobjektivno kao mnoga naša čuvstva?
Ti iz psihologije dobro znaš da su čuvstva onda velika, ako se vežu uz velike stvari. Uz veliku istinu ili veliko dobro. I da onda nešto znače, kad ih rukovodi razum.
Šta je onda vjera? Čin razuma ili obično čuvstvo?
Sad smo došli do onoga, o čemu ćemo glasati.
Za razum ili za čuvstvo!
Za izhod vlastitog razmišljanja ili protiv njega!
Za Tomu ili protiv Tome!
Ti ćeš glasati prva, jer mlađi imaju danas prednost. Dakle!...
Ti si za prvo. I obje ruke dižeš u zrak, da tvrdnja bude jača. I ja. Vidiš, tu smo se srele. Starija i mlada ženska generacija.
Jest, vjera je čin razuma. Ona je naš svjetovni nazor. Ona uređuje naš odnos prema Bogu. Ona određuje naš stav prema ljudima. A sve to nije isključivo stvar čuvstva, već razuma i volje. Čuvstva su tu samo pratioci, nešto sekundarno, a ne glavno.
Tako! Naše je glasanje gotovo. Povedi na nj i ostale djevojke, jer tu stvar treba razbistriti. Prava i potpuna katolička djevojka ne može i ne smije biti u toj stvari neorijentirana.
Ja već vidim, kako će to glasanje ispasti. Nije teško pogoditi! Ta omladina je uvijek uz istinu.
Očekujući rezultat toga važnoga glasanja, pozdravlja Te Tvoja stara prijateljica
M.
(M.: Pisma mladoj prijateljici. Jedno važno glasanje, u “Dobri pastir“ 6 (1945), str. 4.)
Draga mlada prijateljice! Ovaj puta ću Ti najprije ispričati jeda moj doživljaj. Prolazim Ti ja neki dan kraj Merkurovog sanatorija, kad me netko iznenada zaustavi. Jedna moja davna znanica. Primila me ispod ruke i povela u svoj dom, malo iza škole na Lašćini.
Moram Te upozoriti, da je njezina kuća sasvim liberalna. Nitko se u toj kući ne moli. Ni moja znanica, ni njezin muž, ni njihov sin. Nigdje u kući kršćanskoga znaka. Otac te obitelji potječe iz one struje naših naprednjaka, koja je govorila samo o zemlji i živjela samo za zemlju. On je nekad i pisao, bio čak priznati satirik, ali, dakako, i u pisanju liberalac.
Nismo se već dugo vidjeli i razgovor je tekao vrlo srdačno. Razvezli se mi o skupoći, o stanovima, o raznim prosvjetnim problemima, o književnim prilikama, naravno i o starim dobrim vremenima i konačno o nejasnoj budućnosti naše majčice Evrope.
Stari liberalčina nije popustio u svojim dugogodišnjim gledanjima. Ali jedno je ipak bilo u njegovom držanju vrlo karakteristično.
Upitao on mene, da li sam čitala knjigu Iljina -Segala: Kako je čovjek postao divom. Kad sam zanijekala, reče mi vrlo ozbiljno:
- Čemu ta knjiga? Kroz sve njezine stranice pisac se muči i muči, kako bi dokazao, da je čovjek postao od majmuna. Zašto mu je to trebalo? Šta je time postigao? Šta je dobra donijela ta majmunska teorija čovjeku pojedincu, narodima i čovječanstvu? Kakve je korisne promjene proizvela na kulturnom, socijalnom ili političkom području. Vi ste katolici pametniji. Vaša teorija o postanku čovjeka i njegovoj svrsi bar čovjeka diže, a ova ga ponizuje, guši u njemu svaki polet, ruši u njemu sve veliko.
Tako moj stari liberalac. I to liberalac, koji ne vjeruje u vječnost i koji želi da se što prije raspane u milijune atoma.
Iza te posjete, nabavila sam odmah Iljinovu knjigu. Doista! Samo majmuniziranje!
Da samo znaš, draga mlada prijateljice, što u toj knjizi svega ima! Tu Ti se govori o nekom starom majmunu, koji je praotac i čovjeka i čimpanze i gorile. Zgodno društvo! Zgodni rođaci! Ali da znaš, da mi i čimpanze imamo i zajedničku baku. Ti bi sigurno htjela znati, kako je bila udešena ta stara gospođa. E, to se Iljin nije izjasnio, odnosno ta se stara gospođa nije nikada fotografirala, i tako od nje nije ništa ostalo osim nekoliko kosti glave i iskešeno majmunsko zubalo.
Dalje Ti se u toj knjizi prikazuje, kako je čovjek prvi puta silazio s drveta, kako je učio hodati na stražnjim nogama, kako je naučio upotrebljavati ruke. Moj drug u pisanju Miličić u posljednjem broju «Dobrog Pastira» načrčkao je nešto o nekom duševnom treniranju i o poteškoćama duhovne teške atletike. Ali što je to prema onim naporima, koje je upotrijebio «naš šumski predak», «polučovjek» ili «majmunčovjek» (tako Iljin pračovjeka naziva), da se uspravi, da pravilno hoda i da mu ruke služe na dašanji način.
A onda pisac priznaje, da se ljudi ne spominju uvijek rado svoje siromašne braće majmuna i da smatraju klevetom i uvredom, kad se nekome kaže, da je potekao od majmuna. U Americi su čak podnosili i tužbe radi takvih uvreda. To Ti je tako nekako otprilike, kao kad su se kod nas ljudi tužili radi riječi «jeftičevac». Jer ta riječ i nije značila više čovjeka već nešto ogavno, nečovječno, životinjsko.
Što Ti kažeš na to, draga mlada prijateljice? Zabavlja Te ta stvar, je li? Ali ona je ipak ozbiljna i preozbiljna.
Jer Iljin-Segalova knjiga ima naučnu podlogu u nacui Charlesa Darwina. Ona je u ovom stoljeću doduše, temeljito pokopana, znanost ju je pokopala, biolozi su je pokopali, ali eto, opet se izvlači iz ropotarnice. Ono, što je već sasvim istrunulo i puno plijesni, donosi nam se kao novo, kao neko objavljenje.
Mi se ne ćemo ovdje upuštati u naučno pobijanje darvinizma. Ako želiš o tome nešto više znati, čitaj Blažićevu knjigu: Evolucija i postanak čovjeka. A mi bi se obazreli samo na onu tvrdnju moga liberalnog znanca: Što je majmunska teorija dobra donijela čovjeku pojedincu, narodima, čovječanstvu?
Doista! Što je dobra donijela? Što je donijela čovjeku pojedincu osim degradacije njegovoga bića? Što je donijela narodima osim psihoze stada i čopora? Što je donijela čovječanstvu nego metež i kaos? Poslužila je u času svoga rođenja jedino materijalizmu, koji se upravo borio za prevlast u filozofiji.
- Vi ste katolici pametniji. Vaša teorija o postanku čovjeka i njegovoj svrsi diže, uznosi. –
Da, naša katolička nauka o čovjeku i njegovom podrijetlu duboka je i značajna. Poznaš li je dobro, draga mlada prijateljice? Ponovit ćemo njezine velike zasade. U ova je vremena to i te kako potrebno.
Mi smo izabrani, božanski rod. Mi smo djeca Oca nebeskoga. Sestre i braća Krista Gospodina. Miljenici Duha Svetoga.
Naše se podrijetlo ne gubi u gustim i tamnim prašumama prošlosti, u divljačkim likovima majmuna-čovjeka. Mi smo od vijeka bili u božanskom Umu, u Božjoj Zamisli kao razumna i slobodna bića. A u vremenu je iz Božjega Krila nikla naša životna iskra. Iz vječnoga Duha potekao je naš besmrtni duh.
Ne, nismo mi potomci golišavih četveronožaca iz predpovijesnih gorskih klanaca i gudura, već slobodna djeca Božja, otkupljeni i posinjeni najsvetijom Krvlju, Kristovom Krvlju.
