|
| Članaka u rubrici: 6 |
|
Str. 1 od 1 |
|
| Smije li se Crkva miješati u politiku? |
"Neću politiku u svoju butigu!"
Potaknuta tekstom drage mi Vivian koja je na svojemu blogu napisala poticajni tekst «Smije li se Crkva miješati u politiku», odlučila sam na ovom mjestu iznijeti svoje mišljenje o toj problematici koja nas sve više zapljuskuje, a koje sam djelomice već iznijela u komentaru njezina članka.
Najprije moram priznati da se u potpunosti slažem s Vivian koja smatra da je normalno i da Crkva treba komentirati i upozoravati na različite pojave u društvu jer je i dio tog društva, iako bi neki voljeli maknuti ju na margine društva kako svoje vjernike ne bi poticala na promišljanje o politici ili ne daj Bože političarima. Istina, Crkvi se danas s pravom zamjera puno toga (licemjerstvo iliti dvoličnost), ali sve bi bilo dobro da se iza toga ne kriju izmanipulirani mediji i političari koji intrigantnim temama iz domene Crkve žele skrenuti pozornost upravo s vlastitih pogrešaka. Slažem da se da možda ipak neki svećenici (ne mislim tu na stajalište službene Crkve) pretjeruju sa svojim komentarima, ali to onda svakako nije službeno stajalište Crkve. Nerijetko se Crkva ogradi od takvih i sličnih izjava pa im ni ne treba davati takvu važnost i toliko pozornosti. Ipak, čini se da je u našemu društvu eklatantno na koju se stranu priklanja Crkva pa se u medijima često spominju različiti «ljubavni odnosi» i «neprijateljstva» između Crkve i nekih političkih stranaka. To možda i jest jedna od negativnih strana miješanja Crkve u politiku, ali je sasvim logično da će Crkva podržati programe i stajališta onih stranaka koje se zalažu za one vrijednosti o kojima i sama Crkva govori.
Kad je riječ o samom "miješanju Crkve u politiku", prije bih rekla da Crkva upozorava na određene negativne pojave u toj politici ili pak u društvu općenito, isto onako kao što politika (i mediji) smatraju da imaju pravo napadati Crkvu sa svih mogućih strana (prečesto bez pokrića). Ali, naravno, njima to nije čudno. Čudno je samo kad Crkva komentira rad nedjeljom, medicinski potpomognutu oplodnju, pravo svake žene na pobačaj i sl. Smatram da Crkva treba upozoravati na negativnosti pa čak i kad ih i sama često čini (u svakom žitu ima kukolja, ali svi znamo što se događa s kukoljem), jer je institucija podložna isto tako "grijehu" i pogreškama. No, njene pogreške ne bi trebale utjecati na život samoga vjernika. To bismo mogli pojasniti na primjeru vjernika koji recimo zbog svećenikova «lošega vladanja» prestaje biti u zajedništvu s Bogom ili pak prestaje odlaziti u Crkvu, sve pod izlikom: «Ne želim slušati kao jedno govori a drugo čini» i sl. Ja bih pak rekla da za moj odnos s Bogom i Crkvom kao institucijom, Crkva i svećenik mogu imati i imaju veliku važnost, ali ne i presudnu (to ne znači ako je svećenik grješnik i ja smatram da trebam ići tim putom)! I u tom smislu ne mislim da samo Crkva treba "dirati u osjećaje vjernika", nego se i sam čovjek mora potruditi pronalaziti Boga svaki dan! Problem je što nas pošasti ovoga svijeta vrebaju sa svih strana, a do njih je lakše doći nego do povezanosti s Bogom koji put nije lagan. Neki su prigovorili da je za moralni relativizam kriva sama Crkva koja se miješa u sve u svašta, a ja bih nadodala da za moralni relativizam svakoga od nas nije odgovorna Crkva nego isključivo svaki vjernik sam za sebe (ponavljam, grijeh drugoga ne opravdava moj grijeh). Jer, korijen tog toliko spominjanog relativizma je baš u negiranju svega, pa i grijeha (ima li većeg uspjeha đavla nego postignuti upravo to - negiranje postojanja grijeha i relativiziranja istoga). A nikako ne možemo reći da Crkva ne upozorava na grijeh (to joj je «zadaća»), opet ponavljam, čak i kad ga sama čini. No, nadovezat ću se na tekst objavljen također na Križu života, pa ću još nadodati kako ipak smatram da Crkva na određene negativnosti u politici pa čak i svoje "obračune" s pojedinim političarima, ne treba raditi na oltaru i ambonima odnosno na propovjedaonicama i na taj način opterećivati svoje vjernike, ali svakako treba progovarati o onomu što nije dobro. Ipak, zna se mjesto i vrijeme kad se to (ne)radi!
