(ovu potresnu priču dobio sam preko e-maila, pa zahvaljujem pošiljatelju)
U nekom stanju, između sna i jave, našao sam se u sobi. Tamo nije bilo ničega osim zida ispunjenog karticama kao onima iz knjižnica na kojima je pisalo sve što se nudi, poredano abecednim redom i tematski. Ali ti kartotečni ormari koji su sezali od poda do stropa, zdesna nalijevo dokud je sezao pogled, imali su na sebi sasvim drugačije natpise. Kad sam se približio zidu, pogled mi je pao na pretinac na kojemu je pisalo :"LJUDI KOJE SAM VOLIO". Otvorio sam pretinac i počeo prelistavati kartice. Bilo mi je poznato svako ime, ali brzo sam zatvorio taj pretinac. Odjednom sam shvatio gdje sam! Ta soba sa svim tim kartotečnim ormarima sadržavala je savršen sustav u kojemu je bila zapisana svaka pojedinost moga života. Svaki trenutak moga života bio je točno zabilježen; i velika i mala djela. Moje vlastito pamćenje nikad ne bi moglo pohraniti sve te informacije.
Prožimalo me čuđenje i radoznalost, pomiješano sa strahom dok sam nasumce otvarao ormare i pretraživao njihov sadržaj. Neki su me obradovali i podsjetili na lijepa vremena. Drugi su u meni izazivali sram, pa i samo gađenje, tako jako da sam pogledao preko ramena da vidim promatra li me tko. Natpisi su varirali od sasvim običnih svakodnevnih situacija, sve do neobičnih poput "KNJIGE KOJE SAM PROČITAO"; "LAŽI KOJE SAM IZREKAO", "UTJEHU KOJU SAM PRUŽIO", "STVARI KOJE SAM NAPRAVIO U LJUTNJI".
Zapanjila me količina stvari koje sam u životu napravio ili propustio učiniti. Zar je moguće da sam te tisuće kartica ispisao u 17 godina svoga života?! No, svaka je kartica potvrđivala istinu. Svaka je kartica bila ispisana mojim rukopisom. Na svakoj je kartici stajao moj potpis.
Stigao sam do pretinca sa natpisom "POŽUDNE MISLI"; i osjetio drhtaj kroz cijelo tijelo. Obuzeo me osjećaj poniženja i bijesa jer sam se uvjerio da su i takvi trenutci detaljno pohranjeni! Nitko ne smije vidjeti te kartice! Nitko ne smije saznati za tu sobu! Moram ih uništiti!"
Uzeo sam pretinac polako iz ormara i bacio na pod- nijedna kartica nije ispala. Pokušao sam ih podrapati, ali bezuspješno. Ugurao sam pretinac na svoje mjesto.
A onda sam ugledao pretinac na kojemu je pisao "LJUDI KOJIMA SAM PRENIO EVANĐELJE". Ručka je bila svjetlija od ostalih, skoro nekorištena. Povukao sam ručku, a unutra je bilo tako malo kartica. Počeo sam jecati, tijelo mi se treslo od plača i boli, pao sam na koljena i zavapio :"Nitko ne smije saznati za tu sobu! Moram ju zaključati i sakriti ključ!"
Tada sam uplakanih očiju pogledao gore i ugledao Ga kako ulazi u sobu. Ne, samo On ne! Bilo tko, samo ne Isus! Bespomoćno sam Ga promatrao kako otvara ormare i čita kartice. Nisam mogao dočekati Njegovu reakciju. U tim trenutcima dok sam Ga promatrao, na licu sam mu vidio takvu žalost da me probadalo u srce. Intuitivno je prišao najgornjem ormaru. Zašto je morao pročitati svaku karticu?
Konačno se okrenuo prema meni i tužno me pogledao. Sagnuo sam glavu, sakrio lice i gorko zaplakao. Prišao mi je i zagrlio me. Mogao je toliko toga reći, ali nije rekao ni jednu riječ. Samo je sa mnom zaplakao. Onda je ustao i vratio se do zida ispunjenog ormarima. Počevši od jednog kraja sobe, otvarao je ormar za ormarom i na svakoj kartici ispisivao svoje ime preko mojega.
"Ne!"- povikao sam i potrčao prema Njemu. Sve što sam uspio izgovoriti bilo je "NE, NE!", dok sam Mu uzimao kartice iz ruku. Njegovo ime nije smjelo pisati na tim karticama.
