Nekoliko već dana tražim, kojim ću mislima započeti svoja pisma u novoj godini. Što da Ti reknem na njezinu početku? Kojim željama da obaspem Tvoje mlado biće u prvi njezin dan?
1. siječanj, dan u koji je božansko Čedo dobilo ono ime, pred kojim će klečati vjekovi, i kome će se klanjati nebo i zemlja, taj je dan i za mene neobično važan. Najljepši moj dan u godini. S nekom ga uzdrhtalom čežnjom čekam i u nutarnjoj svečanoj tišini provodim. Zašto?
1. siječanj je moj krsni dan. U taj sam dan po svetom krštenju postala živo udo mističnoga Tijela Kristovog – Crkve. Pa o čemu da Ti onda u prvom pismu ove godine, na ovaj moj veliki dan govorim, nego o našoj zajedničkoj majci Crkvi.
Jest, o našoj zajedničkoj majci, jer i Ti si postala njezino dijete na jedan meni nepoznati, ali Tebi dobro poznati i veliki dan.
Crkva! Katolička Crkva! O nijednoj se tvorevini, o nijednoj ustanovi o ni jednom društvu, o nijednom djelu nije toliko pisalo i govorilo kao o Crkvi. I s poštivanjem i s prezirom. I s divljenjem i s omalovažavanjem. I s neograničenim povjerenjem i s potpunim neprijateljstvom. I s velikom ljubavlju i strašnom mržnjom.
Najveće oprečnosti u gledanju u suđenju, u činovima ljudske volje, u skali ljudske opstojnosti sastale su se u pitanju Crkve. U orijentaciji: za ili protiv Crkve. Čovjek je vrlo često sklon kompromisima. I u svome ličnom i u javnom životu. Onaj, koji se načelom kompromisa ne služi, pogotovo u vremena, kad takvi kompromisi zaštićuju čast, slobodu, dobra, pa i život pojedinca, takav se čovjek smatra nadčovjekom, herojem. Ali u stavu prema Crkvi nikada se ili vrlo rijetko čovječanstvo služilo kompromisom. Tu je uvijek vrijedio: ili – ili. Ili beskrajno povjerenje ili beskrajni prezir. Ili neograničena ljubav ili neograničena mržnja.
O Crkvi se može na razne načine govoriti. O Crkvi kao nositeljici kulture i civilizacije. O Crkvi kao čuvarici mira i napretka. O crkvi kao pokroviteljici raznih socijalnih ustanova i nositeljici zdravoga socijalnog duha u smislu Kristove nauke i Kristovog evanđelja.
O Crkvi se može govoriti kao o odgajateljici i dobročiniteljici milijuna, pa i onih, koji nisu u užem smislu njezina djeca.
Ali jer Crkva nije djelo ljudsko, već djelo Božje, zamisao i baština Krista Gospodina ... kojoj On na zemlji živi i djeluje, to možemo o Crkvi govoriti i kao o mističnom Tijelu Kristovom. O njezinoj neoskvrnutoj ljepoti i neizrecivom bogatstvu, jer ona je kao mistično Tijelo Kristovo, zaručnica Duha, kojega je Krist i njoj i djeci njezinoj i obećao i poslao.
Ali mi ne želimo nijednu od tih njezinih osebina potanje razglabati i analizirati. Danas bi se zaustavili samo na jednoj stvari u vezi sa Crkvom. Kako to, da pored sjajnih njezinih stranica postoje na njoj i tamne mrlje? Da pored neobično isklesanih i kristalnih likova, koji su njome upravljali, ima i nevrijednih i nečasnih i zlih njezinih upravljača? Da kraj svjetla i uspona ima u njoj i mraka i jaruga. Zašto to?
Zato jer u Crkvi postoje dva elementa – božanski i ljudski. Iako je Crkva ustanova, koju je Krist osnovao i u kojoj Krist živi, iako sam Duh Sveti čuva sjaj njezinih dogmi, čistoću njezinih moralnih principa i neprevarljivost njezinoga učiteljstva, ljudski je elemenat ipak u njoj vrlo jak.
Ljudski elemenat može biti vrlo širok, ali i vrlo uzak. Može se penjati u svjetle visine, ali se isto tako lako spušta u bezdan tame. Sposoban je da nađe i shvati najdublje istine, ali isto tako može utonuti u zabludu i mrak. Slobodan je, jer je duh, u svojoj biti sličan apsolutnom Duhu, ali isto tako može biti sasvim neslobodan, sputan materijom, verigama tijela i strasti.
I upravo zato, jer je ljudski elemenat takav, jer neprestano kruži između svjetla i tame, istine i laži, dobra i zla, on može u Crkvi Božjoj učiniti neizreciva dobra, ali i neizrecivo mnogo zla. Jer iako je Crkva Božja tvorevina, iako Krist Gospodin u njoj živi, iako je u Crkvi vječno prisutan Duh Sveti kao inicijator i čuvar dobara Crkve, asistencija Duha Svetoga nije u Crkvi takva, da ljudski elemenat u njoj uništuje i krši. Ona ga oplemenjuje, oslobađa zakona tijela i materije, ona ga diže iz naravi u nadnaravno, ona ga pobožanstvenuje, ali samo utoliko, ukoliko se ljudski elemenat sam i slobodno predaje vodstvu svoga božanskog Upravljača.
A ukoliko se on tom strujanju i odgojnoj školi Duha Svetoga otima, ukoliko u nju nije nikad potpuno ušao ili se nepažnjom od nje otkinuo, utoliko taj ljudski elemenat u crkvi ostaje malen, jadan, nemoćan i zao.
Dapače još bijedniji, još nemoćniji, još gori od ljudskoga elementa na kojemu drugom mjestu. Jer bio je određen za veliko, pa se srušio na najmanje. Trebalo je da se potpuno preobrazi pobožanstvenjem ... je ispod normalne kolotečine čovjeka. Da, nakon proigranoga poziva, nakon oskvrnjenoga zvanja, nakon prezrivoga odbacivanja milosti i darova Duha Svetoga, taj je ljudski elemenat u Crkvi sposoban na najgore, na bezdane zla, opačine i grijeha.
I tu ne pomaže ništa. Ni visoka titula bogoslovskog učilišta, ni sveto svećeničko odijelo, ni sjaj liturgijskog ruha, ni ljepota crkvenog bogoslužja. Ništa, baš ništa, ne pomaže ljudskom elementu, koji se odijelio od božanskog. On stoji gol, siromašan, prazan. On je iznakažen, jer nije ispunio svoju misiju. Izbezumljen, jer nije polučio svoju svrhu. Poražen, jer je pljunuo na sebe i na božanski elemenat u sebi.
A da li je toga bilo u Crkvi?... Jest! Mnogo puta?... Mnogo puta!...
A je li taj slabi, krhki i pokvareni ljudski elemenat škodio Crkvi? Je li uništio sjaj Kristove nevjeste i zaručnice Duha Svetoga? I treba li doista Crkvu «humano likvidirati», kako bi netko rekao?
Jest, ljudski je elemenat pokvario u Crkvi Božjoj neizrecivo mnogo. Ali ne zaboravimo, da ljudski elemenat nije jedini elemenat u Crkvi. Po isključivo ljudskom elementu Crkva bi već davno propala. Uništili bi je upravo oni, koji su bili pozvani da je vode.
Ali tu je i božanski elemenat Crkve. Vječno prisutan njezin božanski Osnivač. Vječno prisutan Duh istine i jakosti. I zato Crkva ne može propasti. I zato je ne može ništa porušiti. Pa ni grijesi njezinih upravljača i vjernika.
Duh Sveti je onaj, koji poravnava jaruge, koje je ljudski elemenat u Crkvi iskopao. Koji čisti ovo, što su ljudi u Crkvi okaljali. Koji nanovo zida ono, što su ljudi porušili. Koji iznova gradi ono, što su ljudi uništili.
On, Duh Sveti, ne da, da itko trajno nagrđuje njegovu svetu Zaručnicu. Da je itko osakati. Da je itko dade u zakup ili proda.
Jer Crkvu ne samo da ne može uništiti ljudski elemenat u njoj, makar ne znam kako glasno progovorio, već Crkvu ne mogu uništiti ni vanjski napadaji.
Kad je Crkva najviše izudarana, onda je najjača. Kad je popljuvana, onda je najveća. Kad je siromašna i gola, onda je najsnažnija. Kad je u luđačku haljinu obučena, onda je najuzvišenija. A kad je razapeta na križ, onda je pobjednica.