Stoga mislim da bi političari možda ponekad trebali malo više slušati Crkvu, a malo manje suvremeni Zapad. No, isto tako, Crkva bi ponekad trebala više slušati samu sebe nego svijet oko sebe, i ponašati se u skladu s tim! Tako bi bila vjerodostojnija!
|
19.8.2008. u 7:58 |
|
| Euro 2008.: Minuta šutnje za preminulog hrvatskog navijača |
Da! Slažem se da je odluka UEFE o odbijanju prijedloga o početku današnje utakmice Poljska-Hrvatska minutom šutnje za preminulog hrvatskog navijača Marina Zubčiča itekako okrutna. Premda se također logičnom učinila izjava jednoga čovjeka koji se pita a što je sa svim onim navijačima koji su možda preminuli na putu do utakmice? Previše je pitanja, a malo odgovora i bez obzira na odluku UEFE, jedino što u ovom trenutku možemo i trebamo učiniti jest suosjećati s Marinovom obitelji, ocem i starijim bratom koji su, kako prenosi većina medija, ponosni na svojega sina, odnosno brata. Tim više jer je razlog njegove smrti kako su pokazali obdukcijski nalazi srčani udar a ne neki od izvanjskih utjecaja kao što je alkohol, droga, izgred i nasilje uoči i na utakmici i sl. Kao kršćanima, ostaje nam pomoliti se za spas njegove duše i za one koji za njim tuguju.
No, cijeli ovaj događaj bacio je zapravo sjenu na jednu drugu stvarnost. Iz kojega su razloga Austrija i Švicarska naglo postale stjecište masa, mladih i starijih navijača i navijačica punih adrenalina i uzbuđenja, iznad čijih se glava vijore zastave zemalja iz kojih dolaze i na čijim su odjevnim predmetima utisnuti znakovi reprezentacije koju su došli bodriti? Zbog čega se ljudi vole fotografirati u crveno-bijelim kockicama od glave do pete, odijevati čak i svoje kućne ljubimce u različite majice ili šalove s crveno-bijelim kockicama, kako to vidim na nekim portalima. Kao da su nečija nacionalna obilježja pogodna baš za svako mjesto… To mi se ponekad učini više sprdnja s nacionalnim obilježjima nego što zna biti simpatično, domišljato ili smiješno. I premda se na ovogodišnjem Europskom nogometnom prvenstvu u prvih desetak dana nije dogodio niti jedan veći izgred (osim ako nisam dobro informirana), gore spomenuta «idilična» slika često je narušena upravo propagiranjem svega onoga što se usko kosi sa sportom kao takvim, počevši od nasilnoga ponašanja pa sve do nemjerljivih količina ispijenoga piva i alkohola. Iz svega je razvidno da je profit i dalje u središtu sporta, bilo kad je riječ o nogometnim transferima od kojih ti hrabri navijači nemaju baš nikakve koristi, bilo kad je riječ o industriji piva, proizvođača nogometnih dresova i svega onoga bez čega je nogometno prvenstvo naprosto nezamislivo. Pitam se također zbog čega se glavna pitanja (više puta mi je i samoj postavljeno) i tvrdnje ovih dana svode najčešće na: «Jesi li gledao ovu ili onu utakmicu?», «Koliki je rezultat?», «Što kažeš na ovaj ili onaj gol?», «Večeras me ništa ne pitaj, nema me! Gledam utakmicu» i sl.