No, ono je pisalo crvenim slovima, tako snažno, tako živo. Ime "ISUS" prekrivalo je moje ime. Bilo je ispisano krvlju. Nježno je ponovno uzeo karticu. Tužno se osmjehnuo i u trenu potpisao sve kartice. Začuo sam kako se zatvara zadnji ormar i kako se vraća k meni. Položio je svoje ruke na moja ramena i rekao :"SVRŠENO JE!"
BRIAN KEITH MOORE ( umro je nekoliko sati nakon što je napisao ovaj tekst, da budemo poruka nama svima)
7.5.2007. u 14:26 - sirenica - ..vec sam nekoliko puta u zadnjih par dana kod raznih blogera naisla na ovaj tekst..
..pozdravcic ostavljam! 9.5.2007. u 22:57 - ioksim - ja nisam još čuo priču, ali jako je lijepa, baš me se dojmila...nadam se da se neću osjećat previše neugodno kad se moje kartice budu otvarale ;-))
Priča o nevremenu života
Zagreb je prekrasan grad i sretan sam što moji studentski dani protječu baš u njegovu okrilju, u središtu Lijepe Naše, u gradu koji zasigurno ima puno više onih dobrih strana, nego li onih manje dobrih koji se zapravo nađu u svakoj sredini u koju je čovjek stupio svojom nogom, volim Zagreb i šetnje njegovim ulicama i parkovima, a studentski život je takav da traži puno sjedenja uz knjigu i kompjutor, stoga skoro sve svoje slobodno vrijeme koristim baš za šetnju ulicama naše prekrasne Metropole, to činim svaki dan i dok šetam pomalo ponavljam ono prije pročitano štivo, usput razgledavam fasade zgrada, drveće u parku, tramvaje i prolaznike, no više manje sam uvijek u svojim mislima, dogodi mi se ponekad da ne primjetim i nekog poznanika što mi oni kasnije itekako znaju „pripomenuti“...
No, dobro, ipak jednu sam osobu, prije nekog vremena, često susretao u svojim šetnjama i to je već postao kao neki dnevni ritual, čim bi ja prošao, žena bi vikala za mnom: „Kišobrani, jeftini kišobrani, kupite samo 20 kuna, vama mladi gospon za 15, kupite, kupite...“ Naravno dan je bio sunčan i lijep i ne bi mi palo na pamet tada kupiti kišobran, znajući pogotovu da imam sasvim dobar i kvalitetan kišobran doma, a isto tako da ovi kineski kišobrani koje gospođa nudi ne vrijede ni tih 15 kuna, naime, već se skoro na prvoj kiši potrgaju te tako čovjek nema nikakve koristi od njih. I tako mjeseci prolaze na relaciji soba – kapelica – blagovaonica – faks – učionica – soba i poneka kava s prijateljima između svega toga i naravno šetnje gradom.
No, jedanput me je vrijeme iznenadilo! Bio je to, naime, isprva lijep dan, sunčan s mjestimičnom naoblakom, uopće mi nije izgledalo kao nešto zbog čega bi se trebao brinuti, računao sam da ću biti pola sata u šetnji i razmišljao sam kako se za tih pola sata ni vrijeme neće bitno promjeniti, no baš kada sam se trebao vratiti kući susreo sam prijatelja, koji je valjda isto šetnjom odmarao mozak od brojnih slova i stranica knjiga na koje ga je prisiljavao studentski režim i gdje će dva prijatelja u takvoj situaciji nego na „omiljeno studentsko piće“ u prvi kafić koji se nađe na putu. Tako smo nas dvojica sjedili u neudobnim drvenim stolcima, u nekoj imitaciji „finog puba“ i ispijali taj eliksir koji čovjeka čini nervoznim i pomalo neurotičnim, no među studošima, a i široj populaciji je poznato kako i drži budnim, premda vam od takve budnosti baš i nema neke očite koristi, jer kad tad organizam naplati svoje i to s kamatama, no kako se to „čudo“ reklamira u svakom kutu i svaki čas je neka „fina reklamica“ na TV-u postala je „slatkim grijehom“ čitave nacije, koja kako mi se čini i iz drugih primjera rado „pada na reklame“, ne pitajući se je li dobro ili loše ili je li mi potrebno ili ne – ako se to već tako često reklamira sigurno i meni treba, pa vidiš kako se tamo oni ljudi tako lijepo smješe... to sigurno vrijedi!!! – i toliko o globalnom utjecaju medija na svakodnevni život.
