U ponedjeljak, 8. listopada svečano će se obilježiti 50. obljetnica smrti Službenice Božje Marice Stanković (1900. - 1957.).
Tom prilikom održati će se i prigodna akademija u prostorijama Tribina grada Zagreba, Kaptol 27. u 16 sati.
Uvodnu riječ održati će mr. Milan Pušec postulator kauze za proglašenje blaženom Službenice Božje Marice Stanković.
O pojedinim odgojnim aspektima javnog djelovanja SB Marice Stanković govoriti će nam mr. Anđelko Košćak.
Dr. sc. Rebeka Anić održati će predavanje na temu: Bog je radost - iz duhovne baštine Marice Stanković.
U glazbenom dijelu sudjeluju Oktet zagrebačkih bogoslova
te učenice Ženske opće gimnazije ss. Milosrdnica u Zagrebu.
Svečana sveta misa prigodom 50. obljetnice smrti SB Marice Stanković održati će se u Katedrali s početkom u 18 sati. Misno slavlje će predvoditi msgr. dr. Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački.
Intervju s vlč. Milanom Pušecom duhovnikom Bogoslovnog sjemeništa i voditeljem kauze Marice Stanković objavljen u časopisu Rhema
razgovarala i snimila: SONJA TOMIĆ
RHEMA: Tko je vlč. Milan Pušec?
PUŠEC: Rođen sam 29. studenog 1962. godine u Varaždinu, a zavičaj mi je Zajezda, zagorsko mjestašce kraj Marije Bistrice. Školovao sam se u Konjščini, Zagrebu i Rimu. Kad sam odslužio vojsku, upisao sam studij agronomije.
Diplomirani agronom
RHEMA: To je velika novost o vama? Jeste li diplomirali?
PUŠEC: I diplomirao sam, a nakon diplome i radio jednu i pol godinu kao agronom u mljekari u Starom Petrovom Selu.
RHEMA: Kad ste počeli razmišljati o svećeničkom pozivu?
PUŠEC: Već na posljednjim dvjema godinama studija počeo sam ozbiljno razmišljati o svećeništvu. Spontano - a da mi baš nitko nije o tome govorio niti me nagovarao - počeo sam svednevno odlaziti na sv. misu u crkvu Gospe Lurdske. Poslije mise uvijek bih pošao do kipa Srca Isusova i tamo se pomolio. To je bilo iskustvo koje me je neprestance podsjećalo i poticalo na svećeničko zvanje.
RHEMA: Je li bilo još kakvih poticaja?
PUŠEC: Da, bio je tu još jedan poticaj! Zajednica profesora Ivančića. Ondje sam upoznao vršnjake i s njima se zajedno molio. Sve sam snažnije u sebi ćutio da me Bog želi kao svećenika, ali nisam imao hrabrosti.
RHEMA: Zar vas je nešto kočilo?
PUŠEC: Posebno pamtim seminar kad sam posvjedočio o svom problemu moljenja Očenaša. Naime, nikako nisam bio u stanju reći “Budi volja tvoja”! Ali na kraju tog seminara to sam uzmogao, i o tome sam i svjedočio. Doista mogao sam posve iskreno moliti za Božju volju u tom malom okružju molitvene zajednice.
Dvoje duhovne vježbe
RHEMA: I je li time sve bilo riješeno?
PUŠEC: Osjetio sam da se zbilja mogu predati Bogu, ali ipak nisam srljao. Testirao sam sama sebe ne želeći se povesti za možda trenutačnim raspoloženjem. Htio sam da moja odluka bude stvar duha. To sam testiranje doživljavao kao pustinju s jedne, ali i kao duhovno ispitivanje s druge strane.
RHEMA: Da li Vas je Bog pozvao za svećenika “direktno” ili preko ljudske riječi?
PUŠEC: U to sam vrijeme upoznao jednu djevojku s kojom sam se iskreno sprijateljio. Svaki smo dan zajedno išli na sv. misu. I upravo je ona izgovorila riječi koje mi je govorio sam Bog: Volio bih da ti budeš svećenik.
RHEMA: Jesu li i vaši roditelji bili suglasni s takvim prijedlogom?
