Vodonoša je imao dva velika keramička vrča, Nosio ih je na obramici okačene na krajevima. Jedan vrč je imao pukotinu dok je drugi bio ispravan i uvijek je uspijevao prenijeti istu količinu vode.
Put od izvora do kuće je bio dug i uvijek je u napuklom vrču donosio polovinu sadržaja vode do kuće. Trajalo je to tako dvije cijele godine iz dana u dan.
Naravno, cijeli vrč je bio ponosan na sebe kako je do kraja uspješno ispunio obvezu, dok se siroti napukli vrč sramio, osjećao se poniženo i potišteno što je uvijek ispunjavao samo polovinu obaveze.
Jednog dana nakon dvije godine obratio se vodonoši na izvoru:"Sramim se jer voda kaplje iz mene na cijelom putu do kuće"
Vodonoša mu je odgovorio:
"Jesi li primjetio da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a ne na strani drugog vrča? To je zato tako jer sam ja uvijek znao za tvoj nedostatak i uvijek sam te podržavao i nosio s te strane.
Svaki si ih dan polijevao kada smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću kojim ukrašavam svoj stol. Da nisi takav kakav jesi onda ni ja ne bi bio okružen tom silnom ljepotom"
(ovu sam priču dobio mailom, svidjela mi se i odlučio sam je podijeliti s vama:-))
Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole,
vidio sam jednog dečka iz mog razreda kako ide kući.]
Zvao se Kyle. Izgledalo je, da nosi kući sve knjige.]
Pomislio sam: 'Zašto bi tko nosio sve svoje knjige kući u petak?
Ovaj zaista mora biti štreber.'
Sam sam imao lijepo isplaniran vikend
(tulumi i nogometna utakmica
s prijateljima sutra popodne),
zato sam samo slegnuo ramenima
i produžio dalje.
Hodajući, vidio sam da prema onom dečku
ide grupa djece. Potrčali su k njemu,
srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu,
tako da je pao u blato. Njegove naočale su odletjele
i vidio sam kako se zaustavljaju desetak stopa od njega.
Pogledao je prema gore i vidio sam mu tugu u očima.
U srcu sam suosjećao s njim. Potrčao sam prema njemu,
i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam
suzu u njegovim očima. dodajući mu naočale,
rekao sam: 'oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti.'
Pogledao me i rekao: 'Hej, hvala!'
na njegovom je licu bio velik osmjeh, jedan od onih
koji izražavaju iskrenu zahvalnost. pomogao sam mu
pokupiti knjige i upitao ga gdje živi.
Pokazalo se da živi blizu mene,
pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao.
Rekao je, da je prije išao u privatne škole.
Prije se ne bih nikada družio s nekim,
tko je pohađao privatnu školu. Cijeli put do kuće.
išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga.
Pokazalo se da je zanimljiv dečko.
Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima
igrati nogomet. Rekao je da želi.
Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje
upoznavao Kyle-a, sve više mi se sviđao. Moji
prijatelji bili su istog mišljenja.
Došao je ponedjeljak jutro i tamo je opet bio
Kyle s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio
sam ga i rekao: 'Ti ćeš zaista nabildati mišiće
s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!'
Samo se nasmijao i dao mi
polovicu knjiga.
Kroz slijedeće četiri godine Kyle i ja
postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj
godini počeli smo razmišljati o faksu.
Kyle se odlučio za Georgetown a ja za Duke.
Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da
kilometri nikad neće biti problem.
on je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u
poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije.
Kyle je bio zadužen za oproštajni govor u
našem razredu. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je
štreber. Morao je pripremiti govor za maturu.
Radovao sam se što ja nisam morao ići na binu i
govoriti. Na dan mature vidio sam Kyle-a. Izgledao je
fenomenalno. On je bio jedan od onih koji su zaista
pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima
popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao u naočalama.
Imao je više spojeva nego ja i cure su ga obožavale,
tako da sam ponekad bio ljubomoran.
Danas je bio jedan od onih dana. Vidio sam
kako je nervozan zbog svog govora.
Zato sam ga lupio po leđima i rekao:
'Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!'
Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda
i nasmijao se. 'Hvala', rekao je.
Nakašljao se i počeo govor. 'Matura je vrijeme
da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali
tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima,
braći, sestrama, možda treneru ... ali najviše svojim
prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome
prijatelj, najveći dar koji toj osobi možete dati.
Ispričat ću vam priču.'
Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici, dok je on
pričao priču o danu našeg prvog susreta.,
Preko vikenda se namjeravao ubiti. Govorio je
otome, kako si je ispraznio ormarić, da poslije
njegova mama ne bi morala doći i nositi kući
njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi
mali smješak. 'Hvala bogu, bio sam spašen. Moj
prijatelj spasio me od smrti.'
Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu,
dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom
najgorem trenutku. Vidio sam njegovu majku i oca
kako me gledaju i smješe mi se onim istim
zahvalnim osmjehom.
Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.
Nikad ne potcjenjuj moći svojih djela.
Jednom malom gestom možeš nekome
promijeniti život. Na bolje ili na gore.
Bog nas 'daje' u naše živote, da na
neki način utjećemo jedni na druge.
Tražite Boga u drugima.
'Prijatelji su anđeli, koji nas
dižu na noge,
kada naša krila zaborave kako letjeti.'
Sinoć sam tražio na nebeskom svodu srebrenu svijetlost zvijezda, i onu moju, tako visoku, koja mi je u mrklini noći često pokazivala put, među valovljima i dovodila moju lađu u sigurnu luku. Tražio sam zvijezdu Sjevernjaču,no uzalud, njena svijetlost nije probijala oblake koji su još više potamnili ionako crno noćno nebo, zvijezde se nisu vidjele. Netko bi i odustao od gledanja u mrklinu noći, drugi bi možda pomislio kako zvijezde uopće i ne postoje, nego su to zasigurno mitovi iz nekih pradavnih vremena. No, stari kapetan koji je toliko puta sa svoga broda gledao zvijezde nije se dao zbuniti i te noći promatrao je tako ustrajno tamno lice nebeskog svoda kao da sam crta zvijezde svojim pogledom.
Već odavno ne plovi brodom i trajno usidren u sobu staračkog doma i sam pomalo oronuo kao i njegova Zvijezda Sjevernjača koja već godinama stoji usidrena u staroj gradskoj luci i ne plovi više, samo katkad oboje utonu u sjećanja na stare dane, dok napokon niti nje niti kapetana više ne bude, pa i kada sjećanja izblijede ostat će samo pogledi prošlosti, pogledi prema zvijezdama i pogledi zvijezda prema njima.
Pomalo čudan, za mornara, bio je stari kapetan. Vrlo uglađen, pristojan, ljubazan prema svakome. Njegovi sustanari i prijatelji se i ne sjećaju da je ikada ikomu uputio ružnu riječ ili da je komu, ne daj Bože učinio nešto nažao. Bio je slika dobrote i time je zaslužio nadimak Dobri Ivo – kako su ga voljeli zvati oni koji ga poznaju. To je svakako čudo, ako se uzme u obzir ambijent u kojemu je proveo cijeli život, a koji baš i nije bio na visokoj moralnoj razini. No, sama prisutnost Kapetana uvijek je ulijevala poštovanje njegovih suradnika, tako da su se ustručavali bilo kakvu ružnu riječ pred njim izreći.
Jednom je prilikom nekoliko mlađih mornara htjelo izvesti šalu sa starim kapetanom, da ga barem jedanput natjeraju da kaže nešto ružno o nekomu, pa taman taj netko bio i sam vrag. Upitali su ga jednom prilikom za vrijeme svečanog ručaka – Što biste vi Kapetane rekli o vragu, o njemu se svakako ništa dobra ne može reći, budući da je izvor svih zala i laži, napasnik i prevarant? – Stari kapetan je ostao pomalo zamišljen nad tim naglim pitanjem, a onda je ipak odgovorio: Što da ti velim mladiću... Uporan je, Uporan je! – čak ni u tom slučaju nisu ga mogli natjerati da izusti koju ružnu riječ.
Uvijek sam se pitao u koga se to stari Kapetan ugledao sve ove godine, i te sam večeri napokon shvatio. Dok sam u njegovoj sobi ispijao lipov čaj, a on je na nebeskom svodu tražio svjetlost zvijezda i onu njegovu najdražu Sjevernjaču, uz koju su ga vezale najljepše uspomene i najodvažnije avanture.
Znaš, rekao mi je – I mi smo stvoreni da budemo zvijezda nekomu i da mu pokažemo pravi put, u sigurnu luku, i mi smo zvijezde koje drugi gledaju i u koje se ugledaju. Pa sada zamisli kako bi bilo da Sjevernjača pokazuje krivi smjer ili da uopće ne sjaji. Sebi samima smo velika zadaća, a pred drugima snosimo veliku odgovornost. Tada mi je bilo jasno, stari Kapetan se ugledao u zvijezde.