Razgovaramo nas dvojica u širokom spektru tema studentskoga života i pomalo se dotičemo kako stvari svakodnevice na faksu, tako i drugih društvenih i vjerskih zbivanja u proteklih nekoliko dana... Dva sata su prošla u trenu i već je bilo vrijeme da pođem doma stoga sam se pozdravio s prijateljem i zaputio prema Trgu... Nisam prešao ni nekoliko koraka kad je započela kiša, prvih me nekoliko kapi i nije toliko brinulo, no ubrzo je vrijeme pokazalo da se ne šali te je tako pljuštalo da mi se činilo kao da je dragi Bog ponovno otvorio nebeske ustave kao u Noino vrijeme, baš sam prolazio pored one gospođe koja je prodavala kišobrane i pomislio sam – sad će dobro doći i kineski kišobran – no nešto me iznenadilo. Gospođa mi naime nije htjela dati kišobran ni za 15, niti za 20 pa čak ni 25 kuna...??? – Gospon 50 kuna vas molim, odgovorila je žena – Pa zar do prije dva sata nisu ti isti kišobrani bili 15, kako su sada najednom 50??? – Morate znati Gospon kada kiša pada i kišobrani su skuplji... 50 kuna! Što sam mogao, dao sam gospođi 50 kuna i uzeo kišobran, da me koliko toliko zaštiti dok ne dođem doma, jer, mislio sam, bolje spriječiti nego liječiti, što da me danas uhvati prehlada i vrućica, a toliko posla baš u ovo vrijeme... – Nisam ja prešao ni na drugu stranu ulice već je pri malo jačem vjetru pola kišobrana bilo polomljeno, a lijevalo je ko iz kabla, napokon sam prešao Trg i krenuo sam na Kaptol, prema toploj sobici koja me čekala. Dok sam stajao u hodniku da otključam vrata za tren se toliko vode slilo s moje mokre odjeće da sam imao lokvu pred vratima, tako sam bio mokar, a šareni kineski kišobran, koji je odnio pozamašnu svoticu studentskoga džeparca svojim polomljenim žicama je govorio da mu je ovo očito bio prvi i posljednji okršaj sa kišom, za njega nije izgubljena samo bitka nego i cijeli rat, što je najgore ja sam taj njegov poraz morao osjetiti na vlastitoj koži. No i dan mi je nekako izgledao ljepši kad sam napokon obukao suhu odjeću i gledajući kroz prozor ispijao posljednje gutljaje vrućeg zelenog čaja iz zelene šalice na kojoj je bio maleni reljef Strossmayerove katedrale, uspomena na moj prvi posjet Đakovu.
Nakon nekoliko trenutaka dao sam se na čitanje literature, jer sam ionako već dosta vremena izgubio danas, pa to treba nadoknaditi, knjiga i još jedna puna šalica zelenog čaja brzo su učinili da više uopće nisam razmišljao o polomljenom kineskom kišobranu i onoj gospođi i svemu onomu što se dogodilo prije kojih satak vremena, već su moju glavu okupirale neke sasvim druge misli, te sam skoro zaboravio i na onu punu šalicu zelenoga čaja koji se već počeo hladiti kad mi je došlo na pamet da bi bilo dobro popiti ga dok je još koliko toliko topao.
Vrijeme je išlo svojim tokom, svakodnevica je učinila svoje te se skoro i nisam sjećao događaja s kineskim kišobranom nakon skoro godinu dana, jednostavno, nije bilo nečega što bi me na taj događaj moglo podsjetiti, gospođa više nije bila na onom mjestu gdje je prije stajala svaki dan, a moje misli su okupirali novi događaji i novi ljudi, a krivica je možda i u varavom ljudskom sjećanju koje se prisjeća samo onih lijepih trenutaka i tako nas čini optimističnima naspram prošlošću, prekritičnima za sadašnjost, dok nas ono pred nama pomalo i straši, a zašto bi tomu bilo tako kada sutra, ako se danas potrudimo, možemo biti samo bolji...
Jedanput kad su mrkli oblaci tuđih ljudskih sudbina proplakali pored moga srca, u nevremenu života moga bližnjega, sjetio sam se kako sam ja u ovom običnom nevremenu pokisnuo i s kineskim kišobranom, i svom bližnjem sam tada prvi put ispričao ovu priču, ne baš na ovaj način, ali sa svim glavnim crtama, a on mi je pomogao da je završim. Znaš i sam u gradu nailazim pored toliko plakata tih istočnjačkih gurua, iscjelitelja, joga-majstora itd. – govorio sam mu; no nikada nisam niti pomislio da bi neki katolik išao njima, jer sam mislio da jednostavno nema razloga, tu je župa, župnik i zajednica koji bi trebali biti potpora svakom pojedincu, na poseban način u teškim trenucima života, tu je naš Gospodin Isus, naša hridina zaštite i utočište spasenja.