PUŠEC: Završnica mojih “duhovnih vježbi”, naravno, dogodila se u mojoj obitelji. Jedne sam večeri rekao otprilike ovako: Mama i tata, ja sam sad punoljetan i zahvaljujem vam za sve što ste mi darovali, osobito za život i školovanje, ali mene Bog zove drugim putem. Te večeri nakon tih riječi nitko više nije izgovorio ni jednu riječ.
RHEMA: Zar su se ipak protivili?
Neobičan san
PUŠEC: Moji mi roditelji nikad nisu branili. Međutim, Bog je pripremio jedno veliko iznenađenje. To sam saznao puno kasnije: tata je svojoj sestri povjerio da me je te noći sanjao kao svećenika ... a podosta godina poslije tog sna, točnije prije sedam godina, u tatinoj sam bolesničkoj sobi - onoj istoj u kojoj je nekoć mene usnio kao svećenika - slavio svetu misu i pričestio ga iz kaleža svega tri sata prije nego što je preselio Ocu nebeskom.
RHEMA: Gdje ste proslavili mladu misu?
PUŠEC: Mladu misu slavio sam 1995. godine u Zajezdi. Taj je događaj bio izmoljen. Naime, punih dvadeset godina ondje nije bilo mlade mise te je župnik svakoga dana u misi imao zaziv za svećenička i redovnička zvanja. Meni je to bila snažna podrška da ustrajem.
RHEMA: Sada je trebalo da vi vodite molitve i naviještate?
PUŠEC: Sjećam se kako smo u vrijeme studija bogoslovlja vježbali propovijedanje. Uvijek sam bio tremaš kad je valjalo nastupiti pred brojnim slušateljstvom, a izbor izuzetno osjetljivog teksta iz Pjesme nad pjesmama, u kojem se kroz ljubav muškarca i žene opisuje daleko dublja stvarnost, samo je još i pojačao moju tremu. Međutim, uvijek sam zamišljao da je Božja ljubav snažnija od ljudske i u to sam se posebno uvjerio motreći u tom trenutku svoje ograničenosti i slabosti.
RHEMA: Na koji ste način došli do toga zaključka?
Noć puna nesanice
PUŠEC: Ponajprije, slušateljstvo su bili moji kolege, pet-šest godina mlađi od mene, te me hvatao strah kako će oni razumjeti ono kad mladić zove djevojku u vinograd i veli da će joj tamo pokazati svoju ljubav. Pred očima sam imao Boga i njegovu ljubav prema Crkvi. Naslućivao sam da je ljubav u vinogradu-Crkvi jedna velika radost. No kako je prenijeti na mlade koji su danas sa svih strana zapljuskivani povezivanjem ljubavi uglavnom sa seksom?
RHEMA: Jeste li se "izvukli"?
PUŠEC: Jesam. Propovijed je dobro prošla, ali ja te noći nikako nisam uspijevao zaspati. I kad sam već bio “izmoren” nesanicom, upalio sam radio. Bilo je dva ili tri sata iza polnoći. Noćni program. I gle, sav je bio ispunjen - ljubavnim pjesmama! No sve su one te noći meni pjevale o ljubavi Božjoj prema meni. Nakon straha i treme doživio sam da mi je Bog u srcu potvrdio ono što sam imao u glavi: da je njegova ljubav čudesnija i sveobuhvatnija od ma koje ljudske ljubavi. Shvatio sam kako mi Bog predočuje svu neizrecivost svoje ljubavi. Nikakvim riječima nigdje se, pa ni u propovijedi, ne može izreći kako to Bog dira čovjeka...
RHEMA: Ta je spoznaja sigurno dublje utjecala na vaš život?
PUŠEC: Duboko sam uvjeren da je sve to povezano s mojom sadašnjom službom duhovnika na bogosloviji...
Rimska iskustva
RHEMA: Kako je došlo do toga da ste postali duhovnikom?
PUŠEC: Na blagdan Srca Isusova 1998. godine pozvao me (tada još) nadbiskup Bozanić na razgovor i ponudio mi, zapravo preporučio, postdiplomski studij duhovnosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Bilo mi je trideset i šest godina i nipošto ne bih pristao na studij da nadbiskup nije “pročitao” moje unutarnje želje. Rekao sam: Previše je lijepo, a da bih odbio!
