|
| Članaka u rubrici: 2 |
|
Str. 1 od 1 |
|
| Priča o sreći |
Maja je dobila za rođendan veliki Krašev poklon paket. Imala je četiri brata i tri sestre no nikome nije htjela dati ni bombončić. Na kraju se je osjećala nesretno. Kad je to vidio djed, prišao joj je i počeo s pričom.
U davna, davna vremena, kada još nije bilo automobila, živio je čovjek koji je imao sve. Zvali su ga Mantis. On je usprkos svom bogatstvu želio imati još više i još više novaca. Kupio je sve što se moglo kupiti, a tada je novac, koji više nije imao na što potrošiti, počeo spremati u svoju riznicu. Tada se je pojavio problem. Mantis se je neprestano bojao kako mu netko ne bi ukrao novac, tako je Mantis postao nesretan i još više nezadovoljan. Želeći mir i blagostanje zaputio se je po svijetu kako bi pronašao, još davno izgubljenu, sreću. Nije je dugo tražio. Trebalo je samo izaći iz dvorca, jer čim je sišao dolje i vidio sve same beskućnike, siromahe i ljude od drugih odbačene, osjetio je kako sreća putuje ulicama grada. Prišao je jednom prosjaku i upitao ga: 'Jesi li ti sretan?'
Siromah je odgovorio: 'Pa ne mogu se ni na što požaliti, osim na svoje siromaštvo.' Kad je to čuo, Mantis je odmah otrčao u kuću i vratio se s punom vrećom novca te ju dao siromahu. Siromah se od veselja nije mogao prestati zahvaljivati bogatašu. A i Mantis je bio ispunjen nekom milinom. Zatim je ponovo otišao u kuću i ovaog puta se vratio s po dvije vreće novca u svakoj ruci. Tako je to učinio još jednom i još jednom, sve dok nije ispraznio svoju riznicu. On i ljudi su bili presretni. Sutradan je Mantis bio sretan, no stanovnici grada su svi redom bili nesretni, nezadovoljni, mrzovoljni, a nadasve zabrinuti za svoj novac jer su se bojali da im ga netko ne ukrade. Sada je Mantis shvatio i tu svoju spoznaju odmah je obznanio drugima i nagovorio ih da mu vrate novac. Svi su ga poslušali jer su se sjetili da im prije nije bilo loše, da su bili sretni iako nisu imali novca. Kada je Mantis povratio sav novac, poklonio ga je za izgradnju nove crkve, a svoju kuću je preuredio kao starački dom. Mantis je od tada bio bez kuće i bez ičega. Ipak, ne bez ičega jer je tak tada imao sve što je trebao, imao je prijatelje i bio je sretan.
I tako je djed završio svoju priču maloj maji koja je sutradan uzela svu svoju ušteđevinu i kupila četiri Kraševa poklon paketa te ih podijelila svojoj braći i sestrama. ...jer je čula priču o sreći. |
3.6.2007. u 17:52 |
|
| Tamo gdje ne pjevaju ptice |
Živio jednom davno jedan starac. Cijeli je život naporno radio da bi na kraju ostao sam. Još jučer u njegovim se podrumima pjevala pjesma, iz njegove kuće čula se dječja vika, a u stajama glasala se mnogobrojna stoka. Iznenada, kad je on ujutro otišao u grad, veliki je pomor zahvatio njegovo imanje. Potres je usmrtio sve životinje. Razbojnici su potom zarobili njegovu obitelj, a cijelo selo zapalili. Kuća mu je bila skroz uništena i blago ukradeno. Sve što mu je preostalo bila je kutija cigareta, jedan kruh i štap za hodanje.
Kad je vidio sve svoje nepovratno izgubljeno, potomke nestale i stoku pomorenu, rekao je:
– Cijeli život skupljam i radim bez prestanka. Svakome dajem koliko je zaslužio, čak i preko mjere. Nikad nisam nikoga izgrdio ili naštetio čijoj imovini. Tri sam jaka sina dobio i vrijedne im žene pronašao da bih uživao u igri unučića pred svoju smrt, u starosti svojoj. A sad, gle nepravde, gle zločina prevelikog! Sve što sam zaslužio više nemam, sve što sam napravio uništeno je. Zar nema pravde na ovom svijetu!? Zar čovjek ne može uživati plodove koje je sam stekao?
