Svatko tko doživi sveto tlo Međugorja vraća se ponovo pa tako i ja, nekoliko puta do sada.
Uvijek razmišljam pri povratku što reći drugima, svojim prijateljima, uglavnom nevjernicima ili onima koji nisu nikada pošli na hodočašće u Međugorje.
Moji prijatelji koji ne vjeruju, koji ne priznaju čuda, koji misle sve ono najružnije o Međugorju ponekad me napadnu sa tim svojim uvjerenjima a ja im kažem:
"Kako možeš pričati o mjestu u kojem nisi bio i uopće o nečemu što nisi doživjela/o?", na što uglavnom zašute.
Nekima kojima donesem poklončić kažem:
"Gospa te pozdravlja i ovo ti šalje", na što se obično nasmiju i zahvale.
Nekima pričam kako je svaki moj odlazak tamo novo iskustvo, doživljaj koji te vuče ponovo natrag.
Moliti se možemo bilo gdje, u svojoj crkvi, gradu, zemlji no biti u Međugorju to je korak bliže Raju.
Divim se tom zajedničkom duhu, miru i radosti..
Tamo sam prvi puta u životu pružila Mir crnome čovjeku iza sebe u crkvi, klečala i molila sa svima narodima na svim jezicima svijeta, plakala i radovala se istovremeno i to je to na što nas naša ljubljena Gospa poziva.
Iako neki oko mene traže "neki znak" na zemlji u oblacima ja mislim da je cijelo Međugorje znak svijetu i molba da se predaju i molitvi srcem.
Ja jedino znam da ću se prije sljedećeg odlaska ispovijedati u svome gradu kako bih više vremena provela klečući u slavnoj crkvi Sv.Jakova.
I zaista kažem vam prijatelji, braćo i sestrice dobro razmislite što ćete reći prijateljima kad se vratite iz Međugorja, iz svete zemlje Hercegovine kako bi svojim riječima spasili još koju dobru dušu.
Neka nas čuva Gospa
zBogom
Svim dobrim ljudima i onima koji žele takvi postat
O ti ljudi….koliko je samo jala i ljubomore u njima!? Brinu tuđe brige, misle o susjedu kako je on, zašto je on , zašto nije on ?!… a ne metu ispred svog praga….
Kada mi je prijateljica rekla kako će pisati o ljudima pomislih: "Što se tu ima pisati" a onda sama poželim pisati na istu temu, odjednom, izazvana ružnim susjedovim pričama.
Nekada je čovjek prijazno popričao sa svojim susjedom a danas ili bježi od njega ili ga napada. Kakvo li je to došlo vrijeme.?! Možda bi trebali biti kao Englezi i samo "čakulati" o vremenu i pristojno se povući sa terena. Mada ponekad mislim da je bolje ljubazno ga provocirati sa onim što znamo da ne voli, prezire ili se boji čak a to je npr. vjera…Kao pitam je slučajno: "Jesi pozorno slušala propovijed na posljednjoj misi…nisi bila !!!? Ajme ! Malo je posramit, spustiti na zemlju…Jednom je mene prije 10 godina moj majstor u tijeku radova na moj kući slično posramio…. Nije došao jedan dan na gradilište, na dan Svetog Ivana a ja čekam i čekam da bi ljuta, naravno, drugi dan pitala ga: " Pa dobro Ivane gdje ste vi jučer? "a on meni kaže :"Gospođo pa jeste li vi kršćanka? Znate da je jučer bio Sveti Ivan." I ja sam naravno ostala bez teksta, posramljena.
Govori se o tom hrvatskom jalu kroz stoljeća a ja nikad nisam mogla razumjeti narav pojedinaca jer kako netko može biti takav?!