RHEMA: Sigurno je bilo zanimljivo otići u Rim, vidjeti centar kršćanstva i steći nove spoznaje?
PUŠEC: Studij doista bijaše vrlo zanimljiv, ali istodobno i kalvarija zbog mog nepoznavanja talijanskog jezika. Ali sam se i u svemu tome opet uvjerio da Bog u svim teškim situacijama posebno čisti čovjeka, a onda i prosvjetljuje.
RHEMA: Kako se to vama događalo?
PUŠEC: U tom sam periodu prošao prve ignacijanske duhovne vježbe u svakodnevici kroz godinu dana. Bilo je to čudesno iskustvo. Kroz njih sam naslutio da moj rad u Crkvi neće biti samo miran rad u vinogradu, nego da se treba događati u “plamenu” Duha Svetoga. To se ubrzo i potvrdilo. Nakon što sam magistrirao 2001. godine (sad već) kardinal Bozanić imenovao me pomoćnim duhovnikom u bogosloviji, a sljedeće sam godine postao duhovnikom za stotinjak mladića koji se pripremaju za svećenički poziv.
Bogoslovi kao karizmatici
RHEMA: Vidim da spominjete neke termine koji su karakteristični za karizmatski pokret u Crkvi. Je li to slučajno?
PUŠEC: Osobno doživljavam bogoslovsku zajednicu kao karizmatsku, kao onu koja svaki dan slavi svetu misu i triput se sabire na molitvu. U mladićima koji se pripremaju za svećeništvo najčešće je prisutna posebna karizma Duha Svetog: dar celibata. Taj dar često nije lako otkriti jer udišemo zrak ovoga svijeta koji divinizira seksualne aktivnosti.
RHEMA: Kako pobijediti te napasti i biti slobodnim za Božju slobodu?
PUŠEC: Upravo zbog svega toga i molimo za dar jasnog razlučivanja, da obdarena osoba otkrije radost izabranja i ljepotu života u čistoći. Radost i ljepota manifestiraju se posebno kroz naša zajednička slavlja i pjevanje bogoslovskog zbora i okteta te bogoslovskog banda.
RHEMA: Ipak, stvarnost je prečesto drugačija?
PUŠEC: Dakako, ne bi bilo realno zajednicu smatrati idealnom - kad sam išao na bogosloviju moj mi je župnik rekao: Nisu ti tamo anđeli! - nego želim reći da se u našoj zajednici događa Crkva i priprema se za predano služenje Crkvi, a ona je rođena u prvim Duhovima. Zato smatram da i mladići koji se spremaju za svećeništvo postupno otkrivaju zakone duha koji daju sav smisao našem dnevnom redu i budućem svećeničkom životu.
RHEMA: Vi poput karizmatika stalno spominjete Duha Svetoga?
Koncepcija Marice Stanković
PUŠEC: Kad razmišljam o ognju Duha Svetog, posebno mislim na dar svetosti koji se manifestira nakon fizičkog hodanja za Isusom, ali i ustrajne zajedničke molitve i iščekivaja, kao što to vidimo kod prve Crkve. Zato su za nas u bogosloviji posebno značajni svjedoci Duha kojih, Bogu hvala, imamo mnogo u našem narodu.
RHEMA: Sigurno mislite ne neke konkretne osobe?
PUŠEC: Moram spomenuti da je rektor i duhovnik bogoslova svojedobno bio i sl. Božji Josip Lang, a bl. Ivan Merz, dok je ovdje radio kao profesor, dolazio se moliti na kor bogoslovske kapelice. Tako u bogosloviji deset duhovnih grupa - izuzev teološke koja se diči imenom sv. Tome Akvinskog - nosi imena hrvatskih svetaca, blaženika pa i službenica i slugu Božjih. Nabrojio bih: bl. Alojzija, bl. Ivana Merza, bl. Augustina Kažotića, bl. Mariju Propetoga Petković, sv. Nikolu Tavelića, sv. Marka Križevčanina, sv. Leopolda Bogdana Mandića... Nažalost, među njima još nemamo grupa sl. B. Josipa Langa i sl. B. Marice Stanković.
RHEMA: Vi ste i voditelj kauze sl. Božje Marice Stanković?
