Otkada je Bog, prema biblijskom mitu, Adama i Evu istjerao iz čarobnog zemaljskog vrta, čovječanstvo je dobilo osnovu za sanjarije o izgubljenom raju. Loša sadašnjost posljedica je grijeha koja vapi za izbavljenjem. Sva nastojanja i nauk judeokršćanske vjere polaze od nostalgičnog sjecanja na gubitak izvorne sreće koja potom biva pretočena u zelju za spasenjem. Spasitelj, Mesija, jest osoba koja će ovoj nostalgiji dati lijek u obliku vjere u nastup Kraljevstva Božjeg na kraju povijesti koje će biti obnova i kvalitativna dopuna izvornog sklada. No, spasenje od sadašnjice bremenite zlom, trudom i patnjom pridolazi po samoodricanju i askezi koja ne vidi sreće u ovom životu zbog težine Adamova grijeha, već sve karte stavlja na natpovijesno spasenje i Božje milosrđe. Vjernik je zato tragična kreatura razapeta između nostalgije za izgubljenim rajem koja podnosi povijest i sadašnjost tek po nadi spasenja u budućnosti. Sadašnjost vrijedi samo toliko da se podnosi kao "dolina suza". No, vjernik je na čudan način "sretan" ,jer zna zašto živi, te je tako njegova ovozemaljska tragičnost, poput Kristove, samo prolazna faza puta k vječnoj radosti.
Nostalgija za izgubljenim rajem i vjera u natpovijesno spasenje nije "najgore" sto se čovječanstvu moglo dogoditi. Naime, s prosvjetiteljstvom društvo se prestaje definirati polazeći od Boga i religije, a nastojanje oko natpovijesnog spasenja biva zamijenjeno idealom povijesne sreće. Ako je budući "raj" nešto sumnjivo i neizvjesno, onda je sreća na zemlji postala jezivi imperativ. Utopije, društveni projekti, revolucije i filozofije kreću u potragu za ovozemaljskom srećom. Rezultat: dosada i frustracija nad vlastitim idealima te nejasno pitanje: Postoji li sreća uopće? Je li čovjek osuđen da trči za srećom u korijenu nesretan? Naime, da smo "sretnici", pitanje o sreći ne bi nikoga mučilo.
Počevši od osamnaestog stoljeća, ova trka bez rezultata mijenjala je svoje opsesije i ciljeve. Prvi projekt sreće sadržan je u idealu blagostanja, i to u njegovoj etizaciji u smislu jednakosti i zadovoljenja svih potreba. Jakobinac Gracchus Babeuf, giljotiniran 1797., traži: "Jamčite svakom pojedinom građaninu stanje postojeće sreće, zadovoljavanje potreba svih i nepromjenjiv prihod, nezavisno od nesposobnosti, nemorala ili zle volje vlastodržaca." Revolucija, dodaje, ne može postići svoj smisao ako ne donese sveopću sreću. No, revolucija, kao i svaka, sve svoje ideale zamotava u crno.
Ipak, jednom dostignut ideal blagostanja u naše vrijeme pokazuje sve prokletstvo ljudske naravi: u samoj svojoj logici blagostanje je nesretno, jer živi od neprestanog proizvođenja novih potreba. Sreća u svijetu blagostanja svodi se na nervozno i nezadovoljno uspinjanje do sve većih ciljeva koji se umjetno proizvode. Proizvoditi, pak, neprestano nove potrebe i modele proizvoda ("potrošačko društvo"), znači proizvoditi neprestano i psihološki osjećaj tjeskobe "zaostajanja" za standardom, modom, vremenom uopće. Postulat na koji bi se mogla svesti nesreća obećanja sreće blagostanja mogao bi se izreći na sljedeći način: samo je stjecanje dobara, a ne njihov posjed naglašeno radosno. Ljudi ne stječu da bi imali, nego da bi ispunili želju koja, tek što je ostvarena, pretvara se u dosadu i svagdašnjicu. Čovjek se tako ovdje pokazuje kao konstitucionalno nesretno stvorenje s dvije loše alternative: a) ili će zadovoljiti želju koja potom postaje dosada ili navika, b) ili će ponovno krenuti u lov za nečim novim što opet podliježe nesretnoj logici: čim to "novo" ulovimo, postaje nam "šuplje", a ako ga nikad ne dosegnemo, opet smo ranjeni i frustrirani zbog izostanka zadovoljenja. Sreća ideala blagostanja je nesreća koju A. Gehlen sažima na sljedeći način: "Svaka se viša dosegnuta razina svakako ustali, postane prirodna i tako nulta razina, od koje se ponovno mjeri i odakle se zamjećuju nov signali blagostanja." I tako u besciljni beskraj.