I nije nas odgajala zagušljiva vika naše «četveronožne subraće», već smo satkani i formirani savršenim dlijetom Onoga, čiji je glas tih i skladan, jer je to glas Duha i Učitelja.
Mi smo kćeri i sinovi Najvišega.
Mi smo u krvnom i duhovnom srodstvu s vječnim Logosom, Sinom Božjim.
Mi smo oplemenjeni i posvećeni darovima Duha Svetoga.
Mi smo dah Božanstva.
Mi smo Njegova slika.
Mi smo Njegova vjerna, iako nesavršena kopija.
Jedan je govornik, kadgod se nalazio pred seljacima svoga kraja, počimao svoj govor ovako: Svi ste vi kraljevskog podrijetla. Nema nijednog među vama, koji nema među svojim pređima kojega kneza ili kralja.
Zašto je to govorio? Da svoje slušače digne, da ulije u njih ponos i snagu.
A mi? Mi smo još plemenitijeg podrijetla. Ni kneževskog, ni kraljevskog, već božanskog podrijetla! Da, božanskog!
Draga mlada prijateljice! To je tako velika stvar, da je bolje da ne raspravljamo o njoj više. Ušutimo u poniznosti i svetom strahu pred njom. Spustimo se zahvalno na koljena i poljubimo onu svetu Ruku, koja nas je stvorila i po kojoj smo postali Božji posinci, Božji rod.
Tvoja stara prijateljica
M.
(M.: Pisma mladoj prijateljici. Naše podrijetlo, u “Dobri pastir“ 7 (1945), str. 4.)
Promatrala sam Te neopazice neki dan, draga mlada prijateljice. Stajala si na uglu jedne široke zagrebačke ulice i veselo domahivala prijateljici s druge strane. A tad si potrčala prema njoj, ne gledajući na tolika vozila i tolike prolaznike te bučne zagrebačke ulice.
Čvrsto ste si stisnule ruke, a dvije mlade glave našle su se u prijateljskom zagrljaju. Toliko si se radovala tome susretu, da nisi ni vidjela, kako Ti je ručna torbica kliznula iz ruku, a šešir se na Tvojim kestenjastim uvojcima sasvim nakrivio.
Da Ti je u taj čas netko postavio dilemu: Ljubav ili mržnja, Ti bi se u čudu okrenula i dobacila: Čovječe, jesi li ti lud? Zar ni ne znaš, da je ljubav istina, a mržnja laž? Zar ne osjećaš, da je ljubav svjetlo, a mržnja mrak? Zar ne vidiš, da je ljubav poziv i sadržaj moga bića? Ja sam za ljubav i samo za ljubav!
Takva bi bila spontana izjava Tvoje mladosti i Tvoje djevojačke duše. A vjerujem, da bi tako odgovorila i nakon duge analize i razmišljanja.
Jest, ljubav je ukorijenjena u čovječjem biću: Ona je snaga čovječje duše. Najjači pogon našega srca. Najčešći motiv naših voljnih čina. Najsnažniji pokretač našega čitavog životnog bila.
Sve što je u svijetu veliko, značajno, poćrtvovno, herojsko počiva na ljubavi. Ima svoj korijen u ljubavi. Svoj praizvor u ljubavi.
Ljubav je tako utkana u ljudsku dušu, da kad je iz nje uklonimo, nestaje upravo i njezinoga životnog principa. Čovjek više nije potpuni čovjek. Makar bio ne znam kako jakih umnih sposobnosti, makar bio neobično čvrste volje, badava. Bez ljubavi nešto manjka na čovječjem biću. Njegove su umne sposobnosti bez ljubavi tako tvrde i opore. Jačina njegove volje upravo teška i tiranska.
Ljudi, koji su bez ljubavi, bilo da je krivim odgojem u njima zakržljala ili su je sami divljački ugušili u sebi, nisu ljudi u pravom smislu. To su deformirane duše, defektni ljudi, osakaćena čovječja bića.
Tako mjerimo čovjeka i njegovu duševnu fizionomiju prema naravnim zakonima, koji su u nama. Prema kriteriju, koji je od iskona usađen u nas.
Ka kad gledamo u taj dio čovječjeg bića i očima vjere, stvar nam biva još jasnija. Jest, ljubav je najjača struna i životni princip našega bića, jer smo izašli iz Prabića, koje je ljubav. Jer je naš Otac nebeski sama ljubav. Jer nas stvara iz ljubavi i za ljubav.
Pa jer Starom zavjetu taj osnovni princip Božjega i našega bića nije bio sasvim jasan, zato je Ljubav Božja, Sin Božji, sašao na zemlju, da nam je pokaže, da je izvana manifestira i da je sasvim razumijemo i shvatimo u vidljivom liku Boga – čovjeka. I zato nam je dao novu zapovijed: Ljubite se međusobno. I drugu: Potom će se poznati, da ste učenici moji, ako se budete ljubili među sobom.
I zato je bila oznaka prvih kršćana ljubav. I zato je u kršćanstvu mogla nastati najljepša himna ljubavi iz Pavlovog pera. I zato je bila uvijek i danas karakteristika kršćanskog života ljubav.
Ti me mala u čudu gledaš! Opazila sam, kako si me htjela već nekoliko puta prekinuti. Zar misliš, da ne znam zašto Tvoje čuđenje? Iznenađuje Te, čemu toliko naglašavam ono, što je samo po sebi jasno. Čemu tolike riječi za ono, što iz samoga našega bića izlazi.
Ne žuri se tako, draga mlada prijateljice! Tebi je to sve jasno! A je li to jasno, sasvim jasno, i svim Tvojim mladim drugaricama? Svim sinovima i kćerima našega naroda? Svim ljudima? Baš svima?
Da li je to jasno i onoj Tvojoj drugarici, koja neprestano viče o osveti. Ili onom mladiću, kojemu oči gore mržnjom, kad govori o neprijatelju? Ili onoj ženi, kojoj je već vrat nabreknuo od poklika i parola o odmazdi. Ili onome čovjeku, koji pun bijesa govori o rušenju staroga i izgradnji novoga, pa makar preko lješeva tisuća i tisuća?
Ili misliš, da su to tek pojedinačni i izuzetni slučajevi? O ne! Postoje veće i manje, organizirane i nerganizirane grupe, skupine, pokreti, koji tako misle.
Bilo je te pljeve uvijek u svijetu. Mržnja postoji još od Kainovih vremena. Ona je našla svojih sljedbenika u svakom stoljeću. Svojih poklonika u svakom narodu. Ali nikada nije tako glasno progovorila kao u nedavno minulom svjetskom ratu. Nikada se nije tako javno propovijedala i širila. Nikada tako planski stavljala u sisteme. Nikada nije bila tako službeno uzakonjena.
Ništa bolje nije ni u naše poratno vrijeme. Svuda se samo čuje o kazni, o osveti, o odmazdi, o borbi do istrebljenja. Praštanje se naziva slabošću, blagost kretenizmom, milosrđe oznakom inferiornog čovjeka. Kao da je Nietsche svojom naukom zarazio sve. Kao da je ipak mentalitet pruske čizme inficirao sve.
I zato i danas ima u svijetu malo pravih ljudi. Sve neki poluljudi, deformirani ljudi, ljudi – karikature.
Ti se buniš na sve to? Zar ne? Tako Ti je to strano i neobično! Tako izvan shvaćanja i poziva Tvoga ženskog bića. Ta poziv žene je na poseban način ljubav. Ne samo ljubav prema najbližima, već ljubav prema svima. Pa i prema neprijateljima. Prema onima, koji su nam zlo učinili. Prema svim ljudima i svim narodima bez razlike.
No nemoj misliti, da je kod svih djevojaka i žena tako. Povorke žena zaboravile su na taj poziv. Promijenile ga. Iznevjerile ga. Pa su s njime zajedno zaboravile, promijenile, iznevjerile i svoje ženstvo, svoju žensku misiju. I zato ima danas toliko iznakaženih, iskrivljenih ženskih likova.
Tako Ti je to, draga mlada prijateljice! Otvori jače oči, ako to nisi dosta oštro zapazila....
