Isusov govor o blaženstvima izrečen na gori, koji je ujedno i u evanđelju liturgije današnjega dana, kao da se izravno kosi s našim poimanjem pojma «blago» i «blaženstvo». U svakodnevnom govoru se riječ «blago» upućuje čovjeku kojemu na neki način «zavidimo» na nečemu što on ima, a mi nemamo (prečesto u materijalnom smislu shvaćeno). Sam pojam podrazumijeva nešto po sebi dobro, a što bi valjalo posjedovati. Možemo li pak zamisliti kako prijatelju govorimo: «Blago tebi jer sad plačeš, ti ćeš se sigurno utješiti» ili «Blago tebi što ti u životu sve ide loše, tebi će sigurno u vječnosti bili sve lijepo». Ako bez razmišljanja pročitamo Isusov govor možemo, i to s razlogom, pomisliti kako je on definitivno bez smisla, teška iluzija i demagogija, ili se pak zabrinuti za vlastiti život ako nas ništa od navedenoga ne dotiče, u smislu da sada ne plačemo, da nismo siromasi duhom, da ne podnosimo pogrde i sl. Znači li to da ćemo u vječnosti doživjeti sve suprotno ili da nećemo baštiniti Kraljevstvo nebesko? Naravno da ne! Riječ je o još jednom slikovitom govoru koji uvijek upućuje na jedno: težiti sjedinjenosti s Bogom i izlasku iz tame nizine vlastitoga života prema gori blaženstava i otvorenosti prema Bogu! Kako bismo inače mogli «blaženstvom» prihvatiti stanje progonstva zbog pravednosti, odbačenosti od svijeta i pogrda (kad je logično da sve to podrazumijeva veliku žrtvu tijekom života), ako sve to ne bi vodilo povezanosti s Bogom? Ovdje, dakle, nije riječ o nametnutoj žrtvi nego o svjesnom i slobodnom prihvaćanju iste radi Kraljevstva nebeskog!
U tom smislu, Isusovo poimanje «blaga» i «blaženstva» usmjereno je na ono duhovno u kojemu je čovjek često slab i ranjiv, i na one koji su marginalizirani i odbačeni u društvu! Koliko je usmjeren na ovozemaljski život, Isusov je govor usmjeren na vječnost za koju je pojam sadašnjosti samo trenutak. Ipak, za nas koji u toj sadašnjosti živimo važno je pomiriti upravo te dvije relacije: sadašnjost – vječnost! Živeći i podnoseći sadašnjost, graditi put u vječnost i svakodnevno se odlučivati za Isusa! Sadašnjost određuje vječnost! U tom smislu, žrtva u sadašnjosti rađa «blaženstvom» u vječnosti! Pitanje je samo koliko smo ju spremni prihvatiti i na taj se način poistovjetiti s Isusovim govorom o blaženstvima koji je kao i prije više od dvije tisuće godina i danas jednako aktualan.
Današnja čitanja:
1 Kr 17,1-6;
Ps 121,1-2. 3-4. 5-6. 7-8;
Mt 5,1-12
Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati: "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!" "Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!"
Riječi današnjega evanđelja ciljaju direktno u naš ponos i stvarnost koju ne želimo prihvatiti, a riječ je o tomu da je bolje biti posljednji nego prvi. U svijetu u kojemu živimo «biti prvi» imperativ je kojega manje-više svi mi slijedimo, a pitanje je samo koliko smo kadri to i priznati. Oni koji se tomu suprotstavljaju doimaju se «luđacima ovoga svijeta». A upravo o tomu je Isus govorio. Današnje čitanje kao da se nadovezuje na jučerašnje u kojemu Isus govori: "Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." Drugim riječima, zaboravi na sebe misleći na druge, a onda dođi i slijedi me …
Zamislila sam se dobro tijekom jučerašnje mise nad tim riječima. Koliko sam spremna odreći se materijalnoga i svega onoga što me sputava kako bih Boga mogla ljubiti više? Pokušala sam si to posvijestiti primjerom kako bi bilo dobro ne kupiti ono za što sam namijenila izvjesnu poveću sumu novca (a bez čega bih nesumnjivo mogla!) i to dati recimo brojnoj obitelji koja je u potrebi. Na trenutak sam se uplašila vlastitoga odgovora. A upravo u takvim gestama ogleda se snaga zajedništva jedne zajednice u kojoj «jači» pomaže i podiže «slabijega» na noge.