Ako su sve društvene revolucije koje su bile projekti sreće potonule u nesreću, zadnje što je preostalo jest sreću od društvenog projekta prebaciti na tijelo i njegove težnje. Seksualna revolucija u tom je smislu očajnički pokušaj modernog čovjeka da izbjegne nelagodi življenja. Prema Freudu ljudi od života traže sreću, žele biti i ostati sretni, dodajući potom da je sreća iluzija, jer jednostavno nije predviđena planom stvaranja. Razlog tomu je kultura koja se temelji na gušenju nagona i zelje te iskonski nagon nasilja što se očituje u posvemašnjem neprijateljstvu ljudi. Dosegavši jednom razinu blagostanja uz istovremenu konstataciju vlastite nesretnosti, bogati je Zapad u ovom receptu prepoznao razlog zakazivanja sreće obećane modernitetom i s Marcuseom izbacio novi recept: sreća je u potpunoj nesputanosti. "Vodimo ljubav, a ne rat" geslo je nove, seksualne revolucije. Tako je spomenuti nagon dobio široki javni prostor te samim tim poprimio dimenziju običnosti, raščaravajući život pretvorivši ga u razdoblje dosade između dva orgazma. Zapravo, seksualna revolucija, kao i cijela povijest promašivanja sreće, svjedoči da se sreća uvijek prodaje usporedno s razočaranjem, odnosno da smo svi pomalo mamurni i nesretni, ne zbog oskudice, nego zbog preobilja ponude te neobjašnjivog imperativa koji je inficirao glave ljudi, premda je teško objasniti sto zapravo znaci: budi sretan! Valjda, budi mrtav, jer tada prestaje vražji nemir želje. Tako, poistovjetivši sreću sa smislom i unutarpovijesnim spasenjem, učinivši je grčevitim imperativom životu, sreća je postala kolektivna noćna mora, poput neuhvatljive divlje životinje ili ljigave jegulje: tek sto mislite da ste je uhvatili, već vam klizi iz ruke.
Zašto govor o sreći u razmatranju nostalgije? Ako je sadašnjost, kao jedina stvarno življena stvarnost, obilježena razapetošću između dosade i nemira zbog moguće slutnje zadovoljenja želje koja svojom dinamikom sreću čini nemogućom, onda je jedini lijek napučiti maštu slikama sreće. Nostalgija je lijek šturosti svakidašnje egzistencije gdje se pomoću mašte zaglušuje dreka svagdašnjeg nezadovoljavajućeg stanja i mentalno putuje i bježi u nekakav izgubljeni raj. Intenzitet nostalgije usko je povezan s intenzitetom nesreće ili melankolije, koja si je jedino kadra doskočiti milozvučno se zanoseći dobrim starim vremenima koja su, u biti, dobra samo zato sto su prošla i sto nas ne muče svojim dilemama. Nostalgija, pak, nije samo, jednostavan bijeg od nesretne sadašnjosti, ona može biti i njezino oplemenjenje i relativiziranje uviđajući skrivenu mudrost u dogođenom i prohujalom, zapravo neka vrsta lirski spašene i postvarene sreće. Tako Borges piše: "Samo ono sto je mrtvo jest naše, samo je naše ono sto izgubismo. Troja je bila, ali Troja i traje u heksametrima sto je oplakuju. Izrael je postojao kad je bio davna čežnja. Svaka pjesma s vremenom postaje elegija. Naše su žene koje nas napustiše, sad već sasvim slobodne od večeri, koja je opasna, i od uzbuna i od strahova nade. Nema drugih rajeva osim izgubljenih." Borgesova je nostalgija oslobođena svake patetičnosti, ona je tek jednostavno konstatiranje jučerašnjice kao izgubljenog prostora koji nam se uvlaci preko fantazije i opominje na trezvenost: "Nema drugih rajeva osim izgubljenih."
Javljajući se u čovjeku kao neka vrsta mentalnog ili emotivnog analgetika, nostalgija od normalne reakcije na šturost sadašnje zbilje, kod nekih kategorija ljudi (vojnici, imigranti, pasivne osobnosti...), može ozbiljno narušiti tjelesno zdravlje ili voditi k oblicima rizičnog ponašanja. Poznat je povijesni primjer Francuske, gdje je sve do sredine osamnaestog stoljeća uz smrtnu kaznu bilo zabranjeno pjevati "kravlje kolo" ili ga zviždati, jer su švicarski vojnici, slušajući ga, hrpimice zapadali u čežnju za domom, dezertirali ili umirali (Meyer).