Ali ne ne, svatko se sam rodio po volji Božjoj na sliku i priliku njegovu, svako će sam umrijeti kad dođe za to trenutak i to bez susjeda a vrijeme koje ja provodim na ovom proputovanju želim ga provesti ljubeći, plešući, smijući se pa kome bilo krivo kome pravo i želim vas sve povesti sa sobom u to kolo ljubavi a susjedi neka se muče sa svojim jalima i ljubomorama iako sam sigurna da će i oni uči k nama u to kolo prije ili poslije.
Druga najveća zapovijed je "Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga" pa zašto ga onda ne ljubimo?
Rođeni ste za ljubav …na ovaj svijet poslani ste sa nekim naumom Božji pa što mučite sebe i druge….brigama tuđim ili svojim, jalima i ljubomorama?! ……
Moj mali prjatelj je medju andjelima.
Gospa je prenijela njegove poruke i pozdrave preko vidjelice svima nama i njegovim najmilijim roditeljima. Koja je to snaga i ljubav,koji je to mir i spokoj. Dragi moji to trebate dozivjeti .Imala sam čast i zadovoljstvo podijeliti s njima tugu i radost u rano nedjeljo jutro nakon njihovog povratka s Medjugorja . Iako skrhani dugogodišnjom borbom oni su dobro a samo crna odječa ukazuje na nedavne dogadjaje.
I najbolje što su mogli učiniti je napustit sve i otići na Medjugorje naše sveto. A tamo znaju da su blize njemu.
"Molit ću za vas i uvijek biti s vama...." njegove se poruke preko Gospe i vidjelice.
Bogu hvala što nam je dopustio da mi primimo takva svjedočanstva. Slava Mu i vječna Hvala
8.6.2008. u 13:04 - vivian - Doista, radujte se narodi jer nam se Bog objavio po Gospi međugorskoj! Razgovarala sam s osobom koja je kuma tim roditeljima i mogu potvrditi istinitost toga što si napisala. Viši cilj je bio kad je maleni umro, tugu treba snijeniti radlst jer nam Bog objavi još jednom sebe, da se doista ne trebamo ničega bojati!
Osjećaji
Razmišljamo li ikad o sebi ili drugima? Ne mislim time na to kakva sam ja osoba ili
kakav je tko drugi nego o samim osjećajima svojim ili osjećajima pojedinca.
Mislim na osjećaje ljubavi ili ljutnje. Osjećaj ljubiti ili mrziti.
Kažu da se po osjećajima ljudi razliku od životinja mada ima osjećajnijih pasa od nekih
ljudi ako bolje promislim.Ja često razmišljam o svim osjećajima jer kroz svoj život osijetila sam ih sve.
I mržnju i boli,ljutnju i zavist i ljubomoru ali sam shvatila uz naravno Božju pomoć da nas baš takvi osjećaji
kvare i čine zvjerima. Ako razmišljamo na drugi način i iznosimo više lijepe priče
tada budimo ljubav prema svima pa i samima sebi.Ljutnja i mržnja su najgori osjećaji.
Ne možeš time ništa postiči niti promijeniti. Trebaš to prihvatiti da je tako i tako mora biti.
Neki dan mi jedna susjeda kaže kako mrzi Kineze.Rekoh joj kratko:"Nemoj nikoga mrziti"
pa sam se zamislila zašto ljudi tako razmišljaju pa ona ne poznaje niti jednoga Kineza a kaže da ih mrzi.