U svojim mislima tada sam nanovo proživio situaciju od prije godinu dana, ne baš sasvim jednako, išao sam opet mokar ulicama našega grada i došavši do gospođe koja je prodavala kišobrane po neizmjerno velikoj cijeni, da sam morao dati skoro sve što sam imao, a ona je dala meni neki napuknuti kišobran koji ni u kom slučaju nije mogao učiniti da pokisnem manje, premda sam znao da je skoro pa neuporabljiv dao sam ženi novce i ostao zatečen kada sam je vidio obučenu kao istočnjački gurui s dugom kosom i bradom i nafarbanog lica sa specifičnom točkom na čelu...
Tada sam stekao i duboko razumijevanje za svoga bližnjega, naime, čovjek kada mu sve ide u životu, i kada zdravim tjelesnim i duhovnim očima gleda na svijet zna procijeniti i odvagnuti stvari koje mu se nude, vjerojatno nijedan katolik ne bi u takvoj situaciji osjećao potrebu mijenjati Krista za neku kozmičku silu koju nude istočnjački gurui, znajući dobro da je upravo Krist pravi Put, Istina i Život, no postoje trenuci životnog nevremena kada više ne vidimo tako jasno, pa posežemo za bilo čim, za što mislimo da bi nam moglo pomoći i po kratkom postupku izvući nas iz određene situacije, pa onda idemo i kod raznih „vračara“, „iscjelitelja“, „gurua“... koji nam nude brza rješenja, a zapravo nas još više ranjavaju te mi na kraju jako skupo platimo ono što u normalnoj situaciji bi za nas same bilo bezvrijedno, kao i ja onaj kineski kišobran. U situacijama kada nam životne oluje zamute poglede, možda je najbolje prisjetiti se kako smo gledali prije dok je bilo sunačno i vedro i ravnati se time, a vjerujem da dragi Bog ma kako mrkla noć života bila pošalje barem svoje zvijezde da se ne izgubimo.
Volio bih sada i zaključiti; Zašto u teškim trenucima odbijamo Krista koji nam se daje besplatno i koji nas jedini može sačuvati od nevremena života jer nas je otkupio i predao samoga sebe za nas, te ga mijenjamo za „nekvalitetne kišobrane“ koje nekad tako skupo plaćamo da dovodimo i svoje vječno spasenje u pitanje??? Krist je jedini i pravi Put, Istina i Život, On je odmor umornih i opterećenih, On je naša tvrđava spasenja. Nadam se da sada i onu zgodu na početku gledate malo drugačijim očima, te da će vam ova priča pomoći da stvari koje vam se nude u životu pravo odvagnete.
Skupina bivših studenata, sada uspješnih poslovnih ljudi, okupila se da bi posjetila bivšega profesora. Razgovor se ubrzo pretvorio u žalopojke o stresu na poslu i u životu. Profesor je ponudio gostima kavu i nakratko otišao u kuhinju. Vratio se s vrčem punim kave i s puno različitih šalica na poslužavniku - porculanskih, staklenih, plastičnih, kristalnih; neke od njih izgledale su vrlo jednostavno, neke su bile jako skupe, a neke su bile profinjena izgleda. Profesor je bivše studente ponudio kavom. Kada su svi studenti uzeli šalice s kavom u ruke, profesor je rekao:
- Sigurno ste primijetili kako ste uzeli sve skupe šalice i šalice vrlo lijepoga izgleda, dok su na poslužavniku ostale samo one jednostavne i jeftine. Iako je normalno da želite samo najbolje za sebe, upravo to i jest izvor vaših problema i stresa. Budite sigurni da sama šalica ne daje kavi posebnu kvalitetu. U većini se slučajeva radi samo o vrlo skupim šalicama koje ponekad skrivaju ono što pijemo. Ono što ste svi vi željeli bila je kava, a ne šalica, no svjesno ste krenuli za najboljim šalicama i tako se počeli međusobno uspoređivati. Sada obratite pažnju na slijedeće: Život je kava... a poslovi, automobili, stvari, novac i položaj u društvu su šalice. One su samo oruđa koja drže, sadržavaju i čine život, a vrsta šalice niti određuje niti mijenja kvalitetu našeg života. Ponekad, ako se usredotočimo samo na šalicu, propuštamo uživati u kavi kojom nas je Bog podario. Bog je pripremio kavu, a ne šalice. Uživajte u kavi!