Danas starog Kapetana više nema, no moj pogled prema zvjezdanom svodu na tamnoj podlozi noći traži Sjevernjaču i tamo negdje daleko susreće se s pogledom Dobroga Ive, staroga kapetana. Možda mu i veli – Znaš Ivo i ja sam kapetan!
Na jednoj magistrali samo oko desetak kilometara od jednog malog europskog gradića neki je čovjek stopirao. Držao je na kartonu ispisano mjesto odredišta i dizao palac kad god bi neki auto naišao.
Tim putem je vozio i jedan kamion te kad ga je vozač kamiona ugledao odlučio ga je povesti sa sobom jer je išao u njegovom pravcu. Kad je kamion stao autostoper upita vozača: "Putujete li sami gospodine???" Vozač se na to pitanje malo zamisli ali nakon nekog vremena ipak odgovori: "Da gospodine, putujem sam i to baš u vašem pravcu pa uđite."
Dok su se njih dvojica vozili, putnik znatiželjno upita vozača: "A zašto ste onako ostali zamišljeni kad sam vas upitao putujete li sami???"
Vozač mu odgovori: "Gospodine, znate nisam znao hoćete li me razumijeti, ja zapravo ne putujem sam, uvijek se ispovijedim prije puta, pa sam tako i danas. Pa mogu reći da Isus putuje sa mnom jer je moja duša u milosti!" - Vidno iznenađen putnik reče vozaču: "Stanite, stanite gospodine moram izaći!" - Vozač zabrinuto upita: "Zašto gospodine?" - ovaj mu odgovori: "Znate ja sam župnik onog gradića kroz koji ste prošli i upravo sam bježao iz svoje župe!"
Neki je pobožan čovjek jednoga dana otišao do brijačnice u svome gradu, i kao obično započeo je razgovor sa starim Bricom, tako su naime svi u gradu zvali vlasnika brijačnice. Da ni sam ne zna kako razgovor se ubrzo dovezao vjerskih tema, pa je tako Brico upitao čovjeka kako može i dalje vjerovati da Bog postoji a toliko je zla u svijetu, da Boga ima zla ne bi bilo i svijet bi bio dobar. Pobožni čovjek je šutio i po prvi puta se našao u situaciji kada zbilja nije imao što reći. Zapravo je bio svjestan da bi samo pogoršao stvari ako kaže bilo što, pa je ostao zamišljen u šutnji. Nakon što je Brico završio svoj posao čovjek mu se zahvalio, platio i pošao doma, no čim je otvorio vrata brijačnice zamijetio je kako ima jako puno bradatih ljudi na ulici. On se je zatim vratio u brijačnicu i rekao Brici da brijači ne postoje. Kako to misliš - odgovorio je Brico. Pa pogledaj i sam koliko je bradatih ljudi na ulici, da brijači postoje sigurno ih ne bi bilo, rekao je čovjek. Ne budi smješan oni samo trebaju doći brijaču i riješen problem. Vidiš tako je to i s Bogom i mi njemu samo trebamo doći.
Znam da odavno nisam osvježio blog nekim novim postom, no u zadnje vrijeme teško nalazim vremena.
Oduševilo me jedno svjedočanstvo mladoga bračnoga para kojeg sam upoznao ovoga ljeta. U razgovoru s njima vidi se koliko se trude čuvati kršćanske vrednote u braku. Otvorenost životu, zajednička molitva i velika međusobna ljubav članova odlike su koje krase ovu mladu obitelj. Znate kako se može sresti napornih ljudi i dosadnih razgovora, no ovo je bilo nešto sasvim suprotno, susret koji vam se trajno ubilježi u sjećanje. Pitao sam koji je njihov recept za sretan brak i o toj temi smo i najdulje razgovarali. Oni kažu: LJUBAV (mnogo mnogo ljubavi), ZAJEDNIČKA MOLITVA, MEĐUSOBNO RAZUMIJEVANJE (koje proizlazi iz mnogo zajedničkog druženja i razgovora - skupa razgovaramo o svemu!) - "Trudimo se da Bog ima prvu i posljednju riječ u našem životu i da vršimo njegovu volju!" - Upitao sam Zacijelo dolazi i do prepirki i svađa. Tada je mlada gospođa odgovorila da svakako ima i toga no nikada ne dopustimo da takvo stanje potraje - "Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom!" - kako kaže sv. Pavao. Muž je nato ponosno ali šaljivo dobacio - Znaš Filippo postigao sam u svojoj obitelji da Ja uvijek imam zadnju riječ - to je san svakog oženjenog muškarca. Pitam ga kako mu je to uspjelo - kada dođe do prepirke ili rasprave ja obično završim - DA DRAGA! - naravno nasmijao sam se isprva na njegove riječi, ali kasnije sam ipak shvatio da i u toj šali ima puno životne mudrosti.