Znam da se može mrziti šefa,profesora,supružnika al prihvatite to tako kako je jer ne možete mjenjati situacije
i osobe ako uzvračate na način mržnje.No ako dajete ljubav,mir,dobru riječ prema tim ljudima
oni će postati bolji i sigurno će se promjeniti.Primjerice netko na vas optužuje i galami na vas
i ako mu tihim i mirnim glasom date opravdanje,riječ, on će ubzo smanjiti visinu svojih glasnica i ubrzo ćete razgovarati
na istoj valnoj dužini.Učinite pokus ako imate priliku.Negdje sam pročitala izreku
"kada bi svaki čovjek usrečio barem jednog čovjeka ,na svijetu nebi bilo nesretnih ljudi"
Snaga molitve
SIgurno ste čuli ili bar načuli o snazi molitve. Možda ste se samo pristojno osmjehnuli,odmahnuli rukom ili čak povjerovali. U svakom od navedenih slučajeva sigurno ste barem malo razmisili i razmišljali. Pomislili: "Molit se,nisam lud/a,što će mi to". No što god vam tko rekao nije lagao niti razmišljao.Sjetite se napada na lijepu našu od nekoliko puta jačeg neprijatelja. Ni teoretski ni praktično nismo imali šanse. Sigurno znate i vidjeli ste da je skoro svaki branitelj nosio ili imao krunicu. Majke,žene,bake molile su danonoćno u domovima,skloništima u crkvama. Da to je bila ta snaga molitve vama opisana kao prvi primjer.
Zar gledate a ne vidite ?
Jedan momak silno je želio da mu se ispuni plan i želja. Učinio je i dao od sebe sve da to uspije i pitao me :"što ako ne uspijem? ". Rekoh mu:"Sine moli se Bogu svaki dan da ti ispuni želju" i ja sam se molila ali govoreći:"Gospodine neka bude volja Tvoja, jer Ti najbolje znaš koji su njegovi putovi"I nismo se ni dugo molili kad je Otac uslišio želju njegovu iako je sve, baš sve ukazivalo na to da nema šanse. Bio je to drugi primjer
. Ako ste dovoljno odvažni i pitate svog brata/sestru u Kristu, započnete razgovor o molitvi sigurno ćete saznati kako su imali ispunjenje planova i želja. Samo moliti i vjerovati u to ili barem Njegovu volju ja jako, jako važno
Vjeruješ li da vjera će te tvoja spasiti ?
Treći primjer. Jedna majka dovela je svoga sina na naše najmilije još nepriznato Međugorje. Morala je biti mudra jer drugačije nije išlo a sve je zaista sve učinila. Dakle tek tamo i nakon povratka sve je u njegovom životu krenulo pravim putem. Sigurna sam da nije bio jedini.
Zašto smo svi nevjerne Tome?
Kako je divno moliti Gospodina za pomoć, a onda se je lako nositi sa svim nedaćama života. Zato i ti koji ovo čitaš znaj da je dobro
ljubiti i moliti.
Ranjivost. Iako kažu ne uzimaj sve srcu to nije lako. I kada mislim kako me neće više povrijediti,opet to učini.
A tako sam ranjiva, preranjiva.
Ranjavali su me kroz život više puta i rekoh sebi kako neće više i opet su mi to učinili. Srce me boli i ne vjerujem
više svojima najbližima i čini mi se ponekad da bih lakše podnijela udarac u lice, trbuh jer to je trenutna bol a ova
druga traje i trajat će. Ako te susjed prevari, povrijedi to nije strašno opsuješ nešto ili kažeš ma tko ga šiša ali ove su
boli jače i od njih rane ne zacijeljuju. To su boli slične onim ljubavnim.
Znam što ću, predat ću ih Spasitelju i puno moliti našu Majku da me ojača u osječajima i da ne budem ranjiva i
prositi e neka mi da srce djeteta koje sve prašta i zaboravlja,djeteta koje nezna za tugu i sve ljubi.
I dok gledam ljepote Gacke doline mislim si kako sutra neće biti isto kao danas niti jučer
10.05.Gospodnje godine 2008.
Zagreb u noći 2,00 sata
Poneki autobus sa umornim putnicima dolazi na napušteni autobusni kolodvor.
Nigdje nikoga, ja sama sa olovkom u ruci nešto pišem. U daljini čujem škripu noćnog tranvaja i pažnju mi odvlače šumovi golubova.Kako je tiho i prazno, malo sablasno a ja se ne bojim. Čekam iako ne znam dali će doći?
Ma doći će naravno ne gubi nadu. Korak nekog prolaznika trgnuo me je iz razmišljanja.
