Križ života - Blog

Postavi kao početnu stranicu - Dodaj u favorites

PORTAL

KRIŽ ŽIVOTA

Rajski vrt

BLOG²

Pričice

BLOGOVI PRIJATELJI

Vionitin pogled na svijet

Pričice

Članaka u rubrici: 16

Str. 1 od 2

Bog odabire samo najbolje

Mladi se đakon Mato pripravljao za svoje svećeničko ređenje. Cijela je obitelj bila uzbuđena zbog toga velikoga dana u njihovoj obitelji. Godinama unatrag nitko iz njihove uže ili šire obitelji nije otišao u svećenike ili časne sestre. U kraju iz kojega potječe smatrali su da je obitelj iz koje netko ode u svećenike posebno blagoslovljena, pa su se mnoge od njih utrkivale kako bi se o njima govorilo: «Znate, ta vam je obitelj dala svećenika». Takvi su u selu imali posebni tretman. Ipak, većinom su to bili sinovi iz siromašnih obitelji pa su neki od njih vidjeli spas u svećeničkom pozivu. Matina je majka oduvijek molila da jednoga od njezinih sinova Bog pozove u svećenike. Kad je najstariji Marijan odlučio osnovati obitelj, ostalo je još tri sina pa nada nije umirala. Žarko je nastavila moliti za to da jedan od njih bude svećenik. No, kad su i Damjan i Nikola zasnovali svoje obitelji, unatoč radosti zbog devet unučadi, nikako nije mogla prihvatiti to da je malo vjerojatno da bi baš Mato mogao biti svećenik.
Odmalena, Mato je pokazivao sklonosti ka umjetnosti, filozofiji i književnosti. U trećem razredu osnovne škole izjavio je kako želi pohađati sate klavira. Roditelji su, iako pomalo u čudu, udovoljili njegovoj želji, pa se pokazalo kako je to bila dobra odluka. A onda je usporedo upisao srednju glazbenu školu i klasičnu gimnaziju te ih s uspjehom završio. Došlo je vrijeme odluke. Upisao je studij povijesti i filozofije i u roku ga završio. Iako sretna, Matina je majka shvatila da je njena molitva da joj jedan od sinova bude svećenik ostala neuslišana. Suprug ju je tješio da Božju volju jednostavno treba prihvatiti, a ne podložiti je osobnim željama. Unatoč tomu, nikako nije mogla prežaliti to da će joj se i najmlađi sin oženiti i krenuti svojim putom. Ubrzo nakon diplomiranja Mato se osamostalio, zaposlio i počeo nizati uspjehe. Upisao je čak i poslijediplomski studij pa je sa svojih dvadeset i sedam godina postao doktor znanosti. Imao je svoj stan, dobru plaću, mogao si je priuštiti godišnji odmor kakav želi. S curama pak nije imao previše sreće, iako se svim silama trudio pronaći onu «pravu». A onda je jednoga dana posjetivši svoje roditelje bez ustezanja izjavio:
- Majko i oče, htio sam vam reći, odlazim u svećenike.
- Molim? – upitala je iznenađena čak i majka.
- Da, dobro ste me čuli. Odlazim u svećenike.
- To ne može biti istina – pokušavao ga je uvjeriti otac.
- Toliko si toga postigao, imaš dobar posao, što ti je sad to udarilo u glavu? Nemoj dopustiti da te neke sulude misli odvuku na drugu stranu kad si tako lijepo napredovao u svojoj struci – uvjeravao ga je i dalje šokirani otac.
- I, što imam od toga uspjeha? Nisam sretan! Kako ne razumiješ da se ne radi o odluci preko noći. O tomu razmišljam već deset godina. Ali, nikada nisam imao snage priznati si da to zapravo želim. Odlučio sam, odlazim u svećenike. Nadam se da ću jednog dana imati vaš blagoslov.
Matina je majka sjedeći pored crjepane peći skrivećki pustila jednu suzu. Uvjerila se da neke stvari trebaju dozreti. Da ih treba sačekati. Jer sve ima svoje vrijeme. Vrijeme suza i radosti, radosti i žalosti, rađana i umiranja…
