Isus je bio sasvim običan čovjek. Imao je 30 godina, radio je kao drvodjelac i ponizno živio u kući svoga oca, marljivo radeći i trudeći se u miru s Bogom živjeti svoje dane. Jednog dana čuo je za nekakvog proroka koji je u okolici naviještao skori dolazak Mesije pozivajući ljude na obraćenje i krsteći ih u rijeci Jordanu. Čim je o tome čuo glas, Isus je odlučio pronaći tog čovjeka i krstiti se. Ubrzo je saznao da je proroku ime Ivan Krstitelj i bez teškoća ga je našao slijedeći jednostavno druge koji su u velikom broju dolazili k Ivanu. Isus je došao do rijeke gdje je Ivan krstio i s velikim zanimanjem pratio riječi koje je govorio: "Obratite se i pripravite put Gospodinu." Isus je primao Ivanove riječi i odlučio posvetiti svoj život pripravljanju puta pred Gospodinom. Kad su propovijedi završile, Ivan je počeo dozivati ljude u rijeku i krstiti ih. I Isus je ušao u rijeku. Kad je došao red na njega da bude kršten, Ivan Krstitelj je zastao. Zagledao se u Isusa i iznenađen odgovorio: "Ti bi mene trebao krstiti, a ne ja tebe," no Isus je inzistirao da ga Ivan krsti ne shvaćajući zašto je ovo rekao. No u trenutku kad je Ivan zaronio Isusovu glavu u rijeku Isus je doživio spoznaju o svojem poslanju. U trenutku kad ga je Ivan krstio, Isus je prepoznao svoj poziv. Postala mu je jasna njegova misija. Shvatio je da je upravo on Mesija. Šokiran i bez riječi, počeo je izlaziti iz vode ne vjerujući sam sebi i svojim mislima. Ali tada se otvorilo samo nebo, oblaci koji su pokrivali nebo razmaknuli su se i kroz veliku zraku svjetlosti s neba je sišao Duh Sveti u obliku ptice goluba. Iz neba su se čule gromoglasne riječi: "Ovo je Sin Moj kojega sam odabrao!" Isusu je bilo jasno da je to potvrda njegovih sumnji, ali okupljeni ljudi nisu shvaćali što se upravo dogodilo. S čuđenjem su gledali kako Isus, nakon što se nebo smirilo, jednostavno odlazi, a Ivan Krstitelj, koji je Isusa već u rijeci bio prepoznao kao Mesiju, počeo je objašnjavati drugima kako Mesija već dolazi i kako će ubrzo svi prisutni biti svjedoci njegovom dolasku. A Isus je, kao Mesija otišao na 40 dana u pustinju kako bi na miru o svemu razmislio.
26.4.2007. u 8:03 - Ibrahimović - Pa često mislim što napraviti kad Gospodin zove.
Ostaje samo raširiti ruke kao Petar.
Eh ali nije to uvijek lako.
Armagedon
Mjesto: mračan i uzavreo grad. Vrijeme: neodređeno; sunce već odavno ne izlazi da bi se po njemu mjerilo doba dana. Odnekud se čuju nečiji koraci. Zvuk postaje sve jači, a u daljini, iz sjeverne ulice kojoj kraj ne postoji, pokazuje se, na prvi pogled, neugledna figura običnog smrtnika. Ispred njega put se na čudnovat način pročišćava. Zle sile i tamni gospodari propuštaju ga. Ali sigurno neće uspjeti proći kroz staklena vrata. Putnik ne posustaje, ne mijenja pravac, nastavlja gaziti stazu prema svojoj propasti. Propušta i posljednju priliku za mijenjanje pravca, za odustajanje. Iza njega svijet se urušava u bezdan (to se nikad prije nije dogodilo), a ispred njega stoji samo jedan put, samo jedna vrata. Svi znaju tko je on, ali nitko to ne želi reći na glas, nitko mu se ne suprotstavlja iako znaju da ga ne smiju pustiti unutra.
Putnik stiže i do samih vratiju. Nitko još nije došao tako daleko, barem ne živ. Čuvari, demoni, znaju da moraju ustati i boriti se. Svi znaju. Svi. ali nitko ne ustaje. Nitko ne želi biti prvi. Nitko ne želi izgubiti život i izblijedjeti u mraku poput magle koja nestaje dolaskom prvog Sunca. Putnik pruža ruku prema vratima. Radi to polako ali odlučno. Za koji tren ući će unutra. Ući će. Već je tu. Još samo dvije sekunde. Sekunda. Pola sekunde. Jedna desetinka. Svi su usmjereni prema putniku, svi su razgoračili oči, svi su u fazi smrtnog straha. Stigao je i posljednji trenutak i tada odjednom, napokon, svi su se demoni, sve utvare, svi vragovi, nacrtali ispred vratiju – između putnika i svoga paklenog kraljevstva. Njih je na tisuće, zapravo stotine tisuća. Čovjek ne bi vjerovao ali u tom trenutku tu ih je izbrojano 666 milijarda milijardi. Putnik nakratko spušta ruku i počne moliti. Uskoro završava molitvu i ponovo pruža ruku prema vratima.
- Vrati se stranče! Zašto si došao, ovo nije mjesto za tebe!
Putnik nastavi šutjeti.
- Ovo je mjesto prokleto!
- Napušteno! Počeli su se nizati glasovi – Pokvareno! – Nečisto! Raspušteno! – Neprijateljsko! – Grešno!
- Nitko ne ulazi unutra! I nitko ne izlazi van! Vrati se otkud si došao!
- Ne! – prihvati putnik - došao sam sa poslanjem.
- Vrati se! Nisi dobrodošao! Nemaš dozvolu!
- Nisam je ni tražio, - reče i nastavi put.
- Što to radi? Zašto se ne vrati?
Putnik gura vrata i prolazi kroz njih. Ulazi u pakao, a demoni oko njega viču, skaču, psuju, tuku se. On nastavlja svoj put i svi ga slijede. Napadaju ga svim mogućim sredstvima, ali mu ne mogu nauditi. Njemu je ime Isus i on je pravi Bog. Šećući odlučno i čvrsto samim paklom, pronalazi jednu osobu, jednu jedinu ljudsku dušu u cijelom paklenom kraljevstvu.
- Rekao si da želiš u raj?
- Da Gospodine!
- A oni su te zatvorili usprkos tome?
- Da, Kriste!
- U redu je. Dođi, idemo, - i čovjek pođe s njim prema mjestu vječnog mira, a demoni ostadoše na tom prokletom mjestu sami, bez i jedne ljudske duše.
planinar
mlado
Mielikki