(iz časopisa RHEMA br. 25. siječanj/veljača 2007., str 43)
22.4.2007. u 22:56 - ioksim - kako sve ovo lijepo zvuči, a kako mi to samo (pre)često zaboravljamo....
super ti je blog, a meni ovakvih priča nikad dosta ;-))
IZVJEŠTAJ SA ŠETNJE S FRENDOM
I tako, nemoj se nać' uvrijeđen al stari mislim da je za nas studoše molitva čisto gubljenje vremena, mislim ono ja učinim uvijek neko dobro djelo, dadnem i milostinju kad imam od viška, pa i moje učenje i čitav život sve je to na neki način molitva zar ne... pričao je tako jedan moj frend dok smo, ljetos, šetali u jednoj prekrasnoj oazi na našem plavom Jadranu.
Mislim, Filippo poštujem ja tebe ti si k'o pobožna duša i tako, al to je moje mišljenje i znam da sam u pravu. Znaš stari, kako danas govore, moli Križni put, moli Krunicu ovi malo moderniji kažu razmatraj Sveto Pismo... Za me je to čisto gubljenje vremena i odvraćanje od životnih zadataka, uostalom ne moram ti ni pričat, pa i sam znaš kako su puknute one „duhovne egzote“ što mole po čitav dan, ližu oltare po svim crkvama u gradu i nemoj mi reći da nisam u pravu, Filippo, njima, kažem ti, fali koja daska u glavi... i sad ti meni reci da je to normalno... ej ja 'oću bit zdrav čovjek pa mi i ne pada na pamet molit', a kamo li ić' u neku molitvenu zajednicu...
Stipe, dokle ćeš ti ovako ili ćeš i mene pustit da ti nešto kažem, znam ja tebe, mogao bi ti ovako do ponoći, nego meni se čini da ti baš i ne kužiš što je molitva...
Mislim da ti to i nije najjasnije. Ono što si rekao „dobro djelo“, „rad“, pa i „čitav život“, ako su što no se kaže Bogu na slavu, i to može biti molitva, ajmo reći „neizravna molitva“...
Stipe, legendo, čini mi se da bez osobne molitve ipak ne ide... pa se bojim da ćeš se i ti preforsirat u svakom pogledu nastaviš li tako, učiš, radiš, volontiraš, bez pomoći odozgor teško ćeš moći zadržati ovako plodan život, stari nema šanse da ćeš i dalje ostat ovako poletan, susretljiv, sa ovako istaknutom oživljavajućom, životnom i djelotvornom vjerom koja podupire i razvija u tebi tu tankoćutnost koju imaš za potrebe bližnjih, na tebi se ipak vidi da si do sada uvijek nalazio snage iz osobnog susreta s Bogom pa mi nikako nije jasno što ti sad nešto ovako pada na pamet...
Znaš, uvijek sam se divio kako si usred ovih zemaljskih vrijednosti koje se nama mladima, a pogotovu studentima svakodnevno pružaju, ti ipak znao prepoznati i one neprolazne nadzemaljske vrijednosti, pa nisi li i sam govorio tokom posla kad je bilo teško „nek ovo bude k'o naknada za uvrede koje se nanose Svetom i Bezgrešnom Srcu Marijinu“ sad reci da nije tako...
Nama je potrebna snaga, a ona se stječe po Duhu Svetomu, On nam govori u nutrini i da bismo mogli čuti što nam hoće reći i da bismo mu se odazvali, potrebno je razmatrati Božju Riječ, treba znati zaći u dubinu svoga srca i ondje osluškivati glas Božji.
Osobna molitva nije to „gubljenje vremena“ kako ti Stipe kažeš, ja to više razumijem kao nastojanje da te zadatke što ih život pred mene stavlja što savršenije ispunim, to nije bijeg od svijeta već traženje svjetla za razumijevanje svijeta, nije bijeg od vlastite odgovornosti nego stjecanje jakosti da se zadacima što bolje odgovori.
Nije dovoljno što smo kršteni treba i molit! Razlog?
Čovjek kao duhovno biće, svjesno sama sebe, može pravo ostvariti i proslaviti Boga samo onda ako svjesno i slobodno izvršava ono što po sebi jest „proslava Božja“. Slaviti Boga samo time što živimo, radimo, brinemo se – a da pri tome svjesno i slobodno ne štujemo Boga – značilo bi zaostajat za svojim mogućnostima, značilo bi sebe ne ostvariti u punu dostojanstvu čovjeka, značilo bi uskratiti Bogu štovanje.