Tada mu priđe neki učeni mladić, drsko pogleda starca i nasmija mu se:
– Zar misliš da se sve ovo dogodilo po nepravdi, bez razloga? Bog nikad ne bi napravio štetu bez razloga ili nekoga kaznio ako to ovaj nije zaslužio. Sigurno si griješio i krivo radio. Ako se popraviš, možda ti se Bog smiluje i dopusti ti da umreš u miru.
Ne želeći se prepirati, starac se okrenuo; nije mu bilo do svađe, iako je znao da je mladić u krivu. Kako je koracao, debele suze kapale su niz njegove obraze:
– Još samo umrijeti. Samo mi to preostaje.
Naišao je i drugi mladić. Odjeven u fino i uredno odijelo, ponosno se držeći, pokazivao je koliko je zadovoljan svojim životom:
– Zašto umrijeti, starče? Umiru oni koji više nemaju za što živjeti. Ti još imaš svoju glavu na ramenima. Digni se s tog kamena i pomoli se Bogu. Možda se osvrne na tvoje vapaje i omogući ti da ponovo podigneš svoje imanje. Još nije kasno za život. Štoviše, nikad nije kasno. Sve dok nije prekasno.
Starac je čuo riječi mladića koji još nije iskusio život, ali koji ima visoke težnje. Mladića koji se pravio pametan, a nije znao što govori. Starac se jedva suzdržao da, od bijesa, ne udari mladića. U životu nije nikoga udario. Pognute glave nastavio je tugovati.
Vidje ga neki mladić koji je prolazio tim putem te ga upita zašto plače. Kad je čuo tužaljku nesretnog starca koji je podbočen na štap gledao u prazno, savjetovao mu je da ode do planine na kraju svijeta. S njezina vrha vidjet će Božje lice i ako je stvarno iskren i u srcu dobar, bit će uslišan u svakoj svojoj želji.
– Ali kako ću na kraj svijeta putovati ovako sam i nemoćan? Ne bih izdržao ni do susjednog grada.
– To ne znam, stari čovječe. Ali znam da je tamo ono što ti tražiš – mladić je izvadio nešto iz kaputa. – Evo ti, starče, nek' se nađe ako ti zatreba.
Starac je zahvalio mladiću i, pogledavši zagonetno u nebo, odlučio krenuti na put, vjerojatno svoj posljednji. Krenuo je teško i polako propadajući štapom na svakom metru. Istrošeni štap napinjao sa kao da će svaki čas puknuti. To bi onda značilo smrt. Nije znao smjer, no kao da ga zna, nastavljao je uporno prema zapadu, možda je tamo kraj svijeta. Predvečer, kad više nije mogao, sjedne da se odmori. Ako i sutra bude tako putovao, umor će ga svladati i posustat će. Tada je izvadio iz džepa kutijicu koju je dobio od mladića. Iz nje je izvadio usnu harmoniku i zasvirao na nju. Svirao je poznatu country pjesmu o ostavljenoj domovini. Nije zaista vjerovao da harmonika ima čarobne moći kako mu je treći mladić šapnuo.
Iznenada, pred njega iskoči srna i ljudskim ga glasom upita treba li pomoć. Prvo što mu je palo na pamet bila je hladna noć koja se spuštala. U šali je rekao da mu je hladno i da ne vjeruje da će preživjeti noć na otvorenom. Čim je to rekao, ispred njega se stvorila špilja u kojoj je mogao prenoćiti.
– Smjesti se unutra – reče srna i starac uđe unutra. Sutradan se probudio svjež i okrijepljen dobrim snom. Srne više nije bilo, a usna harmonika bila je ispred malene kolibice. Starac je pogleda, uzme u ruke i nastavi svoj put.