PUŠEC: Uvjeren sam da nam Bog na naš životni put uvijek stavlja ljude koji su njegov dar. To ne mislim samo za one s kojima sada živimo, nego i one koji su u vjeri u Krista pokazali se potpuno njegovima, te je za njih vrijedila ona Pavlova: Ne živim više ja, nego Krist živi u meni. Tako doživljavam i svoj susret sa službenicom Božjom Maricom Stanković. Doista, ona je na komunističkom montiranom procesu izjavila: Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo evanđelje, i ništa više”.
Svetost i sekularizam
RHEMA: Kad ste preuzeli taj osjetljivi i važni posao?
PUŠEC: 1. siječnja 2005. godine kardinal Bozanić imenovao me postulatorom u biskupijskoj fazi istraživanja života, kreposti i glasa svetosti Marice Stanković, koja je 1938. godine osnovala zajednicu Suradnica Krista Kralja (od Crkve potvrđenu 1953. godine) sa svrhom duhovne i djelatne potpore kontinuiranom radu Katoličke akcije.
RHEMA: Koji je smisao proglašavanje nekoga blaženim i svetim?
PUŠEC: Doista, možda se katkad, a možda i češće pitamo zašto uopće nekoga proglašavati svetim ako je taj već u blaženom i radosnom zajedništvu s Bogom. Zašto trošiti vrijeme, a i novac, na beatifikaciju i kanonizaciju? Moje je uvjerenje da je to jako potrebno upravo zbog diktature sekularizma, gdje se čovjekova sreća i blagostanje žele gledati samo kroz ovaj zemaljski život.
RHEMA: Na koji će način proglašenje nekoga svetim utjecati na našu sekulariziranu okolinu, a i okoliš?
PUŠEC: Upravo istraživanjem svetosti života i svih popratnih milosti kojima nas sveci često obdaruju, stječemo nužno potrebne spoznaje koje govore o zajedništvu nas koji smo na putu i onih koji su već stigli na svoj cilj. I sad kad gledamo Maricu, vidimo da ona sa svog cilja - za koji sam uvjeren da ga je postigla - govori nama koji smo na putu da svoj život možemo gledati očima duha i s njom izgovoriti iste one riječi: Moja je jedina koncepcija Isus Krist...
RHEMA: Što biste iz njezina života i njezina ponašanja na poseban način istaknuli kao važno za naše današnje vrijeme?
PUŠEC: Ponajprije, spomenuo bih njezinu ljubav i poštovanje crkvenog vodstva i ustrojstva. Marica je svoju ljubav prema hijerarhijskoj Crkvi na poseban način pokazala i posvjedočila 2. lipnja 1945. godine na skupu prosvjetnih djelatnika grada Zagreba. Hrabro je ustala protiv besramnih kleveta usmjerenih protiv crkvenog pastira, tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Crkva je i hijerarhijska i karizmatska
RHEMA: Zašto upravo tu njezinu osobinu ističete kao danas najvažniju?
PUŠEC: Upravo zato što je ona Crkvu gledala onim istim očima kojima su je gledali i svjedoci prvih Duhova, a to je da je Crkva istodobno i hijerarhijska i karizmatska. Mislim da je za ovo naše vrijeme posebno značajno da je ona kao izdanak laičkog dijela Crkve osuđena i prihvatila patnju upravo zbog svoje ljubavi prema hijerarhijskom dijelu Crkve. To je upravo ono što nama danas nedostaje - ljubav laičkog dijela Crkve prema hijerarhijskom, svijest svakog pojedinog laika da je i on ta Crkva!
RHEMA: Što biste još istaknuli kao njezinu vrijednost za naše dane?
PUŠEC: Napose bih još istakao Maričinu ljubav prema mladima, koja se očitovala u danonoćnom izgaranju za evanđeoski odgoj mladih. Drukčije rečeno, njezina je osobna karizma otkrivanje prisutnosti Isusa Krista u mladim srcima koje ovaj svijet lako smućuje. Ona je osjetila poticaj Duha Svetog da se potpuno preda odgoju mladih. Zanimljivo je da je nakon privremenog privatnog zavjeta čistoće svoj vječni zavjet čistoće položila na Veliki petak 1926. godine. To može izgledati strano današnjem mentalitetu, ali za osobu koja voli Krista, Veliki je petak bio osobito pogodan dan, dan kad je Isus rekao: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.
