Rođena je 31. prosinca 1900. na Gornjem gradu u Zagrebu i krštena je drugi dan u župnoj crkvi sv. Marka. U vjerničkom ozračju radničke obitelji i samostanske škole Sestara milosrdnica proživjela je sretno djetinjstvo i ranu mladost te stekla solidno opće obrazovanje, temeljit vjerski odgoj i prvi zanos za Krista. Bistra uma i vedre naravi pokazuje već zarana lakoću komuniciranja i nadarenost za pisanje. Godine 1920. maturirala je na Učiteljskoj školi, a sudjelujući na sletu orlovske mladeži u Mariboru izbliza je upoznala katolička obnoviteljska gibanja te susrela bl. Ivana Merza, s kojim će je uskoro povezati blisko prijateljstvo i uska suradnja u apostolskom radu među mladima.
Svoj profesionalni rad započinje kao učiteljica u Hrvatskom Zagorju, a nakon završene Više pedagoške akademije vrši nastavničku službu u Podravskoj Slatini, Čakovcu, Gračacu, Kutini te na Mješovitoj građanskoj školi u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Svestrano obrazovana, stručno dobro pripremljena, uvijek vedra i zainteresirana za sve, jednostavna i neposredna, a vrlo radina i zauzeta – izvrstan je nastavnik, omiljena jednako među kolegama i učenicima.
I dok s jedne strane revno obavlja sve svoje nastavničke dužnosti, ona se u svom oduševljenju „za Krista, za Crkvu, za duše“ istodobno posvećuje i aktivnom radu u katoličkim organizacijama mladih, najprije orlovskoj, a zatim križarskoj. Obavljala je najodgovornije dužnosti. Predsjednicom Velikog križarskog sestrinstva bila je od osnutka 1930. do raspuštanja 1945., a godinama uređuje i glasilo Za vjeru i dom, u kojem izlazi i najveći dio njezinih brojnih članaka o svim važnim temama vremena. Neumorno putuje po svim krajevima: organizira, drži predavanja i govore, raspravlja i razgovara, potiče i oduševljava. Njezin optimizam i vedrina, katolička radikalnost, širina pogleda i razumijevanje mladenačkih problema, osobna zauzetost i velikodušnost, prisnost i toplina njezina humora – privlače mlade. Za svoje djelovanje među mladima u duhu Katoličke akcije primit će 1942., kao prva žena u Hrvatskoj, i viskoko crkveno odličje Pro Ecclesia et Pontifice. Od mladosti posve posvećena Bogu a zauzetim radom sva okrenuta drugima, nadahnjuje se liturgijom i Biblijom, otajstvom Crkve i Euharistijom, te potiče i nove oblike služenja. Sasvim predana ostvarivanju Kristova kraljevstva usred svijeta, osniva 1938. s istomišljenicama zajednicu Suradnice Krista Kralja, koja će se razviti u prvi svjetovni institut u nas.
Kao ugledni katolički djelatnik našla se odmah nakon završetka rata 1945. na udaru komunističkih vlasti, osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnika javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. Uhićena je 1. rujna 1947. i na suđenju 24. i 25. siječnja 1948. – gdje je energično odbacila sve političke optužbe i hrabro zasvjedočila svoju odanost Kristu i Crkvi – osuđena na pet godina zatvorske kazne, koju je odslužila u ženskom logoru u Slavonskoj Požegi. Preostalih pet godina života provest će u Zagrebu u prisilnoj povučenosti i prividnoj neaktivnosti. Teško narušena zdravlja, ali nesmanjene radinosti, ona uspjeva, uz zdušnu podršku zatočenoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca, uskladiti svoj institut s novim crkvenim propisima i doživljava 1953. njegovo puno crkveno priznanje. I u ovim okolnostima, koje odano prima iz Očeve ruke, ostaje nepromijenjena: jednostavna, bliska, otvorena i puna dobrote, zrači razumijevanjem i vedrinom, zna usmjeriti i oduševiti, takva je bila naša Marica cijeli svoj život pa tako i u posljednjim mjesecima i danima usprkos svih prijetnji i sve izraženije teške bolesti.
Umrla je 8. listopada 1957. smireno i predano, okružena svojim suradnicama. Njezin grob na 57. polju zagrebačkog Mirogoja posjećuju i danas mnogi štovatelji i molitelji.
moonlight
taiša
toma
lykos
