Ti i ja, svi mi plovimo na istomu brodu. Ali, naša se lica tako često niti ne prepoznaju. Svakodnevne obveze, tolike brige i problemi. Svatko gleda na svoju stranu.
A tako često govorimo: htjeli bismo vidjeti Isusa. Gdje da se sakrijemo, ili da pobjegnemo da bismo ga sreli? Ili, zar mogu okrenuti glavu od krvava lica njegova? Ili ću mu spremno pružiti rubac kao Veronika?
Svi bismo htjeli vidjeti Isusa. Htjeli bi! A opet, slijepi smo. Slijepi za brata čovjeka koji drži ispružen dlan, slijepi za dijete željno pažnje, slijepi za prijatelja potrebnog utjehe, za roditelje, za tolike … u čežnji. A oči nam otvorene? I kako da u nama drugi prepoznaju Njegovo lice?
Ne bježi daleko od ljudi. Neka Tvoje lice bude odsjaj Isusova. Onoga na Maslinskoj gori, i u Getsemanskom vrtu, i onoga što na čovjeka nije sličio – na križu. To je Tvoja svakodnevica. U njoj ćeš najbolje prepoznati lice Njegovo. Srest ćete se On i Ti. I on će povratiti osmijeh na Tvoje žalosno lice. I nadu u izgubljene dane. I strpljenje u neumornom iščekivanju.
Nađi vremena za susret sa Njim. Otvori širom svoje oči. I srce otvori. Uskrs čeka na Tebe, i Uskrsli Krist.
Neka u ogledalu Tvoje duše zauvijek svijetli Isusov lik!
Tko sam ja da molim da mi otvoriš neka druga vrata?
Pomozi mi da u malodušnosti svojoj
ne zatvorim već otvorena.
Tko sam ja da određujem kad ćeš mi što dati?
Nauči me strpljivosti!
I tko sam ja da odlučujem kojim ću putom hoditi?
Kad si me prije nego se rodih urezao u dlanove svoje.
Tko sam ja da drugima sudim?
Zar nećemo biti suđeni onako kako drugima budemo sudili?
Tvojom voljom kročim stazom života.
Moje su želje samo dašak onoga
što si za me pripravio.
I moje misli tapkaju u duboku snijegu.
I svaka od njih stope je moje trag.
A gdje su skrivene stope Tvoje?
I zašto mislim da ću tim putom hoditi sama?
Kad Tvoj štap i palica Tvoja utjeha su meni.
Ako Te ne prepoznam, prepoznat ćeš Ti mene.
I zato, tko sam ja da molim da me povedeš
nekim drugim putom?
Korizma nas zove!
Slušam ovih dana
kako putovi nekih ljudi
vode sigurnim koracima
u pustinju samoće!
Vidim u magli Isusa
kako teško korača
noseći ih na plećima svojim!
Vidim u sjeni čovjeka
shrvanog i u boli,
kako mu rukama pruža spužvu i ocat.
Osjećam u srcu bol žene
s mačem u duši,
i gledam kako stišće u rukama rubac.
Mnogi su davno donijeli odluku svoju!
Neki tek traže put ka Uskrsnuću!
Vidiš li svoj trag u pijesku uz Kristov?
Odluči!
Glas u pustinji viče i zove!
Čime ću dočekat Uskrsnuća zoru?!
I ja sam krenula uz Isusa
u pustinju svoju.
U svoju ću korizmu i budućnost
ponijeti bolnu i tešku,
u suzama rođenu,
života vrijednu,
tugom otkupljenu,
žrtvom pozlaćenu,
pogledom označenu,
riječima obećanu,
srcem neshvatljivu,
a razumom dokučenu,
molitvom blagoslovljenu,
vječnom čežnjom nabujalu,
u uzdahu izrečenu,
vremenom određenu,
ljubavlju opečaćenu
i nadanjem hranjenu
ODLUKU!
Kako ću izdržati?
Hoću li dočekati tako Uskrsnuća zoru?
Vjerujem, živim, čekam, hodim!
Na kraju dugoga puta,
ako Gospodin to želi,
otkrit ću oazu!
6.2.2008. u 15:42 - vivian - Kao što autorica kaže, najvažnije je OSJETITI, SAŽIVJETI SE, da to rezultira preobrazbom tebe i mene kao jedinke na bolje, na čovjeka koji će voljeti usprkos, opraštati usprkos, podizati se usprkos brojnim bolnim padovima. Odvaži se na to, želim ti to od srca čitatelju nepoznati, a vjerojatno toliko sličan meni!
Koraci ...
Koračam pognute glave.
Pitam se, hoćeš li čuti korake moje?
Strah, tjeskoba, silni okovi stišću me.
Skini okove. Ogoli moju dušu.
Hoćeš li moći u njoj ogoljenoj i nijemoj
prepoznati dio moje čežnje za Tobom?
Hodim ... Padam ... Opet me podižeš.
Dokle?
A toliko je navezanosti sa svih strana.
Slobodu mi kradu skrivene želje moje.
Oslobodi me. Očisti.
Operi me Krvlju svojom.
Jer: «Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje
i ubijelili ih u Krvi Jaganjčevoj».
Da, otrt ćeš mi svaku suzu s lica,
i neću više gledat ponor smrtni,
i slušat jauk svoje izmučene duše.
Što bih Ti dala, a da već nije Tvoje?
Jer: «Proničeš me svega i poznaješ».
