KONCERT Pred desecima tisuća ljudi održan najveći glazbeni spektakl u BiH
Autor Ivana Mikulić-večernji list
Ovdje sam prvi put i drago mi je što sam došao. Vjera mi je jako važna jer jedino ona pokazuje ispravan put
Ono za čim najviše žudim, jest komunicirati s publikom; dotaknuti je na isti način kao što su mene dotaknuli moji
najdraži pjevači koji su činili da plačem i da sanjam... – riječi su jednog od najvećih opernih pjevača današnjice,
Andree Bocellija, koji je Međugorju, mjestu gdje su molitva i mir u svakom čovjeku, poklonio dašak vječne glazbe.
Svojim glasom okupio je tisuće ljudi iz cijeloga svijeta i učinio da plaču i da sanjaju.
Pratilo ga 70 glazbenika
Na pozornici vanjskog oltara crkve sv. Jakova, uz ravnanje maestra Marcella Rotta, na pozornici je talijanskog tenora
pratilo 70 glazbenika Češke filharmonije, mješoviti zbor Opere splitskog HNK i sopranistica Paola Sanguinetti. Vječne
skladbe Vivaldija, Händela, Mozarta... ispunile su najveće hercegovačko svetište, a pjesme “Ave Maria”, “Domine Deus”,
“Gloria a te”, “Cristo Gesu” i druge odjekivale su Međugorjem čineći tu koncertnu noć zaista najvećim glazbenim spektaklom u BiH.
Na početku koncerta sve nazočne, među kojima je bio i predsjednik Sabora RH Luka Bebić, koji je s oduševljenjem kazao kako je slušati
Bocellija privilegij, pozdravio je vikar Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko, župnik župe Međugorje fra Petar Vlašić
i načelnik čitlučke općine Ivo Jerkić.
– Hvala Bocelliju što je odlučio pokloniti nam ovu noć koja je najznamenitiji kulturni događaj u Hrvata. Okupio nas je svojim planetarno
poznatim glasom i od srca mu hvala – kazao je fra Petar Vlašić. Kada se na pozornici osvijetljenoj blagim svjetlom pojavio Bocelli,
među publikom je zavladalo oduševljenje.
“Ovdje osjećam toplinu”
Kada je, uza snažnu glazbu, počeo pjevati pjesmu “Ave Maria”, u Međugorju kao da je vrijeme stalo.
Brojni hodočasnici klečali su kraj Gospina kipa i molili se dok je Bocelli svojim glasom darivao Međugorsku Gospu,
toplo i skromno, baš poput hodočasnika koji dolazi u to svetište samo da nađe mir.
– Ovdje sam prvi put i drago mi je što sam došao. Vjera mi je jako važna jer jedino ona pokazuje ispravan put.
Ovakvome mjestu kao što je Međugorje, mogu dati samo glazbu jer kroz nju osjećam povezanost s ljudima.
Ovdje osjećam toplinu i opet ću doći – kazao je skromni tenor, za kojeg kažu da vidi srcem, a ne očima.
10.8.2008. u 11:56 - vivian - Pročitala sam to u novinama i bila sma ponosna i sretna.
Poruka majke Elvire
Poruka majke Elvire
Slavlje života nije nekakvo apstraktno slavlje, nego slavlje tvog vlastitog života, upravo tvog! Uzmi u ruke taj život i shvati da je to dragocjen dar, važan i jedinstven. Pozvani smo na puninu života. Ima nešto veliko unutar nas što uopće ne poznajemo: ima jedan cijeli svijet za otkriti i razviti.
Započnimo sa zahvalom i nemojmo se ljutiti na nas same, jer ljutnja, tjeskoba i strah ne čine dobro. Naučimo upoznavati sami sebe na jednostavan način, kako to rade momci i cure u Zajednici, i po plodovima koje donosimo shvatiti ćemo tko smo.
Ponekad smo kao i vrijeme, koje se naglo mijenja: od blistavog sunca radosti do tamnih oblaka ljutnje i zavisti. Krhke smo naravi. Ne moramo se čuditi načim slabostima, promjenjivosti našeg raspoloženja. Nemojmo odmah okrivljavati sebe ili nekog drugog. Nitko nije kriv: to je trenutak tvoje slabosti koju moraš prihvatiti i izdržati dok ne prođe. Ali se moramo zamisliti nad tom slabosti, jer to je idealna prilika da bi se upoznali i iznad svega prihvatili, te da bi napokon zavoljeli sebe same takve kakvi jesmo.
Trebamo uvijek težiti istini, jer prava sloboda svoj korijen ima u njoj. Upravo to učimo mlade koji su se uvijek skrivali i uvijek lagali. No danas uče kako da svoj život učine transparentnim, da ga svi vide onakav kakav je. Ako je taj život ranjen i rastrgan, ne smeta ništa: jer život je bio i ostaje dragocjen dar, vrijedniji od svih milijardi na svijetu.