U vrijeme kada je nostalgija ulazila u medicinski rječnik (1688. godine Johannes Hofer piše tezu "Dissertatio medica de nostalgia"), smatrano je da se nostalgija javlja na nižim civilizacijskim stupnjevima te zbog toga najviše pogađa napola odrasle individue, koje se nalaze u pubertetskom razvoju". Danas se nostalgija kao kolektivni fenomen širi upravo u visokorazvijenim zemljama i to neovisno o starosnoj dobi. Za Dietera Baackea to je "indicija za kolektivnu regresiju, infantilizaciju i naivizaciju i time evazivan protest protiv suviše kompleksnog, racionaliziranog društva." Paradoks se sastoji u sljedećem: dok su se desetci generacija ispred nas mučno borili za stvaranje društva blagostanja u kojem živimo, njihovi potomci, pak, koji u njemu žive, sanjaju o bijegu iz njega. Kolektivna histerija za pustim otocima, osamljenim rančevima i farmama, dalekoistočnjačkim egzotičnim pustarama, svjedoče koliko smo nesretni životom za kojim smo čeznuli. U svagdašnjim razgovorima, čim se sugovornik malo otvori, spontano dolazi priča o "mudrosti" naših baka i djedova koji nisu imali ni vode ni struje, a bili su sretniji i zadovoljniji od nas. Kritična masa nostalgije u suvremenom hiperdinamičnom ljudskom kolektivitetu svjedoči da se život suvremenog čovjeka, kunderijanski rečeno, pretvorio u klopku sazdanu od njegovih vlastitih zabluda. Natrag se ne može, budućnost je vise nego nesigurna, a sadašnjost nepodnošljiva.
No, da paradoks "klopke" bude veći, jasniji, recimo da današnji čovjek nije "iskreno" nostalgičan, nego pozersko-estetski. U jednoj emisiji na RAI-ju 3, namijenjenoj samosvjesnim ženama, voditeljica pita poznatu dizajnericu o njezinu dvotjednom boravku na Tibetu. Gospođa popljuje nasu civilizaciju i biranim riječima pohvali izvornost i divotu tibetske duhovnosti i stila življenja, na sto je voditeljica upita: "Biste li se tamo nastanili za stalno?" Odgovor je prešućen, no gospođa je ipak nastavila živjeti u vlastitoj džungli, nastavljajući lagati sebi da je život negdje drugdje, ali ipak...
Nostalgija zapravo upozorava da čovjek ne može živjeti bez (korisnih) iluzija. Njihova je funkcija da nas povremeno opiju kako bismo se lakše stopili sa zbiljom, slijedeći logiku da je i najlošija fantazija i sjecanje bolja od bilo kakve sadašnjosti. A tko nam je kriv kada želimo biti sretni, ne zapitavši se prethodno sto to zapravo znaci. Odgovor je jednostavan: za srećom teže ljudi koji u životu ne vide drugog smisla, zbog kojeg su spremni podnijeti i "nesreću". Kolektivizacija nostalgičnog fenomena upozorava da opasno mrzimo svijet koji sami stvaramo, i da još uvijek imamo potrebu za Bogom i spasenjem: čini se da nas još jedino On može spasiti od imperativa sreće koji nas ubija svojom neuhvatljivošću.