Upravo kad sam sabirala misli za ovo moje pismo, prolazila sam Mirogojem. I slučajno sam naišla na grob poznatoga hrvatskog pjesnika, kome su na nadgrobni spomenik stavili vlastite stihove: Prolazna je mržnja, a ljubav je vječna.
Gle, kako je to u skladu s mojim mislima o ljubavi i mržnji! A tad sam ušla u mirogojsku kapelicu. Oveća skupina seoskih djevojaka i žena glasno je molila za pokojnike. Ne znam, odakle su bile, ali molitva im je bila vrlo ozbiljna i sabrana. I kad su izredale sve svoje mile i drage, tad je jedan ženski glas nadodao: Za ujedinjenje i slogu sviju naroda.
O nepoznata seljačka sestro, kako si Ti mudra! Bez filozofske spreme, bez škola, bez kurseva. To je kršćanska ljubav govorila iz Tebe. Kršćanska filozofija i kršćanska mudrost.
Ona će na kraju i pobijediti, draga mlada prijateljice. Hoće! I mora! Jer nauka mržnje je produkt deformiranog čovjeka, a nauka ljubavi je nauka najskladnijeg čovječjeg lika – Krista Gospodina.
U Njemu Te srdačno pozdravlja
Tvoja stara prijateljica
M.
(M.: Pismo mladoj prijateljici. Ljubav ili mržnja, u “Dobri pastir“ 8 (1945), str. 6.)
Draga mlada prijateljice! Neki me je dan posjetila Tvoja dobra znanica Marija. Došla je, kao i uvijek, ozbiljna, s nekom malom rezerviranošću i oštrom misaonom brazdom na čelu. Ti znaš, da ona uvijek nešto razmišlja i mudruje. Tako i ovaj puta. Postavila mi je niz pitanja, a među ostalima i ovo: Kako se može spojiti i uskladiti katolički personalizam i katolički univerzalizam?
Zanimivo pitanje, je li? Odgovorila sam joj u brzini malo površno i zato ću joj još jednom odgovoriti preko Tebe, u Tvome pismu, a Ti ćeš joj ga dati, da pročita. Sigurna sam, da će to pitanje i Tebe zanimati, iako ga nisi nikada preda me postavila.
Najprije da razjasnimo ta dva pojma: katolički personalizam i katolički univerzalizam.
Mi smo već govorili o vrijednosti čovjeka. O vrijednosti njegove besmrtne duše. O njegovom božanskom podrijetlu. Jer mi nismo samo izašli iz Božjih ruku, već nosimo sliku samoga velikog Boga u sebi.
Čovjek je, bez obzira kakav bio, nešto neizrecivo veliko. Velik po svome razumu i slobodnoj volji. Velik po svrsi, koju mu je Bog odredio. A ako je taj čovjek još i potpuni kršćanin, ako je živo udo mističnog Tijela Kristovog, onda je njegova veličina još veća.
I zato kršćanstvo čovjeka neizrecivo cijeni i poštuje. Ne samo njegovo podrijetlo i njegovu svrhu, već i sve ono, što je u čovjeku s time u bitnoj vezi. Ono neizrecivo cijeni njegovu slobodnu misao, njegovu slobodnu volju. Cijeni njegove specifične osebine, njegove sudove, njegove pivotne poglede i opredjeljenja. Pa čak i onda, kad su ti sudovi i ta životna opredjeljenja protivna kršćanskoj nauci, kršćanstvo računa s njima kao sa slobodnim produktima čovječjega razuma i volje. Ono te krive doktrine i kriva opredjeljenja načelno odbija, iznosi dokaze protiv njih, polemizira s njima, da dokaže njihovu neispravnost, ali nikada i nigdje ne niječe, da su izraz slobodne čovječje misli i slobodne čovječje bilo naučne, bilo životne orijentacije.
Po kršćanstvu i prema kršćanstvu čovjek pojedinac, čovječja osoba, ne može se utopiti ni izgubiti u cjelini, u kolektivu, u društvu. Dakako, da čovjek ima prema cjelini, prema kolektivu posebne dužnosti, jer je socijalno biće. Ali on je i u kolektivu i prema kolektivu poseban individuum. Potpuno samostalna i svjesna jedinica.
Čovjek nije mašina, nije mehanizam, nije automat, već osoba u punom smislu te riječi. Rekli smo: Potpuni Individuum. Evo, to znači katolički personalizam. Hotimično ne upotrebljavamo riječ individualizam, jer bi nam se moglo kazati, da je krivo shvaćeni i u skrajnost produženi individualizam učinio mnogo zla u svijetu. I prema bližnjemu i prema ljudskom društvu. Ne poričemo toga i zato se baš služimo riječju personalizam.
Osoba čovjeka i osobna prava čovjeka! Osobno gledanje čovjeka! Osobno opredjeljenje čovjeka! Osobna sloboda čovjeka. To je ono što katolički personalizam propovijeda i zašto se bori. I zato se kršćanska nauka ne može složiti sa sistemima, bili oni stari ili novi, koji s čovječjom osobom kao takovom ne računaju. Kojima čovječji život vrijedi samo toliko, koliko koristi cjelini. I kojima čovječji rad znači nešto samo onda, kad služi kolektivu, odnosno sistemu, koji je tim kolektivom zavladao. Pa se onda, da praksa bude dostojna teorije, ljudski životi mogu kositi kao trava. A hranu im možeš pružiti mjesto 300 kalorija dnevno tek ... pa neka crknu što prije. Oprosti na izrazu! Ali ovo je jezično blagozvučje dvaju mladih liječnika, koje sam nedavno slušala.
A katolički univerzalizam? Što on znači?
On je katolička širina.
Katolička slobodna nezamračena, nezarobljena misao, kojom katolik ulazi svuda, zanima se za sve, obuhvaća sve.
Ili još bolje, katolički univerzalizam to je široko, plemenito katoličko srce, koje u divovskom zamahu svojom ljubavlju i toplinom grli sve.
Sve staleže, sve rase, sve narode, sve ljude.
Nitko nije i ne može biti katoliku indiferentan. Nitko ne može biti za njega nepoznat i tuđinac. Nitko ne može biti izvan njegovog vidnog područja.
Zašto? Jer smo svi djeca jednoga Oca. I zato katolik kamogod došao dolazi među svoje. Kome se god približuje, približuje se zapravo svojima.
Ako nešto nekome daje, daje svojima. Ako nešto prima, prima od svojih. Ako se od nekoga dijeli, pa makar ga samo jednom vidio, dijeli se od svojega.
I tako biva, nalazio se on među crnom, smeđom, žutom ili bijelom svojom braćom. On je sa svima jedno, jer su svi jedno u Kristu Isusu.
Katolički univerzalizam sa svojom širinom i svojom neograničenom ljubavlju mogao je niknuti samo u krilu Kristove Crkve. Ovako izaći iz uskih ljudskih vidika, ovako proširiti duhovne klijetke, svoga srca može samo slobodan katolički duh. Samo on se može potpuno dignuti iznad materije, koja je uvijek uska i zatvorena u svoje dimenzije.
U katoličkom univerzalizmu je i jedini zdravi i mogući internacionalizam. Bilo je pokušaja, da se narodi združe i ujedine na kojoj drugoj bazi. Ali badava!
Humanitet, koji je neko vrijeme vladao u čovječanstvu, nije dao ništa konkretno, duboko, jako nešto što bi trajno osvojilo ljudska srca, pa je izblijedio kao ratno tvorivo ili stare krpe.
Ideja mira može spajati i spajala je neko vrijeem narode, ali kako dugo? Posljednja dva svjetska rata porušila su iluziju o trajnoj ideji mira među narodima.
Veliki socijalni pokreti, ideja socijalne pravde u svijetu mogla bi spajati čovječanstvo, kad ta cijela borba oko socijalne pravde ne bi imala Janusovo obličje.
Ne, ništa ne može trajno povezati narode, ništa ih približiti, ništa ublažiti međusobno zadane rane osim katoličkog univerzalizma, koji govori o istokrvnoj djeci zajedničkog Oca na nebesima.