RHEMA: Stalno spominjete da je ona isticala odnosno osjećala poticaje Duha Svetoga. Možete li nam reći koju riječ više o tome?
Umjetnik i bijeli golub
PUŠEC: Mnogi su već za Maričina života, a onda i nakon njezine smrti upravo u njoj prepoznali oruđe Duha Svetog u zahtjevnosti odgoja. Ona je Duha Svetoga doživljavala dvojako: kao velikog umjetnika i kao bijeloga goluba. Kao umjetnika koji prema našim osobnim potrebama uzima u svoje ruke dlijeto da bi od nas isklesao svete ljude. A bijeli golub slika je posebno zanimljiva za Zagreb koji vrvi sivim golubovima.
RHEMA: Što biste preporučili našim čitateljima koji bi u molitvi rado za zagovor zamolili upravo Maricu?
PUŠEC: Najprije to da joj se s pouzdanjem uteknu u svakoj potrebi. No tri su područja u kojima Marica svojom zagovornom molitvom, smijem reći neizostavno, pomaže svima koji joj se uteknu za pomoć: problemi u odgoju mladih, otkrivanje životnog poziva i rješavanje pravnih problema.
RHEMA: Kako ste došli do tih spoznaja?
PUŠEC: Odgovorit ću samo načelno: Kao dugogodišnja predsjednica orlovske i križarske organizacije, a jednako tako i kao urednica časopisa Za vjeru i dom, susretala se s različitim problemima u organizacijskom smislu, pa i te kako razumije naše muke u sadašnjoj šumi pravnih propisa. Dakako, ovdje sada još ne mogu u javnost izlaziti s konkretnim primjerima, kojih ima jako mnogo.
RHEMA: I na kraju što biste poručili čitateljima Rheme?
PUŠEC: Marica je u životu postizala velike uspjehe, ali je prošla i kroz snažnu i duboku patnju i poniženja, naročito u komunističkom logoru u Slavonskoj Požegi, u kojemu je bila zatočena pet godina. S opravdanjem je ona godine nakon rata nazvala najvećim čistilištem u povijesti svoga stoljeća. Njezina poruka jest da kroz radosti i patnje, koje prate život, dođemo do stanja svoga duha u kojemu ćemo Bogu pružiti bjanko mjenicu tako da sam Gospodin uzmogne biti piscem naše biografije, da svojim “rukopisom” oblikuje naš život. Pouzdanje i jamstvo proizlaze iz svetopisamske rečenice koju je Marica izgovorila u trenutku svog izlaska iz ovozemnog života: Dosta mi je tvoja milost, Gospodine.
(zahvaljujemo se vlč. Milanu Pušecu i časopisu Rhema koji su nam ustupili ovaj intervju / Uredništvo bloga Marica Stanković)
Pismo sućuti zatočenog kardinala Alojzija Stepinca povodom smrti Marice Stanković - Krašić, 17. listopada 1957.
“Primio sam obavijest o smrti vaše drage majke, osnivateljice Suradnica Krista Kralja, sestre Marice Stanković. No prije nego je došla pismena osmrtnica, odmah drugi dan iza smrti došao je amo u okolicu dr. Cvetan, kanonik, i tako sam, saznavši za smrt drage pokojnice, mogao odmah drugi dan, 10. listopada odslužiti Requiem za pokoj njezine plemenite duše, aplicirajući joj povlasticu altaris privilegati, da joj milosrdni Gospodin dade što prije ugledati rajsku slavu. Moje iskreno saučešće cijeloj Ustanovi radi ovoga gubitka! Ova je draga i plemenita duša posvetila sve sile svoga uma i srca za proširenje kraljevstva Božjega na zemlji i može zbilja biti uspoređena s onim velikim ženama iz prvih vremena kršćanstva, kojima je Krist Gospodin bio sve, i koje su mogle s pravom govoriti s apostolom: ‘Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.’ Što više, i ako nije prolila krvi za Krista kao možda Agneza, Cecilija, Barbara, Febronija i tolike druge, nema ni najmanje sumnje da je bila spremna i na to, ako bi to Isus bio zatražio, što je dokazala svojom patnjom u tamnici ni kriva ni dužna, osim što je ljubila Isusa i radila na slavu imena Gospodnjega. I tako je cijelim svojim životom ostavila najljepšu baštinu svojoj Ustanovi: primjer kršćanskoga života, života do potpunog iscrpljenja za Boga i slavu Božju. I sad vam dozivlje svima sa apostolom: ‘Budite sljedbenice moje, kao i ja Kristova!’ Dao Bog da se ta želja vaše pokojne majke ispuni na svakoj pojedinoj članici! I kad dođe dan sveopćeg uskrsnuća, da se sve nađete uz nju s desne strane božanskoga Suca, i čujete zajedno s njom one tako utješne riječi: ‘Dođite blagoslovljeni Oca mojega!...
