Bila je nedjelja ujutro. Padala je kiša. Ljudi su odlazili na misu. Zbog lošeg vremena neki su odlučili ostati kod kuće no svejedno velik broj župljana ipak je otišao. Župnik je dobar propovjednik i ljudi ga vole slušati.
Jedna žena koju nitko nije poznavao, te je kišne nedjelje došla do crkve, sjela na stepenice ispred ulaza i pognula glavu. Nije imala kišobran. Nije niti, poput prosjaka, ispred sebe stavila posudu za novac niti je pružala ruku tražeći milostinju. Jednostavno je sjedila na mokrim stepenicama ispruženih nogu, prekriženih ruku i pognute, dugom kosom pokrivene, glave. Kiša srećom nije bila jaka, ali je žena svejedno kisnula, smireno podnoseći kapljice kiše i hladne stepenice.
Ljudi su pristizali na misu i ulazili u crkvu čudeći se ženi na stubama. Mnogi su se pitali o razlozima njezina dolaska: od kuda dolazi, zašto je tu, što radi, zašto ne uđe u crkvu; ali se nitko nije zaustavio da ju štogod pita. Neki su smatrali da je jednostavno obični prosjak i jedna gospođa joj je čak ponudila nešto novaca, ali žena na stubama nije reagirala i u svom pognutom držanju nije niti primijetila ponuđeni dar. Ne obazirući se na ljude koji su pokraj nje prolazili nastavila je sjediti onako nemoćno. Ljudi su na njoj mogli vidjeti tugu, očaj, iznemoglost i sažalijevali je, ali nitko se nije sagnuo i ponudio joj pomoć. Svi su vidjeli kako kisne, ali joj nitko nije ostavio svoj kišobran. Mnogi su joj, istina, bili spremni pomoći no zbog neupućenosti u njezinu situaciju, neodlučno su prolazili pokraj nje ostavljajući je samu na stepenicama. Dobar dio njih sjetio se žene i za vrijeme mise, a misleći na nju mnogi su izmolili jednu ili dvije molitve.
Na misi, župnik je propovijedao o novoj zapovijedi ljubavi. Kad je misa završila i ljudi izašli iz crkve, kiša je već bila prestala padati. Žene na stubama više nije bilo.
Šetao sam parkom i čuo kako netko priča. Glas nije dopirao iz daleka i odlučio sam saznati od kud dolazi. Približio sam se čovjeku koji je pričao i primijetio da je to mladić, očito prosjak koji priča sam sa sobom. Počeo sam slušati o čemu priča i ubrzo shvatio da pripovijeda o svom životu. Imao sam vremena pa sam se zaustavio kako bih poslušao što ima za reći. Sjeo sam na obližnju klupu od kud sam ga relativno dobro čuo i počeo slušati njegovu, Danijelovu priču.
Danijel ima jedva 18 godina. Živi sam na ulici kao beskućnik, bez ikakvih primanja, bez ikakve sigurnosti. Vodu pribavlja na izvoru pitke vode na rubu grada, hranu uglavnom sakuplja od otpadaka iz restorana, kupa se u gradskoj fontani i jezeru, spava po stepenicama, pred crkvenim vratima, po napuštenim zgradama, … Na ulici je tek šest mjeseci i već se snalazi jako dobro. Gotovo da mu ništa ne nedostaje. Štoviše, govori da mu je više toga nedostajalo kad je živio u kući, išao u školu, igrao video-igre, izlazio s prijateljima.
Prije šest mjeseci Danijel je pobjegao od kuće nakon krize koju je preživljavao. Ozbiljno je i često razmišljao o samoubojstvu nakon što ga je na ružan način ostavila djevojka koju je volio. Danas povremeno priča pticama u parku o svojoj neostvarenoj ljubavi i prošlom luksuznom životu kojeg se odrekao. Ponekad se u parku nađe i pokoji čovjek te se zaustavi kako bi poslušao njegovu priču koju on često priča. Voli pričati o stvarima koje je nekad imao, a sad ih više nema, no samo kako bi potom nastavio priču o stvarima koje prije nije imao, a sad ih ima.
Bio je najbogatiji između svih svojih kolega. Svaka dva mjeseca kupovao je novi mobitel, u školu je dolazio motorom, uvijek je plaćao piće cijelom razredu. Nikad nije osjetio što znači nedostatak novca jer sve što je htio mogao je odmah kupiti. Ljubav se, naravno, ne kupuje, ali on je i u ljubavi imao sreće budući da su mu djevojke, svaka zgodnija od prijašnje, same dolazile. Savršeno ga je služilo i zdravlje i naizgled je živio život o kakvom drugi cijeli život sanjaju. No bio je daleko od zadovoljstva. Dane je provodio dosađujući se, nikad iskreno sretan i radostan zbog nečega. Sve mu je bilo isto i svejedno; više niti sam nije znao što bi od života.