U cijelost razumijem ljubitelje nogometa bez obzira na to što nisam pretjerana ljubiteljica istoga, jer svatko od nas ima svoje područje interesiranja, a osim toga lijepo je biti dio nečega, a sigurno je još ljepše samim sportašima kad su svjesni da je netko na njihovoj strani dok oni brane boje zastave svoje zemlje. I ne smetaju mi oni «tihi navijači» jer i sama volim pogledati dobru i dinamičnu utakmicu, ali smeta mi strka i halabuka oko cijelog tog događaja kao da se radi o «biti ili ne biti». Zašto se ista takva pompa ne diže oko nekih manje profitabilnih sportova u kojima sportaši postižu iste rezultate s malo manje samoreklame? Odgovor je posve jasan: ako sport nije profitabilan ne samo za same sportaše nego i za cijelu «mašineriju» vezanu uz određeni sport, on postaje «nezanimljiv». S tim da ne smijemo zaboraviti da su glavni izvor tog profita upravo navijači, pa je vrlo važno biti domišljat i znati kako ih pridobiti. Upravo iz tog razloga i gore izrečenoga, nogomet danas ima privilegij kad je riječ o profitu zahvaljujući razigranim masama. I na kraju, lijepo je da navijači europskih zemalja dolaze bodriti svoje nogometaše te na taj način pokazuju ljubav i odanost prema svojoj domovini, ali na neki način i ponos na one koji su došli osvjetlati «obraz» svoje domovine na ovogodišnjem nogometnom prvenstvu. No, postoje i postojali su kroz povijest različiti načini za pokazati ljubavi prema svojoj domovini (npr. znanstvena dostignuća za koje naši znanstvenici nisu dobili priznanje kod nas već u inozemstvu), i sigurno da je sport jedan od najljepših načina za učiniti to. Također je sigurno da je npr. obrana domovine pred napadom neprijatelja jedan od najtežih oblika «dokaza» ljubavi i odanosti prema domovini i taj su «dokaz» položili toliki branitelji u Domovinskom ratu. Zašto se oko toga ne diže tolika halabuka, zašto o tomu razmišljamo najčešće kad se neki od branitelja obolio od PTSP-a pokušao ili se nažalost uspio ubiti u svojemu stanu?
Daj Bože da nam nogomet i sve ono što je uz njega povezano u budućnosti bude najveći državni «problem» i muka. Daj Bože da ubuduće bude više smijeha, a manje suza! I na koncu, daj Bože da zabrinuti roditelji koji svoju djecu ispraćaju na nogometna prvenstva, zbog općega stanja u društvu u kojemu živimo, ne moraju biti zabrinuti hoće li im se zbog ovog ili onog navijačkog izgreda kakvih je sve više kako na domaćim tako i na inozemnim terenima, dijete doma vratiti živo i zdravo. A pobjedu ćemo već lako proslaviti!
|
Galerija članka: |
|
16.6.2008. u 13:36 |
|
Komentari članka:
17.6.2008. u 7:31 - Klarica - Ne smijem naravno ispustiti čestitati hrvatskim nogometašima na jučerašnjoj izvrsnoj igri i pobjedi nad Poljacima. Svaka čast!
18.6.2008. u 8:31 - vivian - Pompa se diže, komercijala jest, industrije piva, ali i jogurta i ostalih proizvoda, koriste to na veliko. Novac vlada svime, znamo za komercijalizirani Božić i Uskrs, no pravi ljubitelji nogometa navijaju zbog nogometa baš kao što pravi vjernici slave Božić zbog Božića. Osobno se volim skockati jer sam ponosna na naše, što brane nogometnu slavu naše domovine. I volim osjećaj zajedništva koji nas sve ujedinjuje kad gledamo tekmu i nakon nje, kad svi trube u autima, mašu zastavama, mašemo jedni drugima, veselimo se, osjećamo se kao jedno. Možda sam malo sirova, ali uživam u tome.
18.6.2008. u 10:16 - Klarica - Draga vivian, sve ovo što si napisala zapravo sam potvrdila u gornjem tekstu. Ne smatram da je problem u onima koji navijaju "s mjerom" niti smatram da ne treba navijati, već smatram da je problem u onima koji divljaju i koji su doslovce primitivni. Samo jučer je u nekoliko novina objavljeno kako su npr. u Splitu navijači bukvalno divljali. Zbog čega? Zar je to obilježje "sportskoga ponašanja". Smeta mi popma koja se oko svega diže i sve ono što se usko kosi sa sportom kao takvim a propagira se na različite načine. No, opet je razvidno da svatko od nas ima svoje stajalište koja ne moraju biti prepreka dobroj komunikaciji. :) |
| Pljuvanje po svetinjama |