Gasim cigaretu i uzimam krunicu, molim.Prvo sam pozvala Anđela čuvara milog
2,30 sata na autobusnom kolodvoru ,
ja i dalje čekam i molim. Jači zvukovi pale se oko mene ventilatori,okrečem se i gledam ima li koga. Kako sam hrabra a osjećam se ko Pale sam na svijetu. Zagreb spava a ja bdijem. Neka tako je dogovoreno. Hoće li doći,?hoće, znam to.
Ja ću i dalje bdijeti.Imam u torbi novi zavjet čitam ga al me uspavljuje pa prekidam
3.00 sata na autobusnom kolodvoru
prljavi podovi a ja gledam opuške cigarete na podu,nisu moji. Grupa putnika iz Češke vuku svoje teške kofere.
Šećem pa sjednem na klupu i dalje bdijem. Pjevušim ...sanjaj me noćas kad zame nema spokoja i snova...
3,30 na autobusnom kolodvoru
Dolazi bus iz Rovinja,Splita,Beograda...a ja si razmišljam o tim našim križevima.
Majčinim križevima. Dobro je dok ih mogu nositi sama. Žedna sam,sve je napušteno a ja i dalje čekam kofer u kojem je dio života jednog mladića. Što sve majka trpi za djete?!
Ali ženo što ti je ..što je moje trpljenje nasprem trpljenju Majke Božje. Za mene ovo je sitnica.Samo križić. Strah od nepoznatog, samoće, zime, žeđi.
Pjevušim ...ja se ničeg ne bojim jer Gospodin je sa mnom..
4,00 autobusni kolodvor
Gledam u plakate, one jumbo i svega ima na zidovima. Ali nigdje poruka, lik,slovo Crkve, Krista.
Dali bi to bilo uopće moguće.?! Vidjeti na zidovima jumbo plakat Isusa, Gospe.?
Sigurno su mišljenja podjeljena ali mislim da bi mogla biti. Možda i sama nešto naslikam
na svom zidu jednog dana. Što ti je ženo ti nemaš ni zid, pa što izgradit ću ga samo za sebe.
Hladno mi je ,šećem da se ugrijem. Došla sam do aparata za kavu. Ima i Internet aparat al
nemam sitniša više a mogla bih malo skratiti vrijeme.Hoće li doći ? Mora.
4,30 autobusni kolodvor
Sve je više ljudi,sad mi je malo lakše.Kako je samoća teška a mislim si kako se svak sam rađa i
sam umireš i zato trebaš u toj samoći svog čuvara Anđela i Nebesa cijela.
Neki sjedokosi gospodin sjeda na klupu pored mene. Njega sam već duže primjetila pa ga upitah kada će doći? Doći će uskoro,kaže on. Sad sam sigurna da je blizu.
5,00 sati autobusni kolodvor
Stigao je.Uzimam ga i vučem s dvije ruke. Kako je težak. Nitko od sve mase svijeta uopće me ne primječuje.
Nestala su zagrebačka gospoda i kavaliri. Izumrli ko dinosaurusi. Vučem ga do auta i sjedam.
Palim auto i ponovo prizivam Anđela čuvara svoga jer izdaju me ruke za volan, izdaju me oči i snaga.
Bogu fala i slava Mu, čak sam i ovo napisala.
11.5.2008. u 20:07 - vivian - Lijepo, nastavi pisati o stvarima oko sebe i u sebi.
Oholost
Svuda gdje pogledam lijevo ili desno vidim oholost.
Kako se borim s njome? Dali se borim s njome? Da, teško al se borim.
Oholost na ulicama u trgovinama,u redovima raznih ustanova.u srcima jadnih ljudi. Dugo sam se pravila da je ne vidim. Najlakše je spustiti pogled, okrenuti glavu i otići. No ja to ne želim i neću. Dugo sam izbjegavala takve situacije a onda sam pozvala u svojim molitvama pomoć Nebesa....dajte mi svu milinu i snagu da pokušam izaći na kraj s njome....naoružati se s osmjehom i nježno priči toj oholosti ružnoj i mrskoj.
