Ponekad čovjek, svjesno ili nesvjesno, pripisuje sebi zasluge za sve dobro što je učinio, i bude mu, onako samodopadnom, ugodno čuti o sebi lijepe priče i slatke pohvale, pa se opijen i zanesen svojom veleumnošću umisli i pomisli: "Tko je kao ja?".
A onda mu, u tišini samoće, u mraku svojih sjena i beskrajnoj širini nemira, podareni osmijeh otvori oči i postane svjestan vlastite nemoći i moći koja se skriva u njegovom Stvoritelju.
U smiraj sebičnih želja, zagrljen rukom zahvalnicom, zna da je njegovo djelo tek Nježni Dodir Njegove Ljubavi.
I riječ tijelom postala, i nastanila se među nama...
Iv 1, 14
Zagreb čeka novi snijeg, s izloga se smiješi blještavilo, spremni smo za najveći reklamni događaj godine- Božić. Mali, tihi, reklamirani Božić donijet će u naša programirana srca pregršt uzbuđenja, zavirit će u naše plitke džepove i s osmijehom odnijeti i posljednje slojeve šuškavih novčanica. Zaskočit će nas na ulicama bezbrojni umiljati djedovi i djedice, zazvonit će zvončićima besmisla, i naš jedini smisao postat će grozničavo iščekivanje pahulja, koje će nečujno prekriti svaku nadu i odvući nas daleko od nas samih, u nepoznata bespuća vlastitih čežnji, i utonut ćemo u san vlastitih opsjena.
Upalit će se svijeće Došašća. Netko će opet doći i ove godine, kažu da je na rubovima umornoga grada, onkraj divovskih trgovačkih centara, skriva se ispred blagajni i punih kolica. Navratit će, kažu, na trgove, grijat će se pored dimljenih kobasica i lepinja, uz paru kuhanog vina. Tisuće lampica pričat će o svjetlu, pružat će lažnu sigurnost onima koji hode u tami. Nitko se neće skriti od njihova blještavila..
I nitko neće reći ni riječ. Zašutjet će svi o najvećem blagoslovu čovječanstva. Trenutak silaska Vječnog među siromašne pozemljare ostat će umotan u bezbrojne darove i zagubljen na dnu naših taština. A on će ostati Bog. I postati Čovjek. Prepoznat će ga oni kojima nisu blizu kraljevski dvori i skupi domjenci, koji su miljama daleko od svjatla pozornice i šepurećih špica. I neće dopustiti da kraj njih prođe istina, jer će je prigrliti, i On će im postati najljepši dar u ponoćnoj igri zvijezda.
Hmm. Zanimljiv smo narod mi Hrvati. Ono, pomalo katolici, pomalo nevjernici, pomalo i jedno i drugo, ovisi kako se uzme, kako se nekomu sviđa, kako se to drugome svidja i slično. Važno se prikazati normalnim, kulturnim, naprednim, otvorenim za sva pitanja, suvremenim u svakom pogledu. Malo ćemo birati: slavit ćemo blagdane, ipak su to neradni dani, čestitat ćemo Božić, ofarbati jaja za Uskrs, proglasit ćemo Veliku Gospu "najomiljenijim" katoličkim blagdanom u Hrvata (valjda Božić svakako mnogima i nije kršćanski blagdan, zar ne, ipak je Dedek Mrazek u glavnoj ulozi), a onda ćemo često zanijekati glavne istine naše vjere, skoro se pa narugati Marijinom bezgrešnom začeću i uznesenju na nebo, mnogi će to prikazati pričama za malu djecu, a sami će slaviti sve što se slavi, jer mi Hrvati, eto, hvala Bogu, jako držimo do tradicije.
I onda, kad Crkva, bez koje ne bi bilo niti jednog katoličkog blagdana, podigne glas protiv nepravde u društvu, ili izjednači fašističke i komunističke zločine (zar su milijuni života ubijenih pod Staljinom i Titom zaista manje vrijedni od onih ubijenih pod Hitlerom?!), proglasit ćemo je desničarskom, politikantskom, potjerati njezine službenike u sakristijske zidine i onda se u miru pripremati za prvi sljedeći neradni dan, oprostite, katolički blagdan Svih svetih, s bundevama na mjestima naših proračunatih glava.