Dugo već nisam pisala. Ulijenila sam se, priznajem! No, ipak, tema jučerašnje emisije «Ključ» koja se ponedjeljkom prikazuje na prvom programu srbijanske televizije potaknula me je na kraće razmišljanje. Zbog čega? Tko o čemu a mi na Forumu i u internim razgovorima ponekad i o Vedrani Rudan? I sličnima njoj. Na stranu stručne kompetencije inače dobre i simpatične voditeljice gore spomenute emisije Nataše Miljković kojoj iste ne nedostaju, čini se da je ovoga puta zakazala pozivajući u goste Vedranu Rudan, i to u emisiju koja se bavila «vrućom» temom – abortusom. Vedranin način govora pred gostima (ali u prvom redu gledateljima, od kojih su vjerujem neki bili i malodobnici jer se i njih, nažalost, ova tema sve više tiče) među kojima je bilo i liječnika, govori više o njoj samoj i njenoj razvidnoj nekulturi, nego o onomu o čemu govori. Mani književnicu kojoj je prostota potrebna da bi si podigla cijenu! Oduvijek se govorilo da treba najprije gledati tko je rekao, a tek onda što je rekao! Tako bi to trebalo biti i u ovom slučaju! Ipak, iz svega što je za tih sat i nešto vremena izgovorila kada je za to dobila priliku (a bolje da i nije, što je vjerujem kasnije shvatila i sama voditeljica) čini se da jedan jedini cilj bio blatiti Crkvu i to u prvom redu Katoličku crkvu. Blasfemije, psovke i pogrdne riječi koje je koristila za katoličke svećenike (bez obzira na što i među njima ima kukolja) generalizirajući ih, teško da bih mogla ponoviti. I opet, složit ćemo se, ništa novo pod Suncem. Nije ona niti prva niti posljednja koja je blatila Crkvu. Crkvu su oduvijek napadali, samo su se načini izričaja napada mijenjali. Od nekadašnjeg skrivenog i permanentnog do eklatantnog i «obračunavajućeg». Pa se pitam je li ona teza o devedeset i pet postotnom katoličkom pučanstvu u Hrvatskoj iliti gotovo devedeset devet postotnom kršćanskom pučanstvu u Hrvatskoj uopće «normalna» kad je evidentno da većina «deklariranih katolika» mahom odstupa od onoga što propovijeda Katolička crkva (jasno, Vedrana Rudan i njoj slični sljedbenici se ubrajaju u onih jedan posto). Je li to podatak samo za javnost i na papiru i koliko ga je uopće vrijedno spominjati i na njega se svako malo u javnosti pozivati?
I dok još nismo zaboravili na Vedranu Rudan i njoj slične, doskočila je tu i popularna «Seve» sa svojim novopromoviranim «svadbenim» albumom znakovito nazvanim «Zdravo, Marijo» koji je, barem kad je riječ o istoimenoj pjesmi, ništa drugo doli sprdnja s katoličkim svetinjama i onim što jel' kao «deklarirana katolkinja» Seve sve u paketu «vjeruje» kao uzorna vjernica koja odlazi na duhovne seminare i time se još i hvali ... Pa iako skoro svi mi razumijemo da je riječ o profitu i pokušaju prodavanja nečega «neviđenoga» u izvedbi one kojoj je popularnost davno opala, postavlja se pitanje je li se uopće smjelo puštati u promet takvu blasfemiju kakvu čini Seve sa svojim «planetarnim» albumom «Zdravo, Marijo» (u usporedbi sa Severinom, Thompson je prava "beba" koja barem ne blati nečije svetinje kao što su vjera, Bog i sl.). Da su povrijeđena prava neke životinje davno bi se digla prašina i prosvjednici bi prošetali nekim od zagrebačkih trgova (da ne bude zabune, nikako se ne zalažem za mučenje životinja). Ali, vrijeđanje katoličkih svetinja se za našu javnost i ne čini nečim tako važnim da bi se oko toga trebala dizati prašina, osim tu i tamo pokojeg javnog komentara pojedinog katoličkog svećenika. U ovom slučaju izlazi na vidjelo kako je u biti malo pravih katolika među hrvatskim pučanstvom.
Na kraju, čini se da je Severini davno uslišana molitva «da joj Bog da više muškaraca nego godina», što je više puta i dokazala, ali isto tako i više godina nego pameti. «Aleluja!» I kad zbrojimo sve nabrojeno, na one Sevine: «Rakija se liječi vinom, marihuana kokainom. Sve ostalo, sve ostalo, sve ostalo Severinom», ostaje pitanje gdje se izgubio nastavak: «a Severina lobotomijom?»
P. S. Naravno, kako ne bih remetila "homogenost" teksta, nisam se ovom prigodom osvrnula na isto tako svježi napad na Crkvu, također u elektroničkim medijima ali ovoga puta u Hrvatskoj. Riječ je o napadu na "rektora inkvizitora" i tzv. kršenje "prava i sloboda" sjemeništaraca u sjemeništu na zagrebačkoj Šalati. Prije bih pak rekla da su ovdje javno neidentificirani sjemeništarci iskorišteni da bi se blatilo rektora i Crkvu (iako se moram složiti da bi sjemeništa u izvjesnom smislu trebalo reorganizirati).