Koliko smo još daleko od toga zajedništva. Koliko smo još daleko od pravoga koračanja za Isusom … Naše je djelovanje prečesto zakopano samo u sferi našega razmišljanja, a daleko od činjenja …
Današnja čitanja:
1 Pt 1,10-16;
Ps 98,1. 2-3. 3-4;
Mk 10,28-31
Petar mu poče govoriti: "Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom." Reče Isus: "Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja - i u budućem vijeku život vječni. A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi."
Za oko mi je danas zapala rečenica iz evanđelja liturgije današnjega dana koja kaže: «Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. No rekoh vam: vidjeli ste me, a opet ne vjerujete.» Odmah sam se zamislila i pokušala sebi odgovoriti na pitanje kako bih se postavila da sam doista mogla vidjeti Isusa i sva znamenja koja je činio. Da li bih se svrstala u one koji su vjerovali ili pak u «nevjerne Tome» ili pak u one koji su ga razapeli na križ!?
Pa premda nam se na prvi pogled može činiti kako su ljudi u to vrijeme bili u povlaštenu položaju, jer su «zajedno s njim jeli i pili», uvjerena sam da im nije bilo lako, baš kao ni nama danas, vjerovati i biti vjeran! Zato i ne čudi Isusova reakcija kada kaže: «Vidjeli ste me, a opet ne vjerujete». Stoga su mu oni koji su povjerovali bili osobito na srcu, pa je ozdravljajući često govorio: «Idi, vjera te tvoja spasila!»
Čovjeku je oduvijek bilo lakše vjerovati u ono što može vidjeti, u ono što je materijalizirano i što može «osluhnuti i opipati». Naša se pak vjera temelji na oku nevidljivom, ali srcem shvatljivom i «opipljivom». No, i to je dar koji nam nije jednako dan, i koji se ponajviše otkriva u našim djelima. Zato ne bi trebalo osuđivati one koji na tom putu padaju, koji sumnjaju, ponajviše u svoju vjeru, pitajući se jesu li uopće vjernici. Usponi i padovi, pa i kad je vjera u pitanju, dio su življenja vjere svakoga vjernika, a u prošlosti su se s tim problemom borili i mnogi sveci i uzori Katoličke crkve. No, upravo ta sumnja i borba i svojevrsno traženje rodili su plodovima kojima se danas divimo.
Današnja čitanja:
Dj 8,1-8;
Ps 66,1-3. 4-5. 6-7;
Iv 6,35-40
Reče im Isus: "Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. No rekoh vam: vidjeli ste me, a opet ne vjerujete. Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan."
Ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će!
Uistinu, rečenica u naslovu ovoga posta koja je uzeta iz čitanja liturgije današnjega dana, obistinila se u ljudskoj povijesti toliko puta da je skoro pa bezrazložno komentirati ju. Postalo je to jasno kroz mnogobrojne sustave koji su se godinama «rađali», potom smjenjivali i jednako tako nekad manje nekad više «uspješno» propadali. I to samo zato jer su bili od ljudi. No, kako piše i u nastavku Djela apostolskih: «Ako li je pak od Boga, nećete ga moći uništiti - da se i s Bogom u ratu ne nađete.»
Sve je dakle jasno. Samo ono što se rađa iz odnosa i u «dosluhu» s Bogom i Njegovom voljom može uroditi pozitivnim plodovima. Sve ostalo propada, nema u sebi života i odlazi u zaborav!
Današnja čitanja:
Dj 5,34-42;
Ali ustade u Vijeću neki farizej imenom Gamaliel, zakonoznanac, kojega je poštovao sav narod. On zapovjedi da ljude načas izvedu pa će vijećnicima: "Izraelci, dobro promislite što ćete s tim ljudima. Ta prije nekog vremena podiže se Teuda tvrdeći da je netko, i uza nj prista oko četiri stotine ljudi. Bi smaknut i sve mu se pristaše razbjegoše i netragom ih nesta. Nakon toga se u dane popisa podiže Juda Galilejac i odvuče narod za sobom. I on propade i sve mu se pristaše raspršiše. I sad evo kanite se, velim vam, tih ljudi i otpustite ih. Jer ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li je pak od Boga, nećete ga moći uništiti - da se i s Bogom u ratu ne nađete." Poslušaju ga pa dozovu apostole, išibaju ih, zapovjede im da ne govore u ime Isusovo pa ih otpuste. Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime.
U pustinju, daleko od očiju svijeta, ponijela sam maleni Biser. Čudna je zbilja, kako čovjek kad odlazi na dalek put, nosi sa sobom ono što mu je najdraže. Valjda misli: ”Oonda kad navale neizdržive suše, dok ne pronađem oazu, bit će dovoljno gledati Biser”.