Šest godina kasnije, kad mu je bilo trideset i tri godine, za vrijeme njegova svećeničkoga ređenja u dupke punoj katedrali, većina ljudi bila je šokirana. O tomu se tjednima govorilo po cijelom gradu i okolnim selima. Mato, uspješni i lijepi Mato, postaje svećenik. Koliki su se samo zgražali nad njegovom odlukom. Neki mu čak zbog iznimne ljepote nisu prognozirali ni dva proslavljena Božića za oltarom. Neki su pak komentirali što mu je to trebalo kad je bio toliko uspješan u onomu što je radio, izgradio je karijeru, probijao se u znanstvenim krugovima i u njima bio cijenjen. Nije moguće da bi takva osoba mogla živjeti u celibatu i biti svećenik za sve ljude. Mnogi su smatrali da nije moguće da Bog odabire tako lijepe dečke jer je nemoguće da bi takav mogao izdržati u celibatu. Ma tko još danas vjeruje u celibat. Neki su pak smatrali da takav čovjek ne bi trebao služiti samo užem krugu ljudi i zatvoriti se u krug jedne župne zajednice. Takve su ga priče pratile većinom njegova svećeničkoga poziva, premda je i nakon ređenja bio omiljen u crkvenim krugovima baš zbog svoje posvećenosti crkvi i ljudima. Nikada o njemu nisu kružile zlobne glasine, osim onih kako je Bog nepravedan jer je uzeo k sebi takvoga čovjeka.
Puno godina kasnije, u župni ured župe u kojoj je službovao, ušao je mlađi čovjek. Učinilo mu se da ga odnekud poznaje, a onda je shvatio da je to suprug tridesetogodišnje žene koju je prije mjesec dana sahranio. Primio ga je u svoj ured vidno shrvanog. Želio je poslušati njegovu priču. Mati su običavale dolaziti «izgubljene ovce njegova stada» jer je slovio za čovjeka koji zna slušati i utješiti čak i kada šuti. Mladi mu se čovjek počeo jadati:
- Prošlo je mjesec dana od kako ste mi sahranili suprugu. Još ni sada ne mogu povjerovati da je to istina. Ne mogu prihvatiti to da više nije među živima. Prestajem vjerovati da Bog uopće postoji.
- Nemojte dopustiti da vas malodušnost i malovjernost svlada – pokušavao ga je utješiti.
Puno toga o životu ne možemo dokučiti čak ni u ovom životu. Ali, trebate se nadati i vjerovati.
- Kako bih se mogao nadati kad sam ostao bez jedine osobe u koju sam imao povjerenja. Ta bili smo samo pet godina u braku. Za njom je ostalo dijete od dvije godine – opravdavao se u suzama.
- Vidite, reći ću vam samo jedno. Prije trideset i pet godina, kada sam bio ređen za svećenika, nitko od nazočnih na ređenju, osim moje majke, nije vjerovao da ću biti i dobar svećenik. Čak ni na ređenju, ponavljam. Godinama su me stigmatizirali. Nisam vam to kanio reći. Ali, postigao sam visoki akademski stupanj, bio sam uspješan u svojemu poslu. I ni sam nisam razumio zašto me Bog nakon toliko godina poziva. Ali sam se ohrabrio i godinama nosio s biljegom kojega su mi zadali drugi ljudi. Još ni sad ne znam zašto je to tako, ali vjerujem.
- Sve ja to razumijem. Ali, zašto, zašto je baš nju Bog pozvao k sebi? Pogledajte koliko je samo u njoj bilo života. Ta cijeli je život bio pred njom, pred nama. Ne mogu prihvatiti vaš govor o Bogu koji je sama ljubav i milosrđe. Kakav je to nepravedni i sebični Bog kad uzima k sebi ovako dobre ljude. Na životu ostaju toliki nepravednici, grješnici, lažni moralisti.
Mato ga je blago pogledao, uzdahnuo i usudio se upitati ga:
- Nikada niste pomislili na to da Bog spašava i uzima k sebi samo najbolje?

Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije. (Iv 13,8)

/Ž. Z./

5.5.2009. u 11:30

Objavio: Klarica

Propuštene prilike

Toga jutra skoro sam zakasnio na posao. Ušavši u ured, ugledao sam kolegicu kako se zadovoljno smješka. Zagonetno sam ju pogledao očekujući istodobno njezin odgovor, na što je ne mogavši više izdržati vidjeti me onako znatiželjnog smijući se izgovorila:
- Lijepa ti je ta kravata.
- Kravata? – upitao sam još više iznenađen, spustivši pogled da bih se još jednom uvjerio kako nemam kravatu na sebi.
- Da, kravata. Odlično ti stoji. Ta predivna plava boja. Slaže se uz boju tvojih očiju. Svaka čast na odabiru – nastavila me je zadirkivati.
Pogledao sam još jednom malo bolje, pomislivši pri tom jesam li u međuvremenu oslijepio ili je možda osvanuo 1. travnja pa je u pitanju neslana šala. Nisam imao snage raspravljati se s njom jer toga dana kravatu uistinu nisam nosio te stoga nikako nisam mogao dokučiti o čemu je zapravo riječ. Ušao sam u svoj ured, uključio kompjutor, i tek što sam počeo ispijati prvu jutarnju kavicu prekinuo me je telefonski poziv staroga kolege:
- Znam da nije na mjestu tražiti od tebe pomoć u zadnji čas, no, bi li mi posudio auto do navečer. Pukla mi je nova guma na autu a upravo sam ustvrdio da nemam rezervnu. Kako se to dogodilo, ne pitaj. Možeš li mi pomoći? – upitao me je zadihan stari znanac.
- Naravno. Kakve bismo bile kolege kad ti ne bih doskočio u pomoć.
- Auto ti sigurno neće trebati do navečer? – upitao me je još jednom.
- Sigurno. Nema ništa važnije od pomoći svojem kolegi u nevolji.
- Hvala. Neću ti to nikada zaboraviti.
Spustio sam slušalicu, sretan jer mogu pomoći čovjeku u nevolji. Nikada neću zaboraviti kad sam se i sam našao u sličnoj situaciji a pomoć nisam našao. U tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Prevrnuo sam očima jer od ranoga jutra nemam mira ni za prvu kavu. Na zaslonu sam ugledao: «Mama». Javio sam se istoga trenutka, predosjećajući da nema dobre vijesti.
- Mama! Kako si?
- To sam ja tebe htjela pitati. Nisi se javio ima već tjedan dana. S Nevenkom sam se čula, ali s tobom… Zabrinula sam se.
- Tjedan dana?
- Da, tjedan dana.
- Oprosti, nisam primijetio da vrijeme tako leti. Znaš kako je: posao, kuća, posao, kuća i tako svaki dan. Kako si mi, što ima novoga kod vas?
- Nemam dobre vijesti. Umrla je teta Ruža.
- Teta Ruža? O Bože! Pa nije bila bolesna.
- Sine moj, bila je bolesna već mjesecima unatrag.
- Kako sam to propustio? Nisi mi rekla.
- Nikad ti nisam stigla reći. Uvijek si nekamo žurio ili me za nju nisi pitao.
- Ne mogu vjerovati. Kada i gdje je sprovod?
- Sutra. Na gradskom groblju.
- Sutra? – upitao sam iznenađeno.
- Da, sutra. Poslijepodne u tri sata.
- Jao, ne. U pola tri imam važan sastanak na poslu.
- Zar je posao toliko važan?
- Mama, znaš da danas moraš raditi ludosti da bi zadržao posao. Posjetit ću tetin grob prekosutra, a Nevenku ću zamoliti da ode umjesto mene. Jesi li joj već javila?
- Jesam.
- Vidimo se sutra. Navratit ću do tebe poslije posla. Čuvaj mi se!
Prekinuo sam vezu ne mogavši vjerovati da sam dopustio ne posjetiti tetu mjesecima. Ali, zašto me nisu ranije upozorili da teta Ruža i nije najbolje. No, ništa više nisam mogao učiniti za nju. Osim otići na njen grob. Za sve drugo bilo je prekasno.