Draga mlada prijateljice, završavam. I na završetku da Ti zaželim nešto. Ti svaki dan moliš: Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Neka Gospodin ojača Tvoju vjeru. I neka Ti udijeli veliku ljubav prema Crkvi, onakvu ljubav, kakvu je nosio Ivan Merz. Jer s vjerom i ljubavi možeš jedino ostati neranjena u ova apokaliptička vremena. Tvoja M.
(M.: Pismo mladoj prijateljici. Crkva, u “Dobri pastir“ 2 (1946), str. 6.)
Još tamo negdje pred nedavno minuli veliki svjetski rat nastavnica jedne zagrebačke srednje škole dala je učenicima ovaj školski zadatak: U koje bih vrijeme najradije živjela?
Odgovori su bili različiti. Bilo je učenica, koje su se žalile, što žive u onom vremenu. Bilo ih je, koje su zanosno crtale jednu drugu vremensku epohu, dočaravale njezine ljepote i prigovarale životu, što ih nije upravo u toj epohi satkao. Ali velika većina odgovora glasila je: Sretna sam, što živim upravo u ovom vremenu. I tad je slijedilo obrazloženje, zašto im se upravo to vremensko razdoblje sviđa.
Kad bi danas netko postavio takvo pitanje mladih djevojkama, kako bi Ti na nj odgovorila, draga mlada prijateljice? A kako bi odgovorile Tvoje drugarice?
Sigurno se i ovaj puta svi odgovori ne bi slagali. I ovaj puta letjela bi djevojačka mašta u prošla vremena, dočaravala si njihovu ljepotu i sklad, a djevojačka srca tražila bi u prošlosti ne sitnu, malu, sreću, već puninu sreće, samu sreću. Ali sigurno bi ih bilo, koje bi napisale, kako su sretne, što žive baš u ova vremena.
Među kojima bi Ti bila? Da Ti pravo kažem, željela bih, da si među ovim drugima.
Ti me u čudu gledaš! Kako? Zar nije ovo najstrašnije razdoblje u povijesti? Zar nije rat usjekao strahovite brazde u duše suvremene mladosti? Zar nije ostavio tragove neke mračne ozbiljnosti i prerane zrelosti u duše, koje su trebale znati samo za svjetlo i vedrinu? Koja je mladenačka generacija prošla u svojim najranijim godinama kroz toliki nemir i krv kao ova? I koja se toliko mučila pred klupkom neriješenih problema, koja je stajala na tako oštroj raskrsnici ideja, na raskrsnici kulturnih i socijalnih previranja kao ova? Zar niste nikada došli u napast, da pobjegnete nekuda daleko, da s4e smjestite u neku oazu mira, da tako izmaknete biču vremena, biču sadašnjice, koji udara i razdire sve, ali napose se njegovi udarci poznaju na dušama mlade i najmlađe naše generacije?
Da, draga mlada prijateljice, sasvim, je tako, kako Ti kažeš. Razumijem ja sve to. Pa ipak bih htjela, da si sretna, što upravo u tim vremenima živiš. Htjela bih, da zavoliš sadašnjicu i da razumiješ njezin smisao. Jer sve ima svoj smisao, pa i sadašnjica, makar Ti se činila teška, kruta i mračna.
Pokušajmo u nekoliko poteza naći njezin smisao. Duboki njezin smisao.
Naša sadašnjica ili još bolje Tvoja sadašnjica je vrijeme, u koje se Bog na poseban način objavljuje. Možda će Te u prvi čas iznenaditi ova moja tvrdnja. Ti znaš, da se Bog objavljivao po patrijarsima i prorocima. Da se u punini vremena objavio po svome Sinu Kristu Isusu. Da se objavljuje po svojoj Crkvi. Da se objavljuje svetim dušama, a po njima cijelom čovječanstvu. Jest, sve je to tako, ali On se ipak objavljuje i po ovim vremenima, po sadašnjici.
Znaš li, kad najviše uočujemo Božju veličinu? Kad nas sve ovozemske veličine prevare, kad nas izdaju, kad se razočaramo u njima. A kada najviše osjećamo Božju blizinu? Onda kad potpuno spoznamo svoju bijedu, svoju krhkost, svoju nemoć. Našu nemoć i nemoć cijeloga čovječanstva.
A zar nam nije upravo u ovim vremenima Bog to tako jasno pokazao? Porušio nam je sve kumire. I one od zlata, i one od kamena i drveta, i one od krvi i mesa. Sve je to srušio samo jednim potezom svoga svemoćnog prsta, samo jednim činom svoje božanske volje. I tad nas je pustio, da stojimo, kraj svojih srušenih kumira nemoćni i bijedni. Kao djeca, kojoj su oteli najmilije igračke. Ili kao ratnik, kome su iz ruku izbili oružje. Ali učinio je to ne zato, da plačemo i jaučemo, da se gušimo u potocima suza i bezdanima boli, već da Njega jasnije vidimo. Da spoznamo kako je On jedini, koji se ne mijenja, jedini, koji ne može prevariti, jedini koji ne može nikada ni razočarati, ni izdati. Jer On je onaj, koji jest. On je sve. I Otac i Prijatelj. I Gospodar naš, ali i najbolji Drug naš. I vlasnik naš, ali i Supatnik naš.
Reci, draga mlada prijateljice, koja nam je vremenska epoha dala da to tako jasno gledamo. Nijedna! Jer nijedna nam nije otela sve na zemlji kao ova. Nijedna nas nije tako osiromašila kao ova. Nijedna nas nije tako odlijepila od svega kao ova. U nijednoj nismo tako osjetili svoju nemoć kao u ovoj.
Ali kroz sve te gubitke, stradanja razočaranja, siromaštvo, nemoć, Bog nam se tako jasno ukazao kao nikada prije. I objavio nam sebe sama. I mi ga sad gledamo i vidimo u punoj jasnoći i sjaju. Kao da nam je mrena pala s očiju. Ili kao da smo nanovo rođeni. Vidiš, u tome je smisao sadašnjice. I veliko značenje upravo ovoga vremena.
Ali po sadašnjici ne samo da nam se Bog na poseban način objavljuje, već nas On po toj sadašnjici, po svim njezinim kušnjama i križevima, po njezinim samrtnim stiskama i umiranju, na poseban i neobičan način čisti i preporađa. Zato je sadašnjica vrijeme velikoga duhovnog čišćenja. I pojedinaca. i našega naroda, i čitavoga svijeta. U toj Božjoj čistionici čistimo se od lažnih nauka i lažnih perspektiva. Od lažne slave i lažnih ambicija. Oslobađamo se svih sitnih privezanosti na zemlju, na ljude. Oslobađamo se od samih sebe, od svoje sebičnosti, svoga egoizma, koji je najveća zapreka na putu k Bogu.
Jest, sadašnjica čisti, ali sadašnjica i zida i gradi. Upravo ova i ovakva sadašnjica izgradit će hiljade dubokih vjernika, hiljade uzornih katoličkih duša. Upravo ova i ovakva sadašnjica jača vjeru, učvršćuje karakter, razvija katoličku svijest i ponos. Upravo ova i ovakva sadašnjica izgradit će katoličke heroje, mučenike, svece. Jer ni heroji ni sveci ne niču redovito u vremenu, koje je mirno, negibivo, puno ljetne zapare. Oni niču u borbama, u stradanjima, u krvi, na gubilištima. Pa zar nije onda smisao sadašnjice, velik, neobično velik?
No sadašnjica ima još jedno veliko značenje. Ona sprema veliku posvemašnju, potpunu pobjedu, triumf Crkve. Kako? Ta upravo sadašnjica Crkvu tako ponizuje, vuče je po kalu i blatu, skida s nje sjaj i dostojanstvo i oblači je u luđačke haljine. Ali baš zato i upravo zato sprema joj i pobjedu, triumf, potpuni triumf. Triumf njezine nauke i njezine istine. Triumf njezinoga gledanja i njezine misije.
Ti me pitaš, kako će to boti? Ne znam... U blizoj ili daljoj budućnosti? Ne znam... Ali bit će u takvom sjaju i takvoj potpunosti, da će od ganuća prosuziti sve ljudske oči, da će se na zahvalnu molitvu dignuti sve ljudske ruke i da će u sreći i zanosu zapjevati sva ljudska grla.
A da li će trebati još mnogo žrtava, da se to zbude? Hoće! Možda će trebati i mnogi životi. Možda će trebati i Tvoj i moj život. Ali ništa zato! Glavno je, da pobijedi Crkva, da po Crkvi pobijedi Krist Gospodin.
