Tvoje riječi, Isuse, izgovorene još za života: «Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ne donosi rod. Ako li umre, urodi» (Iv 12,24), svoj pravi smisao dobivaju tvojom smrću i uskrsnućem. Uistinu, prazan grob upućuje nam pogled prema nebu i prema vječnosti koje si nam ti, svojom smrću na križu, darovao.
Pomozi mi da češće u «grob» svojega života polažem sve svoje slabosti i grijehe, da bih očišćena od svih opačina ovoga svijeta mogla nanovo uskrsnuti s Tobom, novomu životu. Tek kad naučim nositi svoj križ, umirati svojim grijesima, shvatit ću veličinu uskrsnuća.
Tvoj prazan grob, Isuse, znak je najveće pobjede života nad smrću, i čistoće nad grijehom. Smrt uistinu vodi u život!
Zdravo Marijo …
«Kada dođu smrtni časi, Kriste Bože, nek me spasi
Majke tvoje zagovor.
Kad mi zemlja tijelo primi, dušu onda uzmi ti mi
u nebeski blažen dvor.»
Vidjeti Majku kako drži mrtvo tijelo svojega Sina u naručju – odraz je najveće čovjekove boli i patnje. Istu je bol doživjela tvoja Majka, Isuse! Ona - koja te je malenoga njegovala i štitila, primila je Tvoje beživotno tijelo u naručje. Koliku je bol morala pretrpjeti. No, njena je bol pretvorena u ljubav, u kojoj je zajedno s nadom iščekivala ponovni susret s Tobom u vječnosti! Dobro je znala da smrt nije kraj!
Koliki su roditelji danas primorani „skidati s križa“ svoje dijete … S križa njihove patnje i nemogućnosti prihvatiti teret kojega im je Gospodin natovario na pleća. I njima samima vjerujem „mač probada dušu“. Koliki su doživjeli trenutak skidati obješeno „tijelo od tijela svojega“... I toliko je tužnih i tragičnih priča oko nas. Tragedija, nesmotrenosti, borbe i stradanja. I gdje sam tu ja, ili ti? Gdje je moja ili tvoja odgovornost za onog „pored“? I zašto nas često, prečesto, tek takve slike mogu podsjetiti na veličinu života. Na veličinu tog nezasluženog Dara. Dara, kojega si Ti, Isuse, otkupio svojom smrću na križu!
Pomozi mi bol preobražavati u ljubav! Pomozi mi primati Tvoje Tijelo u Euharistiji pobožno i uvijek čista i skrušena srca!
Oče naš …
«U tom društvu uz Križ stati s tobom jade jadovati
želja mi je jedina.»
Tvoj pogled prema nebu i riječi koje si izgovorio na križu: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?», jasno pokazuju jačinu tvoje tjeskobe, Isuse. No, predajući svoj duh u Očeve ruke, predao si cijelo čovječanstvo u Njegovo krilo. Svojom si smrću otkupio cijeli svijet. Tvoja smrtna tjeskoba s jedne strane, i moć opraštanja i molitve za one koji su te pribili na križ s druge strane, poručuju nam: «Okanite se svoje sebičnosti, prihvatite volju Očevu i opraštajte jedni drugima.»
A ja, jesam li spremna umrijeti svojoj oholosti, taštini, sebeljublju, nemogućnosti opraštanja, tvrdoći srca? Sve da se tebi svidim, Isuse. Jesam li spremna umrijeti na križu moje svakodnevice i predavati cijeli svoj život u Očeve ruke? Pomozi mi da iz obzorja života nikada ne izgubim sliku križa, Tvojega prijestolja s kojega si pobijedio smrt! Tvoja je smrt trenutak Tvoje pobjede. Gledajući Tvoju smrt, shvaćam njenu vrijednost.
Jer, smrt nije kraj! Poslije smrti rađa se novi život, u Tebi Isuse!
Slava Ocu …
«Daj mi s tobom suze livat Raspetoga oplakivat,
dok na svijetu budem ja.»
Kako je bilo teško prihvatiti biti pribijen na križ kojega si grlio i prihvatio ponijeti za sve nas, Isuse! No, tvoje raširene i čavlima na drvo križa pribijene ruke pokazuju nam stvarnost: svojom bezgraničnom ljubavlju i s križa grliš cijeli svijet. Taj je prizor sjedinjujuća slika tvoje žrtve na križu i predanosti Očevoj volji kako bi nas spasio.
Pristajem li ja Isuse biti pribijena na «križ» zbog ljubavi prema Tebi? Pristajem li ja zagrliti cijeli svijet? Pristajem li ponekad osim tjelesne boli doživjeti i bol u duši? Istu onu bol koju si i ti osjetio na križu. Pristajem li ponijeti teret za drugoga i pomoći onomu koji trpi tjelesnu, a još više duhovnu bol? Pomozi mi da svakodnevnim ispitom savjesti u skrušenosti srca odgovorim na ova pitanja.