Homo videns je čovjek koji ne pripada više strukturi homo sapiensa, jer izvor njegova identiteta nije više mišljenje, već gledanje i usličavaje viđenom, koje je klizno i trendovsko, te samim tim neuhvatljivo i kontinuirano izmicanje. ''Čvrsta točka suvremene strategije života nije stvaranje identiteta, nego izbjegavanje svake fiksacije'' (Bauman) zbog jednostavnog razloga što se slike tako brzo mijenjaju, te strah da ćemo ''zastarjeti'' onemogućava bilo kakvu koherentnu sliku sebe. Čovjek se kreira prema principu efekta zrcala: globalne elite produciraju modele govorenja, mišljenja, odijevanja, stila življenja, a homo videns svlači prijašnju košulju oblačeći novi kostim svoga jastva. U tome je smislu vrijeme globalizacije vrijeme kraja priče o identitetu, ako identitet shvatimo kao nešto prema čemu je osoba prepoznatljiva kao takva bez obzira na izvanjske okolnosti i kroz cijeli tijek njezine egzistencije. O identitetu u vrijeme globalizacije možemo možda govoriti u smislu imagea, no image je više impresija i mijenja se kao i trendovi koje imitira preko gledanja elita. Homo videns zapravo ne mora niti misliti, jer za njega misle stručnjaci i ispitivači javnog mišljenja - što ću jesti, što odjenuti, što ću čitati, za koju ću političku opciju glasovati… A budući da nove slike stalno smjenjuju stare, te da je budućnost i tako neizvjesna, treba se limitirati na potrošnju sada i ovdje. ''Izvući iz svakog trenutka što je više moguće'' (Miklos Tomka). Ukratko, izolirati se od povijesti u virtualno vrijeme i prostor. Nije li to perverzan oblik monaškog fuga mundi? Što sam bio jučer, tko ću biti sutra, odakle dolazim, kamo sve to vodi, ah, čemu sve to filozofiranje!? Tko je čovjek, dakle? Odgovor na to pitanje može nam dati, najvjerojatnije, neko ispitivanje javnoga mnijenja!?
Krunica nije ''lagana molitva''. Po svoj prilici varaju se oni koji misle da je krunica bila zamišljena za trenutke umora, jer da je navodno molitva koja od čovjeka na zahtijeva mnogo pažnje. Milanski nadbiskup, kardinal Carlo Maria Martini, pripovijeda svoj doživljaj dok je i sam tako shvaćao krunicu. To je shvatio kad je sam sebe uhvatio kako mu je moljenje krunice postalo pokrivalo za rastresenost. kad bi navečer molio krunicu, misli bi mu bježale na prošli ili na idući dan, što će sve morati činiti sutra. U jednom trenutku sam je sebi rekao: ako je tako, onda će biti bolje ostaviti sad krunicu i uzeti u ruke rokovnik te vidjeti što sam učinio, odnosno što me čeka sutra. To mi se činilo logičnijim nego odsutno ponavljati riječi. Shvatio sam da krunica ipak zahtjeva prisutnost duha i sabranost – priznaje kardinal Martini.
Sigurno, krunica je molitva i za jednostavne duše, koja se može preporučiti svakome i u tom je smislu ona lagana molitva. Ali nije molitva koja bi se mogla obavljati usred rastresenosti, premda ima ljudi, kojima i to lijepo uspijeva, npr. mole krunicu u autobusu, na putu, na ulici. kardinal Martini veli da njemu to nije išlo pa se pitao: Što je zapravo krunica? I pronašao je za sebe rješenje: krunica je zapadna varijanta molitve koju istočnjaci nazivaju Isusovom molitvom. Ta istočnjačka molitva nije ništa drugo nego produbljivanje tajne Isusa Krista pobožnim ponavljanjem jedne jednostavne formule. Najjednostavnija je istočnjačka formula ova: ''Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku!'' Može se ponavljati u ovom obliku kao četveročlana rečenica, ali postoje i kraći oblici, I to se ponavlja bezbroj puta, sve dok ne prožme pamet i srce. To je molitva koja ima dugu povijest i imala je golem utjecaj na duhovnost istočnih monaha, kako to nalazimo u knjižici ''Kazivanja ruskog hodočasnika''. Postoji čitava literatura o toj molitvi.
Zapadna verzija molitve krunice nešto je složenija i to je vjerojatno ono sto je čini težom. Zdravomarija ima deset dijelova, a ne samo četiri, pa je zbog toga duža molitva i zahtijeva drukčiju, sintetičku mentalnu strukturu. Možda zbog toga za neke nema one prednosti koje ima istočnjaka molitva ''Isus'', premda ima istu strukturu ponavljanja i koncentracije na ime Isus, koje je uokvireno u jedan evanđeoski događaj te zazivom za nas grešnike. U stvarnosti je to bogata molitva, možda cak previše bogata i vjerojatno je to jedan od razloga sto je ne uspijevamo produbiti.