Cijelo je jutro hodao beskrajnim zelenim livadama osvježavajući se svježim zrakom i uživajući u ugodno toplom danu. Trenutak prije nego što je zakoračio preko grabe puknuo mu je štap i prebacio ga u grabu punu vode. Ta je graba bila iznimno duboka i starac se počeo utapati u njoj. Izvadio je harmoniku, a ona mu je ispala iz ruke. Kad je već bio pod vodom, harmonika je sama zasvirala onako kako je voda kroz nju prolazila. Vani se odmah nacrtao veliki slon koji je počeo piti i usisavati vodu iz grabe sve dok nije cijelu grabu osušio. Starac se primio za njegovu surlu i tako izašao van. Dobroćudnom slonu ispala je jedna kljova i on je ljubazno pokloni starcu u zamjenu za potrgani štap. Starac nije mogao naći riječi kojima bi iskazao svoju zahvalnost. Kad si je pregledavao džepove, vidio je da mu je harmonika već unutra, a kad je, zatim, pogledao slona, više ga nije našao. On je krenuo svojim putem.
I starac je krenuo bez puno odmaranja. Napredovao je nesigurno i polako kao prije. No hrabro je išao naprijed. Međutim, podnevno sunce i žega srušili su ga onesviještena na pod. Vjerojatno se nikad ne bi od tuda digao da jak vjetar nije zapuhao u harmoniku koja mu je prilikom pada ispala na zemlju. To je čuo magarac koji je u blizini prenosio velik teret i za čas došao do starca. Na leđima je nosio dvije bačve vina. Uspio je jednu bačvu otvoriti stražnjom nogom te je vinom iz nje polio starca koji se osvijestio ne znajući što mu se događa. Oslanjajući se na magarca, digao se i oslobodio teret s njega. Svoju je žeđ utažio napivši se vina. No opet nije mogao nastaviti jer je umor bio prevelik da bi ga mogao podnijeti. Bez ikakva nagovaranja magarac je gurnuo svoj nos pod njega i prebacio ga sebi na leđa. Nastavio ga je nositi sve do večeri. Stigli su do jedne napuštene kolibice gdje se magarac s njime oprostio, a starac je tu proveo noć.
Ujutro je starac poželio malo svirati sebi za dušu. Svirao je lijepo i plemenito. Njegovo čisto srce progovorilo je kroz pjesmu, u isti čas iskazujući veliku tugu na koju je starac nakratko zaboravio. Svidjela se pticama njegova pjesma i one su mu donijele mnogo šumskih plodova, jagoda i kestena koje su sačuvali od prošlogodišnje berbe. On je jeo i opet zasvirao napominjući da je sad u redu i da ne treba pomoć. Ali ptice su doletjele do njega, primile ga i s njime odletjele skroz do posljednje šume. Pratile su ga dok je on, cijelo to vrijeme, svirao na usnu harmoniku.
Starac je spremio harmoniku i stupio u šumu. Imao je predosjećaj da je cilj njegova putovanja vrlo blizu. Nije bio svjestan koliko još mora proći, niti koliko je već prošao. Zbog svoje dobrote za samo četiri dana prošao je tisuće kilometara, a da to uopće nije znao. Njegove su ga upornost i dobra volja dovele tako daleko. Sva stvorenja su znala za njegov pohod i divila su mu se. Jedva su čekala da zasvira na harmoniku i da mu pomognu, ako mu što zatreba.
U šumi je bilo vrlo mračno. Danju svjetlost sakrivale su guste grane smokvinih stabala. Bez obzira na to starac je putovao. Sedam dana hodao je po šumi trošeći se od umora i lutajući po nepreglednim šumskim pravcima. A onda je zaključio da je izgubio smjer. Nakratko je posumnjao u ishod svojeg putovanja.
Nije znao drugo nego zasvirati u harmoniku, no zbog toga se osjećao potišteno jer nije želio iskorištavati nečiju pomoć kad nema čime uzvratiti. Kratko je zastao da udahne, a neko je drvo progovorilo:
– Sviraj, sviraj!
Čim je zasvirao prvi ton, šuma se počela njihati. Nastavio je svirati, a drveća su počela micati svoje korijenje otvarajući mu put do planine. Starac je zažmirio, a kad je otvorio oči, vidio se kako stoji na rubu šume pred planinom.