Nakon što sam konačno ispio prvi jutarnju kavu, tajnica našega šefa pozvala me i obavijestila da smo svi pozvani na kratki sastanak sa šefom u njegovu uredu. Krenuo sam istoga trenutka prema uredu iako tetin sprovod nikako nisam mogao izbaciti iz glave. Na sastanku nas je šef obavijestio da se prihod naše tvrtke povećao za šezdeset posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine te nam je odlučio dati posebni bonus, a osim toga organizirat će zakusku poslije posla za sve djelatnike. Svi smo se naravno složili, zadovoljni zbog bonusa na plaću, ali i zbog prilike da se fino najedemo i napijemo na račun tvrtke i šefa. Ma što je toga poslijepodneva moglo biti važnije od ugodnoga ćaskanja s kolegama.
Prije nego sam stigao doma, pogledao sam na mobitel i u trenutku se razbjesnio vidjevši da me je supruga zvala ni manje ni više nego sedam puta. Što je bilo tako hitno da bi me morala toliko puta nazvati. Uvijek pretjeruje. Bjesnio sam u mislima na nju, ne mogavši vjerovati da je legla spavati a da me nije dočekala s posla, bez obzira na to što je bilo skoro jedanaest sati navečer. Na putu do spavaće sobe ugledao sam svjetlo u kćerkinoj sobi. Ljutio sam se jer nikada ne zna štedjeti struju, već uvijek ostavlja uključeno svjetlo za sobom. Prišao sam njenom noćnom stolu kako bih isključio noćnu lampu, ali sam na njemu u tom trenutku primijetio pehar. Sagnuo sam se kako bih bolje vidio što na njemu piše: Subotica, 20. travnja 2009. godine, Natjecanje u atletici, Mila Jakovčević, I. mjesto. Shvatio sam da je upravo danas, dok sam ja bezbrižno slavio poslovni uspjeh i podebljan novčanik sa svojim kolegama, moja desetogodišnja miljenica pobijedila na natjecanju na kojem sam joj obećao da ću biti. Prekrio sam rukama oči, ne znajući jesam li u tom trenutku postao tjeskoban ili bijesan sam na sebe jer sam dopustio da najdraže biće osjeti kako je ne osjetiti podršku svojega oca u onomu što čini najbolje što može. Datum 20. travnja proletio mi je kao munjom nošen kroz glavu. Nisam mogao povjerovati da sam zaboravio majčin rođendan. Zar i to, upitao sam se poluglasno. Vjerojatno me je zato danas i nazvala. Nije samo teta Ružina smrt bila razlog njena poziva. A ja, njezin jedini sin, nisam se sjetio majčina rođendana. Zar me je morala sama nazvati da bih se sjetio?
Ušavši u spavaću sobu, ugledao sam svoju suprugu kako sniva čvrstim snom. Na krevetu, na mjestu gdje sam odavno trebao ležati pored nje, stajala je svijetlo plava kravata na crte, tamno plava košulja i ceduljica na kojoj je pisalo:
Znam da si ustao umoran i da ćeš umoran leći. Vidjela sam da si jutros skoro zakasnio na posao, a ja sam ti sinoć zaboravila spremiti kravatu. Bila sam preumorna. Oprosti mi. Ujutro ju nemoj zaboraviti. Nena
Sad mi je sve postalo jasno. Jutros po prvi puta, nakon deset godina rada u istoj tvrtki, nisam na posao došao u kravati, koju mi je svake večeri prije spavanja pripravljala supruga. Kao kaleidoskop su mi se pred očima složile slike dana na izmaku, kolegičin pogled i moja nevjerica, glas staroga kolege, ispijanje pića s kolegama dok je moja kćer primala pehar, majčin glas, tetin sprovod i moje prebacivanje odgovornosti na druge, brojni ženini pozivi vjerojatno zbog kćerkina natjecanja i njeno usnulo lice. Zbog čega sam sve to propustio? Prvi puta nakon dugo vremena, gorko sam zaplakao.