Reci zar nije veliko vrijeme u koje živiš? Zar da ne budeš sretna upravo u sadašnjici? I zahvalna Gospodinu, da Te je upravo u nju stavio?
Kako bi nakon ove analize odgovorila na pitanje, koje smo u početku postavili?
Već vidim: Sretna sam, jer...
Da, i budi sretna! Duboko i neobično sretna! A s Tobom dijeli sreću i Tvoja.
M.
(M.: Pismo mladoj prijateljici. Smisao sadašnjice, u “Dobri pastir“ 5 (1946), str. 7.)
Dvije male grlice na finom slikarskom platnu? Ne! Dvije sive grlice sa crnim ovratnicima u drvenoj krletki nekoga doma? Ne! Dvije nevine djevojčice koje naša pjesma naziva grlicama? Ne! I opet ne!
A što onda? I koje su to grlice?
Dvije sitne grlice na blagdan Svijećnice. Dvije male i krhke ptičice, brižno zamotane u šareni rubac i tiho šćućurene u Josipovu naručaju. Marija ih je sigurno izabrala i pripremila za žrtveni dar, a Josip je uz svoj putnički štap ponio i njih. Jer Marijine ruke nisu bile slobodne, ta najljepše Čedo počivalo je na njima. I tako se primicala Hramu mala povorka. Marija, Dijete, Josip i dvije grlice.
O tim dvjema grlicama htjela bih da se danas porazgovorimo, draga mlada prijateljice! O grlicama i Mariji. Ta dugo već nismo govorili o Njoj. A Marija je neiscrpivo vrelo, nenatkriljivi uzor, nedostiživi ideal za sve, a napose za mladi djevojački svijet.
Gledaj je, kako koraca sabrano i pobožno. U čistoj i neoskvrnjenoj ljepoti. U dubokoj adoraciji pred Sinom. U neizrecivoj zahvalnosti pred Ocem Njegovim. A dvije grlice tiho guču u naručaju Josipovom. Lagano podižu svoje vitke vratove sa crnim ogrlicama. Doskora će ih se dotaknuti žrtveni nož, da budu krvna žrtva za Onoga, koji će iza trideset i tri godine na Kalvariji sjediniti sve krvne i nekrvne žrtve svijeta. I prošlost i sadašnjost i budućnost bit će zahvaćene najvećom žrtvom Marijina Sina.
Zašto je Marija nosila te dvije grlice u Hram? Jer je zakon Mojsijev tako tražio, a Marija nije htjela da se ičim razlikuje od drugih žena Judeje. Mogla je ona prekoračiti te zakone, mogla ih je mimoići, mogla je proći mimo njih, ta s Njom počinje nova era u povijesti čovječanstva. Ali ne! Ona im se ne otima, Ona ih ne odbacuje, Ona ih ne prezire. Prigrnula je glavu pred uredbama njihovim i vrši ih ponizno i jednostavno kao svaka druga žena.
Da, dvije grlice je pripremila za prikazanje svoga Sina. Koliko je ljepote u tome njezinom činu! Koliko skladnosti u njezinoj pojavi! Koliko ljupkosti u njezinom znanju! Koliko čara učitavom njezinom biću!
Divna je, a tako jednostavna. Lijepa je, a tako priprosta. Nenatkriljiva je, a tako blaga i ponizna:
Ali najviše nas iznenađuje Njezina jednostavnost, savršena jednostavnost. Vjekovi gledaju u Njezinu jednostavnost, vjekovi joj se dive, vjekovi uronjuju u to čudo jednostavnosti, vjekovi je pokušavaju ostvariti bar u nesavršenom obliku.
Jer jednostavnost je tako lijepa, tako ugodna, tako velika. Čedna jednostavnost učenjaka, jednostavna sreća majke, pristupačna jednostavnost državnika, privlačiva jednostavnost javne radnice, sve je to tako lijepo i ugodno. A djevojačka jednostavnost? Ona je na poseban način divna i velika.
Vidiš, ovamo idu naše misli o Mariji i grlicama, draga mlada prijateljice! K djevojačkoj jednostavnosti, koja je sjaj djevojačkog bića.
Ne, nije djevojački sjaj u lakoumlju i obijesti. Niti u prkosu i hirovitosti. Niti u afektiranju i namještenosti. A još manje u napirlitanosti i blaziranosti.
Nije njezin sjaj u naučenim kretnjama i previjanju glasa. Niti u nedisicipliniranom smijehu i prevrtanju očiju. Nije u legendarnoj djevojačkoj sentimentalnosti ni u sanjivoj melankoliji.
Sjaj je djevojački upravo u jednostavnosti. Jednostavna i naravna djevojka je svjetla zraka svoje okoline. Ona je balzam, koji razvedruje čelo, otire suze i liječi dušu.
Jednostavna djevojka je ponos obitelji i naroda. Takva djevojka je dar neba zemlji, nešto najljepše što je Bog na zemlji stvorio.
Da znaš kako bih željela da sve naše djevojke budu takve. Da sve posjeduju onu finu, otmjenu, nenamještenu djevojačku jednostavnost koja tako savršeno otsijeva iz Marijina lika i koja se može naučiti samo u Marijinoj školi.
Evo nekoliko misli, nekoliko poteza perom, nekoliko zamaha kistom o Mariji i grlicama...
Dvije sitne grlice na blagdan Svijećnice.
Dvije tihe grlice u naručaju Josipovom.
Za njima Marija s najslađim Teretom na rukama.
A u Mariji tiha, otmjena, savršena jednostavnost. Ideal Tvoje jednostavnosti. Da je doista dostigneš želi Ti Tvoja
M.
(M.: Pismo mladoj prijateljici. Dvije grlice, u “Dobri pastir“ 6 (1946), str. 7.)
Tako je nedavno u kasno predvečerje vikala na uglu prometne ulice neka stara i iscrpljena žena. Prolaznika je bilo veoma mnogo, iako je bila oštra zima. Starica je bila slabo obučena, a nogu tako otečenih od uloga, da se jedva kretala prema prolaznicima, koji su tražili novine.
Promatrala sam je neko vrijeme. Zapravo promatrala sam njezine noge, koje su se toliko nadule, da je starica svaki čas gubila ravnotežu i tihim jecajima pratila svaki svoj korak.
Uto se na suprotnom uglu ulice, pojaviše va mladića. Veseli, zdravi, rumeni. Sigurno neki od onih, koje u životu čeka velika misija. Od onih, koji će svijetu donijeti nešto novo, nešto osobito. Mladići opaziše staricu s novinama.
«Ej, ti tamo, daj novine», promrljao je jedan.
A kad starica nije čula, nadovezao je drugi: «Novine nam daj, čuješ li?»
Jadna starica htjela je užurbano pohititi preko ulice, ali noge su joj se zaplele, i ona padne upravo na tramvajsku prugu. Tramvaj je svom žestinom jurio prema starici, ali kondukter je na svu sreću bio priseban. I sad već znaš, kakav je bio konac. Ubrzano zaustavljanje motora, lupa kola i kotača, vrisak putnika, i konačno, starica se u posljednji čas spasila.
A mladići? Ni posramili se nisu. Smijali su se i dalje veselo i bezbrižno, a eto, jedan ljudski život zamalo da nije radi njih nastradao. Kako to i zašto to? Ta jedan je od njih držao u rukama poznatu knjigu o pravednom socijalnom poretku! Kako se to dvoje slaže?
Draga mlada prijateljice, drugo je teorija, a drugo praksa. Drugo je propovijedati o socijalnom, a drugo je u životu biti socijalan! I to socijalan u svim sitnicama dnevnoga života, u svim pravcima društvenih odnosa.
Mi ljudi, bar većina nas, patimo od nekih velikih ideja, nacrta i reformi. Imamo ih upravo za eksport. Idejama poplavljujemo svijet do beskrajnosti. S raznim nacrtima gušimo se tako, da ni sami, a ni drugi kraj nas ne mogu disati. Bez reformi i borba, koje su s njima spojene, ne možemo živjeti. Neprestano se bunimo, jurimo na barikade, rušimo i zidamo. Hoćemo novi svijet i nove ljude, jer staro ne valja. Pa i ne valja doista!
No dok su naše reforme samo u zamisli, u nacrtu, u teoriji, sve je veliko, i uzvišeno, i krasno. Ali kad treba da prijeđe na praktičko područje, onda se mnogo puta sve izjalovi. Ispriječi se naš «ja», naš egoizam, naša sebičnost i pokopa najljepše planove. Sebičnost nije karakteristika samo jedne epohe, jednoga društva, jedne klase, jednoga poretka, pa makar baš i kapitalističkoga, već je sebičnost ukorijenjena u čovjeku, u svakom čovjeku, i tko misli, da je nema, taj je ili slijep ili svijesno laže.