Ali mi još uvijek nismo odgovorili na pitanje: Kako uskladiti katolički personalizam i katolički univerzalizam?
Mislim, da sada, kad smo obrazložili oba pojma, odgovor nije težak. Ta se dva pojma ne isključuju, niti jedan drugome ne smetaju.
Čovjek mora biti najprije sam potpun čovjek, da tu potpunost priznaje i drugome.
Njegova osobnost mora biti i te kako naglašena, da tu osobnost i sve, što iz nje izlazi, razumije i u drugima.
Svijest o njegovoj čovječjoj vrijednosti i dostojanstvu potpuno je razvita, da tu vrijednost i dostojanstvo poštuje i u drugima.
Bez izgrađene, plemenite, duboke personalnosti nema i ne može biti osjećaja za cjelinu, za kolektiv, za društvo, jer nema onoga nutarnjeg žarišta, unutarnjega pogona za nečim općim, širokim, velikodušnim. Ako u čovjeku nije razvijena njegova vlastita osoba, onda su sve zvučne riječi o bratstvu naroda, o međunarodnoj zajednici obična deklamacija, prazne tirade i kamuflaža za mračne ciljeve.
Eto, tako katolički personalizam i univerzalizam idu paralelno, ispod ruke. Dadu li se uskladiti? Sasvim! Još i više! Dadu se preliti jedan u drugi kao dva u biti istovjetna pojma.
Danas smo se, draga mlada prijateljice, prebacili na malo teže područje. Hoće li Te izmoriti ovo pismo? No zato ću dati i Tebi i Mariji, malo više vremena, da sadržaj toga pisma malo dublje proučite. Polazim naime, na put, pa Ti se ne ću slijedećeg tjedna javiti.
Zato Te dvostruko srdačno pozdravlja Tvoja stara prijateljica M.
(M.: Pismo mladoj prijateljici. Kako uskladiti? u “Dobri pastir“ 10 (1945), str. 5.)
Draga mlada prijateljice! Ovaj puta ćemo pustiti vanjske probleme, da se sasvim zavučemo u nutrinju u intimu, u svetište duše. To će nam biti i mali odmor iza posljednjega pisma, u kome su nabačena tako teška pitanja. Ja znam, da Ti voliš šetnje po duši, iako i u duši može biti vrlo opasnih mjesta. Nesavladivih guštika, oštrih grebena i ponora bez dna.
Prošli tjedan razgovarala sam s jednom mlađom dušom. Fina, nježna plemenita, ali nešto suviše sumorna. Zašto? Sama je, sasvim sama u svijetu. Krvavi rat i poratno studeno vrijeme otelo joj je sve najbliže, pa se na njezinu dušu navukla neka siva i mračna koprena. Puna magle i olovne težine. Puna boli i suza.
Sama, sama! Kako je teško u životu biti sam.
Bez pogleda koji sokoli. Bez riječi koja diže i hrabri. Bez ruke koja je spremna na pomoć. Bez onoga nutarnjega razumijevanja i suosjećanja, što ga osamljena duša tako traži i koje se ne može i ne treba izreći riječima, ali ga to jače zapažamo i osjećamo u nevidljivim dubinama duše.
Sama, sasvim sama!
Sama sa svojim bolima i suzama!
Sama sa svojom nutarnjom tjeskobom i vanjskim životnim udarcima.
Sama u mladosti, koja tako čeznutljivo traži svjetlo i toplinu.
Sama možda i u zrelim godinama, kad duša žudi za oslonom i potporom.
A kadgod sama i kroz cijeli život. Kao suho drvo. Kao smrznuto ptiče. Kao iz roditeljske kuće izbačeno čedo.
Kako to zvuči tjeskobno! Kako je u toj perspektivi život strašan i pokadkad upravo nepodnosiv. I kako to nužno dovodi do melankolije. I još više. Do neke odvratnosti prema životu.
Pa ipak, draga mlada prijateljice, ovo je gledanje pomalo jednostavno. Kadgod i vrlo kratkovidno i usko. Jer je perspektiva toga gledanja u biti svojoj prilično pogrešna. I toliko subjektivna, da nam zastire široke, nezamračene vidike.
Istina je, da je teško biti sam ali kršćanin zapravo nikada nije sam. Nikada! Pa ni u najtežim životnim okolnostima. Pa ni u najcrnijim jadima i najtežim suzama.
On ne može biti sam, jer ga dobro Božje oko nikada ne zaboravlja. Nikada se nad njim ne zaklapa. Nikada ga u svome gledanju i promatranju ne preskače. Nikada kraj njega ne može zaspati. Možda ćeš reći, da je ovo sasvim dječji govor. Da Ti je tako nekako, kad si još bila sasvim mala, govorila Tvoja majka.
Da, jednostavan je to odgovor, ali sadržava u sebi svu kršćansku dubinu. Teologija bi se, doduše, poslužila u toj stvari drugim terminima, ali u biti ostalo bi isto. Ista nauka o dobrom Ocu nebeskom, koji sve prati, za sve se brine i svojom ljubavlju sve obuhvaća.
Ali kršćanin, nije nikada sam, ne samo zato, što je dijete Božje, već i zato, jer je član ogromne zajednice, koju Božje Očinstvo na zemlji i na nebu obuhvaća.
Kršćanin nije nikada sam, jer je za svakim kršćaninom čitav kršćanski svijet, čitava kršćanska zajednica, čitavo mistično Tijelo Kristovo, Crkva Kristova. Jest, čitava Crkva i svi njezini udovi prate svakoga kršćanina. On je tako uokviren i tako urasao u tu ogromnu zajednicu, da ništa više nije samo njegovo, a sve što ta zajednica ima i posjeduje, postaje i njegovom pravom svojinom. To je zajedništvo tako tijesno, da bolovi kršćanina nisu samo njegovi bolovi već bolovi sviju.
Da njegove patnje postaju patnjama cjeline.
Da njegove životne udarce osjeća čitava zajednica.
I da se njegove suze cakle na haljini, kojom je zaodjenuto mistično Tijelo Kristovo – Crkva.
Ali i obrnuto! Brige Crkve i njegove su brige. Uspjesi Crkve njegovi uspjesi. Radosti Crkve njegove radosti. Pobjeda Crkve njegova pobjeda.
Ne, kršćanin nije nikada sam, jer je iza njega i s njim golemo mnoštvo vjernika, golemo mnoštvo kršćanskog puka, cijela vojujuća Crkva.
Kršćanin nije nikada sam jer su uz njega sve duše pokojnika, koje još trpe. Koje prolaze kroz vatru čišćenja, da se spreme potpuno za gledanje Božjega Lica. I te duše su uz nas i one nas neprestano prate, bilo da se mole za nas, bilo da očekuju našu pomoć. Duše, koje su vezane ljubavlju, ljube se i iza smrti, jer ljubav ne poznaje vrijeme i prostor, nema dimenzija, nije vezana na materiju i njezine zakone. Te duđe, to je Crkva koja trpi uz nas i za nas.
Kršćanin nije nikada sam, jer je uz njega i nad njim čitavo nebo, Crkva u slavi. Svi sveti na nebu. Svi patrijarsi i proroci. Svi pravednici Staroga Zavjeta. Svi apostoli i propovjednici. Svi sveti učitelji i ispovjednici. Svi sveti mučenici i sve svete žene i djevice. Svi heroji kršćanskoga života, bez obzira na narodnost, pleme, rasu ili stalež. Svi pokajnici i pokornici.
Doktor teologije ljubezno se nadvija na nas kao i siromašni trhonoša, kome su se leđa već savila pod teškim teretima. Kreposna kraljica i pobožna pralja, čije je ruke izjela lužina i prosti sapun. Učenjak svjetskoga glasa, koji je svoj genij stavio u službu Bogu i ponizni vratar, koji je čitav život otvarao vrata nekoga samostana i prao samostanske hodnike. Čestita i od sviju poštovana majka brojne obitelji i mala kućna pomoćnica, koje za života nitko nije pravo ni pogledao. Okorjeli materijalista, kome je pod kraj života zasvijetlilo, svjetlo vjere, i nevino dijete u kome se to svjetlo nije nikada ugasilo.