I zato pozivam vas sada, odmah da ne okrećete leđa, ne bježite od nje nego ljubazno joj priđi i učini sve, baš sve kako je jednog dana nebi morali gledati i tvoja djeca i stari roditelji.
Sam protiv stotine. Kao janje među vukovima.
Dok ustajem ujutro ne znajući što mi donosi ovaj dan ja vjerujem. Vjerujem da sam točno tu gdje trebam biti.
Ali kako reči malom djetetu da muke njegove su opet tu gdje jesu i trebaju biti ? Kako mu reči da to što on prolazi prolazio je i ON?! Kako mu to objasniti?
Djeca vjeruju u Anđela čuvara. I moj mali prijatelj vjeruje u svoga. On vjeruje da će sa toplim zrakama sunca istrčati na zelenu livadu a onda pasti u krevet okružen sa svim aparatima i uređajima. On podnosi svoje boli i raduje se novom danu. On podnosi sve teške trenutke jer zna da je anđeo njegov uz njega . On ga čuje, on ga osjeti. On ljubi slike Blažene Djevice i Isuseka i ne zna da možda sutra više neće biti u svom krevetiću.
Dali postoji negdje dijete Svetac...da dobro piše..dijete Svetac. Godine njegovih bolesti prolaze, on ustaje i pada,on se smije i plače. O da Gospodine Ti to najbolje znaš....
On ljubi sliku Gospinu,sliku Isusekovu...To djete je Svetac.
Moj mali vjeruje, ja vjerujem a ti prijatelju vjeruješ li s nama ?
Selo moje malo
Iako rođena u gradu, metropoli, odrasla na ulicama asfaltnim i među betonskim zgradama moj životni put odveo me u manji grad a potom na pravo hrvatsko selo nadomak metropole.
Što znači pravo hrvatsko selo? Kućice pa i drvene domaćina turopoljaca, male su, skromne s velikim dvorištima po kojem šeću kokice, purice, patkice, guske. Laveži pasa dugo u noć a ujutro te budi kukurikanje pijetla. Tu čovjek zaista otkrije tajne života,sjedinjuje se s prirodom koja ga okružuje. Sa vjetrom,suncem, cvrkutom ptica, ponekom sovom i rodom na krovu koja nam svima podari osmjehe na lica. Zec obavezno doskakuta a u ljetne vrućine kreket žaba priredi vam večernji koncert iz obližnje bare naše šume. Ljudi prolaze što pješice ili na biciklima i svi se pozdravljaju. U gradu samo klimneš glavom prvom susjedu a u mom selu i popričaš i zastaneš. Svi se pozdravljaju. I mi koji smo ne dugo doselili i oni od davnina.
U mom selu čovjek zahvaljuje Gospodinu, tu čovjek osjeti Gospodina i živi s Njime.
U polju se vidi poneki starac sagnut nad zemljom dok mladi prolaze u brzim autima i niti ne primjećuju svijet kojim jure. Čovječe, kamo to juriš, stani udahni život, pozdravi se sa Gospodinom, osmjehni mu se. Ja dok šećem na nedjeljnu misu u našu novu Crkvu Sv.Mihovila jer staru Sv.Petra su još navale Turaka porušili u nekom davnom stoljeću mislim si kako je pitomo moje malo selo i njegovi ljudi. Nema trgovine, gostione, a kombi svakodnevno razvozi topli kruh i peciva. Nemamo javni prijevoz preko nedjelje i praznikom a pet kilometara do prvom grada nije malo. No mi to volimo. Volimo i dim iz dimnjaka naših peći i bijelilo snijega kad se sve smrzne i kada miris kuhanog vina i kolača ispunjava prostor u kojem živim.
Živim i molim, ljubim Gospodina.
planinar
samuela
jasminka