Ili zar nije tako bilo i kod naših dvaju mladića? Uvjerena sam, da ti mladići dobro poznaju socijalnu nauku. Da znadu naizust sve socijalne zasade. Da su im dobro poznata velika imena na socijalnom području. A gledaj kako su zatajili! Teško im je bilo učiniti nekoliko koraka ususret starici! Pa su je pustili, da tetura preko tramvajske pruge, da gotovo glavom plati njihovu sebičnost. Koliko je u tim mladićima još ostalo neizrađenoga, neizdjelanoga, neprofinjenoga. I to ne samo u smislu velikih socijalnih previranja već i u običnom ljudskom smislu.
Jest, jest! Da nastane pravi i potpuni socijalni preokret, čovjek se mora promijeniti iznutra. Oplemeniti iznutra. Odreći se sam sebe i svoje sebičnosti. I to ne samo u ovom ili onom, jedanput ili dvaput, već uvijek i svagdje.
A mogu li tu potpunu nutarnju preobrazbu proizvesti i najsjajnije uredbe i zakoni? Najhumanija nauka i najsvestraniji planovi? Ja sumnjam u to! Pa čak ne vjerujem, da i najbrižnija ruka državnih upravljača može sputati tu ljudsku sebičnost, u kojoj je korijen socijalnog zla. Jer ljudski se egoizam, čovječja se sebičnost vrlo vješto i lukavo kamuflira, pritaji, ali prvom zgodom opet provali svom svojom snagom.
Pa što onda može iznutra preobraziti čovjeka? Ti već znaš, što mislim. Kristova nauka, Kristova istina, Kristovo evanđelje. Kršćanstvo i samo kršćanstvo nosi u sebi tu preporodnu snagu. Ali pravo i potpuno kršćanstvo. Ne sakato i karikirano kršćanstvo, ne tuberkulozno i prema ljudskim slabostima preudešeno kršćanstvo, već prava i potpuna Kristova nauka i realizacija te nauke u čovjeku i u svijetu.
«Kršćanstvo se», kako kaže ugledni katolički francuski pisac Ducattillon, «bori protiv osnovnog korijena svakog rata, svakog tlačenja t. j. protiv egoizma, protiv mržnje, gdje god oni bili.» I opet: «Zlo se nalazi u čovjeku, i to zlo kršćanstvo liječi.»
A zašto kršćanstvo može doseći tako daleko? Zašto je sposobno da razdrma bedeme čovječjeg egoizma? Zašto je kadro ući u najintimnije kuteve ljudske duše? Zašto je kadro liječiti najgnojnije čirove na ljudskoj savjesti i ljudskom srcu? Pa i sebičnost, koja tako smeta socijalnoj obnovi čovječanstva!
Kako ćemo odgovoriti na postavljena pitanja? Ima samo jedan odgovor, i Ti ga već znaš. Kršćanstvo je Kristova nauka. Ne samo nauka onoga Krista, koji je bio jednostavni tesar iz Nazareta. Ili najveći mudrac staroga svijeta. Ili nenadkriljivi propovjednik na gori blaženstava. Kršćanstvo je nauka Isusa Krista, Sina Božjega.
To je izvor njegove nutarnje jakosti. Zato može ono iznutra preobraziti čovjeka. Zato ono liječi njegove rane. Zato ga ono može izliječiti i od sebičnosti.
Vidiš, sad smo našli ključ socijalne snage kršćanstva... Ali sad smo našli i razlog, zašto treba da priđemo u susret starici s otečenim nogama. To je Krist u njoj i u nama, koji to traži.
Da li su to osjetila kadgod u duši i ona dva mladića? Mislim, da ne. A ti? Odgovori mi na to što prije! Tvoja
M.
(M.: Pismo mladoj prijateljici. “Novine, sutrašnje novine”, u “Dobri pastir“ 7 (1946), str. 7.)
U hladnoj noći kasnoga ljeta oštro odjekuje zvuk lokomotive spore bosanske željeznice. Kiša udara o male prozore vagona, a sva se krajina umotala u sivu maglu. Na stanicama ulaze i izlaze radnici, seljaci, mali trgovci, majke s djecom, muževi sa crvenim fesovima, žene sa crnim koprenama na licu. Ta u Bosni smo.
O podne zasja sunce, kad stigoh u posljednju stanicu – Sarajevo. Sarajevo je srce katolicizma i hrvatstva Bosne; ono je žila kucavica Križarske organizacije, koja je idealno povezala omladinu sela, gradića i gradova bosanskih. Toj omladini dođoh u posjete; omladini, čija mladost živi u blistavoj ljepoti Križa i na suncu Euharistije.
U S a r a j e v u je Križarstvo uhvatilo među omladinom dubok korijen. Među učenicima i omladinkama. U katoličkim zavodima i na državnim školama. Napose su djeca zavoljela Križarstvo. I tako danas Sarajevo broji oko 1000 organiziranih jedinica. Nisam vidjela sve te kategorije članstva; ta praznici su. Srela sam se s onima, većinom prokušanim i u borbi očeličenim dušama, u okružju i s onima u KS I., najstarijem sarajevskom društvu. Sastanak i razgovor otegli su se do 9.30 sati navečer. U samostanu sv. Vinka bila je već potpuna tišina, samo su naši koraci odzvanjali dugim hodnicima.
Anka, Katica, Finka, Ela, Jozefina, Jolanda, Marija, to su draga imena, poznata još iz orlovske prošlosti. A među njima predsjednica Okružja, Štefica M., «križarski mučenik», kako mi je povjerljivo šapnula jedna članica. Hvala, drage sestre, na Vašoj tako vjernoj službi Križarstvu!
Posjetila sam i sve duhovnike križaričkih društava, sestre u Zavodu sv. Josipa, uglednu katoličku književnicu Štefu Jurkić. U simpatičnom njezinu stanu, posve nehotice, sjela sam u naslonjač, gdje je pred malo dana sjedio nezaboravni Aleksa Kokić prije svoga posljednjeg puta u Cetinje, u vječnost.
Primio me i preuzv. gosp. nadbiskup Dr. Ivan Ev. Šarić, metropolita vrhbosanski. U duljem razgovoru pretresli smo mnoga naša pitanja, a tad me je blagoslovio za put kroz Bosnu, kroz križarsku Bosnu.
Nikada još nisam bila u manjim mjestima, u seocima i trgovištima Bosne, pa je taj put bio za me doista zanimljiv.
U Z e n i c i me dočekaše odbornice društva, a u Križarskom domu već je bila psremna križarska četa. Mala, jer župa nije velika, ali hrabra i ponosna križarska četa. Održale su sastanak, koji bi se doista mogao nazvati uzornim. Po svim propisima našeg Priručnika. Ozbiljno i sređeno. Ni na jednom sastanku ne uzmanjka predavanje koje članice.
«Treba li da nešto posebno reknem članicama, da ih na koju posebnu pogrešku upozorim?» - «Ne znamo doista, što bi posebno članicama rekli. Slušamo svoga velečasnog župnika, i rad teče glatko.»
Navečer su Križarice pjevale na blagoslovu u krasnoj, obnovljenoj crkvi sv. Josipa. Djelo je to vlč. župnika Milivoja Čekade. Beuronski likovi na stijenama osvijetljeni su jakim mlazovima električnog svijetla. Euharistijski simboli divno osvjetljuju luk svetišta. Klupâ još nema. Pobožni vjernici kleče na hrapavom, još neizdjelanom podu. Župnikova sestra Neda užurbano gura pod nečija koljena mali janjeći otarak. Visoka markantna figura spušta se na njega. To je otac braće Čekadâ. A majka sjedi kraj zida na maloj klupici. Moli za sinove svećenike, za sina Biskupa, koji odlazi u daleko Skoplje.
U Ž e p č u me dočekala grupa seljačkih djevojaka i dvije sestre milosrdnice. Djevojke su bile u bijelom narodnom odijelu, sa fesovima na glavi. Prave gorštakinje. Ima ih u društvu 38.
Pošle smo u školu čč. sestara, i sastanak poče. Križarice su, nažalost, nepismene, ali bistre i otvorene. Pitaju mnogo i oslovljuju me sa «ti gospoja». Htjele bi se riješiti nepismenosti, i čč. sestre preuzet će tu brigu. Pitala sam ih, da li razumiju, što znači križarska žrtva. «To je zimi, kad dolazimo na zajedničku sv. Pričest 12 km. daleko, a haljine su nam potpuno zamrznute», rekla je veselo Katica, ona, koja mi je donijela stručak bosanskoga cvijeća.