Svi su ti među svetima, svi nas prate, svi su uz nas! I mladić s bijelim ljiljanom u ruci. I grješnica, kojoj je mnogo oprošteno, jer je mnogo ljubila. I neumorni trkač, fizkulutrnik, koji se smirio na Srcu Božjemu pred konac svoje životne trke. I blijeda balerina, u kojoj su ljudi gledali samo tijelo, ali ona je s toliko ljubavi, malo pred smrt, tiho i pobožno stavila plave ljubičice na oltar Gospin.
Svi su ti naši, svi su uz nas, svi promatraju našu životnu putanju i pomažu nam na njoj. Svi ti blaženi i sveti, koji gledaju Božje Lice, koji ga slave u ekstazi ljubavi, svi ti ne zaboravljaju na nas, već nas prate i bdiju nad nama kao najbliži naši.
Nemoj misliti, draga mlada prijateljice, da je to tek neko kršćansko maštanje. Kršćanska poezija. Ili igra simbolike. Ne! To je realnost. Najveća svagdanja realnost. To je communio sanctorum – Općinstvo svetih! Dogma o kojoj se malo govori, a još manje razumije.
Jest, kršćanin nije nikada sam. Nikada! Pa ni onda, kad nikoga nema kao ono mlado djevojče. Ni onda, kad su teškoće života upravo krute i smrtonosne.
Ali zašto o tome pišem sada, kad je već izmakao mjesec, koji nam oživljuje dogmu o općinstvu svetih.
Zato, draga mlada prijateljice, jer nam je ta dogma i njezin sadržaj nije dan za jedan mjesec, već za sve dane, sve mjesece i sve godine našega života. Misli često na sakriveno blago te dogme i otkrivaj ga drugima. Jer to je doista veliko blago, koje se proživljuje samo u najdubljim stranicama duše.
Srdačno Te pozdravlja Tvoja stara prijateljica M.
(M.: Pismo mladoj prijateljici. Communio sanctorum, u “Dobri pastir“ 11 (1945), str. 6-7.)
Danas bih Ti htjela, draga mlada prijateljice, napisati nešto lijepo, neizrecivo lijepo. Nešto još toplije, još intimnije, još bliže nego ono posljednji put o općinstvu svetih. Jer znam, da Ti čezneš za ljepotom, da je ona potreba Tvoje duše i da čitavo svoje biće i sva krila svoje mladosti otvaraš prema njoj. A ne će mi to ovaj puta biti ni teško, ta pred blagdanom smo Najljepše, pred blagdanom Bezgrešne.
Ja znam, da Ti voliš Njezin nježni bijeli lik. Koliko si puta kroz svojih petnaest, sedamnaest ili dvadeset godina tiha i nijema stajala pred Njom. A koliko si puta klečala pred Njezinim likom, pred bijelom vizijom Bezgrešne, i tepala joj riječi slatke, i molila je žarko i pouzdano, i zahvaljivala joj za sve, što Ti je Ona dala.
I u tom ushitu srca i duše nazivala si je i Djevicom i Majkom i Kraljicom i s tisuću drugih prekrasnih naziva, kojima je čovječanstvo obasulo Bezgrešnu. Ali danas ćemo je nazvati novim imenom, imenom sestre.
Velika Sestra! Najveća Sestra! Zar to nije presmiono? Kakvo pravo imamo na to mi, koji smo tako slabi i sićušni, a ona je tako velika i uzvišena. Otkuda nam smjelost, da je tako zovemo, kad smo toliko puta okaljali i nagrdili svetište svoje duše, a ona je tako bijela i sjajna. Zar nije u toj našoj smionosti nešto od oholosti prvoga čovjeka, koji je htio biti kao Bog? Ili nešto od oholosti anđela, koji se pobuniše protiv Onoga, koji je Sve, i kome se ne možemo primaknuti, ako nas On ne pozove i ako nam On to ne da.
Pa ipak! Ne, nije naša smionost grešna! I naša smjelost nije smjelost preuzetnika! Ona, Bezgrešna, sama želi, da je tako zovemo.
Ona je naša sestra po krvi. Izašla je iz istoga životnoga debla kao i mi. Tijelo je njezino isto tako satkano kao i naše. Duh je njezin djelo Duha Svetoga kao i naš. Tek jedna je razlika! Da smo se mi okaljali i zaprljali bezbroj puta, a Ona je kao bijeli ljiljanov cvijet kao snijet na gori, kao bijela, ničim neokaljana ruža, jer je Bezgrešna.
Ali Ona je ipak naša sestra.
Ona je velika, a mi mali.
Ona je čista, a mi grešni.
Ona je bijela, a mi mutni i sivi.
I ako je u nama ipak nešto bijelo, čisto i sjajno, onda je to dar Njezin, odsjev Njezinoga bića i Njezine bjeline. Jer Ona nije rodila samo Krista Gospodina, već i sve nas. Kako? Onim nutarnjim čudesnim rađanjem, o kojemu je Krist u tamnoj noći Nikodemu govorio. Ona nas je rodila, jer Ona je suspasiteljica svijeta. Da Nje nije bilo, ne bi ni kupa Božjih milosti mogla prostrujiti u duše ljudske, niti bi počela era, u kojoj je čovjek postao Božji posinak, Božje dijete.
I zato ne moramo pred Njom, pred Bezgrešnom, puzati, ni sakrivati lice od straha, već se smiono smijemo prikučiti Njezinim nogama, dotaknuti Njezinu bijelu haljinu, Njezinu svetu ruku i svoje oči uroniti u Sestrine dobre oči.
Ali Ona je naša Sestra i po životnom pozivu, koju je Bog namijenio ženi. Po životnoj misiji, na koju je Bog pozvao svako žensko biće. A ta je životna misija tiho davanje, nijema požrtvovnost i velika ljubav.
Davanje, koje nema kraja.
Požrtvovnost, koja se ne može iscrpsti.
Ljubav, koja ne može utrnuti.
U tome je jačina žene. Snaga ženskoga bića i ženske misije. Misterij vječnoga ženskog.
Jer onaj, koji može davati, mora biti sam iznutra bogat. Onaj koji je spreman na žrtvu za druge, odrekao se najveće smetnje u čovjeku – egoizma. Onaj koji ljubi, upravo time dokazuje, da je izašao od Boga i da je blizu Božjemu biću, koje je ljubav.
I kadgod je u povijesti svijeta i ljudskoga društva netko htio promijeniti poziv žene, izvrnuti njezinu veliku misiju, učinio je zapravo na njoj najgore nasilje. Strahovito je iznakazio njezino ženstvo. I usmrtio u ženi ono, radi čega je ona stvorena i što već toliko tisuća godina čovječanstvu daje.
Jer nije veličina ljudskih djela uvijek u bučnim akcijama, u vanjskim naporima, u borbi, u vidljivom radu. Kadgod je mnogo veće ono, što je tiho i nezapaženo. Što ne viče svojom jačinom i što nije osvijetljeno šarenim bojama. Što je malo iza pozornice, iza fronte.
Tu i jest žena najjača. Gotovo negibiva, a sve pokreće. Gotovo neprimjećena, a sve vodi. Gotovo nevidljiva, a sve je u njezinoj ruci. Rađa duše, rađa čovječanstvo, rađa svijet kao i Bezgrešna. Iza fronte, u tišini i miru, gdje se rađa sve ono, što je veliko.
Nismo ni mi tako natražni, zastarjeli i staromodni, da ne vidimo, kako je u toku historije, a napose u novije vrijeme, žena morala kadgod i na trontu, u prve redove. Morala je dignuti svoj glas i svoju riječ. Konačno, kad su joj dati izbornu kuglicu u ruke, onda treba da i ona nešto javno kaže. Ali sva je njezina veličina i njezina snaga iznutra. Pa ako žena na kojemu vidljivom mjestu djeluje, a te nutarnje snage nema, onda je njezino djelovanje bez vrijednosti. Deformirano, kao što je i ona sama deformirana. Pače još više deformirano od djela deformiranog muža, jer svako osakaćivanje ostavlja na ženi mnogo dublji trag.