Nije li život prekratak da bismo ga protratili u utrci za bezvrijednim i prolaznim stvarima?

/Ž. Z./

5.5.2009. u 11:20

Objavio: Klarica

Pet do dvanaest

Godina je 1971. Godina sloma Hrvatskoga proljeća. Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske organizirao je zatvorenu sjednicu Izvršnoga komiteta na kojoj su proglašena prva stranačka zastranjenja. Nakon sjednice Predsjedništva Saveza komunista u Karađorđevu, pod novim vodstvom SKH, neistomišljenici liberalno orijentirani članovi SKH i takozvani državni neprijatelji, satjerivani su u kut, ušutkavani, mnoge je «progutao mrak» preko noći i zatro im se svaki trag, a većina je završila u zatvoru.
Zrak je vonjao na nevolju i mržnju.
Dok je s interesiranjem pratio razvoj događaja, Lazaru koji je ostao vjeran SKH i pristaša sloma Hrvatskoga proljeća, s „vrha“ je stiglo naređenje da bi narednih tjedana trebao pratiti jednog od dobro pozicioniranih članova partije za kojega sumnjaju da je zastranio angažirajući se potajice u Matici hrvatskoj, a što je još gore, potajice je počeo odlaziti u crkvu. To je, dakako, za onoga tko se istoj priključio, bilo ravno egzekuciji. Budući da izbora nije imao, prihvatio je zadatak i uputio se u crkvu u Palmotićevoj. Došavši bliže crkvi, vidio je uglavnom nepoznata lica. Zapalio je cigaretu kako bi mu vrijeme brže prošlo, sklonivši se tako da ga osobe koje su se približavale crkvi ne bi mogle vidjeti. Gotovo da je bio siguran da je riječ o dezinformaciji kad je njegov prijatelj u pitanju jer su u to vrijeme svi bili potencijalni državni neprijatelji. No, zadatak je morao ispuniti. Nakon što je bio siguran da je misa počela, ušao je u crkvu i sjeo u posljednju klupu. Dobro je obratio pozornost na svećenikove riječi jer to je, dakako, mogla biti dobra prigoda da čuje riječi upućene protiv partije na temelju kojih bi svećenika mogli progoniti, pa si je na taj način mogao priskrbiti „bodove“ koji bi mu zasigurno donijeli bolji položaj u partiji. Međutim, svećenik je vješto baratao riječima i pričom o Božjem kraljevstvu, koristeći se Isusovim riječima kao svojim. Za to ga nisu mogli optužiti. Skoro da bi i povjerovao u to da su priče o njegovom kolegi neistinite da kod pričesti nije ugledao dobro znano lice. Lazar je spustio glavu dolje kako ga ovaj ne bi primijetio. Nije mogao povjerovati očima. Zar i on, upitao se u sebi.
Naredna dva tjedna iskoristio je za odlazak na misu, no, osim tog jednog puta, sreo ga je još naredne dvije nedjelje na svetoj misi. Bio je ondje zajedno sa svojom suprugom. Redovito bi se svakoga puta pričestio i poslije toga zadržao u molitvi najmanje pol sata. U međuvremenu, Lazar je danonoćno razmišljao je li njegov prijatelj i znanac od samoga početka možda bio jedan od špijuna iz redova Crkve koji je imao za zadaću kontrolirati što se događa u partiji, ali odgovor na tu sumnju nikako nije mogao dokučiti. Kako god, znao je da rezultate svoje „istrage“ mora predočiti.