Sam samcat, na golom kamenu, bez ikakvih znakova života, našao se uplašen više nego ikad. Posumnjao je da je došao na krivo mjesto. Nije se mogao sjetiti što zapravo želi ovdje naći. Nije znao ništa osim toga da neće odustati sad kad je već pred završetkom svoga putovanja; toliko duguje svima koji su mu pomagali i bodrili ga tijekom tih dana. Uspon je bio težak, pogotovo za starca poput njega. Koračao je, ali nije napredovao. Dizao je noge, ali su se vraćale na mjesto s kojeg ih je digao. Nije se uopće micao s mjesta. Zato je uzeo u ruke usnu harmoniku i zasvirao. Nitko se nije pojavio. Svirao je dugo, ali oko sebe nije vidio ništa i nikoga. Nastavio je svirati glasnije i intenzivnije. Ali opet uzalud jer mu nitko nije dolazio ususret. Tada je zaključio da se nalazi na mjestu gdje ptice ne pjevaju, gdje drveća ne rastu i životinje ne borave. Zaključio je da se nalazi na tlu na kojem živa bića ne bi trebala biti. Osjetio je da se nalazi na svetom tlu. Iz poštovanja je izuo cipele i bos nastavio svoj put.
U tom času obasjala ga je sjajna svjetlost. Ništa se nije čulo, ali je starac znao da mu netko nešto govori. Netko ga je dozivao da dođe bliže. Polako je zakoračio. Kad je napravio korak i drugom nogom, osjetio je silan vjetar koji ga je probijao. Zapljusnut pritiskom zatvorio je oči i pričekao dok se priroda ne smiri. Kad ih je otvorio, shvatio je da se nalazi na samom vrhu brijega, na rubu planeta. To je značilo da je u jednom koraku prešao stotinu kilometara. Iza njega digao se plamen, vatra silna i strašna koja je prijetila njemu i čitavom svijetu koji je stajao iza nje. Ispred njega je bila velika strmina, visoka nepregledno mnogo. Osim nje, na čijem je rubu stajao, sve je bilo obojeno u blijede nijanse modre boje. Starac začuje glas:
– Zar misliš da možeš vidjeti lice Božje i ostati živ?
– Znam da ne mogu – odgovori starac. – Došao sam ovdje potražiti svoju smrt ili povrat zemaljske sreće koja mi je iznenada nepravedno oduzeta.
– Što, dakle, stvarno želiš? – progrmjelo je iz visina i dubine beskonačna prostora.
I starac se zamisli. Ako kaže da bi želio umrijeti na miru, bez muke i brige u svojoj glavi, uzalud je putovao. Mogao je umrijeti i kod kuće. Ako kaže da želi da mu se obnovi imanje, neće moći u njemu dugo uživati jer je već star i neće ga moći uzdržavati, a i razbojnici bi mogli opet doći i nanovo mu sve uništiti. Ako zaželi da se Bog osveti razarateljima kuće njegove, neće od toga imati nikakve koristi. Nije znao što bi tražio od Boga. Bog ponovi pitanje:
– Reci, starče, imaš li kakvu želju koju želiš da ti ispunim ili si ovdje došao samo radi putovanja?
Starac odgovori:
– Bože, znam da možeš što god hoćeš i tvoja riječ nama je zapovijed. No ja bih volio znati zašto. Zašto si, Bože, dopustio da mi sve propadne, da mi preko noći nestane ono što sam cijeli život skrbio?
– Je li to stvarno ono po što si došao, da ti odgovorim na to pitanje? A ako jesi, jesi li spreman čuti odgovor?
– Jesam – prozbori starac tiho i polako, a onda ponovi glasno i umre na mjestu. Njegova se duša preselila u vječnost i on je shvatio sve što ga je zanimalo. Njegovo ljudsko tijelo nikad to ne bi moglo razumjeti. Vidje on da zemaljsko blago ne vrijedi ništa jer ga ne može sa sobom odnijeti na drugi svijet. U životu se, shvatio je, treba skupljati duhovno blago jer njegova je vrijednost vječna. I prošapta:
– Velik si, Bože, i dobar. Hvala ti.
(iz rukopisa zbirke priča: Priče o životinjama koje zapravo ne govore o životinjama, 2003.) |
10.12.2006. u 18:17 |
|
|
|
| Članaka u rubrici: 2 |
|
Str. 1 od 1 |
|
|
|