I zato nas ne mogu oduševiti ženski likovi u hlačama, pojava posestrime u muškim poslovima, ni suvremene Atene sa vojničkim šljemovima na neuređenim kosama. Takvi ženski likovi mogu zadovoljiti samo usijanu i nerazumnu mladost ili ratna i poratna vremena, koja ruše i preinačuju i ostale vrednote.
Za nas je ideal ženstva u svojoj biti uvijek isti. Velika u davanju, velika u žrtvi, velika u ljubavi. Kao Bezgrešna! Tiha i diskretna kao Ona! Ali i prodorna i jaka kao Ona! Bijela i neokaljana kao i naša velika Sestra! Da, sva bijela, sva čista, sva neokaljana kao i naša bezgrešna Sestra!
Da li Ti je sad jasnije, draga mlada prijateljice, zašto smo Bezgrešnu prozvali Sestrom? Jest, Ona nam je to doista i po naravi i po pozivu. Zovi je tako često! I tešaj joj tu riječ kroz sve dane Tvoga djevojaštva. I kroz sav Tvoj zemaljski tijek. Jer Ona je jedina kojoj možemo uvijek klicati: Mi smo Njezine, i Ona je naša. Bez straha, da ćemo se prevariti. Bez straha, da nas Ona može prevariti. I bez bojazni, da ćemo se jednom stidjeti tih klicaja.
Mi smo Njezine, i Ona je naša! O, kad bi se pod tom parolom udružile sve hrvatske djevojke! Sve djevojke kršćanske Evrope! Sve djevojke svijeta! Onda bi to doista bio novi svijet i novi ljudi. Kad će to biti?
Međutim, primi srdačnu čestitku k najljepšem Marijinom blagdanu. Jer to je u punom smislu i Tvoj blagdan. Blagdan sviju malih Marijinih sestara. Tvoja stara prijateljica
M.
(M.: Pismo mladoj prijateljici. Velika sestra, u “Dobri pastir“ 12 (1945), str. 7.)
Znam da ćeš se nasmijati na taj naslov, draga mlada prijateljice! I mislit ćeš da sam taj naslov pronašla u kakvom romanu. Malo i potsjeća na izdanja kakve vašarske biblioteke. Ili ćeš možda misliti da tražim jeftine senzacije. Ili da bih htjela pod svaku cijenu zainteresirati mladi svijet za moja pisma koja su koji puta i malo dosadna.
Pa ipak ništa od svega toga, nego opet jedan moj doživljaj. Nikakva izmišljena priča, ni samovoljna kombinacija, već pravi, istiniti doživljaj kao i svaki o kojemu Ti pišem.
Dakle, slušaj! Dođe Ti neki dan k meni moja prijateljica iz rane mladosti. U ozbiljnim godinama kao i ja. S dobro prosijedom kosom kao što je i moja. Već Te vidim kako si naprčila nos i mahnula rukom. Znam i zašto. Pogađam što misliš o našemu sastanku i našem razgovoru. E baš nisi ovaj puta pogodila. Ništa ni staro, ni starinsko. Bacile se mi na socijalno pitanje. Ono je i onako u središtu pažnje čitavoga svijeta. I na posve vulkanskom terenu.
Glavnu riječ vodila je moja prijateljica, a ja sam bila tek slušatelj i komentator.
- Pučku školu, tako je počela moja prijateljica, polazila sam na Kaptolu, u onoj velikoj i crvenoj zgradi, koja je uz neke male nadogradnje još uvijek ista. Vrlo sam rado pošla u školu jer mi kod kuće nije bilo lijepo. Mali stan, mnogo djece, otac pijanac, majka s vječnim suzama u očima, pa znaš, kako je. Jedva sam čekala da mi se otvore rajska vrata škole. Učiteljica me smjestila u prvu klupu, jer sam bila tako mala i kržljava da me se iz ostalih klupa ne bi vidjelo.
Sjedeći u prvoj klupi moj je pogled žedno obuhvaćao pročelje naše školske sobe i sve ono što je na tom pročelju bilo.
Lijepo olaštenu katedru s finom tintarnicom, brižno naoštrenim olovkama u svim bojama i uredno poredanim držalima i perima. Veliku ploču, tako čistu i pomno otrtu, s bijelim kredama i novom spužvom. Ogromno računalo koje me je malo i plašilo, ali je bila veća radost očekivanja, kad ću i ja potegnuti svojom rukom po crnim i bijelim kuglicama.
A kako je samo bio lijep križ, na sredini našega školskog pročelja! Pa nekoliko slika kojima nisam znala pravo značenje, ali naslućivala sam da se u njima krije nešto veliko. Pa čista stakla na velikim prozorima i fine draperije nad njima. Koji kontrast s malim oknima u mome domu, mnogo puta zabarikadiranima debelim kartonom, jer je koje između moje braće razbilo staklo.
Sve, sve mi je u našoj školi bilo divno, samo s jednom se stvari nisam mogla nikako pomiriti... Nedaleko katedre bila je lijepa i nova vješalica. Na njoj je visio kaput naše gospođe učiteljice. Sasvim razumljivo! Zašto da njezin kaput visi na vješalici na dnu sobe, gdje imade toliko dječjih kaputića da su stisnuti jedan kraj drugoga i prebačeni jedan preko drugoga bez ikakvoga reda. Ali kraj učiteljičinoga kaputa bila su na toj vješalici još dva kaputa. Dva lijepa kaputića iz finoga sukna, pliša ili zečjega krzna, već prema godišnjoj dobi i vremenu. I svaki se dan to isto ponavljalo. Kaputići razreda na zajedničkoj velikoj vješalici, a dva fina kaputića kraj kaputa učiteljice.
Ta su dva kaputića pripadala dvjema najimućnijim djevojčicama u razredu. Zar su zato morali biti na posebnom mjestu? Na počasnoj vješalici?
Tako sam se pitala već prvih dana moje škole, a to me je pitanje proganjalo i kasnije.
Zar ti kaputi u očima ljudi više vrijede, jer su fini, cijeli i novi, a naši su stari, izlizani i poderani?
Ili te djevojčice čiji su očevi trgovci, veleindustrijalci ili visoki činovnici više vrijede od nas čiji su očevi radnici, nosači, podvornici ili mali činovnici?
Zašto to i kako to?
Čemu ta dva kaputa na počasnoj vješalici?
A da li mi vjeruješ, završavala je moja stara prijateljica, da su me ta dva kaputa proganjala čitav život? Svaki puta kad sam vidjela kakvu nepravdu u svijetu, svaki puta me je socijalno neravnovjesje udaralo po mozgu, svaki puta kad sam trpjela radi društvenog zla i bijede, svaki puta lebdjela su preda mnom ta dva kaputa.
Kao simbol nepravde društvene neuravnoteženosti i opće trulosti ljudskoga društva.
Dva otmjena i nova kaputa.
Dva kaputa na počasnoj vješalici. –
Tako moja prijateljica. Možda misliš, da je ona neko preosjetljivo čeljade. Kako ju je samo mogla takva sitnica tako povrijediti? Kako ju je mogla uzbuniti za cijeli život?
Ali ne! Nemaš pravo! Ona je vrlo jaka, poduzetna i energična žena. Uostalom nije riječ o njoj, već o samom problemu.
Sigurno je, da je postojao i da postoji društveni poredak, koji je ne samo omogućivao već i favorizirao sistem bogatih i novih kaputa na počasnim vješalicama. To je samo jedan sitni detalj svega onoga nepravednoga, neuravnoteženoga i neljudskoga u ljudskom društvu.
Pa da i nije bilo daleko krupnijih i težih stvari, da nije bilo stvari koje su vikale glasom, koji se više nije mogao ugušiti i nepravdom, koju se više nije moglo ni zabašuriti ni sakriti, i takvi sitni detalji, uzeti pojedinačno ili sumarno, mogli su i morali su izazvati revolt u poniženima i povrijeđenima, u zapostavljenima i zarobljenima. Jer ako se i može zarobiti ljudska snaga, ne može se zarobiti ljudska misao, ni osjećaj slobode, ni potreba za pravdom.