Prošao je i ovogodišnji Zagreb pride. Naravno, cure i dečki iz povorke su se potrudili da opet ne prođu nezapaženo. Napali su jadnu policiju, koja je dobro obavila svoj posao, da isti nisu obavili na željeni način. A dečki u plavom su zaustavili skupinu radikalnih koji su na svoj način htjeli iskazati nezadovoljstvo s tim događajem. Pogrešno, naravno, jer sila rađa samo novu silu. To su nas već i stari Grci naučili.
Gledao sam na televiziji, kako sebe nazivaju, seksualne manjine i primijetio šaroliko društvo uglavnom ekstravagantnih osoba, pa mi se na trenutak učinilo kako se radi o karnevalskoj povorci. Čitajući natpise primijetio sam neke za koje bi se trebalo, po zakonu, odgovarati. Recimo, za brak spremni. Dom, brak, pa sve je to ista izmišljotina nas tradicionalista, zar ne?
Ove godine je izostala veća podrška javnih osoba i političara. Ipak je izborna godina, ljudi vagaju svoje stavove. Iako će, naravno, svaki malo pametniji političar reći kako odobrava sve što ova nezadovoljna manjina zahtijeva. Ali, naravno, neki će ići malo dalje, pa će mudrački i stručno izjaviti kako su svi oni koji se oštro protive stavovima ove manjine ustvari homofobi i pritajeni homoseksualci. Znači, i među homoseksualcima postoje homofobi koji nas heteroseksualce smatraju manje vrijednim bićima, licemjerima, što li sve ne, koji, gle čuda, egzistiraju.
Naravno, kao čovjek i kršćanin ne mogu se složiti s dečkima koji na pogrešan način žele izreći svoje nezadovoljstvo pa su spremni na uporabu sile. Ali, nikako ne razumijem niti one koji uporno žele sve koji ne odobravaju istospolni brak, koji smatraju homoseksualnost nečim prisutnim ali ne posve prirodnim, prikazati nekakvim zadrtim čobanima i tradicionalistima u najgorem smislu riječi.
Molim, budite tolerantni i prihvatite nas bijedne heteroseksualce, poštujte naše mišljenje i pravo biti drukčiji od vas!
24.7.2007. u 13:39 - Kobac - Nikad u životu nisam pročitao bolji tekst.
Znanjem za dječji osmijeh
Još od malih nogu pratim kvizove. Volim natjecateljski duh, pa sam već kao dijete bio jako ponosan kad bih znao odgovor na neko pitanje. Sjećam se prvih Kviskoteka u kojima sam "sudjelovao", sa zanimanjem pratio natjecatelje i uživao u zbrajanju bodova, radovao se pobjedi svog favorita. Sjećam se i gospodina Radoslava Dodiga, čovjeka iz moga rodnog kraja, koji nas je razveseljavao svojom genijalnošću i nepobjedivošću. Inače, mnogi veliki umovi došli su iz malih sredina i onda ponudili nešto veliko čovječanstvu.
Robert Pauletić je cijelom natjecanju u kvizovima, gdje je znanje opet "in", dao dimenziju više. Humanost i nesebičnost. Iskreno, kad je prvih 10000 zarađenih kuna darovao jednom dječjem domu, pomislio sam kako je to učinio od svoga viška, jer će zaraditi desetorostruko više. I jest zaradio, prema onoj biblijskoj "vratit će ti se šezdesetostruko", ali je i taj iznos od milijun kuna, za koji bi se neki odrekli mnogo čega u životu, odlučio darovati dječjim domovima i bolnicama. Ukupno, milijun i sto sedamdeset tisuća kuna. Upola više od iznosa koji je za svoj luksuz potrošila ovih dana često spominjana ravnateljica doma "Rovinjsko sunce", otkidajući od nemoćnih dječjih usta.
Neki su ljudi zaista blagoslovljeni. Jedan od njih je i Robert Pauletić. Napokon dobra vijest za naslovnice!
Mediji često doživljavaju kršćanstvo, posebno Katoličku crkvu, kao nekakav pokret, tek jednu od religija u šarenilu svjetonazora. Stoga je prikazuju kao posve svjetovnu instituciju, bez otajstava, mistike, karizmi, upućenosti na vječnost i Kraljevstvo Božje koje je u svijetu, ali ne od svijeta.