21.12.2007. u 20:54 - serenada ili obratno - Ja imam zadnju riječ !
POZIV NA SVETOST
- ZAŠTO ŽELIŠ BITI SVET?
- JER SAM VIDIO ŽIR U SEBI
I POŽELIO POSTATI HRAST!
Jedan je monah osluškivao pustinjski pijesak i netko ga je upitao što to čini, a on je odgovorio da osluškuje pustinju: Ona želi postati vrt! Osluškuj svoje srce želiš li postati vrhunski čovjek!
Neki je siromah prosio uz put. Naišla je kraljevska kočija, pa se ponadao da će dobiti bogat dar. Kada je stala do njega, car je ispružio ruku i rekao: "Što mi imaš dati?" Siromah je iz vrećice u kojoj je bila isprošena pšenica izvadio šaku pšenice i dao caru. Kad se vratio kući u vrećici je našao šaku zlata, tada pomisli: "Što bi bilo da sam darovao cijelu vreću?!"
20.7.2007. u 17:40 - Morenade - Nasmijala me šaka zlata. Ovo o žiru i hrastu me sjetilo na prof. Ivančića, kojeg tako rado slušam. Vidiš, sad si me sjetio na jednu jako važnu stvar. Uskoro ću raditi u novoj firmi koja ima veze sa hrastom i sad mi je jasno da je to baš dobro. Ne mogu sad ovdje otkrivati detalje ali baš mi je dobro došao ovaj podsjetnik. Veseli vikend želim. 2.8.2007. u 8:37 - ioksim - alo filipe, di si nestao, daj osvježi malo blog nekim novim člankom :-))
pozdrav!
Blagdan mog nebeskog zaštitnika - sv. Filipa Nerija
Na današnji dan 26. svibnja Crkva se spominje jednog od "najveselijih i najslađih od svih svetaca", dobroga Pippa (tal. Pippo bono), kako su nazivali sv. Filipa Nerija - apostola Rima i utemeljitelja Oratorijanaca. Baš zbog tih njegovih odlika mi je drago da nosim njegovo ime i da mi je upravo on moj Nebeski zaštitnik.
Rodio se u Firenzi, gradu ljiljana, 21. srpnja 1515.
Bio je veselo i živahno dijete, među svojim prijateljima bio je taj koji je animirao igre i pazio na potrebe drugih, pa su ga prozvali dobri Pippo. U Rimu je, nakon što je završio fakultet, postao svećenik te je ustanovio svjetovne oratorije, mjesta okupljanja i radosnog druženja. Posebno je volio najmlađe, kojima je bio odgajatelj i prijatelj te se s njima zabavljao, što je bio najsigurniji način da ih odvoji od zla.
Filip je bio osoba kojoj su se povjeravali pape i kardinali, a umro je 26. svibnja 1595. u jednostavnosti i siromaštvu, među svojim narodom koji je znao prepoznati njegove ljudske vrline nazivajući ga "najveselijim i najslađim od svih svetaca."
Bio je uistinu "najveseliji svetac" koji je učio mlade moliti i družiti se u radosti. Do danas je ostao običaj, posebice u Rimu i Italiji da se svakom djetetu daruje simbolična vrećica bombona, kao spomen na sv. Filipa i na njegovu ljubav prema djeci i mladima koja je bila poznata svima.
Budući da je ovo ipak rubrika za priče evo jedne:
Pročulo se po cijelom Rimu kako je jedna časna sestra živjela sveto i pobožno te je po cijele dane molila i vršila pokoru te su je skoro za života htjeli častiti kao sveticu, a narod je svakodnevno hrlio k njoj. Papa je htio provjeriti radi li se tu o pravom svetom životu ili o nečemu drugome, pa zamolio svetoga Filipa Nerija da ode posjetiti tu časnu sestru i da mu onda kaže svoje mišljenje. Sveti Filip je rekao da će to učiniti i požurio se do samostana u kojem je ta sestra živjela, budući da je malo čas padala kiša ulice Rima su bile pune lokava, a sveti je Filip baš morao u svaku od njih ugaziti svojim cipelama.