Nisam bila s njima toliko, koliko sam željela. One moraju na posao, na svoje bosanske njive. Odlaze ganuto. «Do viđenja u Zagrebu! Sve ćemo doći na kongres».
U starom župskom dvoru preč. gosp. Dane Pušića pozdravljaju me likovi nekadanjih mjesnih župnika. Najstariji u ilirskom odijelu, zatim župnici franjevci sa ogromnim brkovima, pa konačno župnici iz nedavne prošlosti. Fra Grga Martić također se smiješi iz jednoga kuta sunčanoj zraci, koja tako vješto prodire kroz svježe zelenilo.
U Z a v i d o v i ć i m a dominira katolička crkva svojim položajem, ljepotom i urednošću. Križarice me odvedoše u župski dvor. Pred gustim voćnjakom bdije Lurdska Gospa, a do njezinih nogu Bernardica, dar Malih Križarica, kako mi ponosno reče preč. gosp. L. Buljan, župnik.
Oko 5 sati poslije godine stala se sakupljati omladina: Male Križarice i članice. Ima ih oko 40. Dvorana uredno i lijepo okićena. U sumračju već, nakon razgovora i uputâ, postavile smo se pred fotografski aparat, da onda još jednom otpjevamo križarsku himnu i himnu za hrvatsku svetu godinu.
Drugo jutro u pratnji dviju Križarica odoh u selo V r b i ć kraj Zavidovića. Radni je dan. Seljačke sestre naći ćemo sigurno kraj posla. Tako je i bilo. Ivka je vršila žito kraj kuće. Brat Križar tjerao je mršavo konjče oko stupa, a Ivka je sabirala vlati pšenice.
«Hoćemo li, Ivka, osnovati društvo?» - «Hoćemo! Braća su naša Križari, pa ćemo i mi biti Križarice.»
Maru smonašle u poslu kraj kuće. – «Hoće li vas biti dosta u društvu, Maro?» - «Hoće, 15, 20 i više. Volimo mi to», veselo je pričala Mara. Svi ukućani su izašli, da prisluškuju razgovor, ali mi, međutim, krećemo dalje. Iz svake kućice proviruje koja znatiželjna glava, a pozdrav «Hvaljen Isus» čujemo na svakom koraku.
Našle smo i treću Križaricu – Jelu. Ona pomaže kod izgradnje nove kuće. Sva je u poslu, ali zato sa zanimanjem sluša o njezinu dragom Križarstvu...
Spuštamo se opet niz brijeg. Ruža, majka jedne Križarice, vraća se iz Zavidovića s praznim posudama mlijeka. «Zar vi baš iz Zagreba, ama baš iz Zagreba?» pita me ona začuđeno. – «Da, Ružo!» - «E, pa zdravi bili, Bog vas blagoslovio!»... I tebe, Ružo, i djecu vašu, i kućice vaše, što se bijele na suncu, i mala dvorišta vaša, i mršave konjiće vaše, i žito, koje spada iz Ivkinih ruku, i znojnu košulju njezina brata. Sve, sve...
I opet se sporo vuče bosanska željeznica u industrijsko mjesto T e s l i ć. Čekaju me na stanici. Djece je mnogo, ali članica malo, jako malo. Sve je kriv ples, taj nesretni ples. Ali ono, što je ostalo, križarski je čvrsto i odvažno. Morala sam im se i zadiviti, kako su ostale nepokolebljive kraj svih neprilika i neuspjeha.
Kasno navečer svršio je sastanak u sakristiji nove crkve. A tad me odvedoše u radničku koloniju. U malom stanu stanuju dvije sestre: starija radnica, kojoj je eksplozija u tvornici uništila oko, ali nije mogla uništiti ljubav prema Križarstvu, i mlađa, krojačica. Pod prozorima uredne sobice šušti lišće platana, a mjedeno suđe u kuhinji cakli se kao pozlaćeno. Uredan radnički stan.
Drugi dan eto me u D o b o j u. To je mlado, sasvim mlado društvo. I ono je proživjelo raznih kriza, ali se drži. Kadgod Križarice malo zastenju, kadgod i zaplaču, kadgod im se spuste krila, ali se opet dignu, da polete visoko, visoko.
A onda još samo posjet D e r v e n t i, i moja je misija u Bosni gotova. Derventa je brojna članstvom: 40 građanskih članica, oko 30 seoskih i mnogo djece. Kad će sve to stupati na godinu zagrebačkim ulicama, imat ćemo šta vidjeti!
Večer je prošla u ugodnom čavrljanju u župskom dvoru kod preč. gosp. Momčinovića. Dakako, da smo između ostaloga riješili i sva svjetska pitanja i našli sredstvo za ostvarenje mira u svijetu.
Kiša pljušti, a ja ostavljam Bosnu. I kad se spora željeznica i opet zaustavila u Bos. Brodu, tad se još jednom okrenuh k našoj Bosni, k mučenici Bosni, zemlji patnika i svetaca, da pozdravim sve, a najviše sve one drage duše, koje slijede liniju velikog sina Bosne, najvećeg Križara – Dr. Ivana Merza.
M. Stanković.
(M. Stanković: Kroz Bosnu, u “Katolički tjednik“ 38 (1940), str. 5-6.)
Iako su ovih praznika i saobraćajne i prehranbene prilike bile vrlo težke, ipak je Veliko Križarsko Sestrinstvo odlučilo, da će se veliki praznički tečaj za Križarice održati, pa makar bio broj tečajki posve malen. Međutim, broj prijava rastao je svakim danom. Nekoliko dana pred tečaj popeo se na stotinu prijavljenih, da do kraja poraste na 130. Hoće li nas ubava Požega primiti toliko? Hoće li biti mjesta za spavanje i hranu kroz 10 dana za toliku omladinu? Ta pitanja nisu mučila glave naših mladih tečajki, koje su 2. VIII. radosne i raspoložene putovale na tečaj, ali su to više mučila vodstvo tečaja. E, kako bilo, mi idemo! Pa makar spavale dvie na krevetu, a jelo se dva puta dnevno. Križarice su spremne na sve!
Bliže k bogu.
2. VIII. navečer počele su trodnevne duhovne vježbe. Držao ih je o. Dr. Petar Jus, konventualac. Uz redoviti program duhovnih vježbi upućivao je tečajke u radu na vjersko-ćudorednom polju i davao poticaj, da na tome području budu što aktivnije, upravo u novim prilikama i u novoj domovini.
Duhovne su vježbe zaključene 6. VIII. ujutro. I svaki tečajski dan počeo je zajedničkom sv. Misom i sv. Pričešću te duhovnim nagovorom zamjenika generalnog duhovnika VKS-a don Ante Radića. Svaki je dan svršen sažetim religioznim mislima, koje je također davao don Ante. Ta novost na tečaju bila je s oduševljenjem primljena kao skladni završetak čitavog dana, koji je i u svojem ostalom radu značio uspon k Bogu, približenje k Bogu, traganje za Božjim visinama i Božjom blizinom. A Gospodin je u dušama radio obilato i nosio križaričku mladost našu na svojim dobrim očinskim rukama.
Rad na tečaju.
Sam tečaj počeo je 6. VIII. ujutro u prisutnosti generalnog duhovnika VKS-a Dr. M. Beluhana, brojnih duhovnika križaričkih družtava, zastupnika grada Požege i mjestnog građanstva, predstavnica i predstavnika mjestnih institucija i katoličkih družtava. Sa otvaranja tečaja poslan je brzojavni pozdrav Sv. Ocu, Poglavniku i preuzv. zagrebačkom Nadbiskupu. U vodstvo tečaja izabrane su sestre Nada Osterman, Olga Franke, Marica Tomašević. Zapisnik su vodile sestre Mira Fegić i Anica Magdić.
Na tečaju su održana ova predavanja: Nova domovina treba Križarstvo, Crkva Kristova, Papa – drugi Krist, S Crkvom kroz sve dane u godini, Na završetku naše jubilarne godine, Naš organizacijski život, Rad s pionirkama, Naša djeca, Izbor zvanja, Djevojka i mladić, Spremanje za brak, Materinstvo, Križarica u domu, Marija – uzor ženstva, Historijat naše nacionalne borbe. Predavanja su održali preč. Msgr. Dr. Beluhan, msgr. Dr. Gunčević, preč. Pipinić, vlč. Kopunović, te sestre Stanković, Vitković, Grgić, Čović, Tišljarić, Preisler, Bodakoš, Dugački i Kostanjevac.