Nužnost molitve općenito proizlazi i iz toga što se Bog trajno dariva čovjeku, a molitva je odgovor i razgovor s Bogom, svjesno predanje sama sebe u hvali, zahvali, prošnji i pokori. Posebice obveze molitve postoje u stanju nevolje ili svladane nevolje, u radosti ili osobnoj krivnji, u liturgijskim vremenima crkvene godine (Božić, Uskrs, Duhovi, nedjelje i blagdani), u „dnevnim molitvenim trenutcima“, tj. ujutro i navečer kada su molba i zahvala posebno na mjestu.
Intenzivan rad i spavanje isključuju čovjekovu svijest, isključuju čovjekovo JA koje inače sve kontrolira. Zbog toga su u tim stanjima dubinski slojevi u čovjeku više ili manje nezaštićeno otvoreni i dobrim i zlim utjecajima. Dobra nakana na početku rada i molitva prije spavanja dobar utjecaj mogu promicati, a zao utjecaj mogu zaustaviti, prepriječiti.
Vidiš stari da je dobro moliti...
Još da si mi to malo jednostavnije rekao bilo bi još bolje...
...
P.S – Svatko ima svoj vlastiti put, valja ga pronaći, negativno ispravljati, a dobro slijediti
Pronašao sam ovu sliku surfajući internetom, pa me podsjetila na jedan mali sastav koji sam napravio prije par godina, a zvao se kao što i ovaj naslov glasi "Cvijet na asfaltu"
Naime, još prije toga bio je jedan događaj koji me nadahnuo napisati taj sastav, a ova slika kao da je slika baš tog trenutka. Da prijeđem na stvar.
Jednom sam šetao ulicom i vidio kako je nasred asfalta niknula tratinčica, i čudom sam se čudio. Toliko je ljudi prolazilo, pa da je ostala čitava, a asfalt kako joj je jadnoj bilo niti dosta zemlje niti vlage, pa eto raste, raste... Bio je to jedan od ljepših cvjetova, imao je svoj karakter bio je uspravan i stalno je rastao na više... Tek tada sam primjetio u čemu se taj cvjetak ogleda. Sunce ga je milovalo svojim zrakama, a ono maleno samo je gledalo sunce i raslo prema njemu, niti je marilo što može biti zgaženo svaki trenutak, što mu tanku stabljičicu i najmanji povjetarac može slomiti. Ono je gledalo sunce, a sunce je slalo zrake ljubavi malom cvjetku.
Koliko li samo možemo naučiti od malenoga cvjetka!
29.3.2007. u 10:06 - faca - Eto pročitavši ovu kratku pričicu, nekako kao da sam pročitao neku životnu priču nekog koga poznam, pa možda čak i svoju! I u mraku katkad nikne divan cvijet kako kaže jedna pjesma! Eto ova pričica mi je dala na dosta razmišljanja i promišljanja! Koliko eto puta u životu ne vidim jer hodam pognute glave zbog situacije koja eto meni nije po volji! Al eto Bog okrene sve stvari na dobro i one koje eto meni nisu bile po volji vidim da sada je trebalo tako biti!
Pokaži im tko sam ja
Neki je kralj htio vidjeti sina bračnoga para koji je stanovao u blizini riječnog zavoja, deset milja uzvodno od kraljevske palače. Kralj je izložio slugama svoju želju, i ubrzo nakon toga poslao glasnika u spomenutom pravcu. Došavši na malo seljačko imanje, sreo je mladu ženu gdje hrani svinje. Kad joj je iznio kraljevu molbu, pogledala ga je začuđeno. "To mora da je neka zabluda", rekla je, "ja uopće nemam djece, a kamoli sina koji bi s kraljem mogao govoriti." Tako se sluga vratio neobavljena posla na dvor i ispripovjedio svoj neuspjeh. Kraljevi poslužnici koji su se bojali njegove srdžbe, potiho su se nadali da će kralj ubrzo zaboraviti svoju zapovijed. I stvarno, izgledalo je da je tako, jer ni taj dan ni slijedeći kralj nije spomenuo svoju zapovijed. Jednog jutra, otprilike 25 godina kasnije, pojavio se pred vratima palače neki mladić. Očito je imao na sebi svoje najbolje odijelo, jer njegov seljački izgled i jednostavno ponašanje nisu bili u skladu sa njegovim svečanim tamno plavim odijelom. Molio je da bude pušten kralju, jer ga je ovaj navodno zvao. Vratar ga je sumnjivo promatrao, a nešto kasnije izjavio mu je lakaj da kralj nije zvao mladića.