Sjedila sam. Sjećam se samo ”zlatnoga plašta” oko mene, i čudnoga sjaja, negdje visoko, tko zna koliko daleko od mene. I dok su mi tako ruke skrivale lice, moj se Biser skotrljao niz dlanove i izgubio u moru ”zlatne prašine”. Samo jedan tren nepažnje, odlutalih misli, i zatvorenog srca. O, kolike sam samo dane provodila tražeći ga. I sve bi uzalud. Ostao mi samo žal za njim, i nada da ću ga jednom naći. I uzalud suze, i bol, i riječi, i želja... Valjalo je prijeći pustinju bez njega.
Kako je teško bilo koračati sama. Izmorilo me sunce. Morila me žeđ. Oaze nema... Nema ni Bisera. Gdje ga je mogla sakriti ”zlatna prašina?” Možda je to križ? Možda moja pogreška? Da je bar puhnuo lagani lahor, možda bi odnio užarene misli! Ili, da sam pronašla put u oazu, mogla bih ugasiti žeđ na usnama. I pitam se... Što me to tjera na tugu? Možda ova pustoš nijema, ili samoća? Tko zna? Odgovor je skriven u Biseru što ga tražim!
Prošlo je evo 40 dana! Još uvijek koračam pustinjom svojom! Sve sam više žalila za Biserom malim. Sjedila sam naslonjena na svoja koljena, i plakala! A onda, kao tihi lahor spustio se mio glas i ja čuh: ”Ženo, zašto plačeš?” Malo zatim, upita me: ”Koga tražiš?” Odgovorih kroz suze: ”Izgubih svoj Biser! Ako si ga Ti odnio, reci, kamo si ga stavio da idem po nj” (usp. Iv 20,15–16). A trebalo je samo dići pogled i, evo ga, tu je sasvim pored mene, sav u sjaju. On mi govori: ”Nemoj me dulje držati, jer još nisam uzišao Ocu, nego idi braći mojoj i reci im: 'Uzlazim Ocu svome i Ocu vašem, Bogu svome i Bogu vašemu.'” (usp. Iv 20,17).
Sada Biser držim čvrsto u srcu, gdje ću ga svaki puta naći kad opet budem morala u pustinju svoju.
”Ja sam uskrsnuće i život” – reče joj Isus. ”Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će”. (Iv 11,25)
Današnja čitanja:
Dj 2,36-41;
Ps 33,4-5. 18-19. 20. 22;
Iv 20,11-18
A Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo - jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: "Ženo, što plačeš?" Odgovori im: "Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše." Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus. Kaže joj Isus: "Ženo, što plačeš? Koga tražiš?" Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: "Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti." Kaže joj Isus: "Marijo!" Ona se okrene te će mu hebrejski: "Rabbuni!" - što znači: "Učitelju!" Kaže joj Isus: "Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu." Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: "Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao."
Pristupila je k njemu, Učitelju. Došla je s posudom dragocjene pomasti, s čistim nardovina uljem.
Tko je bila ta žena?
Posuda od alabastera puna dragocjene pomasti značila je i u ono vrijeme mnogo.
Jest, žena je bila bogata. A bila je sigurno i mlada i lijepa.
Bila je i poznata u Betaniji gdje se to zbilo. Bogate i lijepe žene lako je bilo poznati u tihom i mirnom Lazarevu zaseoku.
Pa ipak je došla tako skromno i tako jednostavno. Bez buke, bez riječi.
Došla je s vjerom i ljubavlju.
Možda joj je i teško bilo. Trebala je svladati stid, plašljivost, ljudski obzir.
Znala je da će se govorkati o njoj. Da će se možda krivo tumačiti njezin čin. Da je neće razumjeti.
Njezina je duša sigurno strepila pred tim događajem, pred tim tako javnim susretom s Kristom; ta o tome će govoriti cijela Betanija, a možda će se i izvan nje pročuti o njoj glas.
Ali njezina vjera i njezina ljubav bila je jaka, mnogo jača od tjeskobe, bojazni i stida.
Marica Stanković
Današnja čitanja:
Iz 42,1-7;
Ps 27,1. 2. 3. 13-14;
Iv 12,1-11
Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti. Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: "Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?" To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato Isus odvrati: "Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek." Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa, već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.