Kada je došao do samostana, zamolio je sestru vrataricu da mu pozove tu "sveticu", no vratarica je odgovorila da je sestra u kapelici u dubokoj molitvi i da ju ona ne smije ometati. Budući da je Filip bio jako uporan, pozvali su dotičnu sestru iz kapele rekavši da je Filip Neri hitno treba. Kada je sestra došla pitajući se što je tako hitno, Filip joj je odgovorio da ima prljave cipele i da je došao da mu ih ona očisti, nato je dotična sestra planula na sv. Filipa zašto ju je zbog takvog bezveznog razloga pozvao iz kapelice u kojoj se nalazila u ekstazi, i jako se ljutila zbog toga. Filip je iz toga zaključio da je ta sestra daleko od svetosti jer joj nedostaje najbitnija stvar: PONIZNOST i to je kasnije posvjedočio i papi.
27.5.2007. u 15:56 - ioksim - e pa sretan imendan i neka te prati mudrost i zagovor dorog i veselog Pippa ;-)) 28.5.2007. u 10:31 - faca - Nek ti je sretan i radostan imendan, ma u biti kasnim ovdje al sam ti uživo čestitao tak da pali!!! ;o)
Promjena strategije
Proljeće...
Jednog dana, jedan slijepi čovjek sjedio je na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom
blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome je pisalo:
"Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć."
Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda
prolazio, zaustavio se zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo
nekoliko metalnih novčića.
Savio se da bi mu pružio novac, zatim, i bez pitanja za dozvolu, uzeo je karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis.
U toku popodneva slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka zapažajući da je njegov šešir ovom
prilikom bio pun novčića i novčanica. Slijepi prosjak prepoznavajući ga po koraku uputio mu je pitanje da nije bio on taj koji je nešto napisao na kartonu i što je to mogao napisati. Nato prolaznik odgovori:
"Nisam napisao neistinu - samo napisah tvoju poruku na drugačiji način", nasmiješi se i izgubi u gužvi.
I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis jednostavno glasio:
"Danas je proljeće .... a ja ga ne mogu vidjeti".
Promijeni strategiju kada se oko tebe sve naopako kreće i vidjet ćeš da će se prije ili kasnije okrenuti na bolje.
Marta, lako je biti dobra osoba, dobar vjernik, prijatelj itd. kad ti sve u životu dobro ide, no baš u ovakvim trenutcima kao što su ovi sada kad je sve teško i kad ti se nekako čini da ništa nema smisla treba ustrajavati u onom prijašnjem biti dobra osoba, dobar vjernik, prijatelj, supružnik...sa svim križevima, odricanjima i teškoćama koje to sa sobom nosi. Usudio bih se reći da su nama koji želimo napredovati u dobru ovi trenutci suhoće i napuštenosti od neizrecive važnosti za rast i daljnje razvijanje, ne treba gubiti glavu u bespotrebnim pretresanjima misli jednostavno razmišljaj onako kao što si postupala i mislila u onim posljednjim danima kada si Boga osjećala tako blisko i kada ti za prijatelje i one bližnje i dalje ništa nije bilo teško učiniti jer si znala da radiš na slavu Božju. U mrkloj noći gledaj u te zvijezde koje ti Gospodin šalje i ne daj se smesti, jer znaš, kad bismo putovali onamo gdje nam je svima ići samo za sunčanih i lijepih dana nikada ne bismo prispjeli cilju, u putu treba ustrajati i kroz mnoga nevremena, kroz pljuskove i grmljavinu i mnoge izazove života koje su pred nas stavljeni... Možda ćeš sada imati i više razumijevanja za one koji to isto proživljavaju i postati drugima sjajna zvijezda u njihovoj mrkloj noći, a budeš li isijavala Isusa svojim življenjem zasigurno će sjaj tvoje zvjezde biti put drugima kako izići iz životne oluje. Što da ti na kraju kažem nego Ustraj uz Gospodina, on je uvijek blizu, a usudio bih se reći da bez ovakvih vremena i avantura življenja svetosti bi izgubila svoju izazovnost. Eto, draga Marta na izazove života budi uvijek spremna odgovoriti avanturom svetosti.
rixinelli
kristina-sb
rixinelli
sara