Stari mudrac Sokrat rekao je da prije nego nešto izrekneš (ili npr. objaviš), isto prije prosiješ kroz tri sita: Istine, Dobrote i Korisnosti, a to je ujedno i jedno od pravila novinarstva. Međutim, razvidno je da je naše novinarstvo odavno zastranilo, pa najnoviji slučaj napada na Crkvu s tobože "kompetentnim i pravim svjedocima" uopće ne iznenađuje. |
20.5.2008. u 10:56 |
|
Komentari članka:
20.5.2008. u 14:41 - vivian - Slazem se. Severina je ziva katastrofa, degutancija svakim danom sve veca i veca, no to je dovoljna kazna njoj samoj. Ja mogu birati da ne slusam nju i Rudanicu, no one nece moci birati kad budu na Posljednjem sudu Sretno im bilo.
24.5.2008. u 20:53 - Dalmoš - Kada je riječ o Severini i gospođi čija slika "krasi" ovaj članak stvari nisu ni izdaleka tako bezazlene kako bi to ljudi najčešće htjeli prikazati.Svaka parodija i izrugivanje svetinja ima vrlo tešku moralnu kvalifikaciju i u sebi nosi zapravo smrtni grijeh.No,ono što sigurno ostaje kao jamstvo konačnog negativnog Božjeg suda jest njihov sablažnjavajući utjecaj na druge ljude(uglavnom mlađe) kojima oni znače objekt identifikacije.U tome je njihov najveći crimen,a znamo kako se Isus odnosio prema onima koji sablažnjavaju druge.
S obzirom da danas imamo u medijskom prostoru pravu "lavinu sablažnjivosti" koju ne možemo izbjeći čak ni kad na Internetu otvorimo stranice Večernjeg lista stvoren je jedan medijski pressing na svijest pojedinca koji počinje misliti da su takve stveri moralno prihvatljive,a ustvari imamo posla s izopačenim moralnim sustavom koji se uvukao duboko u sve strukture društva i pod kožu svima nama.Toga dakako nije pošteđena ni Crkva koja je jednom svojom dimenzijom dio ovog svijeta.Posljedice su naravno tragične,ali eutanaziranoj svijesti današnjeg čovjeka to se prezentira zapakirano u prihvatljivu ambalažu.Dakle netko nas "vesla" žedne preko vode. |
| Mudrost bake Dubravke |
Priča o nestaloj trinaestogodišnjakinji Doroteji iz Zagreba, dobila je konačno svoj epilog. Sretan, pišu mediji! Ne znam baš da li bih se u potpunosti složila s njima, jer priči tu nije kraj! U pozadini cijeloga slučaja krije se jedno ozbiljno, i za naše vrijeme krucijalno pitanje, kojemu je odgovor teško dokučiti jer je specifično za svaki slučaju posebno. Pa iako bijeg od kuće (nakon priče djevojčica iz Vinkovaca i sl.) više nije originalan, jer sve što se dogodi više puta postaje «prazna i dosadna priča», očito je jedan od načina da mladi izraze svoj bunt, neslaganje s roditeljima ili nemogućnost nošenja s «problemima» (ako trinaestogodišnjaci mogu imati prave probleme). Premda ne bi bilo umjesno prejudicirati i stajalište graditi na temelju onoga što su mediji prenijeli (jer puno puta znaju dobrano napuhati situaciju), pa i unatoč tomu što će o istinskom razlogu njezina bijega mediji samo nagađati (neki malo bolje, a neki ne) pa bismo to trebali zanemariti, eklatantno je da je sam bijeg od kuće problem za sebe i da djeca više nemaju osjećaj odgovornosti niti prema sebi samima, a još manje prema roditeljima. U ovom slučaju, naravno, nikako ne smijemo generalizirati pa reći da su sva djeca takva, jer njihovo ponašanje uvelike uvjetuju i roditelji i način njihova odgoja i odnosa s djetetom.
No, da je današnjim roditeljima još uvijek lakše uštedjeti novac kako bi djetetu kupili računalo i osigurali Internet, nego baviti se njima i njihovim problemima, istina je. Djeca zato prečesto koriste radikalne mjere kako bi skrenula pozornost na sebe i možebitne probleme. Još uvijek je lakše gledati dijete kako surfa Internetom, nego sjediti s njim sat-dva, razgovarati o proteklomu danu i sl. Je li slučaj Doroteje samo potvrdio to pravilo - ne znam, ali je izvjesno da u odnosu na neka prijašnja vremena, djeca danas imaju puno više slobode, počinju izlaziti s 13-14 godina i da ne nabrajam dalje. I sve bi to bilo dobro da živimo u neka bolja, sigurnija i mirnija vremena. Da ne budem pogrešno shvaćena, nikako se ne zalažem za povratak u «neka stara, dobra vremena kad se znalo tko je tko u kući, i djeca se nisu baš ništa pitala», ali svakako smatram da treba napraviti dobar balans između onoga što bi realno djeca smjela i trebala činiti, i onoga što s druge strane ne bi «smjela», s obzirom na nedovoljnu zrelost i malodobnost. U konačnici, na prvom mjestu trebao bi biti cilj da izrastu u zrele i odgovorne ljude. No, bez obzira na sve, ni današnjim roditeljima nije lako biti odgajateljima, jer udare li svoje dijete ili ga možda «pogledaju nakrivo» - a ono ih prijavi, mogu biti pozvani na odgovornost ili čak «optuženi» za zlostavljanje u obitelji (tu naravno ne mislim na djecu stvarno zlostavljanu, jer ni takvih nam primjera ne manjka). No, to je već nova tema.