Ali mladić nije popuštao i konačno je bio primljen kod najviših dvorskih činovnika. Jedan stariji vijećnik sjetio se ponovno priče o mladiću koju mu je mladić pričao, kako je još prije njegova rođenja došao glasnik s kraljevom molbom da dođe k njemu. Kada je glavni dvorjanik velikom bujicom riječi upitao kralja bi li htio primiti mladića, kralj je odgovorio, da je on sam molio mladića neka dođe.
Tako se mladi seljak susreo sa svojim gospodarom. Razgovor koji je slijedio još je čudniji od prethodne priče. Kralj je ustao, uzeo mladića za ruku, zapovijedio svima da napuste odaju i pozvao ga da sjedne na prijestolje. Nato je rekao: "Moje je kraljevstvo veliko. Proteže se daleko iza kuće tvojih roditelja a i nizvodno se mora ići satima da bi se došlo do njegovih granica. Svuda stanuju moji ljudi koji me nikad ne vide i imaju samo blijedu sliku o tome tko je kralj. Povjeravam ti jednu zadaću: pokaži im tko sam ja. Evo, dajem ti žezlo, krunu i kraljevsku odoru. Idi u miru!"
Kralj se digao i ostavio mladića potresena i zbunjena na svom prijestolju. Ovaj je držao u ruci sićušnu krunu, žezlo i kraljevsku odoru, jedva dovoljno veliku za lutku.
Prije nego što je kralj napustio odaju, mladić se ponovno tek toliko sabrao da je suzdržljivim glasom mogao reći: "Ali ja vas uopće ne poznajem." Kralj se na to nije obazirao. Glasnije, odvažnije vikao je mladić: "Ali što ja zapravo trebam učiniti?" Ušao je lakaj, poklonio se pred njim i odveo ga sa prijestolja. Ubrzo nakon toga mladić je već bio vani na podnevnom suncu. Razmišljajući o čudnim stvarima koje su se dogodile, polako se vraćao svojoj kući. Stigavši kući ispripovijedio je svojim roditeljima sve što se dogodilo. Oni su bili veoma radosni što je njihov sin bio primljen kod kralja i s njim govorio. Proširili su vijest o tome među svojim rođacima, prijateljima i susjedima. Sin je međutim neprestano mislio na svoju zadaću. Bilo da je radio u polju ili počivao, neprestano ga je progonila misao na kralja i njegovu zapovijed.
Konačno je odlučio posjetiti seoskog mudraca. Kada je ovaj čuo pripovijest i probleme koji su tištili mladića, mudrac mu je dao ovaj savjet: "Sigurno znaš tko je kralj, ali ti ne znaš o tom kralju jer si ga samo jednom sreo. Možda će ti okolnosti tvoga poziva na dvor i način kako si bio primljen to objasniti. Ne bi se čudio, ako bi žezlo, kruna i kraljevska odora trebali simbolički prikazivati samoga kralja. Možda ćeš otkriti njihovo značenje, ako si budeš uzeo vremena i pažljivo promatrao kraljevske darove. Kad jednom riješiš tu tajnu, trudi se da budeš tako skriven kao i poruka koju označuju odora, žezlo i kruna!"
Mladić je kimnuo. Činilo mu se da je to dobar plan. "Ipak", ubacio je, "a od čega ću živjeti?" "Ti si seljak, to i ostani", odgovorio je mudrac. "Nema ništa gorega nego kad seljak igra ulogu činovnika, pisara ili veleposjednika. Kad bi to bio pravi put, kralj bi već sam došao da radi na tvom polju."
Uzdahnuvši reče mladi seljak: "Ali zašto je kralj upravo mene zamolio da izvršim ovaj zadatak?" Mudrac se nasmiješio i odgovorio: "Jer je kralj isto tako mogao i bilo koga drugoga to zamoliti."
Tako se dogodilo da je u blizini rijeke živio čovjek koga su svi voljeli. Bio je mudar i pravedan, bio je pravi užitak razgovarati s njime. Taj je čovjek sijao i žeo svoju pšenicu, hranio svinje i obrađivao zemlju. Od vremena do vremena došao bi netko, da ga posjeti. Zašto? Nitko to upravo nije mogao objasniti. Izgledalo je naprosto tako da je svaki onaj koji bi s njim razgovarao, nekako i sam postajao više čovjek. Gladan kao da je bio nasićen. Ljudi su među sobom odvagivali tajanstvene izreke koje su od njega čuli. Jednom je prilikom prije večernje šetnje u društvu nekoliko prijatelja rekao: "Pšenično zrno umire i iz njega niče život. Mi se ne moramo plašiti smrti!" Jedna druga njegova izreka pogađala bi čovjeka svaki put iznova: "Usred svega prolaznoga ostaje samo jedno, naime - biti ljubljen."