Da li socijalno pitanje postoji? Jest, ono postoji. Postoji već kroz stoljeća. Ono je crvena nit koja se provlači kroz historiju ljudskih pokreta, akcija, poredaka, društvenih odnosa i sistema. U pojedinim periodima historije ono je bilo tako žestoko da je vriskalo u svim registrima revolucije i da je rušilo sve oko sebe, pa i ono, što su stoljeća gradila. A često puta i ono što je samom skladnom riješenju toga pitanja moglo poslužiti.
Da li su to pitanje uvijek svi razumjeli? Da li su shvatili njegovu bit, opravdanost njegovoga postojanja i potrebu njegovoga brzog rješenja? Da li su ga razumjeli i mnogi katolici? I to upravo onda kad ga je trebalo razumjeti?
Ne bih rekla! Mnogi dobri ljudi, pa i dobri katolici, ne vole previše misliti, a još se manje uzrujavati. Ili možda čak ići u kakvu borbu? Što dalje od toga! Ipak je tako ugodno mirovati u lijepo uređenim i dobro ugrijanim stanovima. Ili čemu nekim revolucionarnim idejama remetiti idilu jedne lijepo uređene kućice i skladnoga gospodarstva. Čemu s nekim prevratničkim mislima ulaziti u dobro snabdjeveni dućan ili u radionicu u kojoj dobro teku poslovi. Ili čemu si nekim socijalnim tegobama kvariti mir koji je čovjek stekao kraj bogatih dionica i bankovnih udjela.
Međutim dok su naši dobri, miroljubivi, sređeni i patriotski građani, pa kadgod i katolici, pa čak i oni na vodećim mjestima, uživali u svome miru i rezultatima svoga poštenoga rada kadgod malo oprašili socijalne enciklike Papa, a da su u njih slabo zavirili, a kamoli svoj rad upravili prema njima, dotle je socijalno pitanje naraslo, nabujalo, zacrvenilo i okrvavilo čitav svijet. Hoćemo li i sada nijekati to pitanje, njegovo postojanje i njegovo žurno rješenje?
Čemu to iznosim pred Tebe, draga mlada prijateljice? Jer i Ti treba da o tome nešto znaš. Pokraj Tebe ne smije to pitanje proći kao što je prošlo kraj mnogih u sebi vrlo poštenih i čestitih glava. Najgore je, kad se čovjek – mislim tu i na katoličkog čovjeka – nekako petrificira. Postaje neka okamina, neki fosil, ne poznaje i ne može razumjeti duh i potrebe vremena. Pa onda, sasvim razumljivo, ne može u njih ući, penetrirati ih, obogatiti ih katoličkim okusima i evanđeoskom naukom. I tako se čitav javni život razvija mimo katolika... Mjesto da oni vode, tugaljivo stoje po strani. Umjesto da oni daju direktive, jer socijalno pitanje može se pravilno riješiti samo Kristovom naukom i Kristovim evanđeljem, snuždeno i nemoćno sliježu ramenima, ili im suze kaplju niz obraze kao ludim djevicama koje su prekasno stigle pred ženikova vrata.
Ja ne bih htjela da Ti budeš među tima slijepim i zakašnjelim katolicima. Pred tvojom su generacijom veliki zadaci. Treba se na njih temeljito spremiti. Pa ćemo koji puta u našim pismima zagrabiti i na socijalno područje. Nemoj misliti da sam Ti ja neki sociolog i da ću naučno raspravljati o socijalnom pitanju. Ne! Ja sam Ti samo žena koja ljubi čovjeka i čovječanstvo. I zato ću samo iznijeti koju sličicu o socijalnosti onih «gore» ali i onih «dolje». O socijalnom gledanju i desnice i ljevice.
Jedno smo danas konstatirali. Mi nismo i ne možemo biti za poredak dvaju kaputa na počasnoj vješalici.
Nismo za nj zato jer smo kršćani, jer smo katolici.
Nismo za nj zato, jer je takav poredak protivan najvećem događaju sviju vjekova i cijele povijesti čovječanstva – božićnom događaju.
U perspektivi toga događaja tražit ćemo i dalje istinu.
Tvoja stara Prijateljica. M.
(M.: Pismo mladoj prijateljici. Dva kaputa na počasnoj vješalici, u “Dobri pastir“ 13 (1945), str. 6-7.)
Jesi li, draga mlada prijateljice, čitala priču o božićnoj noći od Selme Lagerlöf? Kakvim ju je divnim i skladnim bojama ocrtala velika švedska spisateljica! U toj je noći sve neobično i neizrecivo lijepo. U toj noći pas ne ugriza, ovce se ne plaše, žeravica ne žeže, batina se od čovjeka odbija. U toj noći anđeli silaze i uzlaze na nebesa. Ali te Božje divote može vidjeti samo onaj, koji ima nevine oči i čisto srce. Samo onaj, koji je bezazlen i dobar kao dijete.
Reci, zar Ti se nije svidjela ta priča? Zar Ti nije zastao dah i zasuzilo oko, kad si je čitala? Zar nisi poželila, da budeš i opet maleno dijete, dobro maleno dijete. Tako maleno i tako dobro, da možeš vidjeti ono, što je drugima sakriveno, i tako sretno, da se po velikim bijelim krilima možeš dići s anđelima božićne noći u Božje visine.
Ali pustimo priče... Božićna noć je realnost, koja je progovorila pred 1945. godina. Božićni događaj je nova era, nova i najveća prekretnica u povijesti čovjeka i čovječanstva. Pače, usuđujemo se reći i nova era u životu samoga presvetog Trojstva.
Jer iako je Sin Božji od vijeka rođen od Oca, iako od vijeka s Ocem dijeli sreću i blaženstvo Njegovoga božanskog života, božićne noći kao da je primio nešto novo. Postao je čovjekom. Vječna odluka Očeva postala je djelom. Vječna zamisao Njegova vidljivom i najvećom realnošću.
Bog se rodio kao čovjek u tišini božićne noći. Ljubav je sašla na zemlju, da prebiva među nama. Radost je i Sreća prošla zemljom. I još više! Nastanila se na zemlji, jer je milo boraviti među sinovima ljudskim.
Zar to nije veliko, najveće čudo? Čudo koje mi svojim krhkim moćima duše niti znademo, niti možemo obuhvatiti.
Ali ovo čudo božićne noći rađa, povlači, izaziva još jedno veliko i neobično čudo. U toj je noći Otac nebeski posinio čovjeka. Priznao ga ponovno svojim ljubljenim čedom. Poistovjetovao Ga sa svojim Sinom. Gotovo ga je izjednačio s novorođenim Kraljem.
U toj je noći Krist postao jednak nama, da mi postanemo jednaki Njemu.
U toj smo noći tako inkorporirani, u biće druge božanske Osobe, u biće Kristovo, da Otac ne može pogledati u Njega, a da ne vidi i nas, ali da ne može pogledati ni u nas, a da ne vidi Njega.
Zar to nije divno, draga mlada prijateljice? Znam, da si te misli već mnogo puta čula. Znam, da si razmišljala i onu Pavlovu: Ne živim više ja, nego Krist živi u meni. Ali možda Ti je to nekako daleko i strano. Malo nerazumljivo i nedostiživo. A gle, u božićnoj noći, pred jaslicama, sve je tako blisko i jasno. Tako shvatljivo i toplo.
Ali čudesa božićne noći nužno još nešto sa sobom povlače.
Ako smo po božićnom misteriju u Krista inkorporirani, onda, draga mlada prijateljice, svaki od nas mora doista biti drugi Krist.
Otac nas je posinio, da samoga Krista gleda u nama.
Postali smo Njegovom braćom i sestrama, da ga zamjenjujemo svagdje, gdje On to zatraži.
Vidjeli smo ga, da ga i drugima možemo pokazati.
Shvatili smo ga, da ga i drugima možemo otkriti.
Primili smo ga, da ga i drugima možemo dijeliti.
