U medijima svaki dan gledamo, slušamo ili čitamo o netoleranciji između naroda koje kao da traju od početka svijeta. Čovjek bi pomislio kako će pojedine skupine u ljudskoj zajednici prestati istjerivati svoje interese na štetu drugih. No, i danas se nastavljaju višedesetljetne borbe, ako ne i prikrivena višestoljetna nadmetanja za što većom i širom kontrolom na pojedinim dijelovima svijeta ili čak čitavim svijetom. Dijete koje se rodi danas moglo bi pomisliti - s obzirom na to koliko se priča o miru i raznim ujedinjavanjima i globalnim akcijama - da rat nije moguć niti će ga ikada biti. Međutim, ti naizgled zajednički miroljubivi iskazi svjetskih vođa kao da se izgube kad je riječ o postizanju vlastitog interesa ili neraščišćenim računima, pa i mitovima iz prošlosti. Osim borbe za svoje interese postoje i tzv. stereotipi o pojedinim narodima, njihovoj prošlosti i sadašnjosti. Predrasudama je, nažalost, čovjek na raznim razinama života izložen cijeli život, a da toga nije ni svjestan. Točno je to izrekao Čehov: »Drugi dio života kod pametnog čovjeka sastoji se u oslobađanju od ludosti i predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekao tokom prvog dijela života.« Ta misao dovoljno govori o lošim posljedicama predrasuda kojih čovjek treba postati svjestan i naučiti se boriti protiv njih.
Prezir i mržnja protiv istine i ljubavi
Predrasuda se može okarakterizirati kao stav koji utječe na osobu, a zbog toga utjecaja ona sama, na pozitivan ili negativan način djeluje na druge osobe ili grupe ljudi. Predrasuda svoje izvorište nalazi u emocijama svake osobe i ukorijenjena je kod svih ljudskih bića. Hrvatsko društvo prezasićeno je predrasudama gdje jedna grupa ljudi, na osnovi svoga stava iniciranog i odnjegovanog u propalom totalitarnom komunističkom režimu, a kroz medijski prostor, i dalje nameće hrvatskom društvu iste one ideološke komunističke obrasce zamotane u ružičaste celofane demokracije medijskih sloboda, ljudskih prava i inih pojmova koji služe da bi se hrvatskom društvu lakše podvalila laž. Kada se sa psihološkog aspekta analiziraju glavni medijski trubači, može se iščitati da svoje unutrašnje probleme, napetosti i sukobe prebacuju na druge pojedince i grupe a ne prepoznaju ih unutar sebe samih.
Nedavno održani koncert Marka Perkovića Thompsona u povodu Dana grada Zagreba u čast branitelja primjer je stvaranja predrasuda o samom pjevaču i njegovoj publici. Mnoštvo ljudi sakupilo se na Trgu da pjesmama, koje su nadahnute bogoljubljem, domoljubljem, rodoljubljem, vrati dostojanstvo, vjeru i nadu braniteljskoj populaciji koja je zaslužna da danas možemo uživati u slobodnoj demokratskoj Hrvatskoj. Medijskim trubačima i higijeničarima nije bio cilj istražiti koje su to pobude različitih generacija na Trgu s toliko razdraganosti i sreće zajedno pjevale s Thompsonom, već su svoj gnjev, prezir i mržnju prema tom i takvom sociološki interesantnom događaju i sudionicima okarakterizirali kao »ustašluk« jer je nekoliko mlađih osoba obuklo ustaške kostime. Sve to rađa nove predrasude. Prezirom i mržnjom, etiketiranjem, medijskim linčem, odabirom tema, zamjenom teza, nametanjem »istina« neki bi htjeli demokratske stečevine, ljudska prava i slobode, sofisticiranim načinima pretvoriti u njihovu suprotnost, diskriminiranje većine od agresivne zagušujući bućne manjine. Kršćanski odgovor mora uvijek biti prvo istina i djelotvorna ljubav na koju smo svi pozvani.
Korizma je vrijeme u kojemu razmišljamo o odricanju i žrtvi pa je pravo vrijeme za razmišljanje i o poniznosti. Je li moguće govoriti o mladima i poniznosti? Ili su mladi jedino ambiciozni, željni uspjeha, slave te puni osjećaja da su bolji od drugih? Dosada već gotovo uvriježeno »pravilo« odricanja od slatkog, cigareta ili alkohola mnogim mladima nije dovoljno kako bi istinskije nasljedovali trpećeg Krista pripremajući se za uskrsno slavlje. Primjećuju kako je za stvarnu promjenu potreban drugačiji način odricanja. Jedna od ponovno otkrivenih »vježba« odricanja jest vježbanje u poniznosti. Za tu vježbu nisu potrebni nikakvi »rekviziti« niti posebni uvjeti, već samo dobra volja da čovjek istinski promisli o sebi i svome odnosu prema drugima. Kroz djela, ali i riječi pazeći da ta promjena ne bude namještena poza.
Recept za poniznost
Gotovo je nemoguće da nismo doživjeli - barem u jednom od brojnih susreta s različitim ljudima - da nam netko i nije bio baš drag i omiljen. Možda zato što nas je svojim pristupom i razmišljanjima izravno povrijedio i na taj način izrazio nepoštovanje prema nama, ili nas je bezrazložno ismijavao... Možda je uzrok ponekad bio i u nama samima: izgradili smo zid u odnosima prema takvim vršnjacima, osjećajući da u njihovu prisustvu ne možemo biti svoji, osjećajući neobjašnjivu »ugroženost« i »prijetnju«.
No boraviti u blizini blagih i poniznih osoba sasvim je nešto drugo. U takvom se okruženju osjećamo ugodno, neopterećeno, sigurno jer znamo da su te osobe spremne slušati i ravnopravno razgovarati, bez želje za isticanjem i razmišljanjima o nadmetanju... Želeći te kvalitete prenijeti u svoje ponašanje, pred nama će se pojaviti brojne prepreke te ćemo se zapitati je li uopće poniznost realan i ostvariv način i stil života. Istraživanje koje je među srednjoškolcima zagrebačkih škola provela dr. s. Valentina Mandarić svjedoči kako su mladima ipak temeljne vrijednosti poput poštenja, zauzimanja za druge, iskrenog prijateljstva iznimno važne.
Riječ poniznost istisnuta je i nerazumljiva u rječniku mladih. Bl. Majka Terezija iz Calcutte poniznost je opisala konkretnim prilikama iz života i na taj način pokazala kako je moguće posjedovati tu vrijednost. Ona kaže da poniznost podrazumijeva »govoriti što manje o sebi, ne miješati se u tuđe poslove, paziti da ne budemo znatiželjni, prihvaćati radosno protivljenja i ispravke, prelaziti preko tuđih pogrešaka, prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju, ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni, odgovarati uljudno i kad smo izazvani, ne gaziti nikada ničije dostojanstvo, ne raspravljati ni onda kad imamo pravo, birati uvijek ono što je teže«.
tomo crni
Goldeneye
sluga Jahvin
Margoret