Pomozi mi da radije pristanem biti pribijena na «križ» nego pribijati druge na «križ» i biti nijema promatračica tuđe boli.
Zdravo Marijo …
«Neka dođu i na mene patnje za me podnesene
Sina tvoga ranjenog.»
Kakvu si sramotu, porugu i napad na stidljivost i dostojanstvo morao pretrpjeti kad su te onako izranjenog i skoro na umoru svukli, i za haljinu tvoju bacili kocku. Kako je bilo teško biti ogoljen i posramljen usred tišine i tame Kalvarije. No, tvoja ogoljenost i izranjenost simbol je pobjede duha nad tijelom.
A tako je i s nama Gospodine! Koliko puta pred drugima stavljamo različite maske na sebe, plašeći se ogoliti svoje misli i srce i predati se drugima i tebi onakvima kakvi uistinu jesmo, grešni i slabi. No, još je teže biti nepravedno i na silu ogoljen, i nepravedno osuđen slušati pogrde ljudi koji se i sami boje svoje ogoljenosti pred tobom, Gospodine! Teško je prihvatiti osudu za grijehe koje nisi počinio i krivnju u kojoj nemaš udjela. Teško je na silu prikazati svoju najdublju intimu pred svijetom a potom nastaviti živjeti kao da se to nije dogodilo. No, to je naša deseta postaja i naš deseti križ u kojemu se susrećemo. Neka tvoja čistoća srca i tijela postane i meni uzorom da se ne bojim svojih djela, riječi i misli, onda kad me na silu odvuku na stranu i ogole pred cijelim svijetom. Pomozi mi da se ne kockam s čistoćom svojega tijela i srca i da ne dajem u bescjenje ono što si mi tako velikodušno darovao!
Pomozi mi da i ogoljena mogu mirne savjesti stajati pred drugim ljudima!
Oče naš …
«Neka ljubav srca moga gori sveđ za Krista Boga,
da mu u svem omilim.»
Pitam se, Isuse, kako si uopće mogao ponovno prigrliti križ i nastaviti koračati prema Golgoti, nakon što si i treći put pao pod teretom križa!? Što bi se dogodilo s nama da si odustao i odbacio svoj križ, isto onako kao što ga ja ponekad svim silama pokušavam odbaciti od sebe? Što se to događa sa mnom kada iznova padam pod teretom svojega životnoga križa i grijeha kojim se, ponekad svojevoljno, udaljavam od tebe?
Kad pred nas navale kušnje, kad smo pred nekim većim životnim odlukama, najlakše je odustati i dopustiti da te teret koji prijeti svom silinom svlada u potpunosti. Zašto se boriti pod teretom onoga što te neprestano koči, sputava, vuče ka dnu? Zašto padati i ponovno ustajati? Ali, tvoj pad Isuse pokazuje mi da svaki pad ima svoj početak i kraj – najprije pogled prema dnu a potom pogled prema nebu, k spasenju i oslobođenju. Padanje i ustajanje iščekivanje su … Gledajući te izranjenog i izmučenog kako se na izmaku snaga pridižeš pod teretom naših grijeha i koračaš prema Golgoti kako bi nas spasio, mogu samo ustuknuti i priznati svoju nemoć pred tvojom snagom u slabosti.
Sad uistinu shvaćam da pad nije kraj!
Slava Ocu …
«Vrelo milja slatka Mati, bol mi gorku
osjećati daj, da s tobom procvilim.»
Među silnom svjetinom koja ti se podrugivala dok si se jedva pridizao nakon drugoga pada pod križem, našle su se i pobožne jeruzalemske žene, one koje su bile svjedokinjama tvojih čudesnih djela i koje su slušale i upijale svaku tvoju Riječ, Gospodine. S lica tih žena slijevale su se sada suze zbog tvoje sudbine. No, znajući da izvršavaš volju svojega Oca mogao si ih samo tješiti riječima da radije plaču nad sobom i djecom svojom, koja trebaju njihov pogled i utjehu. Odakle je mogla doći snaga da i u trenucima svoje najveće tjeskobe možeš tješiti druge, osim od Oca čiju si volju prihvatio.
U jeruzalemskim se ženama Gospodine tako često možemo prepoznati. Onda kada radije žalimo druge i pokušavamo proniknuti u njihove savjesti, prije nego se žalostimo zbog vlastitih grijeha i nestalnosti našega srca! Ipak, podaj nam toliko poniznosti da najprije žalimo zbog grijeha svojih, da bismo iskrena i čista srca mogli druge tješiti onom snagom kojom si na svojem križnom putu tješio jeruzalemske žene.
Daruj nam više osjećaja za one koji trpe i ne dopusti da se naše djelovanje završi samo na žalovanju. I ne daj da zaboravimo da od tebe i iz tvoje ruke pružena, uvijek dolazi najveća utjeha!