Tako gotovo svakodnevno postajemo slušatelji, čitači i gledatelji svakojakih nesporazuma i nelogičnosti koje s vjerom nemaju ništa. Napisi u dnevnim novinama povodom neprisustvovanja predsjednika države na euharistijskom slavlju pokazatelji su nerazumijevanja same biti kršćanstva. Euharistijsko slavlje je najprije zahvaljivanje, a onda i slavljenje otajstava Isusove muke, smrti i uskrsnuća, dakle onih najsvetijih trenutaka Kristova otkupiteljskog čina. Isus je došao osloboditi nas okova i svake zarobljenosti. Time je odbacio svaki pokušaj prisile, što su tijekom povijesti pojedinci znali zaboraviti, pa su u njegovo ime pokretali vojne. Mačem za križ!
Novinari očito nisu svjesni da su prošla ta vremena. Stoga se nikoga ne može prisiliti na kršćanstvo, pa ni predsjednika jedne države. Inače, neki koji su prisustvovali misi za Domovinu vjerojatno ne shvaćaju onu bit kršćanstva o kojoj sam govorio, ali su ipak bili tamo. Neki u prvim redovima, jer su za njih bili rezervirani.
Biti viđen. Hrvat katolik.
Kršćanstvo ne poznaje jednakije od jednakih. Barem ne u svojoj biti.
Kršćanstvo nije religija. To je istina temeljena na prihvaćanju osobe Isusa Krista, koji je Bog.
Zato, predsjedniče, svaka čast, barem ste ostali dosljedni agnostik!
Bez mogućnosti bilokacije.
Nedjeljni koncert velikog hrvatskog domoljuba, a nakon ovog koncerta potvrđenog vrhunskog umjetnika i glazbenika, Marka Perkovića Thompsona, pokazao je kako hrvatski narod nije izgubio dušu.
I najveći protivnici svega što Thompson poručuje kroz svoje pjesme, a to je vjernost Bogu, obitelji i domovini, moraju priznati da mu je uspjelo nešto što teško može bilo komu u Hrvatskoj: na jednom mjestu okupiti toliki broj ljudi. Unatoč protivljenjima, posebno iz redova židovskog lobija koji je uspio ishoditi zabranu koncerta u Sarajevu, koncert je održan, a vjerojatno bi i drugu večer stadion bio rasprodan.
Dan poslije očekivani komentari: pjevale su se ustaške pjesme, nosilo ustaško znakovlje... Zar je tako teško pisati i o pozitivnim stvarima, a ne na naslovnice donositi Zurofove komentare? Kad će nas već ostaviti na miru, u našem komadiću svemira, svjetski moćnici i krojači mnijenja? Naravno, teško je priznati kako je koncert bio vrhunsko glazbeno ostvarenje, kakvih se ne bi postidjeli ni najveći svjetski glazbenici, da je scenografija bila prekrasna, protkana gotičkim motivima, scenski nastup gostiju također fenomenalan. Teško je spomenuti kako je publika na koncertu bila onakva kakvu svaki glazbenik može poželjeti: cijele obitelji, mladi i stari, koji su pjevali od prve do posljednje pjesme, bili u transu, bez ijednog izgreda.
Na kraju, skupina koja je počela pjevati onu poznatu pjesmu, sigurno nije fašistička zbog nekoliko stihova, nego je to izraz bunta mladih ljudi, dio folklora koji je, eto, slučajno na pogrešnoj strani. I nikako se zbog jedne pjesme ili pokliča ne smije nazvati fašistima 50000 ljudi. To je pljuvanje na hrvatski narod. Možda se ne bi bunili da su čuli "u tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka", ona ista zvijezda čiji je sjaj u krvi ugasio na tisuće života.
Koncert je bio pravi spektakl. Svi oni zlobnici trebali su najprije doći, vidjeti, pa onda komentirati. A ne unaprijed izvoditi krive zaključke, jer su čuli da je to susret koljača, fašista, koga li već.
Ljubiti Boga, domovinu, obitelj jedine su iskrene vrednote i motivi zbog kojih Marko i dalje pjeva. Za to se borio i ima pravo. Ali, često oni miševi iz rupa izišli glasnije cijuču hrvatskim medijskim nebom, a jedina njihova publika su oni kojima je svet samo vlastiti džep.