Novost na tečaju bile su i ustmene novine, koje su održane svaku večer, a na njima su najmlađe naše raspravljale o aktuelnim pitanjima sadašnjice.
Tečaj, kao i duhovne vježbe, održan je u zgradi sestara milosrdnica. Njihova susretljivost i pažnja opažala se na svakom koraku. Tečaj je posjetio preuzv. nadbiskup Rodić. Kako je došao upravo na predavanje o modi, popratio ga je srdačnim i markantnim riečima.
Tečajke i njihov rad pratili su sa živim simpatijama mjestni građani kao i požeške vlasti. One su nam i kod prehrane išle brižno u susret.
Križarski dan u Požegi.
10. VIII. bio je dan velikog slavlja u Požegi. Mjestna križarska omladina slavila je zajedno sa tečajkama svoj Križarski dan. U 10 sati krenula je Požegom velika povorka, predvođena križarskom glazbom iz Pakraca. Iza toga je u župnoj crkvi bila svečana sv. Misa, pod kojom je propoviedao Msgr. Dr. Gunčević. U Grabriku održano je križarsko zborovanje u prisutnosti prijatelja organizacije i križarske omladine. Govorili su tajnik VKB-a Lav Žnidarčić, s. Mira Dugački i don Ante Radić. Navečer istoga dana priređena je uspjela akademija, na kojoj je govorila s. Đurđica Vitković.
Križarski dan u Požegi još je više razpalio vatru zanosa u dušama križarske omladine, a crvene i modre križarske zastave ponosno su vijorile ulicama Požege, obasjane suncem i radošću mladih duša.
U smiehu i zabavi.
Obskrbljene putničarskim sredstvima i hranom krenule su tečajke pod vodstvom mjestnog župnika preč. Pipinića na Jankovac, omiljelo izletničko mjesto požežkoga kraja. Povratak samovozima bio je vrlo veseo i ubrzo se zaboravilo na dugo pješačenje do Jankovca. Drugi izlet bio je na Vrhovački grad, a tečajke su pregledale i gradski muzej, bogat sa povjestnim starinama.
Navečer, iza ustmenih novina, tečajke su obično dodale i koju šaljivu točku; prvenstvo u tome izniele su sestre iz Broda. Napose je posljednja večer tečaja bila puna šale i smieha. «Tečajka», šaljivi tečajski list, izašao je nekoliko puta.
Visoki hodnici i prijatne prostorije samostana u Požegi opet su tihe i nieme. Mlade Križarice razišle su se svojim domovima, da u novoj domovini budu prvoborci na njivama Gospodnjim, za dobro Crkve i naroda.
M. S.
(M. S. Tečaj križarica u Požegi, u “Katolički tjednik“ 36 (1941), str. 6.)
Kad sunce tone i otajna tišina obavija Zemlju, kad čovjek umoran od dnevnoga rada motri sav čar toga časa i ne nalazi riječi da izrazi svoja čuvstva, tad se priroda diže da pjeva himnu Svevišnjemu.
Kako se nešto tajanstveno budi u tebi, što ni sam ne možeš da shvatiš, a duša ti puna zanosa, milja i sreće kliče: «Divan li si, Bože neizmjerni!» A gle, to isto ponavlja i ona tamna šuma, i ovo plavo nebo, i šareno cvijeće, i ptice, i potoci, sve to čini harmoničan pjev tako veličanstven i nedohvatljiv, da misliš, da se božanski nektar slijeva u tvoju dušu.
No gledaj jesenski oproštaj prirode, kako se teško oprašta od Sunca – od dana. Njena molitva nije više molitva nestašna djeteta, već smjerna molitva starca.
Sunce tone... Jesenski vjetrić miluje hladnom ručicom latice cvijeća, a svakim dodirom njegovim ono bolno uzdršće. Uzduhom bruje glasovi i duboki i sitni, ali čuj onaj tihi, gotovo nečujni šapat, kojim cvijeće moli.
«Ti si me, Gospode, stvorio», tihano romoni glas sunčanice, «Ti si mi život dao. Život si mi dao, da budem opomena čovječanstvu. Kao što si meni odredio da vječno okrećem svoje lice k suncu, hoću li da živim, tako je i njima jedini život u Tebi. Hvala Ti, Gospode, za tu službu. Ja izvrših, što si mi odredio, a sad još koji dan pa ću umrijeti. Hvala Ti za život!»
Ona dovrši i klone.
«Da, hvala Ti za život» - klikne modra vodopija – «nijesi me stvorio da rastem, gdje vrtljar njeguje, već ovdje ukraj puta, ali i tu me grijalo sunašce i zalijevala kišica. No danas me pogazi noga nestašna djeteta. Umrijet mi je. Ali Ti, Gospode, koji život daješ i uzimaš, uskrisit ćeš me opet u proljeće. Pomiluj me pa me opet uskrisi!» Još jednom zirne na Sunce, zatrepti lagano laticama i usne.
Sunce tone... Vjetar brije sve jače... Tamo u daljini ljulja se drveće, a lišće njegovo šušti kao srebrna lira, šušti kao cvil gusala, kad ih dira najvještija ruka... I šuma moli... A nedaleko nje na pokošenom polju plavi se cijelo more žalvija, među kojima se ističe žuta broćika. Zadivljene slušaju molitvu šume pa i one mole tiho – ponizno.
«I meni si dao život, Gospode», zazujao bijeli leptir odletjevši s mirisave majčine dušice. «Kratak je, no i on neka bude Tebi na slavu». I nestane ga.
Tamo se opet molio bijeli stolisnik, rumena drijemina, ljubičasti sljez, sve zadnji ostaci cvjetnog kraljevanja prirode.
Sunce tone... No kao nekom višom silom zadržano još stoji i sluša šapat. Kroz tanahnu ružičastu maglu ljube njegove zrake rumene cvijetke, iglice, mrazovca, pa dugoljasti zvončić... Mir je... Tek tamo iz duboke šume čuo se slavujev glas.
«Neznatna sam životinjica», zavapi najednoć cvrčak, «nijesi mi, Gospode, dao slavujeva glasa, ali primi i moju hvalu, Ti, koji ne zapuštaš ni najbjedniji stvor».
Sve se više Sunce spušta, dok ga ne nestane iza modrikastih brda... Već se hvata mrak... Duboku tišinu prekida tek glas zvonca na pozdrav Gospi...
Kad je noću anđelčić sanja prolazio kraj cvijeća, sagnuo se do njega i plakao tiho, tiho nad naskora im svelim životom. Opazivši u zoru na svojim listićima anđeoske suze mala je djetelina duboko uzdahnula i pričala dugo, dugo svojim družicama o dobroti anđeoskoj...
(M. Vragović, II.a tečaj: Kad sunce tone u jeseni..., u “Ljubice“ II (1918), str. 94-95.)
«Mamice, mamice, kako je studeno», šaptala mala Zorica svojoj majci, a vani bučio sve jače i jače oštri zimski vjetar, kao da želi ugušiti vapaj bolesna djeteta.
Majci se samo vinuo gorki uzdah. – «Mamo, zar ne čuješ? Mamice!» opet će mala. – «Ali dijete, kad nemam goriva. Strpi se! Još dan, dva, i krasno će nam proljeće donijeti opet života i topline». – Tišina zavladala u sobi. Već se lagano spušta mrak, ali ne može da sakrije bjelinu snijega, što se nagomilao oko malih okanca.
«Mamice», najednom će Zorica. – «Šta je dušo?» «Ja ne ću dočekati proljeća». – «Ali dijete!», - «Ne ću, mamo, ne ću». – «Nemoj Zorice, ti ćeš ozdraviti, opet će moja mala skakutati po zelenoj tratini i hvatati lepiriće». – «Ali mamo, meni će biti studeno!» - «Ne će, dijete, kad proljet svane, zasjat će Sunce, i bit će opet toplo – toplo». «Meni ne će biti toplo», potrese mala zlatnim uvojcima svoje kose i pruži majci ručice, da ih ona ugrije. – «Mamo, ja ću k dragom Bogu. Zar ne, tamo će mi biti toplo? Dragi Bog ima puno drva. Je l' da mamo?» - «Ah, Zorice!» i majka gorko zaplače. – «Nemoj plakati! Vidiš, gore će dragi Bog naložiti vatru, pa će biti toplo, toplo, i iskrice će skakutati, kao dok je tata živio. Pusti me mamo k dragom Bogu, vidiš, kako dršćem od zime, a gore će mi biti jako toplo».