Tada je stiglo ljeto, otišao je na more i upoznao djevojku u koju se je istinski zaljubio. Kao i obično odmah joj je pristupio, počastio je ručkom i pozvao na izlazak. Ona je bila toliko impresionirana da nije mogla odbiti. Ubrzo su postali više nego dobri prijatelji, a Danijel se potpuno predao toj ljubavi. Budio se s mišlju na tu djevojku nakon što ju je cijelu noć sanjao. Jedva je čekao da je sretne, a kad bi ju susreo gotovo se ne bi odvajao od nje sve dok navečer ne bi morao leći. Često su odlazili zajedno u krevet. Nažalost, ona se nikad nije u njega zaljubila. Bilo joj je lijepo s njim, ali ništa više. Za nju je to bila samo još jedna ljetna avantura. Kako se Danijelov odmor bližio kraju, neprimjetno je i njihova veza završila i upravo posljednjeg dana na ljetovanju, prije nego što je Danijel svoju djevojku pozvao da se vrati s njim kako je planirao, stigla mu je poruka od njegove djevojka kako ga ne voli i kako je jadan i naivan. Bio je to veliki šok za Danijela. Nije mogao o ničemu razmišljati. Vratio se kući depresivan i utučen ne shvaćajući zašto ga je ostavila. Pitao ju je za objašnjenje, dao joj je do znanja da ga je povrijedila, no nju to nije diralo. Jednom ga je pismeno zamolila za oprost, a kad joj je oprostio rekla je kako se samo šalila i tako ga još više neusrećila. Ubrzo je izgubio vjeru u ljubav, stalno je razmišljao o količini ljubavi koju je dao, a nije primio natrag. Danijel je odlučio da više nikad neće nikoga voljeti. U pojedinim trenucima bio je toliko depresivan da je čak planirao oduzeti si život. Više nije mogao živjeti. Bio je siguran: nešto se mora promijeniti.
To je bio prvi dio njegove priče. Ponavljao ju je često i još uvijek je vjerojatno ponavlja kako bi očistio dušu, pomirio je sa sjećanjima koja ga uznemiruju. Ljudi koji bi slušali o njegovoj tužnoj sudbini počeli bi mu davati savjete. Govorili bi mu kako je trebao ostati kod kuće, kako se trebao osvetiti ili jednostavno zaboraviti tu djevojku, kako nije smio odustati od svega. Danijel bi im dopustio da pričaju što god su htjeli, ali nije klimao glavom u znak odobravanja. Bio je uvjeren kako je napravio dobar izbor i kako nije odustao od ničega već je jednostavno odbacio besmislene stvari i odlučio se za jednostavan život bez stvari koje ga ionako nisu činile sretnim.
Nakon kratke pauze ili eventualnih komentara slušatelja, Danijel bi nastavljao svoju priču. Ako nikog ne bi bilo u blizini pričao bi je sam sebi. On misli kako priča cijelom svijetu, priča pticama čiji cvrkut dopire donjega, priča drvima koja mu pružaju hlad ili ga sklanjaju od kiše, priča vjetru koji njegovu priču odnosi svojim nevidljivim valovima, priča Bogu zahvaljujući mu što je može pričati.
Započela je nova školska godina i trebalo je krenuti u školu. Danijel je išao u četvrti razred opće gimnazije. Prvog dana škole bio je jedva prepoznatljiv. Prije ljeta je bio glavni frajer u razredu i u školi, a sada je jednostavno sjedio za svojom klupom ne razgovarajući s nikime bez želje i potrebe za ikakvim druženjem dok je u sebi postajao sve tužniji i nezadovoljniji. Nakon tjedan dana prestao je odlaziti u školu ne govoreći nikome o svojim problemima, a nitko ga zapravo nije niti pitao. Roditeljima nije ništa rekao te je umjesto u školu vrijeme provodio u gradu ne radeći ništa posebno. Cijele dane je promatrao ulice, ljude, automobile i drugo pokušavajući ne razmišljati o svojim problemima. Začudo, uspijevalo mu je. Gledao bi golubove kako kradu orahe s štandova na tržnici, pse koji vuku svoje gospodare, djecu koja su prepričavala jučerašnji film s televizije, automobile na raskršću koji zaboravljaju krenuti na zeleno svjetlo, oronulu fasadu s vrhova zgrada, smeće ispod rešetaka na podu, travke koje izbijaju na dijelovima gdje se spajaju dvije kamene ploče, prosjake koji stražare pred vratima crkvenih objekata blagoslivljajući pobožne ljude, … i ne bi mislio o ničemu. Ulica mu se je svidjela. Nakon 10 dana šetnje kroz grad zamislio si je kako bi možda mogao živjeti kao beskućnik. Bez puno razmišljanja, odlučio je to i napraviti. Više se jednostavno nikad nije vratio kući i do sad još nije požalio što je napustio svoj dom. Njegovi su ga pronašli i pokušali vratiti ali im je pobjegao; više puta.