Uputio se stoga prema sjedištu partije. Gaseći cigaretu na stubištu pred vratima, susreo je dotičnoga kolegu. Zamrznuo je na trenutak svoj pogled nemogavši izgovoriti niti riječi. Nije se redovno ni snašao, prijatelj ga je upitao:
- Jesi li čuo vijesti sa sjednice u Karađorđevu?
- Jesam. Čuj, one koji izdaju interese partije ni ne treba proglasiti drukčijima nego neprijateljima partije i države – odgovorio mu je želeći vidjeti izraz njegova lica i primijetivši po prvi puta umor i čudnu sivkastu boju njegova lica.
- A ti, jesi li dobro? Izgledaš mi umorno.
- Jesam – odgovorio je kratko. Bojim se vremena koja dolaze. Ali, nikad ne znamo što će s nama biti sutra. Znaš stari moj kako kažu, danas jesi, sutra nisi. Ako se kojim slučajem ne vidimo uskoro, budi mi dobar. I ne daj se.
- Ma što to govoriš? – Lazar je prekorio svojega kolegu. Izdržali smo mi i gora vremena, da bi nas nešto tek tako pokosilo. Nego, odmori se – rekao je rukujući se s njim.
Ni godinu, a ni dvije godine poslije, nije si mogao objasniti zašto je toga dana odlučio svjedočiti lažno u korist svojega prijatelja. Ali, tek nakon toga događaja počela je njegova prava kalvarija. Budući da su, ipak bezrazložno, već dugo sumnjali da je i on potajice aktivan u crkvi, zadužili su ga da prati svojega prijatelja za kojega su već dobro znali da odlazi u crkvu, ne bi li uvidjeli koliko je Lazar lojalan partiji. I dokazao se nakon što je zaštitio svojega prijatelja. Počele su prijetnje njemu i njegovoj obitelji iako od kako je kao dijete primio Prvu pričest, Lazar nije kročio u crkvu. Niti svoju djecu nije odgajao u tom duhu. Međutim, previdio je činjenicu da je njegova supruga kradom odvodila djecu u crkvu, krstila ih i omogućila im da prime Prvu pričest i Svetu potvrdu.
Netom poslije tih događaja, u vrtlogu proganjanja koja je proživljavao, Lazar je saznao da mu je onaj prijatelj umro od raka. Nedugo poslije saznao je također kako mu se prijatelj obratio i počeo odlaziti u crkvu nakon što je počeo shvaćati ispraznost ideologije kojoj je posvetio cijeli život, a koja mu je zapravo oduzela život. Posvetio je cijeli svoj život borbi protiv života, mraku iz kojega nije vidio svu bijedu i mržnju kojom je progonio neistomišljenike ili one koji bi se usudili reći koju riječ protiv Tita i partije. Lazar je počeo vjerovati kako je duša njegova prijatelja ipak našla spokoja, a on se pak nastavio boriti protiv urlika vlastite savjesti.