Opet tišina. Čuli su se tek majčini uzdisaji i jednolično udaranje sata. Nastala duga zimska večer.
«Mamice!» prene se najednoć Zorica, «skoro će anđelčić po me doći... da idem gore... gdje ne će biti ni zime... ni bolesti...». I opet usne.
Proljeće je... Izmilila nježna travka, skromna ljubica, modri šafran, a gle – već se i prve macice javljaju... Ali jedne nema da ih uživa, male Zorice... Kad se posljednji put anđelčići spustiše na zemlju da se poigraju na bijelom snijegu, pružila im Zorica ručice i odletjela s njima visoko – visoko. Ne žali ona za cvijećem, leptirićima, ne žali za svim čarom proljeća, ne žali ni za sunčanom toplinom, kad je grije vječno Sune ljubavi.
(M. Vragović, II tečaj: Čežnja djeteta, u “Ljubice“ II (1918), str. 102.)
Panteističko shvaćanje svijeta. M. Vragović, III. teč.
Atmosfera današnjega života vrlo je čudna. Uzburkale se ljudske duše i u nekom plamenom ludilu hoće da spale sve što postoji. Ruše se stari sistemi, podižu novi, padaju stari zakoni, uvode novi. U ime slobode i demokratizma treba uništiti sve stare uredbe pa makar i dobre. Modernom se čovjeku i ne mili ono, što je dobro. Nešto apsurdno njemu je milije. U toj zbirki jamačno da i vjera strada, a ateizam napreduje. A uz onih, što još vjeruju, teško ćemo naći pravu vjeru. Mlad čovjek osobito zabludi. On uopće mjeri svojom fantazijom, a ne razumom, fantazija ga lako i u vjerskim stvarima zavede. Zato su baš mnogi mladi ljudi panteisti. No vrlo je često, da se mlad čovjek zadovoljava, da mu se fantazija sunča u panteizmu, no ne nastoji, da razumom analizira ono, što vjeruje. Zato i ne vidi svoje zablude. Da možemo ustvrditi, kolika je zabluda panteizam, razvit ćemo najprije sam pojam panteizma.
Panteizam upravo u širem smislu i nije nego monizam, prema tome mu je glavna oznaka kao i monizma, da je samo jedna supstancija.
Sva bića, koja ćutilima osjećamo, samo su pojave toga bića. Ta se je glavna misao panteizma u raznim oblicima u historiji javljala. Pojav panteizma dakle nije nov. Očitije ga nalazimo kod Brahmanaca. Samo Bog jest, svijet nema za sebe bitka, on je samo sjena. I u grčkoj filozofiji panteizam je poznat. Učile su ga jonska i eleatska škola. Panteizam jonske filozofije bio je više evolucionističke naravi, naime kao uzrog svega smatralo se neko prabiće, koje se postepeno razvija u sve savršenija bića. Tako je Heraklit uzeo kao prabiće vatru, Tales vodu, Anaksimen uzduh.
U novijoj filozofiji poznat je evolucionistički panteizam kod Hegela, Schelinga i Fichtea. U drugom se obliku javljao panteizam kod Pitagorovaca, stoika a kasnije Giordana Bruna. Panteizam eleatske škole, koji je sličan panteizmu Brahmanaca, nastavio je i dao mu poseban značaj Baruch Spinoza. Nauka je toga filozofa u mladeži najpoznatija i svaki se obično pozivlje na nju. Zato ćemo baš nju pobliže opisati. Razložimo li nju, upoznat ćemo uopće biljege panteizma. Svoju je nauku Spinoza sagradio na Descartesovoj definiciji supstancije. Aristotel je pojam supstancije definirao ovako. Supstancija je biće, kojemu po biti pripada, da u sebi i za sebe bivstvuje. To znači, da je supstancija subjekt ili nosilac onih promjena, koje se u njoj zbivaju. Descartesova se definicija protivi Aristotelovoj. Po Descartesu supstancija je biće, koje tako bistvuje, da mu ne treba ništa drugo za bistvovanje. Tu je definiciju prihvatio Spinoza. Jasno je, da iz ove definicije izlazi, da je samo Bog supstancija, jer je samo on biće, koje o sebi postoji. Dakle, supstancija je samo jedna, jer je Bog jedan. Descartes to doduše nije izveo već Spinoza. Da li je ta definicija dobra, a ako ne valja, u čem ne valja, to ćemo iznijeti poslije. Za sad treba da iznesemo nazore panteizma. Descartes je držao i stvorena bića za supstancije, no Spinoza je to porekao i ustvrdio, da opstoji samo jedna supstancija, a u isti čas gledati toliko supstancijalnih bića, ne može se, a da se ne izvede zaključak, da je Bog i svijet isto; dakle da su zapravo sva bića, koja mi gledamo kao supstancije, samo oblici jedne apsolutne supstancije. To je druga oznaka panteizma. Otud izlazi, a je priroda Bog ili da je Bog priroda. Pojedina bića dakle nemaju za sebe bitka ili drugim riječima: mi zapravo ne bistvujemo, već je Bog, koji u nama kroz nas bistvuje.
Sam svijet Spinoza tumači ovako. Apsolutna supstancija ima dva atributa: misao i protežnost. U čovjeku se razvio atribut mišljenja Božjega, a u stvarima protežnost. Mišljenje svih bića zajedno čini božanski um, a sve pojave protežnu njegovu prirodu. Jasno je, da u toj nauci nema ni govora o slobodi volje. Sam Bog stvara, ne ono, što hoće, već ono, našto ga nužno sili njegova priroda. To su u glavnom načela Spinozine filozofije. Što je zapravo apsolutno biće, u tome se panteisti ne slažu. Jedni ga drže kao pratvar, od koje se sve razvilo, drugi kao dušu, koja sve oživljava, neki opet kao neko transcedentno biće.
Obazrimo se sad na temeljito načelo Spinozine filozofije: samo je jedna supstancija. Iz Descartesove definicije naime, da je supstancija biće, kojemu ne treba ništa drugo za bistvovanje, izlazi, kako već rekosmo, da je samo Bog supstancija.
Sam Descartes ne priznaje taj izvod, jer se protivi iskustvu. Dakle, ako izvod iz definicije nije istinit, ne može biti ni sama definicija istinita. Pa doista promotrimo li pobliže Descartesovu definiciju, to ona osim onih biljega, što ih navodi Aristotel, naime, da je supstancija biće, koje u sebi i za sebe bistvuje, sadržaje još jedan biljeg, a taj je, da se za supstanciju traži da o sebi opstoji. Tu pak novu biljegu ne može ni jedna tvorena supstancija da nosi, jer premda ona u sebi i za sebe bivstvuje, ne može da bivstvuje o sebi, jer je ovisna o prvom uzroku. Dakle je Descartova definicija preuska, jer navodi biljeg, koji nije svim supstancijama zajednički, a definicija mora navoditi samo općenite biljege. Descartesova definicija dakle pada, a diže se Aristotelova: supstancija je biće, koje u sebi i za sebe bivstvuje. Ako ne valja ni definicija, ni njen izvod, jamačno da onda ne valja ni ona tvrdnja: samo je jedna supstancija. Dakle vidimo, kako se zdravim razumom pobija prvo načelo panteizma: samo je jedna supstancija. Prvo načelo ne valja. Sva se ostala načela osnivaju na prvome, dakle ne mogu ni ona biti valjana, jer su na zlom temelju građena. No ipak ćemo se i na njih obazreti.
Druga je tvrdnja, da je Bog i svijet isto.
Po iskustvu znamo, da je svijet ograničen, sastavljen, promjenljiv, a opet je zahtjev zdrava razuma, da Bogu dodamo svojstva kao jednostavnost, neograničenost, nepromjenljivost. Ta su svojstva posve različita. Kad mi dakle kažemo, da je Bog nepromjenljiv, pa ujedno velimo, da je Bog i svijet, tad mi zapravo Bogu dodajemo dva oprečna svojstva, a to se protivi principu kontradiktornosti. Mišljenje Spinozino, da apsolutna supstancija imade dva atributa: misao i protežnost, nije dobra. Vrlo je nesavršeno shvaćanje Boga kao neko protežno biće. Bog je svudašnji, ali nije ograničen na neki prostor. Kad bi protežnost bilo jedno svojstvo Božje, tad bi to svojstvo bilo ograničeno, jer je materija ograničena. A to nije moguće.