Onu staru i dobro poznatu «Kad je meni, nek' i susjedu crkne krava» vjerojatno smo svi iskusili u životu. Zanimljivo je zapravo pitanje zašto čovjek teži k tomu da i drugom bude loše, kad je već i njemu samom. Je li to možda potreba za potvrdom da u zlu nismo sami, tj. da ima još onih kojima ne ide dobro, ili je u pitanju čista ljudska zavist i zloba? Prečesto je u pitanju i jedno i drugi, a čitanje današnje liturgije iz knjige proroka Jeremije govori upravo o toj stvarnosti: «Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!»
Dakle, riječ je o potrebi progonitelja da ovlada drugim čovjekom i da se vidjevši njegov pad raduje. No, nepravda u životu uvijek mora imati svoj epilog. Obično je to baš na štetu «mrzitelja», «klevetnika» i «progonitelja». Jedino što daje snagu i što spašava jest prisutnost Jahve koji je «snažan junak».
Uistinu, samo s Gospodinom, našim «snažnim junakom» i sami možemo biti takvi i izdržati napade i poruge drugih ljudi. Nije lako, ali obećava! Jer, na konačnom sudu, svatko će se postidjeti zbog svojih nedjela.
Današnja čitanja:
Jr 20,10-13;
Čuh klevete mnogih: "Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti." Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. "Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!" Sa mnom je Jahve kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma zbog poraza, zbog nezaboravne vječne sramote. O Jahve nad Vojskama, koji proničeš pravednika i vidiš mu bubrege i srce, daj da vidim kako im se osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju. Pjevajte Jahvi, hvalite Jahvu, jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca.
«Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći»
Izvješće iz Knjige proroka Daniela iz liturgije današnjega dana trebalo bi nam biti misao vodilja kad je u pitanju ne pristajanje na kompromise, klanjanje krivim bogovima ili pristajanje na grijeh. Često, iz slabosti, pred drugima zatajimo svoju vjeru. No, onima koji ne pristaju na klanjanje krivim «bogovima», Bog daje potrebnu snagu da za njega svjedoče unatoč napadima, a ponekad čak i mučenjima. Primjer mučenika i njihovih života koje su dali kako u i za Kristovo ime također svjedoči o tomu da slijediti Isusa nije lagano i da od nas traži ponekad i velike žrtve. Ali, cijena, iako je velika, rađa velikim plodovima.
Nakon što se Šadrak, Mešak i Abed Nego nisu htjeli pokloniti zlatnome kipu što ga je dao podignuti Nabukodonozor, bačeni su u peć punu žarkog ognja. No, Anđeo Gospodnji čini da im niti jedna vlas na glavi ne bude spaljena te bivaju izbavljeni i ostaju na životu unatoč ogromnom ognju! Slikovito je to izrečena vjernost Bogu i plodovi kojima ona rađa. Samo onaj koji ostaje vjeran Bogu, unatoč žrtvi, ostaje na životu!
Današnja čitanja:
Dn 3,14-20. 91-92. 95;
Nabukodonozor im reče: "Je li istina, Šadrače, Mešače i Abed Nego, da vi ne štujete mojih bogova i da se ne klanjate zlatnome kipu što ga podigoh? Jeste li voljni, čim začujete zvuk roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajda i svakovrsnih drugih glazbala, baciti se na tlo i pokloniti se kipu što ga načinih? Ako li mu se ne poklonite, bit ćete smjesta bačeni u peć užarenu; i koji je taj bog koji bi vas izbavio iz ruke moje?" Šadrak, Mešak i Abed Nego odgovoriše kralju Nabukodonozoru: "Ne treba da ti odgovorimo na to. Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći i od ruke tvoje, kralju; on će nas i izbaviti. No ako toga i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao." Na te riječi kralj Nabukodonozor uskipje bijesom, a lice mu se iznakazi na Šadraka, Mešaka i Abed Nega. On naredi da se peć ugrije sedam puta jače no inače i jakim ljudima iz svoje vojske zapovjedi da svežu Šadraka, Mešaka i Abed Nega i bace u peć punu žarkoga ognja.
Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen
Pitanje čovjekove seksualnosti i spolnosti oduvijek je bilo tema različitih rasprava, ponekad čak i tabua, i razvidno je da je to područje čovjekova života uvijek na površinu izvlačilo različita mjerila kad je u pitanju vlastiti i život drugih ljudi. Barem kad su u pitanju šesta i deveta Božja zapovijed. Najviše iznenađuje zapravo interesiranje s kojim ljudi pristupaju tom području kad su drugi ljudi u pitanju. Nerijetko, veliki moralisti nalaze razloga za osudu nečijih postupaka, dok vlastite skrivaju. I ne jednom, dogodilo se da su upravo ljudi koji su bili kadri komentirati javno i glasno «(ne)čednost» drugih, zapravo i sami bili frustrirani na tom području života te je prebacivanje «loptice» na drugu stranu bilo lakše nego priznati vlastitu slabost. Da ne spominjem to da jednom etiketirani čovjek kao «rušitelj morala», čak i kad su optužbe po tom pitanju uistinu neutemeljene, nikada sa sebe neće moći oprati teret tako imputiranoga pridjeva, te će do kraja života morati nositi slovo srama oko vrata.
Izvješće iz današnjega evanđelja jasno nam oslikava Isusov odnos prema čovjekovu grijehu, pa čak i kad su u pitanju grijesi protiv šeste i devete Božje zapovijedi. Isus nikada, ali baš nikada nije osudio grešnika nego grijeh, za razliku od nas koji smo spremni sasuti drvlje i kamenje na druge, komentirajući njihovu «razvratnost», a često i griješeći i šireći klevete o drugima. Istina, pred grijehom, pa čak i drugih ljudi, ne bi se smjele zatvarati oči. Ali, način na koji ćemo nešto učiniti, a još više nakana zašto nešto činimo, više govori o nama nego o onoj drugoj strani. Isusovo pisanje grijeha po pijesku, i to onih koji su mu doveli preljubnicu, simbolizira prolaznost, to jest nešto što će ispisano po njemu s vjetrom otići u zaborav. Taj čin zapravo simbolizira Isusov odnos prema nama i «odnošenje» naših grijeha. Upravo iz tog razloga postupio je onako s preljubnicom koju su doveli pred njega, rekavši joj: «Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.» I još se jednom pokazala ljudska malenost u odnosu na Isusovu veličinu, barem kad je riječ o praštanju. Posramljeni, jer nitko od njih nije bio bez grijeha, svi su odstupili od mjesta «kamenovanja» i bacivši kamenje iz svojih ruku spasili su na neki način i sebe od vlastite osude. Daj Bože da slijedeći Isusov primjer, češće pišemo po pijesku nego po kamenu!
Današnja čitanja:
Dn 13,1-9. 15-17. 19-30. 33-62;
Ps 23,1-3. 3-4. 5. 6; Iv 8,1-11
Iv 8,1-11
A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti."
10.3.2008. u 15:44 - KARTUZIJANAC - Mislim da treba razgraničiti problematiku čovjekove seksualnosti i problematiku grijeha jer ovo drugo je puno širi pojam.Pomalo mi se čini djetinjastim(bez da bi to bilo osobno prema tebi Klarice) grijeh i grešnost ograničavati samo na nezakonite(neuredne) seksualne aktivnosti.Tako razmišljaju dobro odgojeni,još naivni i neiskvareni mladi ljudi koji nikad nisu ni došli u izravni iskustveni dodir s dijabolično iracionalnom pokvarenošću određenih društvenih krugova gdje caruju pojave poput:kamatarenja,korupcije,politički naručenih ubojstava,trgovina(ne konzumiranje) drogom i ljudima,makroi koji drže javne kuće,duhanska industrija koju štiti politički vrh države radi financijskih interesa,stavljanje političkih protivnika i onih koji "puno znaju" na prisilno liječenje u zatvorene psihijatrijske ustanove u kojima ih se lijekovima uništi,ucjene i prijetnje svake vrste onima koji ugrožavaju nečiji interes itd.....a to što svi odreda među takvima imaju i ljubavnice čini ih čak nevinijima nego što jesu pored ostalih grijeha.U njihovim su krevetima barem jedino iskreni jer govore što osjećaju i misle.
Eh,Klarice dok sam i ja od života znao samo ono što mi je rekao župnik na vjeronauku,mama i tata kod kuće i što sam čuo i doživio na faksu napisao bih isti ovakav tekst kao i ti.
