|
| Članaka u rubrici: 2 |
|
Str. 1 od 1 |
|
| Jutro bolesnog uma |
U stanu žabe, u proljetno doba kasne jeseni sa zalutalim galebom crkve sv. Bazilija kojeg više nije bilo, bolesni je um svirao gitaru na žici A. Pjevao je, čitao Aurelijeve Ispovijesti, razmišljao o Silviji, slušao Highwaymen, plakao nasmiješen glumeći zadovoljstvo istovremeno čekajući budilicu da ga probudi. Ne prekidajući svoje aktivnosti odlutao je u 'što bi bilo kad bi bilo' prošlost pokušavajući odgonetnuti sadašnji trenutak kojeg je jučer odbacio pozdravljajući Silviju jednom zauvijek. Jutro je bilo prazno, sve je bilo prazno; ručni sat ostavio je otisak na njegovom licu prouzročivši naježenost cijele ruke – bila je to jedina stvar koju je budan ali odsutan bolesni um mogao osjetiti ovog jutra koje je zračilo gorkim mirisom hrastove kore gušeći volju za novim danom. Divlja guska neprimjetno se ušuljala dok je spavao i ukrala sve misli i snove, ne ostavljajući čak niti primarni nagon za preživljavanjem. Jutro je svejedno stiglo, ali bolesni je um okamenjeno ostao pozirati u prošloj noći: njegovo je tijelo nastavilo životnim ritmom, ali mu je um ostao tamo negdje hladan i nepokretan, očiju uprtih u zatvorene kapke. Zaljubljeno se sjećajući pospanog prvog susreta u knjižnici, prvog ispijanja alkohola od riže i prvog dodira njezine mekane ruke koju je skoro porezao svojom grubošću, sve je više postajao svjestan da on, u svojoj sebičnosti, zapravo, ne može voljeti – bio je jednostavno i samo ludo zaljubljen. Tako nije mogao dalje, jer je varao i sebe i nju te je odlučno zaključio, prije nego joj, a ne sebi jer je on već dovoljno oštećen da se više ne može vratiti u normalno stanje, učini veću štetu, prekinuti svaki kontakt sa svojom novom djevojkom. Jučer je to učinio, a danas ujutro se s tim mora naučiti nositi. Nije mu lako, a nije niti zaslužio drugo. Nastavio je trzati jedinu preostalu žicu na gitari misleći nijemo, ali bez prestanka na posljednju živu sliku Silvije koja mu je ostala u sjećanju.
Budilica je počela zvoniti. Spremno ju je zaustavio prije nego je probudila prijatelja iz susjedne sobe, oprao zube i otišao na doručak udahnuvši sladak zrak pročišćen mirisom sunca, a potom odahnuo pun olakšanja koje ga je iznenada obuzelo pomislivši pritom na rascvjetali usamljeni kaktus usred pustinje. |
24.11.2006. u 20:51 |
|
| Romanca u ponedjeljak |
Ne sjećam se koji je dan bio. Možda petak, subota, a možda ponedjeljak. Padala je kiša. Bila je noć. Moja ljubav žurila se cestom dok sam ja kisnuo pijan na klupi u parku. Nismo živjeli u istom gradu i to što sam je vidio može se opisati jedino kao čudo. Nosila je kišobran duginih boja, a lampe s ulice osvjetljavale su posebnu nju. Oko mene je ležalo nekoliko ispijenih boca koje se zbog mraka nisu niti vidjele. Čudo je bilo što smo se susreli u istom gradu, ali je još veće čudo – slučajnost, sudbina ili kako hoćete – bilo to što sam je u pijanom stanju u kakvom sam bio i po mraku kakav je bio, uopće prepoznao. Poznajemo se od djetinjstva i dugo sam vremena odugovlačio povjeriti joj svoje osjećaje. Bio sam u nju ludo zaljubljen. Možda joj ona ljubavna pisma ne bih nikad slao da nas autobus kojim smo kasnije putovali u srednju školu nije spojio zajedno. Rekla je da se ne može smatrati pravim muškarcem onaj koji se niti jednom u životu nije napio i ja sam zato počeo piti. Imala je naviku nekoliko puta dnevno kihnuti, a ja namjerno kihnem svaki put kad je se sjetim, ili je se sjetim kad kihnem. Obećao sam si da ću joj ostati vjeran i neću voljeti niti jednu drugu ženu makar ona bila daleko od mene. Jedno vrijeme smo bili zajedno, ali ona je željela ostati samo dobar prijatelj. Ja sam se složio s njom i povukao se. Jednom prilikom poslala mi je milenijski test Dalaj Lame u kojem sam trebao naučiti više o sebi i drugima. Na kraju sam mogao zaželjeti jednu želju, a ja sam poželio da ju ponovno vidim i da budemo zajedno. Želja će mi se ostvariti u ponedjeljak jer je to moj sretan dan, poručio je na kraju testa Dalaj Lama.
Bila je večer, ja mrtav pijan, a ona je prolazila pokraj mene. Jelena!, povikao sam. Okrenula se i zagledala u mrak, u klupu na kojoj sam sjedio. Zazvao sam je još jednom i počela je koracati prema meni. Kad se približila toliko da me je prepoznala, začudila se. Nije znala da sam napustio studij, da sam pobjegao od kuće. Ja joj to nisam htio objašnjavati. Voliš li me?, zapitao sam ju, a ona je ostala bez riječi suočena sa situacijom pred sobom. Ako jednom pijancu kaže da ga ne voli, neće biti isto kao dok je to prije implicirala svojim prijateljskim gestama. Još uvijek je bila lijepa. Pustila je kišobran da padne na pod, spustila se do moje pognute glave i zagrlila me. Moja je ruka ostala zalijepljena za flašu, a drugom sam se držao za klupu. Poljubila me na, ali nisam odgovorio. Preplašila me, bio mi je to prvi poljubac. Ustala je, okrenula se i bez riječi otišla. Ostavila mi je kišobran.
Je li to bila ta romanca o kojoj mi je pričao test Dalaj Lame? Je li to bio uopće ponedjeljak? |
22.11.2006. u 23:00 |
|
|
|
| Članaka u rubrici: 2 |
|
Str. 1 od 1 |
|
|
|