Samo razno pomišljanje Boga kod panteista pokazuje unutarnje protivurječje. Pomišljaju li apsolutno biće kao pratvar, tad moramo reći, da pratvar ne mora nužno da bistvuje. A Bog je biće nužno. Pratvar pak može biti i ne biti, ona je biće indiferentno za bivstvovanje. A osim toga Bog je nepromjenljiv, a pratvar se je mijenjala, dok nije došla do današnjega oblika. Pomišljamo li Boga kao dušu, što sve oživljava, tad je on biće sastavljeno od duše i svemira, a to se protivi svojstvu Božje jednostavnosti. Ovdje padamo i u drugi besmisao, jer ako je Bog sastavljen od duše i svemira, to je on počeo bivstvovati u vremenu, jer je materija u vremenu nastala. Dakle Bog po tome ne bi bio vječan. Neki opet pomišljaju Boga kao neko nadnaravno biće uopće. No zapravo to biće nigdje ne postoji, ono je puki pojam, a svojstva su mu u istinu apsolutna, ali samo idealno, dok Bog opstoji stvarno, a svojstva su mu također stvarna.
No glavna kritika panteizma nalazi se u našoj svijesti. Filozofija je spoznavanje zadnjih uzroka svih stvari. Ona je uopće spekulativne naravi, no ne smije da se kosi sa zbiljom. A ipak to čini panteizam. Kad bi naime bivstvovala samo jedna supstancija, tad ne bi moglo biti više supstancijalnih «ja», supstancija bi bila u svakom čovjeku ista, pa odakle ona razlika da «ja» nijesam koje drugo biće i da osim mene imade drugih «ja», koji su posve različni od mene. Toga panteizam ne će rastumačiti. Pače ne bi bilo razlike između vrsta i rodova. Jer ako je u svima ista narav, odakle onda razlika, jer baš razliku između vrsta i rodova čini razna narav. Dakle ne bi bilo razlike između čovjeka i životinje, organizma i anorganizma. Panteizam nam ruši i slobodnu volju, jer ono, što mi radimo, nije naša volja, već volja bića, koje radi preko nas. Prema tome bi načelu Bog i krao i ubijao i inače griješio. Tu prestaje svaki ćudoredni zakon, svaka zasluga i kazna. A to se doista kosi s našom svijesti.
Vidjeli smo u glavnome nazore panteizma i njihov nesmisao. Od materijalizma se razlikuje, što formalno priznaje Boga, no on zapravo prirodi, svemiru daje ime Bog. On ruši Boga, kakav je u našoj svijesti, ruši Boga, kakav nam ga zdrav razum zahtijeva. Panteizam je zapravo samo krinka materijalizma. On doduše pripušta ime Bog i duh, da onda, kad zavede mlade ljude, zbaci sa sebe krinku i pokaže se u pravom svjetlu, da im onda odbaci Boga i baci ih u obožavanje materije i njezinih sila. A materijalizam je zapravo monizam. Zato su već i stari Grci imali pravo, kad su panteizam smatrali ateizmom.
(M. Vragović, III. tečaj: Panteističko shvaćanje svijeta, u “Ljubice“ III (1919), str. 71-73.)
Bio je malen i drugi su upravljali njegovom barkom... More je bilo mirno, a on se bezbrižno ljuljao. Rukama je hvatao kapljice, što su padale na njega, no nije oćutio da su hladne. Volio ih je kao i sve, što mu je more davalo...
Barka se pomicala naprijed, a on se nesvijesno veselio životu...
Najednom se našao sam. Starim su njegovim vozačima obnemogle ruke od veslanja i njih je nestalo s mora.
A on se ponosno ko kraljević ispravio na svojoj barci i ogledao morem. Nije opazio kako je malena njegova barčica u toj veličini... Nije se je ni pojao, već udari snažno veslima... Voda mu se podavala kao da su valovi štedili malu barku. Tek katkada je koji mali val udario na nju no brzo ga je nestalo.
On je veslao, barka se odmicala, a dušu mu je napunila želja za životom.
Podao se struji, kojom su ga vodili njegovi stari vozači... Bila je vijugasta, uska... Suputnika bijaše malo, a njihova su lica bila zavita nekim mističnim mirom. No cilj te struje bio je daleko. Pričali mu da cijeli život treba do njega.
Postalo mu nesnosno na toj struji, jer on je želio da što prije uživa. Bilo je i drugih brodara bezbrižnih, obijesnih. I ti su mu pričali o sreći, uživanju... A cilj njihov nije daleko, treba da samo krene s barkom u struju. On je slušao, a u ušima mu zvučile riječi tajanstveno: život, uživanje.
Stao je neodlučan i pitao se, kamo da krene.
Pitao se, a more je čudno mrmorilo, ko da ga podjaruje njegov upit. I prvi put se podigla bura. Barka njegova nenavikla valovima jedva se otimala. A sred silne bure čule su se njegove riječi: «Kamo? koji je pravac istinit?»
Bura je bjesnila, daske na barci škripale, jadra se lomila, sad će je nestati na moru. On nije zvao u pomoć. Borio se, a pomoći nije htio. No i bez njegove želje pojavi se sred valova čovjek blijed. U očima mu raj sijeva, svoje izbodene ruke pruži k njemu, a uzdah pronese njegove riječi: «Slijedi me, ja sam Istina!»
On se trgne, časak ga prevlada začuđenje, a onda usklikne bijesno: «Nijesam te zvao».
Valovi udare o barku, a čovjeka prezrenog nestane... U njemu pak oholost slavila je slavlje.
On je krenuo širokom strujom k životu... uživanju...
Plovio je dugo... dugo... uživao je, nije mogao da razmišlja. No gle, s vremenom se u njemu nakupio neki nemir, koga on nije razumio. Napokon sit duge vožnje, ali bez cilja, bijesan s neutažive želje za nečim nepostignutim, stane. Da – «bez cilja» - morao je da si prizna. Tjeskobno se obazreo i prvi put pomislio na prošlost. Koliko je već mora prebrodio, a postignuo nije ništa... Ne, struja, kojom idem, varava je, bez cilja...
Opet su valovi bijesno udarili na njegovu barku, a nemir se njegov povećavao. Barka je njegova bila još slabija, progutat će je more. On je gledao nemoćan tu groznu igru i pitao se: «Gdje je put? Kako ću da se izbavim?»
Pitao je, a nije zvao u pomoć, more pak je čudno mrmorilo kao da ga podjaruje njegov upit.
Sred valova pojavi se opet prezreni čovjek... Nebeski svoj pogled upravi na njega, a usne mu šapnu: «Slijedi me, ja sam Put! Ja ću te izvesti!»
U njemu se opet javi ono grubo, oholo čuvstvo i on uskliknu: «Nijesam te zvao, sam ću potražiti put!»
Čovjeka prezrenog nestane, ali on ne nađe puta. U očaju odbaci vesla i predade se moru, neka po volji goni njegovu barku. Valovi je bacali na hridine, daske su škripale, jadra se lomila, a on se naslonio na nju, zurio u more i želio da ga proguta...
Ali barka se ipak micala naprijed. On se zagledao u prošlost. Gle mladost je prošla nečujnim korakom kraj njega da on nije znao. A sad? Život, komu se toliko veselio, promašen je, a on će doskora umrijeti. Umrijeti? Ah, kako to zvuči? Mislio je, da će ironično doći smrti u susret, ali se prevario. On još želi života, života... Valovi, strašni valovi navališe na barku, a on bijaše nemoćan bez vesala, koje je odbacio. I opet se sred valova čuo njegov usklik: «Gdje je život?»... Pitao se, a more mu nije odgovaralo već je bučilo sve jače... Daske su škripale, jadra se lomila, a njega uhvati očaj... Umrijet će, još malo samo... Želio si da opet dođe onaj blagi čovjek, da ga osokoli, izvede... ali ne, dva puta ga je odbacio – njega nema. O kad bi došao?... Jadan mornar zaplače...
Najednom se laka ruka dohvati njegova čela. Pred njim stajaše prezreni čovjek, raj mu sijeva u očima, a usne mu blago šapću: «Ne, nijesam te zaboravio! Dođi! Ja sam život!» On se trgne... More opet zašumi... Prezreni čovjek šapne opet: «Dođi, ja sam Život!»... On podigne glavu, a u očima mu sijevne pouzdanje i odanost.
I gle Prezreni zapovjedi i bi tišina velika na moru. Samilosno pružio je ruku siromašnome mornaru, a ovaj je pošao za njim strujom uskom, vijugastom, čudeći se kako je ugodna i laka...
(Marija Vragović, III. tečaj: Na moru, u “Ljubice“ III (1919), str. 116-117.)
alina
sanjam
sluga Jahvin
Marina021