Svijet će ga i zapaziti samo onda, ako ga u nama nađe. Otkriti ga, ako se iz nas ižaruje. Zatražiti ga i primiti ga, ako ga u nama vidi.
Jest, Krist se ne će vratiti u svijet, ponovno se roditi u dušama i zavladati u njima ni po propovijedima, ni po sjajnim govorima, ni po ne znam kako vještoj propagandi, ni po knjigama. Krista će vratiti u svijet oni, koji ga u dušama nose i koji su sasvim Njime ispunjeni.
Ako to proživiš i shvatiš ovih božićnih blagdana, draga mlada prijateljice, onda si mnogo učinila. Misli na to pod zelenim borovim grančicama; misli na to pred jaslicama; misli na to kod božićne euharistijske trpeze.
Krist se rodio, Ljubav je sašla na zemlju! Raduj se i veseli se!
Tvoja stara prijateljica M.
(M.: Pismo mladoj prijateljici. Čudesa božićne noći, u “Dobri pastir“ 14 (1945), str. 13.)
Draga mlada prijateljice! No, da si bila neki dan sa mnom, dobro bi se nasmijala. Izašla je već u večernji sumrak na ulicu a preda mnom oveća skupina razjarene svjetine. Oko četrdesetero ljudi, najviše žena i omladine, vikalo je, galamilo, deralo se iz svega grla. Poletim među njih, ne bi li unesla nešto mira. Sažalili mi se.
Ali jedva sam otvorila usta, masa se okrenula protiv mene.
- Šta vi hoćete? Tko vas je zvao? Dama u šeširu! I finom kaputu! Nosite se, da ne dobijete koju. Gle, gle, milostiva! Kako samo filozofira!!! –
Nisam se prepala, Ti znaš, da nisam kukavica, ali mislila sam, ipak je bolje, da se uklonim. Moje je uplitanje samo još više razdražilo ljude. Međutim, dok sam se polako udaljivala, za mnom su još dopirali povici:
- Hodi na posao! Milostiva! Doma ima kućnu pomoćnicu, a tu besposleno mudruje. Otpusti kućnu pomoćnicu pa radi sama. –
Kad sam nakon toga jezičnog bombardiranja došla na svjetlo ulične svjetiljke, najprije sam dobro promjerila svoju vanjštinu. Vidiš, vidiš, nisam ni znala, da je moja vanjština tako skladna.
Šešir! Godinu dana nosila sam ga u jednoj fazoni, a sad već drugu godinu u drugoj, pa ipak još uvijek vrijedi.
A tek kaput! Četiri zime nosila sam ga na pravoj strani, sad ga nosim prvu zimu na krivoj, a nosit ću ga tako sigurno još tri zime. Gledaj, i još se može svidjeti!
Cipele! Imaju, doduše đonove, ali već im je peta godina. Ah zar čovjek mora biti baš poderan, da ga narod nazove svojim?
Milostiva! Niti to jesam, niti sam se takvom smatrala. Ti to dobro znaš. A znaš i to, da nikada nisam imala kućne pomoćnice.
Ali šta ćeš, narod me je proglasio otmjenom i milostivom.
No mene je ipak najviše zaokupila ona upadica: Otpusti kućnu pomoćnicu i radi sama.
Aha! Stalež kućnih pomoćnica se po svoj prilici ukida. Svatko treba da sam posvršava sve svoje poslove. Samo lijenčine i parasiti drže kućnu poslugu.
A šta će onda majka s brojnom malom djecom, koja uza svu svoju marljivost ne može sama na sve dospjeti?
Ili žena i majka, koja je namještena, jer muževa plaća nije dostatna za izdržavanje obitelji?
Ili otac obitelji, kome je žena uslijed teških i brojnih porođaja tako oslabila, da ne može vršiti redovite poslove domaćice?
Ali šta je sve to, šta znače ti pojedini slučajevi, ako je potrebno, da se na ljudskom društvu izvrši jedna jača operacija na dobro cijeloga čovječanstva.
U redu! Što se mene tiče, ništa time ne gubim i ne dobivam. Ali ipak oni pojedini slučajevi ne daju mi mira. Vidiš s kakvim je rezultatom uzbuna na ulici završila u mojoj glavi. Ne treba li ovdje ipak naći neki kompromis? Inače nisam za njih, ali ovdje mi se čini, da bi bio potreban.
Ili zar je stalež kućnih pomoćnica doista tako ponizujući i nedostojan, da ga treba likvidirati? Prema postupcima nekih poslodavka svakako.
Kad bi po tim poslodavkama mjerili vrijednost staleža kućne pomoćnice, onda bi ga doista trebalo likvidirati. S toga stanovišta masa, u koju sam zapala na ulici, imala je pravo. Tu se njezino gledanje poklapa s nevaljalom, nečovječnom i nekršćanskom praksom izvjesnih poslodavka.
Ali, draga mlada prijateljice, hajde da razgledamo kršćansko gledište ovoga pitanja. Pravi, ljudski i kršćanski stav u pitanju kućne pomoćnice.
Već njezino ime govori, da ona pomaže domaćici u onim poslovima kojima se i domaćica bavi, ali koje ne može sama svršiti. Kućna pomoćnica pomaže svojoj poslodavki isto tako, kao što u radionici krojačka, vlasuljarska ili kitničarska pomoćnica pomaže svojoj poslodavki. Isto tako, kao što u dućanu trgovačka pomoćnica pomaže svome šefu. Jer rad je rad. Vrijednost rada mjeri se po marljivosti, urednosti, brzini i čistoći. Svaki rad je vrijedan, plemenit i uzvišen. Svaki je nastavljanje Kristovoga rada, svaki ima u sebi otkupiteljsku moć. Nema viših i nižih poslova. To su buržujske predrasude, ostaci iz feudalnih vremena, koje je poprimio kapitalistički poredak.
Kućna pomoćnica je drugarica svoje poslodavke. Ona svojim poštenim radom postaje član njezine obitelji. Nerazdruživa njezina pratilica. Osoba povjerenja i ljubavi. Pred njom se ništa ne krije i ne taji. Ne skrivaju se pred njom novci, i ne zatvaraju ormari. Kad ona ulazi u sobu, ne prestaje i ne prekida se razgovor. Ona ne spava po kuhinjama ili kupaonama, već ima pravo na pristojnu sobu. Djeca obitelji gledaju u nju s ljubavlju i poštovanjem, jer ona je suradnica njihove majke, njezin pomagač, u neku ruku kompanjon obitelji. Ulazi u nju bez novčanoga kapitala, ali unosi svoju radnu snagu. A ona je vrijednija od svih novčanih udjela. I zato čitavo njezino djelovanje nije ponizujuće, bezvrijedno ili čak sramotno, već prirodno žensko djelovanje.
I činovnica, i učiteljica, i profesorica, i liječnica radi isti posao, pogotovo ako je žena majka obitelji. I najveća žena, blažena Djevica, radila je isti posao, sasvim isti i isključivo samo taj.
Evo, ovako mi mislimo o položaju kućnih pomoćnica. Može li u ovakvoj perspektivi postojati taj stalež? Može! I treba da postoji!
Mi smo za pravedan odnos, za prijateljsku povezanost, za sklad, za ljubav među pojedinim staležima i klasama.
Mi smo za socijalnu nauku Krista Gospodina i Crkve Njegove. To je ono i staro i novo, to je poredak, koji mi očekujemo i želimo.
Ni desnica, ni ljevica, ni konzervativci, ni ekstremisti, već Onaj, koji je svojim dolaskom na svijet posvetio sva ljudska djelovanja i sve ljudske odnose i nad svim djelovanjima i svim odnosima proglasio Kraljevstvo Mira.
Kuda me je to zavela uzbuna na ulici?... Idući put javit ću se kratko, a ovaj puta, ako sam Te opet izmorila, oprosti svojoj staroj prijateljici.
M.
(M.: Pismo mladoj prijateljici. Uzbuna na ulici, u “Dobri pastir” 1 (1946), str. 7-8.)
Kyky
_ana_
prava 36