Moglo bi se još mnogo toga reci o veličini i bogatom sadržaju krunice. No zadovoljimo se ovaj put malom sugestijom koja bi nam mogla pomoći da nanovo otkrijemo vrijednost krunice. Zašto ne bismo pokušali kadšto moliti krunicu u skraćenom obliku? Tako bismo mogli produbiti osjećaj za odabranu tajnu Isusova života. Može biti korisno samo jedno od zaziva iz Zdravomarije: ''Blagoslovljen plod utrobe tvoje, lsus'', i to polagano ponavljati. Isto se može učiniti i s Očenašem: ''Dođi kraljevstvo tvoje'', ili ''Otpusti nam grijehe naše'', ili: ''Ne uvedi nas u napast''. Uostalom, to nije nikakva novost, kršćanska pobožnost poznaje tzv. zlatnu krunicu: ''Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša po Srcu svojem!''
Ovaj način može pomoći da se više koncentriramo na samu tajnu o kojoj razmišljamo i da je sve više produbimo. Onda se može roditi želja da se formula proširi. Važno je da se poslužimo, po nadahnuću Duha Svetoga, onim sredstvima koja su kroz stoljeća formirala svece. To više što krunica ima čudesnu moć nutarnjeg liječenja duše. Po Mariji sve više ulazimo u tajne Isusova života i u nama se događa tiha , neprimjetna unutrašnja promjena.
Molitva većine vjernika je ponajviše vezana uz usmene molitve, kao što su Očenaš i Zdravomarijo. Često nam se čini kako te molitve ne molimo dovoljno sabrano, ne uspijevamo misliti na riječi koje izgovaramo. Izgleda nam da se ta molitva pretvara u puko blebetanje, bez sadržaja i svrhe. Evo što teolog i psiholog, isusovac Mihaly Szentmartoni u svojoj knjizi ''Psihologija duhovnog života'' kaže o ovom pitanju:
Prije svega potrebno je posvijestiti sebi da riječi molitve većinom služe samo kao okvir za molitveno raspoloženje. Riječi, tekst molitve, tada imaju istu ulogu kao tekst kod pjesme: one su nosilac skladbe. Kada netko moli krunicu, ili za pokoru nakon ispovijedi recitira npr. sedam Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu, u njegovoj pameti može biti nešto drugo, a ne ono sto ustima izgovara, npr. ono za sto se upravo moli, i to ne samo da ne umanjuje ljepotu takve molitve nego joj upravo dodaje onaj potrebni misaoni element, koji, tvori bit molitve (tri su sastavnice molitve bez kojih je ona nepotpuna su: 1. traženje i pronalaženje sebe kao početna faza molitve, zatim 2. svijest o Božjoj prisutnosti koja podrazumijeva da smo stupili u osobni kontakt s Bogom, te konačno 3. preoblikovanje doživljaja u riječi).
Trenutak je da kažemo nešto vise o važnosti nakane. Svaka se molitva može prikazati na neku nakanu, tj. za nekoga ili za nešto. I bila bi šteta da naše molitve, gledano s te strane, idu »u prazno«. Jer, kad čovjek shvati te dvije stvari, tj. da su rijeci samo nosioci molitvena raspoloženja, i da se svaka molitva može prikazati za nekog ili za nešto, onda mu odjednom postanu drage i krunica i litanije i časoslov, općenito, sve usmene molitve.
Kad je riječ o usmenoj molitvi, nameće se pitanje sabranosti. To je područje na kojemu se najčešće tužimo na rastresenost. Svatko mora pronaći svoj osobni stil sabranosti. Ima različitih pomagala da se očuva sabranost. Neki nastoje paziti na riječi, da ili ne izgovaraju samo mehanički, nego lijepo, polagano. Drugi sklope ruke i drže ih pred očima itd. Sve to može biti korisno, no treba se pomiriti i s tim da je savršena sabranost teška i rijetka stvar. Gotovo nemoguće da i jedan Očenaš izmolimo potpuno sabrano. S tim u vezi sv. Bernardin pripovijeda šaljivu zgodu. Neki se redovnik kladio u konja da će izmoliti Očenaš a da pritom ne pomisli ni na sto drugo. Ali je već kod drugog zaziva odustao i priznao da je izgubio okladu budući da je pomislio na to hoće li zajedno s konjem dobiti i opremu?
Već smo spomenuli da se sadržaj molitve ne mora uvijek poklapati s izgovorenim riječima. Može se cak dogoditi da molitelj uopće ne misli na ono sto ustima izgovara a ipak ga ispunjava pobožno raspoloženje. Na primjer, netko moli za svoje roditelje, izgovara rijeci molitve iz molitvenika, ali pritom misli na roditelje. Takva molitva može biti iskrena i protkana dubokim osjećajima. Bitno je da je duša stupila u dodir s Bogom.
sanjam
_ana_
prava 36