Iako se Internet smatra izvanrednim pronalaskom zahvaljujući kojemu se brišu prostorne prepreke (pa nam oni koji su daleko postaju «blizu»), isto tako on lako može postati prostor na kojemu ljudi mogu biti ono što žele, a ne ono što uistinu jesu, pa na taj način mogu uvjeravati i sebe i druge u vlastitu laž ili tek imaginaciju. Pod taj utjecaj, često kao vid zabave, lako padaju i djeca, a ukoliko se pokaže istinitim da je Doroteja često chatala, postat će jasno da za djecu osim mjesta zabave, Internet postaje i mjesto nesigurnosti, loša zamjena za prave izlaske u kojima mogu postati meta različitih «manijaka» i «lovaca na dječju nevinost». I upravo iz tog razloga, roditelji su oni koji bi u cijelom ovom procesu trebali imati aktivnu, a ne samo pasivnu ulogu, ulogu promatrača njihove djece koja su eto tako pametna «pa nema toga što ne znaju raditi na računalu». Slažem se, i trebaju znati ako žele napredovati kasnije, ali isto tako trebaju znati biti djeca, odrastati polako a ne na «kredit», ispred vremena …
I da ne bih previše lamentirala nad ovom temom, učinilo mi se simpatičnim kao zaključak prenijeti «Pismo» koje je na siteu Večernjega lista mladoj Doroteji ostavila izvjesna «Baka Dubravka», a koju su inače neki forumaši potom «prozvali» za zastarjelost, «zatucanost» ili dolazak iz kamenoga doba i sl.
U njenom pak pismu piše:
Draga Doroteja,
sigurno ti svi pune glavu time kako nije dobro upoznavati se preko interneta jer nikad ne znaš na koga ćeš naletjeti! To je nažalost istina, ali iskrena i poštena dječja mašta nikada ne misli na opasnost. Zato ti preporučujem da se dopisuješ s poznatima, to je puno sigurnije! (Eto, i ja koristim internet da ti prenesem svoju poruku, ali to smatraj DOBROM stranom elektroničkog dopisivanja) Međutim, moja kći Željka, koja je točno dvostruko starija od tebe, dala mi je jednu ideju - pitala me hoću li joj kupiti rekete za badminton! Pa sam pomislila, možda bi se i tebi i tvojim prijateljicama svidio taj simpatični sport. Ima čak i neki klub, mislim na Velesajmu, ali badminton se može igrati svagdje. Zašto ti ovo pišem? Zato jer mislim da je dobro, pored škole i interneta, baviti se nečim zabavnim, a ujedno i korisnim za zdravlje. I na kraju, jedna poruka - bez obzira na to što je zgodno pojaviti se u novinama, nije pametno to činiti po crnim kronikama! A u krajnjoj liniji, to je već 'sfurano'! Bolje je družiti se, igrati i uživati u djetinjstvu! Ako su ocjene tvoj najveći problem, onda si ti sretna cura! Pozdravlja te baka Dubravka.
|
10.4.2008. u 9:05 |
|
| Trudni muškarac ili ipak žena? |
Većina medija prenijela je riječju i/ili slikom, ili je barem djelomično komentirala, priču od trudnom muškarcu, premda biološki ženi. Riječ je naime o transrodnoj osobi (nekada ženi – sada muškarcu, ali samo u tjelesnom obličju), Thomasu Beattieu iz Oregona, koja je sačuvala neke ženske osobine. Naime, kako prenose mediji, Thomas je rođen kao žena, a tijekom kasnijega procesa promjene spola uklonio je grudi, no odlučio je zadržati jajnike i maternicu. Zahvaljujući hormonima razvio je većinu muških spolnih karakteristika. Injekcije testosterona donijele su mu veću tjelesnu masu, dlakavost i dublji glas. Oženjen je s Nancy kojoj je zbog bolesti uklonjena maternica. Budući da su željeli dijete, Thomas je jednostavno ponudio vlastitu maternicu, a oplođen je spermom anonimnoga donatora. Supruga i on tako očekuju djevojčicu početkom srpnja.