I jednoga je dana umro. Nakon njegove smrti počeli su nećaci i nećakinje pretraživati njegovo blago. Čuli su iz obiteljske tradicije, da je jednom dobio od kralja žezlo, krunu i odijelo od čistoga zlata. No nakon sveg pretraživanja našli su samo jednu trošnu knjigu koja je počimala neobičnim riječima: "Rodoslovlje Isusa Krista, sina Abrahamova, sina Davidova..."
Moderni ljudi vole putovati. Tako je jedan moderan čovjek otputovao u krajeve blizu pustinje. Jedno je jutro odlučio razgledati kraj u koji je stigao i divio se dinama, tim čudesnim pješčanim brdima kojima vjetar neprestano mijenja oblike.
Čudeći se nije mario što je već davno sišao sa staze i što je bio već duboko u pustinji. Nije mario dok je imao zalihe vode i hrane, no one su ubrzo došle kraju, a vjetar je pomeo njegove tragove u pijesku. Tako je taj moderni čovjek mogao uistinu osjetiti sav žar pustinjskog sunca i znao je ne nađe li uskoro vode i hrane da će umrijeti.
Lutao je tako jako dugo i već je bio na izmaku snaga, tada je ugledao zdenac, palme, sočni plodovi datulja i žubor izvorske vode su bili samo par koraka od mjesta na kojem je ležao polumrtav. No, tada je taj moderni čovjek pomislio kako mu se to samo priviđa i kako nije stvarno to što vidi i umro je gladan i žedan pored oaze.
Ubrzo su u oazu stigla i dva beduina na svojim devama da se odmore i okrijepe i ugledaše modernog čovjeka kako leži mrtav. Mlađi beduin, zatim, upita starijega: „Kako je moguće da čovjek umre od gladi i žeđi, a izvor je samo par koraka od njega, a na dohvat ruke su mu sočne datulje?“, stariji mu beduin odgovori: „Promotri ovog čovjeka, pa ćeš vidjet da je to moguće, znaš, to je moderan čovjek!“
Pitam te danas draga djevojko, dragi mladiću želiš li ti biti taj moderan čovjek po svaku cjenu...
Život nam često nalikuje pustinji, ali kao što u pustinji postoje oaze tako više u životu postoje stvari pred kojima ne smijemo zatvoriti oči. Bog, Crkva i Obitelj su oaze života. Nemojmo proći život a da ih ne prepoznamo.
Najljepši trenutci druženja s roditeljima, rodbinom i prijateljima su za mene bili oni koje smo provodili ispijajući kavu, bilo to ujutro na početku radnoga dana ili oni popodne kada je već posao bio pri završetku.
U tom ambijentu izmjenjivala su se životna iskustva, radosti i žalosti i život je nekako lakše tekao dalje.
Osjećao si da imaš podršku svojih najbližih u životu pa se ni veliki problemi nisu činili nerješivima, a stariji su uvijek znali pružiti koristan savjet, baš onda kada je trebalo, pa i konkretnu pomoć. Govorilo bi se kako nas još samo kava veže, no to nije bila kava, to je bila i još uvijek jest međusobna ljubav koja je baš u takvom ambijentu voljela sebe pokazati, a kava je bila samo onako usput.
Sada kad zahvaljujem Bogu, ne propuštam mu zahvaliti ni za takve male trenutke u danu, kao što je ispijanje kave sa svojim najdražima jer i ta kava je dar Božji...
Često prolazimo kroz život želeći učiniti velike stvari, a sve velike stvari sastoje se od mnogo malih stvari, jutarnja kava i ona popodnevna je jedna od takvih malih stvari. Ujutro uz nju planiramo naš radni dan, a popodne ispitujemo što smo to dobroga ili lošeg učinili...
Ponekad pomislim Isuse kako bih i s Tobom vrlo rado volio popiti kavu... Pitam se što bi mi tada imao reći? Vjerojatno bih te uz kavu bolje čuo, jer bih te slušao kao prijatelja, jer bi bio blizu. Tu kraj mene.
Zamišljam često tu situaciju i vjerujem da mi ne bi trebao ništa reći, jer mi je dovoljna milost Tvoje Ljubavi i Prisutnosti da bih vršio Tvoju volju i bio bolji čovjek.