Znaš da će i ova slabost roditi jakost.
Pokazuješ mi: «rijeku vode života,
koja izvire iz prijestolja Božjeg i Jaganjčeva».
Moji koraci sad su radosna pjesma.
I okovi moji postadoše zlato.
Strah i tjeskoba rodiše sigurnost i šutnju.
U toj tišini srest ćemo se –
Ti i ja
i koraci naši!
Spustio si tiho lahor mira
u sumnjom okupan ovaj sat!
I donio dašak vječnosti u bit života mog.
U sjeni svakojakih stremljenja i želja,
malodušnosti i nemogućnosti svojoj,
dokučih tajnu rođenu u kaležu Tvom.
Krv Tvoja opra rane zloga,
i Tijelo Tvoje oživi umrtvljene snage moje!
I dok duša slaba i krhka
kao dijete u utrobi majke svoje,
a u isti mah jaka i snažna
kao zora što sviće -
uzdiže vapaje svoje k Tebi Bože moj,
Ti, sasvim tiho i nečujno
već si me digao iz dubina
silom Duha svog.
Osnažena,
okupana oproštenjem i mirom,
vjerom i nadom,
sigurnošću i rosom Duha Tvog,
mogu dostojno pristupiti
k stolu Tvom!
Zašto žalim za onim
čega nema?
ČEŽNJA!?
Podsjeća me na dijete
željno majčina zagrljaja i poljupca.
Podsjeća me na želju za toplinom sunca
onda kada dođe vrijeme kiše i snijega.
Podsjeća me na dvije ruke
željne stiska i znaka
ljubavi i prijateljstva.
Podsjeća me na vječno traganje
za nježnošću i srećom.
Podsjeća me na iskonsku težnju
za vječnošću i mirom,
istinom i pravednošću,
... i čežnjom za ŽIVIM BOGOM!
I sve me, baš sve.... i
majka i dijete, sunce, kiša i snijeg, ruka,
sreća, nježnost, vječnost i mir,
istina i pravednost,
sve me na kraju vuče
k vječnoj čežnji
za Tobom Bože!
Eh, Gospodine, da mi je biti svijeća!
Svijeća koja gori
i drugima osvjetljuje taman put!
Svijeća koja grije
ohladnjela srca!
Svijeća koja gori
plamenom ljubavi i vode života.
Svijeća koja goni
tmine i ponore zla.
Svijeća koja raspiruje
i najmanji žar.
Svijeća...
koja nikada ne gasne!
Da mi je biti takva svijeća Gospodine,
da plamen ljubavi i Duha tvojega
gore u njoj za rajske visine,
moj bi se život pretvorio u
PLAMEN!
Daruj mi iskusiti OSAMLJENOST, razumjet ću veličinu SUSRETA.
Daruj mi rijeku SUZA, shvatit ću otajstvo “NOVOGA ŽIVOTA”.
Daruj mi iskusiti NERAZUMIJEVANJE, otkrit ću da i DRUGI POSTOJE.
Daruj mi TAMU, tek tada jasno ću razlučiti NOĆ od DANA.
Daruj mi iskusiti NEOPROŠTENJE, pokazat ćeš mi veličinu PRAŠTANJA.
Daruj mi biti POVRIJEĐENA, otkrit ću SKRIVENE TAJNE bića svog.
Daruj mi ponekad tiho PATITI, iskusit ću kako je uzvišena UTJEHA.
Ti ne moraš za me velike stvari činiti!
Ti ne moraš GORE premještati da bih vidjela VELIČINU njihovu.
Ti ne moraš reći da me VOLIŠ, i bez riječi otkrit će se TAJNA.
Ti ne moraš dokazivati SNAGU svoju, Tvoja se JAKOST očituje u SLABOSTI MOJOJ.
Ti ne moraš otkriti veličinu SRCA TVOG, veličina je njegova skrivena u SRCU MOM.
Ti ne moraš pokazati da si UZA ME tu, Tvoja će mi PRUŽENA RUKA pokazati put.
Ti ne moraš za me velike stvari činiti!
Daruj mi samo KAP VODE, i otkrit ću VELIČINU OCEANA.
Daruj mi samo MALO STRPLJENJA, znat ću kako je ČEKANJE LIJEPO.
Daruj mi TRAČAK NADE, znat ću da SMRT NIJE KRAJ.
Daruj mi samo ZRNO PIJESKA, otkrit ću kolika je MOJA SLOBODA.
Daruj mi BLAGOST i NJEŽNOST, spoznat ću GRUBOST SVOJU.
Daruj mi ZAHVALNOSTI malo, shvatit ću da ne znam reći HVALA.
Daruj mi DAŠAK LJUBAVI, i dat ćeš mi KOMADIĆ RAJA.
Daruj mi MORE PONIZNOSTI, i radovat ću se svakome KRIŽU.
Ti ne moraš za me velike stvari činiti!
Daruj mi SAMO ONOLIKO da DRUGE SRETNIMA ČINITI mogu.
Daruj mi SAMO ONOLIKO koliko mi treba SHVATITI
da mi TI DAJEŠ SVE, a ja često NE DAJEM NIŠTA.
Daruj mi SHVATITI da Ti za me ne moraš velike stvari činiti,
i priznat ću da SI MI DAROVAO i VIŠE no ŠTO TE SADA MOLIM!
atanazije
kitsune_m
Lady