O,"nevinih" li grijeha.....pored svekolikog crnila ovog svijeta!!! 10.3.2008. u 20:30 - Klarica - Kartuzijanac, iz svakog tvojeg komentara točno se vidi da još uvijek (i vjerojatno ćeš dovijeka) nositi sa sobom određene frustracije iz prošlosti, koje si doživio zbog nanesene ti nepravde (od strane "grešnika", ali ne po pitanju seksualnosti), ali ne u ovom smislu u kojem se govori i u današnjem čitanju. Moj komentar nije bio komentar na grijeh općenito, tj. na npr. korupcije, manipuliranja itd. o kojemu ti stalno imaš potrebe govoriti, nego samo na ono o čemu se govori u današnjem Evanđelju. A to je oproštenje grijeha preljubnici. Žao mi je da to nisi razumio, ali, očito je da čovjek čita i vidi samo ono što želi! 12.6.2008. u 7:56 - tomek - Slažem se, ne treba ogovarati, govoriti kakav je kome splni život, ne treba osuđivati. Ali ako je netko javna osoba i ako djeluje javno, pa ako nešto nije u redu zašto čovjek ne bi mogao reći svoje mišljenje u smislu ' mislim da to nije u redu što čini'. U međusobnim razgovorima trebali bi možda postupati po onoj Isusovoj ' ako pogriješi tvoj brat, reci mu u četri oka da misliš da je pogriješio , ako te posluša , dobio si ga.......'
Mislim da nikako ne bi smjeli šutjeti ako nešto nije u redu. Jer vjera za vjernika ne bi smjela biti privatna stvar, ne bi se smjeli ograničavati samo na crkvu i samo u crkvi živjeti vjeru, već bi svoju vjeru trebali živjeti i kad izađemo iz crkve, svaki dan u svako vrijeme , bilo zgodno ili nezgodno.
Jedan primjer , pročitao sam članak ovdje na križu 'Seksualnost tema koja se zaobilazi' i nisam se složio sa novinarkom, i odmah sam komentirao da mislim da je katastrofa ono što je ona napisala . E sad netko će to protumačiti da sam ju osudio, a netko će reći pa samo je rekao svoje mišljenje. 12.6.2008. u 10:23 - Klarica - Tomek, hvala na komentaru! Nadodat ću još samo da uvijek treba "napasti" djelo, čin odnosno grijeh, a nikada ne osobu. Jer, to nije ni Isus činio!
Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta
Prihvatiti kritiku od prijatelja nije lako, ali je konstruktivno i može biti dobar poticaj za promjenom ponašanja. Kritika od nepoznatih ljudi nas i ne boli tako, jer se obično radi o ljudima koji nas uopće ili vrlo malo (ne)poznaju pa s toga niti nemaju pravo «suditi» nam bilo što, iako to sebi često daju za pravo. Riječi iz knjige Mudrosti iz liturgije današnjega dana govore sljedeće: «Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj. On se hvasta posjedom spoznaje o Bogu i naziva se sinom Gospodnjim. On je ukor utjelovljeni našim mislima, sama njegova pojava tišti našu dušu.»
Činjenica je, dakle, da ljudi koji se trude biti pravedni «bodu» oči današnjem svijetu, osobito onda ako ukazuju na nepravednost ili neke druge anomalije u društvu. Nerijetko se upravo njima postavljaju različite zasjede kako bi ih se iskušalo jesu li uistinu pravedni i dokle su spremni trpjeti nečiju zloću.
Isus je bez sumnje bio najveći pravednik svih vremena i to i danas jest. A na njemu su se ostvarile riječi iz današnjega čitanja: «Zato ga iskušajmo porugom i mukom da istražimo blagost njegovu i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.» Iako Isusu nije došlo izbavljenje te je podnio muku i smrt na križu, svima nama svojom smrću i uskrsnućem donio je upravo to izbavljenje. I opet se dokazano da pravednost nema cijene i da se za nju isplati «umirati».
Današnja čitanja:
Mudr 2,1. 12-22;
Jer oni krivo misle i ovako mudruju: "Kratkovjek je i tužan život naš i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj i još nije poznat tko bi se iz Podzemlja izbavio.
Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj. On se hvasta posjedom spoznaje o Bogu i naziva se sinom Gospodnjim. On je ukor utjelovljeni našim mislima, sama njegova pojava tišti našu dušu. Život njegov nije kao u ostalih i njegovo je ponašanje nastrano. Smatra nas patvorinom i uklanja se od putova naših kao od nečisti. On svršetak pravednika proglašava sretnim i hvali se da mu je Bog otac. Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove, istražimo kakav će biti njegov svršetak. Jer ako je pravednik Božji sin, On će se za nj zauzeti i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih. Zato ga iskušajmo porugom i mukom da istražimo blagost njegovu i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje." Tako oni misle, ali se varaju, jer ih zloća njihova zasljepljuje. Oni ne znaju tajna Božjih, ne očekuju nagradu za svetost, ne vjeruju u naknadu čistim dušama.
Marina32
TroIva
foxylady007