Spomenuti primjer samo je jedan u moru ovakvih i sličnih moralno do kraja upitnih postupaka, i s kršćanskog, ali i općeljudskoga stajališta. Zastupnici slobodnijega načina razmišljanja vjerojatno bi mi odmah prigovorili za isključivost, pravdajući se time da svatko ima pravo odlučivati o svojemu životu. Ja bih pak nadodala da nitko od nas nije gospodar svojega života. Tim više, ovaj je čin (čak i ako zanemarimo senzaciju «trudnoga muškarca») moralno upitan jer spomenuti gospodin govori kako «on i supruga očekuju dijete». Ako ćemo pravo, dijete očekuju on (ona) i anonimni gospodin čijom je spermom oplođena njena (pardon, njegova) jajna stanica. A ako ćemo gledati još dalje, ovom djetetu otac niti nije potreban, jer i jedno i drugo ima u liku Thomasa Beattiea.
No, više nas ništa ne može iznenaditi, rekli bi neki, a ja bih se složila. Thomas čak ističe kako «američki zakoni ne traže da se anatomski spol promijeni u potpunosti. Ja sam transrodan, legalno muškarac i legalno oženjen s Nancy. Za razliku od istospolnih parova, mi uživamo sva prava heteroseksualnog braka. Nema legalne prepreke da joj rodim dijete'', objasnio je Thomas, a prenijeli su mediji. Krasno! Dakle, prepreka više nema. Danas žena – sutra muškarac, i obratno! Danas sam majka koja čeka dijete, sutra ću biti otac! I vuk sit i ovce na broju!
I ma koliko se trudili razumjeti ljude koji od svojega rođenja imaju problema s krizom identiteta i spolnoga opredjeljenja, toliko je poražavajuća činjenica da imati dijete danas nije više prepreka, da anonimnih donatora muških spolnih stanica ima u bankama istih, i da je za sve to potreban samo NOVAC i malo dobre sreće. Dakle, platiš i biraš hoćeš li pametno dijete, s plavim ili smeđim očima, dijete automehaničara ili znanstvenika. Tom logikom, ženama muškarci više nisu potrebni. Barem ne u onom tradicionalnom smislu shvaćeno – kao aktivni očevi njihove djece. Sve to ukazuje na anomalije u našemu društvu i stranputicu kojom polako hodimo u provaliju.
Bilo bi dobro da dio Očenaša u kojemu molimo «Dođi kraljevstvo tvoje» konačno dobije svoj epilog!
|
28.3.2008. u 13:23 |
|
| Tko još slavi 8. mart? |
Pa, drage djevojke i žene, sve koje se borite i ne borite za ženska prava, sretan Vam sutrašnji 8. mart! Naravno, ako dobijete klasični karanfil ili daj Bože orhideju (ruža je već pravo bogatstvo, a neki drugi dar još veće), onda se ubrajate u jednu od sretnica koje se prijatelj, brat, otac, dečko ili suprug sjetio. A možda zapravo i nije trebao? Zašto?
Da, žene su 28. veljače 1908. godine nakon što je Socijalistička partija USA donijela Deklaraciju, proslavile prvi Dan žena i time se (barem donekle) izborile za svoja prava. Kasnije je taj dan uzet kao Međunarodni dan žena, a prihvatile su ga nakon USA mnoge europske zemlje. Stoga bi nas taj dan trebao podsjetiti da smo jednake s muškarcima, točnije, da to još uvijek pokušavamo biti (što je u današnje vrijeme opet jedna od misaonih imenica, s obzirom na to da različita istraživanja i dalje pokazuju da su žene manje plaćene u odnosu na muškarce, da se za određeni položaj u društvu ili na poslu moraju više zalagati i dr.).