20.6.2007. u 11:08 - Kobac - Normalno da se ne bi bunili kad bi čuli "u tunelu" kad se redovno okupljaju u Kumrovcu sa petokrakama na glavi i nikom ništa. Sad će na Dan antifašističke borbe biti pravi jugonostalgičarski spektakl.
Svetac ili zločinac?
Sedamnaest godina živimo u demokratskom društvu. Već pomalo zaboravljamo, posebno mlađe generacije, godine ropstva i jednoumlja. Stariji, većina njih, sjećaju se vremena diktature, a poneki sjetno uzdišu za vremenima kad se živjelo skromno, ali se imalo, radna mjesta su bila sigurna, iako često neprofitabilna, plaće su sjedale, iako su platne liste bile podugačke od različitih izdataka. Stvoren je privid blagostanja, a živjelo se na kredit.
Međutim, sve su češći hvalospjevi upućeni bivšem režimu. Ponovno se vraća komunistička retorika o Crkvi kao slugama vlasti, narodnom neprijatelju broj jedan. Olako se zaboravljaju nevine žrtve, na stotine bez suđenja ubijenih svećenika, redovnika i redovnica, na tisuće nevinih ljudi kojima je jedini grijeh bio što na glavi nisu imali zvijezdu. Nevjerojatno je da se i danas prešućuju, minimaliziraju, pa i banaliziraju stratišta hrvatskog naroda, a krivci i dalje uživaju "zaslužene" boračke mirovine.
Posve je neprihvatljivo da se i danas o blaženom Alojziju Stepincu govori kao 1945, zanemarujući i namjerno izostavljajući povijesne činjenice.
Nažalost, na putu u slobodu duha često se okrećemo unatrag za egipatskim loncima.
Urbana glazba je in. Stupanj iznad svake druge. Moderan zvuk. Riječi boli glava. Vrhunska umjetnička ostvarenja. Sluša je neki drugi svijet, ne.
Za one nižeg
stupnja razvoja posve nedokučivo. Takva su i mjesta na kojima se ta glazba sluša. Profinjena, otmjena. Nema mjesta za seljake u duši. Oni to ne kuže.
Tvornice kulture. Život u dimu. Letiš, a nemaš krila. Piješ Red bull, ali s votkom. Jedeš bombone, ali ne bronhi. I teže se diše.
I narodnjaci ne zaostaju. Iliti cajke. Odnosno turbo folk. Turbo narod. Nije di Trevi, ali je fontana, mjesto gdje teče voda. I prlja. Ljudi u odijelima, nabrijani i obrijani. Isto na nečem. Važno je imati štangu u blizini. Tekstovi mrak. Iz njih pršti životni optimizam. A onda na misu u podne. Ili navečer, svejedno.
Ma tko još sluša molitva je na usnama bila joj za kraj, tijelo umre, a duša ode u Gospin zagrljaj...
O ukusima se ne raspravlja.
Ne dirajte moje krugove.
Danas sam tu, a sutra tko zna gdje.
Veliki poglavica maršira Europom, vjerojatno ne sluteći razliku između Bukurešta i Budimpešte, čudi se kako cijeli svijet ne govori engleskim, i to onom american verzijom, ljudi mu se klanjaju ko kakvom božanstvu, a on uznosito šeće okružen tjelohraniteljima, pardon, bodigardima, noseći kravatu, a ne znajući za njezino podrijetlo. Maybe Boston?
Navratio je i do Rima. Njegova je gospođa silno željela vidjeti tih sedam milijuna rimskih brežuljaka!!!, možda i rodnu kuću Romula i Rema, a on je došao Benediktu, nemajući pojma da je uzeo ime po zaštitniku Europe, čiji su civilizacijski dosezi miljama i tisućljećima ispred Wild Westa i crvenih mundira.
On je čovjek velika srca i široke duše, skoro ko beskrajne teksaške prerije, njegovim venama teče crna krv i on je spasitelj čovječanstva. Whatever.
Njegove duboke misli pozivaju nas na razmišljanja o smislu života, dok pijemo Colu i žvačemo duhan, i već se polako spremamo za ponovni dolazak šupljih bundeva i djeda Božićnjaka. Santa comming!
Kad su Gandhija pitali zašto ne želi postati kršćanin, rekao je: "Zbog kršćana."
God bless America!
jasminka
rost
sluga Jahvin