Zdravo Marijo …
«Gleda svoga milog Sina, ostavljenog sred
gorčina, gdje se s dušom podijeli.»
Sad već vidno izmučen i ne mogavši se oduprijeti njegovu golemu silinu, po drugi put pao si Isuse pod teretom Križa! Kako je tvojoj Majci bilo mučno gledati ovaj tvoj drugi pad, a da ti nije mogla ni ruku pružiti, obrisati krv i znoj sa tvoga čela i svojim ti pogledom pružiti tako potrebnu utjehu. Jedino što si mogao osjetiti bio je bolni pad na zemlju, snažni udarci bičem po tvojem već izmučenom tijelu i glasovi i poruge onih zbog kojih si ponio teški križ.
Pred kušnjom ponovljenog pada nalazim se, Gospodine, svakodnevno! Padam i ponovno ustajem, očišćena zahvaljujući tvojoj milosti, nježnosti i dobroti. Što bi sa mnom bilo da nije tvoje ljubavi prema nama, tvojega razumijevanja za svaki moj pad? Davno bih svoj život osudila na propast, ne znajući se podignuti pod teretom vlastitih grijeha i slabosti, zaboravljajući da sam jaka onoliko koliko sam povezana s tobom! Omalovažavanje, poruga i osuda drugih ljudi na mojem životnom putu obeshrabrile bi me i prikovale zauvijek za dno.
Hvala ti što me u slabosti mojoj jačaš! Dosta mi je Tvoja milost! Jer, snaga se u slabosti očituje! Stoga, ne želim odustati od Tvojega puta!
Oče naš …
«Zarad grijeha svoga puka gleda njega usred
muka i gdje bičem bijen bi.»
Ranjeni Kriste! Koliku je samo milost doživjela Veronika kada je pruživši svoj rubac da njime obrišeš svoje sveto krvavo lice, na njemu kao uspomenu dobila trajni obris tvojega patničkoga lica. Koliko je milosrđa i ljubavi prema tebi izranjenom bilo u Veronikinu srcu. Koliko hrabrosti i odvažnosti u njenom koraku, da ti i pored razjarenih vojnika i ljudi priđe i pruži svoj rubac. Njena ljubav i milosrđe ne poznaju računicu ovoga svijeta! Da sam bila na njenom mjestu, da li bih imala hrabrosti koraknuti i pružiti ti svoju ruku i u njoj stisnuti rubac … Da li bih imala hrabrosti suočiti se sa silinom agonije i patnje u tvojim očima i u njima prepoznati svoj lik?
Gospodine, daruj mi malo više hrabrosti, onda kada trebam prići drugima i obrisati znoj s njihova izmučena i izobličena lica. Daj mi više samilosti prema čovjeku koji pored mene trpi i pati, a u kojemu prepoznajemo tvoje patničko lice. Daj da u njihovim srcima ostavim biljeg brata čovjeka. A meni pomozi da u svojemu srcu prepoznam tvoj lik, izranjen i krvav ali i proslavljen koji sjaji!
Slava Ocu …
«Tko protužit neće s čistom, kada vidi gdje
za Kristom razdire se srce njoj?»
Čak i ti, Isuse, posustao si i priznao da ne možeš sam nositi svoj križ. Šimun Cirenac, iako prisiljen, primio je na se dio tereta tvojega križa. Zašto onda ja radije posrćem na svojem križnom putu, umjesto da priznam svoju slabost i nemoć i prihvatim Šimunovu ruku? Zašto? Toliko puta u životu slao si mi pomoć, toliko puta me je dotaknula nevidljiva a živa ruka Šimuna Cirenca. A ja, što sam ja učinila? Iz vlastite oholosti nisam ju prihvatila. A onda sam u tjeskobi svojoj postavljala pitanja: «Zašto, Gospodine? Zašto» i krivila sam tebe i sve oko sebe za nevolju koja me je snašla. Zbog vlastite zaslijepljenosti i hladnoće srca nisam mogla povjerovati u iskrene i dobre namjere čovjeka kojega si mi slao kao pomoć! Da sam se barem mogla osloboditi svoje oholosti i sljepoće …
Zato, hvala ti, Gospodine! Za sve Šimune Cirence koje stavljaš na moj životni put kako bi mi olakšao hod strmim cestama križnoga puta. S tobom je uvijek sve lakše. Daruj mi toliko poniznosti da smijem priznati da sam slaba i da na životnoj cesti trebam tvoju pomoć! Potakni me da drugima mogu pružiti ruku Šimuna Cirenca. Tako ćemo se ponovno sresti na tvojemu križnomu putu!
Zdravo Marijo …
«Koji čovjek ne bi plako' Majku Božju videć' tako
u tjeskobi tolikoj?»
Zen
Eutanasije
Zen
Eutanasije