Zajednica je Božja obitelj. Na ovom brdu već 24 godine vodi se borba za život, borba križa, bola, krvi i izgubljenosti, borba radosti i uskrsnuća.
Tko zakuca na naša vrata nalazi milosrđe, nalazi Boga - ne nekakvu terapiju ili nekakav lijek. Nema te tablete koja ti može vratiti radost života. Nikakav metadon ti ne može probuditi nadu u novi život. Medicinsko liječenje nije dovoljno da bi mogao ponovo zagrliti svoj život i zavoljeti ga kao dar Božji.
Zajednica Cenacolo je slavlje života koji se ponovo rađa. Slavlje stvorenja koji su se bili izgubili, koji su bili ljuti, tužni, zaplakani, osvetoljubivi i puni grijeha, a sad, preko milosrđa Božjeg, postaju osobe radosti, svjetla i vedrine.
To je to svjetlo koje danas imamo u našim očima, nakon nekoliko mjeseci ili pak godina Zajednice. To je to svjetlo koje obasjava vas obitelji nakon toliko godina mraka, tih tamnih godina koje sad ostaju iza nas i iznad kojih svjetli svjetlo promjena, svjetlo koje svjedoči da nas je Bog spasio i da se život ponovo rađa, da postoji novi početak.
Anđeo Gabrijel rekao je Mariji: Bogu ništa nije nemoguće. I iz jedne utrobe stare i sterilne kao što je bila Elizabetina mogao se roditi novi život.
Bogu ništa nije nemoguće: i iz utroba naših obitelji, ostarjelih od tuge, od grijeha, od podjela i svađa, od droge našeg djeteta, i iz tih utroba rađa se novi život.
Već 24 godine mi, Zajednica Cenacolo, slavimo tog Boga „ljubitelja života“ koji je tvorac tog čuda, čuda koje traje. Bogu ništa nije nemoguće!
Dva anđela putnika zaustavila su se da prenoće u kući jedne vrlo moćne obitelji. Obitelj je bila netaktična i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umjesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće. Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugledao je jednu pukotinu na zidu, i popravio ju je. Kada ga je mlađi anđeo upitao zašto je to napravio, stariji mu je odgovorio, “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.
Slijedeću noć, anđeli su došli da prenoće u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su sa njima podijelili ono malo hrane što su imali, bračni par je dozvolio anđelima da spavaju u njihovom krevetu gdje će se moći dobro odmoriti. Kada su se slijedeći dan probudili, anđeli su pronašli gospodina i njegovu suprugu u suzama. Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na polju. Mlađi anđeo bio je bijesan i upita starijeg anđela, “Kako si mogao dozvoliti da se to desi? Prvi čovjek imao je sve, i ti si mu pomogao; druga obitelj imala je malo toga, ali je bila spremna sve podijeliti, a ti si dozvolio da im ugine krava”.
“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine” odgovori stariji anđeo. “Kada smo bili u podrumu one vile, primjetio sam da je u onoj pukotini na zidu sakriveno zlato. Obzirom da je vlasnik bio opsjednut novcem, zatvorio sam pukotinu tako da im onemogućim da pronađu to zlato.”
“Noćas, dok smo spavali u krevetu siromašne obitelji, anđeo smrti došao je po ženu ovog seljaka, a ja sam mu dao kravu. Dakle, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.
Ponekad se desi upravo to, kada stvari ne idu onako kako bismo željeli…
Neke osobe ulaze u naše živote i brzo odlaze iz njih…
Neke osobe
nam postaju prijatelji
ostaju sa nama dugo
ostavljajući prekrasne tragove
u našim srcima...
i nećemo biti isti kao prije
jer smo imali dobroga prijatelja!!
Jučer je povijest.
Sutra, jedna zagonetka.
Danas, jedan poklon.
I zbog toga se zove sadašnjost!
Vjerujem da je život poseban...živi ga i upijaj svaki trenutak...
6.5.2008. u 8:57 - vivian - I ja sam sebi zapisala ovaj citat o prošlost, sadašnjosti i budućnosti, super knjiga Lorette Laroche! A pričica koju si navela na početku se spominje i u knjizi o kojoj sam pisala neki dan, "Plan samopouzdanja". Lijepo je što se tako nadovezujemo jedni na druge blogovima.