Prije nego je počeo živjeti na ulici, nije pronalazio razloga za živjeti. Njegov je život, nakratko dobio smisao kad se zaljubio, ali nakon nesretnog završetka te veze pao je još dublje u besmisao – sve dok nije otišao od kuće. Sad više ne razmišlja o tome kako završiti svoj život nego kako preživjeti. Više mu nije dosadno, život odjednom ima smisla. Njegov je smisao jednostavno živjeti. On ne radi ništa, govorio bi, samo živi. Kad mu kažu da je mogao svašta biti i raditi odgovara da mu više odgovara da kao sada ne radi ništa i ne bude ništa više od onog što je. Njegov dom su ulice grada, cijeli svijet. Živi od danas do sutra, tražeći hranu po otpacima ili hraneći se u gradskom Caritasu. Nema nikakvog imetka, osim dvije vrećice s nekoliko majica i pokojom flašom vode. Kad mu je potrebna nova odjeća ili nešto drugo, sjedne na ulicu i prosi. Šeće po parkovima, trči po obali rijeke koja prolazi kroz grad. Upoznao je i druge osobe koje žive na ulici, ponekad se sastaju i zajedno provode vrijeme uz pjesmu, a nekad i uz malo alkohola ako ga uspiju nabaviti. Ukratko, Danijel sad živi na ulici i ponosi se time, a ja sam obogaćen njegovom pričom nastavio svojim putem promatrajući odrezane grane ispod krošnji drveta i bicikliste koji su se utrkivali u parku. Nakratko sam zaboravio kuda sam krenuo.
Dragec je umirovljenik bez mirovine. Ima 79 godina i, hvala Bogu, još uvijek se donekle drži, dovoljno da se pobrine za svoje osnovne potrebe. Živi sam u prizemlju jedne četverokatnice pune osoba sličnih biografija: umirovljenika, udovaca, staraca i bolesnika. Neki primaju mirovine, drugi socijalnu pomoć, treći žive od ušteđevine.
Svaki dan ustaje u 7 sati. Polako, brzo koliko može, ustaje iz kreveta Pere se u hladnoj vodi jer se topla dodatno naplaćuje i ne može si ju priuštiti. Na maloj pećnici na struju grije si vodu u koju stavlja vrećicu čaja – obično od kamilice. Zatim oblači svečano odijelo koje je još njegov tata nosio. Veže plavu kravatu i deset minuta namješta košulju. Zatim izlazi na ulici potpomognut jednim štapom s kojim je sigurniji. Obično dolazi na glavni trg, nasloni se na zid gradske banke i diskretno ispružuje pred prolaznicima ruku. Čim sakupi 5 kuna, a nekad to potraje do podneva, odlazi u dućan gdje kupuje pecivo i 20 dekagrama jegera ili neke druge salame. Potom se vraća na ulicu i nastavlja prositi. U 4 sata ide k Sestrama Majke Terezije na ručak, a zatim se vraća u svoj stan. Ponekad kratko odspava u parku ili se pomoli u nekoj od gradskih crkava. Novac koji mu ostane od milodara ljudi, sprema u jednu šalicu za čaj i njime plaća režije, a svaki mjesec daje i po 28 kuna za grobno mjesto, sprovod i tri sprovodne mise kad bude umro.
Njegovo držanje ne odaje prosjaka. Tko ga gleda iz daljine izgleda mu kao uredno obučen pristojan čovjek starije dobi, a kad mu se netko približi Dragec pruža svoj topli dlan pogledom nevino uperenog u prolaznika. Ne traži milostinju, jednostavno otkriva svoju ruku i blago gleda onoga tko mu se približava. Svima je, međutim, jasno da očekuje novac iako to nije ono što on želi, ali najčešće dobiva upravo to ili ništa. Ponekad ljudi postiđeno i zamišljeno spuštaju pogled, ponekad mu poklone smiješak ili mu jednostavno stisnu ruku, mnogi iznenađeni njegovom gestom automatski posegnu za kunom ili dvije koje im se nalaze u najbližem džepu, a ima ih i koji ga već dobro poznaju i redovito mu zažele svako dobro, dobar dan ili upute koju drugu riječ darujući mu pripremljenih 50 lipa. Naravno, ima ljudi kojima je njegova pojava dosadna i preziru njegov zanat, ali mu se nitko ne usuđuje prigovoriti zbog prošnje suočeni s osmjehom čovjeka koji nema razloga za smijeh. Njegova je ruka pružena svakome prolazniku i, možda, svojom otvorenošću i poniznošću, ne dopuštajući nikome da prođe pokraj njega hladnokrvnog srca, daje više nego što uzima.
samuela
atanazije
jasminka