Krenimo dakle redom. Ako malo bolje sagledamo situaciju u društvu u kojemu mnoge žene nemaju pravo na plaćeno porodiljsko, dobivaju otkaz ako žele ostati trudne ili ga dobiju po povratku s porodiljskog (naravno, sve ovo ne važi za poslodavce koji to ne čine), s razlogom se pitamo što su opće ženska prava? Čemu služi taj Međunarodni dan žena (kojega zbog povezanosti s komunizmom negiraju mnoge zemlje), osim za darivanje i kao prilika da trgovci trljaju ruke toga dana. Mnogi feministički pokreti krivo interpretiraju žene i njihova prava, pokušavajući ih preobraziti u maskulina bića, što vjerujem nije san većine žena. Jedno je ne biti podređen u odnosu na muškarca a nešto sasvim drugo jest pokušaj umjetnoga stvaranja «ženskih muškaraca». Ipak, ne smijemo zatvoriti oči pred činjenicom da je žena u našemu društvu često marginalizirana i ostavljena po strani svih važnijih zbivanja i donošenja odluka, kao i vlastitoga napretka na različitim aspektima života. Kako bi ostvarila svoje ciljeve, osobito one u području posla i karijere, žena najčešće mora uložiti tri puta više truda i dokazivanja od onog koje bi primjerice morao uložiti neki muškarac da bi se našao na istom radnom mjestu. No, pri tom se pak zaboravlja da je uloga žene u društvu primarna, ako ju promatramo kroz sliku obitelji u kojoj je žena stup i temelj odgojnoga, moralnog i duhovnog utjecaja na cijelu obitelj, dok je muž obično promatran kroz ulogu sigurnosti, kako one materijalne tako i zaštitničke uloge. Jedan od pozitivnih primjera jest to što je razvidno da se diljem svijeta žene sve više angažiraju u politici. Njihovo sudjelovanje na svim razinama političkog života pokazuje da postaju sve važnije i na biralištima.
I bez obzira na sve uloge koje se ženi pokušavaju imputirati, kao najvažniju odrednicu opstanka današnjega društva vidim ipak ulogu žene u obitelji, koja je primarna stanica nastanka, razvitka i održanja jednoga društva. Ondje gdje je majka stup obitelji (u odgojnom smislu), a otac aktivni suputnik u ostvarenju te velike i odgovorne zadaće, vidljivi su znaci održanja zdrave atmosfere u obitelji. No, kako bi ta atmosfera uopće mogla biti zdrava kad današnji roditelji nemaju vremena baviti se niti sobom, a kamoli svojom djecom. Nije ni čudo kad većina njih radi po «europskom radnom vremenu» od 8 do 16 ili od 9 do 17 sati. I mi i dalje hvalimo taj način opstanka današnjega društva. Djecu onda osim teta u vrtićima i nastavnika i profesora u školama odgaja ulica, društvo, kompjutor i kompjutorske igrice, droga, alkohol i razne druge pošasti današnjega vremena. Što ima majka (i otac, naravno!) koja dolazi mrtva umorna s posla u 17 ili 18 sati, osim na brzinu skuhati večeru i spremiti dijete na počinak. A igra, smijeh, odlazak u šetnju, RAZGOVOR? Sve to ostaje za vikend (ops, zaboravismo tu uključiti i čišćenje kuće, budući da taj POSAO svi mi manje-više ostavljamo baš za vikend jer smo onda «kao» slobodni). I onda se postavlja pitanje kako to da je mortalitet veći od nataliteta, ma kako je to moguće da izumiremo (pri tom se oni koji imaju više od jednog ili dvoje djece etiketiraju kao «ludi», «naivni», ili se mogu čuti komentari i glasna razmišljanja: «Bože moj, pa zar ne znaju za kontracepciju, i to u današnje vrijeme» i sl.) i brojne druge konstrukcije. A kad usporedimo cijene s plaćama možemo se komotno pitati kako to da imamo kruha na stolu. Snalažljiv smo mi narod, složit ćemo se! Od jedne, pravimo pet kuna!
I baš zato bi trebalo donositi zakone koji bi u većoj mjeri štitili položaj i prava žena, počevši od utvrđivanja i ostvarivanja pravne zaštite od nasilnog ponašanja u obitelji i društvu, promicanja i zaštite prava na porodni i roditeljski dopust - zasnovanog na načelu odgovornog roditeljstva muškaraca i žena, poticanja programa državno potpomognutog rješavanja stambenih problema, osobito za samohrane roditelje i velike obitelji i dr. Međunarodni dan žena iznova bismo trebali «iskoristiti» da se svi odgovorni za našu budućnost (državna vlast i njene institucije) podsjete da je osim priče o ženskim pravima potrebno i djelovati kako bi se ona i ostvarila. Pri tom bi dakako u prvi plan trebalo staviti sve one primjere kojima se oni krše (jer ih danas ne manjka), a tek onda prijeći na samohvalu («Mi ćemo uraditi to i to …», a činjenice govore suprotno) i govoriti o onomu što bi tek TREBALO napraviti (dobro, a što je dosad napravljeno?). Jer inače, sve ostaje samo mrtvo slovo na papiru! Kao i puno toga u, i oko nas!
Stoga, sretan vam Dan prisjećanja na prava žena i na kršenje istih!
|
7.3.2008. u 8:50 |
|
|
|
| Članaka u rubrici: 6 |
|
Str. 1 od 1 |
|
|
|