Tajna Torinskog platna
Autor: Dvodenjaka (O autoru)
Tajna torinskog platna
U stolnoj crkvi Sv. Marka, na predavanju, koje je 11. ožujka organizirao makarski ogranak Matice hrvatske, dr. fra Josip Marcelić, sindonolog, uz projekciju filma, tumačeći pojedine inserte, podcrtao je znanstvena otkrića o Torinskom platnu, koja potkrepljuju vjeru u njegovu autentičnost. Za Torinsko platno, kojim je, prema kršćanskoj predaji, bilo ovijeno tijelo Isusovo kada je skinuto s križa i položeno u grob, zasigurno je svatko čuo. Pojedini misteriji i tajne otkrivene su, no sveto platno unatoč svim znanstvenim istraživanjima i dalje ostaje misterij i ostat će zauvijek. Ono što se dosada zna, Makaranima je prenio dr. fra Josip Marcelić. Sveto se platno pojavilo u Francuskoj 1353. kao vlasništvo nekoga grofa. U njegovu auten-tičnost u početku su sumnjali svi. Poslije su sveto platno crkvene vlasti i službeno prihvatile. Čuva se u Torinu odakle i potječe naziv Torinsko platno. Na snimci prikazana platna, čije su dimenzije 4,36m x 1,10 m, vide se dvije fotokopije 1:1, originala i njegova negativa. Tkanina je prozračna, boje bjelokosti, tkanje je u obliku riblje kosti i oslikano je samo s jedne strane. Platno je više puta oštećeno. Spašeno je 1997. u požaru u Torinu. Specifičnost svetoga platna lik je patnika - Raspetoga. Na njemu je uočljiv lik teško izmučena muškarca u samrtnom položaju. Novo otkriće Torinskog platna bilo je po fotografiji iz 1898. od kada se za Platno, osim katolika, počinju zanimati i drugi kršćani, a posebno znanstvenici. Fotografija, naime, pokazuje živu sliku stvarnog čovječjeg tijela, što je iznenadilo fotografa Secondu Pia i cijeli Torino. Otkriveno je da je slika fotografski negativ! Ali, kako je nastao i tko je slikao kada fotografski negativ nije bio poznat??? Razne znanosti otpočele su istraživanja. Otkriveno je da je imao krvnu grupu AB, a DNA-analiza otkrila je muški spol. Botaničkim istraživanjima otkriveno je kako na Platnu ima četrdeset i devet vrsti peludi raznih biljki, od kojih se dvadeset i osam nalazi samo na području južno od Turske do Sinaja, a neke u Maloj Aziji. Daljim proučavanjem otkriven je najgušći trag peludi biljke od koje je napravljena trnova kruna Raspetoga. Sama slika ne sadrži tragove boje, otporna je na vrlo visoke temperature, na kiseline i kemijske reagense. Istraživači su otkrili trodimenzionalnost slike, 1976. otkriveno je njezino svojstvo reljefnosti što je svojstvo svemirskih slika. Najveći misterij ostaje, kako je nastala slika Torinskog platna. Slika je fotografski negativ, a on može nastati jedino uz neku vrstu energije, odnosno zračenja. Kako je nastala ako je bilo pokrov mrtvo tijela Raspetoga? Znanost nije odgovorila, ali to se može dopuniti Evanđeljima, koja kažu, »treći dan uskrsnuo». Došla je nova vrst energije u to mrtvo tijelo i ona je onda mogla napraviti taj jedinstveni negativ, ističe dr. fra Josip Marcelić. Podatke o pojedinim istraživanjima, ali i misterije vezane za Turinsko platno (Hrvati su nekoć Torino nazivali Turin) sindonologa fra Josipa Marcelića može se pogle-dati na filmu, snimljenu na DVD koji se mogao nabaviti ovom prigodom. Na zanimljivu predavanju u ime organizatora, Matice hrvatske, zahvalila je prof. Ankica Ravlić, predsjednica Ogranka Makarska. Na tribini Matice hrvatske u Makarskoj 21. ožujka prvi je put gostovao fra Marko Babić s temom Znak križa u liturgiji i umjetnosti. Vrativši se u povijest, fra Babić je govorio o tome u što kršćani vjeruju i navješćuju križem kao simbolom, odakle je preuzet i s čim se sve povezivao, naglasivši kao se prvi znakovi križa pojavljuju još prije pojave kršćanstva. „Danas križ ljudi svrstavaju u dvije skupine. Jedni ga doživljavaju kao simbol spašenih, a drugi kao suprotstavljanje i borbu“, naglasio je fra Babić, inače predavač liturgije na Bogoslovnom fakultetu i urednik časopisa „Služba Božja". Tijekom predavanja na videozidu prikazani su oblici križa, koji su po svom obliku i značenju specifični, a fra Babić je upozorio kako se znak križa odavna rabi, ne samo kao simbol, nego i u obredima sakramenata, kao i u svakodnevnom životu.
planinar
mlado
Mielikki