Dragi posjetitelji bloga "Marica Stanković" od danas u rubrici "Maričini članci" možete pronaći sve objavljene članke naše Službenice Božje. Iskreno se nadam da ćete, iako su pisani prije više od 50 godina, u njima pronaći i univerzalnu poruku koja se tiče i današnjeg vremena, pa čak i poruku za vas osobno. Od srca vam želim da vam ovi članci budu pomoć u istinskom življenju vjere u konkretnim prilikama života.
Početak kanonskog postupka za beatifikaciju Marice Stanković
Velika je radost da se Crkva u Hrvata, iako ne brojno velika, može podičiti tolikim primjerima velikih i hrabrih svjedoka vjere. Lijep broj svetaca, blaženika te slugu i službenica Božjih dobio je nedavno još jednu svoju članicu: profesoricu Maricu Stanković.
U četvrtak 16. studenoga u dvorani sabornice Nadbiskupskoga duhovnoga stola u Zagrebu pod predsjedanjem uzoritog gospodina Josipa kard. Bozanića, nadbiskupa zagrebačkoga održana je svečana sjednica otvaranja kauze za beatifikaciju Marice Stanković. Sjednica je započela provjerom zakonitosti dekreta Postulatora. Postulator vlč. Milan Pušec pročitao je molbu Supplex libellus za uvođenje kanonskoga postupka za beatifikaciju Marice Stanković. Nakon toga je kancelar Nadbiskupskoga duhovnoga stola dr. Stjepan Večković pročitao pismo Kongregacije za kauzu svetaca Nihil obstat te Kardinalovu Odluku o otvaranju procesa i Odluku o uspostavi sudišta i imenovanju članova. Imenovani su: mons. Vladimir Stanković, kao sudac delegat Ordinarija, dr. Josip Šalković, kao pormicatelj pravde, vlč. Mladen Škvorc, kao bilježnik i Kata Bilandžija, kao pridruženi bilježnik, kopivist i arhivist. Kardinal je svečano potvrdio njihova imenovanja te su nakon toga, svaki pojedinačno položili prisegu. Zatim je pročitan dekret imenovanja članova Teološke i Povijesne komisije. Ove su dvije komisije već ranije počele svojim radom. Članovi Teološke komisije su: dr. Bonaventura Duda OFM, voditelj komisije, dr. Marko Matić DI i dr. Valentina Mandarić, franjevka od Bezgrješne. Povijesna komisija radi u sastavu: preč. Ivan Miklenić, voditelj, mr. Ivica Musa DI i mr. Anđelko Košćak. Potom su članovi obiju komisija položili prisege, a voditelji svake komisije su ukratko izvijestili o radu... Zatim je Postulator predao Kardinalu popis svjedoka u postupku te je Sudac delegat odredio mjesto i vrijeme prve sjednice za ispitivanje svjedoka. Uslijedile su zahvale Postulatora Kardinalu te završna Kardinalova riječ.
Dvorana je bila prepuna jer je sjednica bila javna te su se odazvali mnogi vjernici poticatelji kauze. I bogoslovi su radosno i aktivno sudjelovali u ovom činu. Mnogi su zdušno pomagali i pomažu postulatoru vlč. Milanu Pušecu, duhovniku u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu, oko raznih stvari vezanih uz postulaturu. Na samoj sjednici oktet bogoslova je pjesmama doprinio svečanoj atmosferi.
planinar
mlado
Mielikki