Bila je subota, 18. travnja 1998. godine. Lazar je krenuo na obližnju tržnicu. Došavši do tržnice na Dolcu, pokupovao je namirnice s popisa što mu ga je žena sastavila i uputio se prema Kaptolu. Pogledao je pažljivo oba tornja zagrebačke katedrale. Prešavši cestu približio joj se. Tjeran nekom nevidljivom rukom koraknuo je u katedralu u kojoj je tek nekoliko bakica molilo krunicu poluglasno i u miru, a u zraku se osjetio miris netom zapaljene svijeće. U ispovjedaonici s desne strane gorjelo je svjetlo za ispovijed. Osluškivao je pozorno hoće li čuti neki glas. Koraknuo je naprijed kako bi otvorio vrata ispovjedaonice da bi istoga trenutka ustuknuo. Srce mu je počelo brže lupati, dlanovi znojiti, ponestajalo mu je daha. Nekoliko puta prešao je rukom preko čela. Kroz glavu su mu prolazili svi oni koji su se nakon sloma komunističkoga režima masovno vratili u crkvu. U mislima su mu odzvanjale riječi onih koji crkvu nikada nisu napustili i nisu mogli prihvatiti obraćenike koji sada zauzimaju prve redove u klupama, a progonili su Crkvu kao nekoć sv. Pavao kršćane. Nerijetko su se mogli čuti komentari pravovjernih: „Što su čekali do sad? Gdje su bili kad smo se mi u strahu okupljali u sakristiji da bismo slavili svetu misu? Tako su brzo zaboravili vrijeme kad su nas po tavanima naših kuća čupali po brkovima tražeći od nas još džakova žita“ i dr.
Nemogavši više izdržati pritisak u glavi koraknuo je i ušao u ispovjedaonicu, shrvan vlastitom savjesti. Izašao je van nakon pol sata, oznojen i u suzama, ali s osmijehom na licu.
Tri dana poslije toga umro je od srčanoga udara.

„A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo. Jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti.“ (Lk 15,22-24)

/Ž. Z./

2.4.2009. u 7:57

Objavio: Klarica

Nedoraslost odraslih

- Luka! Zar ni jednom u životu ne možeš napraviti ono što od tebe tražim? – upitala je majka četverogodišnjeg sina prije nego li su krenuli do trgovine.
- Mama, ja se tako jako trudim. Ali, nikad ne uspijem napraviti ono što tražiš od mene. Ali, mama, ja se stvarno jako, jako trudim. Evo, vidi – pokušao se obraniti maleni dječak, dok ga je majka korila svojim pogledom.
- Lijepo sam ti rekla da se to radi ovako – rekla je, pokazujući mu pri tom kako se vezuju pertle na cipeli.
- Mama, ali to si mi samo rekla, a sad si mi to prvi put pokazala. Ja sam pokušavao onako kako si mi to govorila dok si radila za kompjutorom, ali nisam znao. Sad ću znati – rekao je slegavši ramenima dječačić.
Majka ga je samo pogledala, shvativši da ga nema pravo prekorijevati, ali ni hrabrosti priznati da je, na njenu žalost, dječak u pravu. Dok je ona danima sjedila za kompjutorom obavljajući svoje poslove, on je neprestano iz svoje sobe postavljao pitanja: kako se veže pertla, kako se piše slovo «A». No, nije imala vremena i pokazati mu već samo pokušati mu u prolazu objasniti riječima. Sutradan, dok se Luka igrao sa svojim prijateljem, sinom njihovih susjeda, a njegova majka po običaju vrijeme provodila ispred računala, knjige ili štednjaka, perilice ili pegle, uspjela je čuti kako se dvojica dječaka svađaju. Kao po običaju, bila je riječ o autiću kojega su željela obojica, iako su pred sobom imali na desetke sličnih. U ušima su joj odzvonile riječi sina kad je prijatelja nazivao «glupakom i budalom». Istoga je trenutka skočila sa stolca i dotrčala do sobe kako bi ga prekorila.
- Luka, što je s tobom? Zar se tako govori najboljem prijatelju? Sram te bilo. Gdje li si samo čuo tako ružne riječi?
- Čuo sam te kako si to jučer rekla tati kad si se ljutila na njega jer nije popravio peglu koja se pokvarila.

Ostala je posramljena i nijema. Odmah je razgovor okrenula na drugu temu, pokušavajući s velikim zakašnjenjem pojasniti sinu kako te riječi nisu lijepe i kako se prema svojemu prijatelju mora odnositi s više pažnje i razumijevanja jer je on danas njegov gost i treba mu dopustiti igrati se s njegovim igračkama. Nešto kasnije kad je Lukin tata nakon cjelodnevnoga rada došao doma, Luka mu je radosno potrčao u susret.
- Tata, hoćemo li igrati Sony playstation?
- Hm, mogli bismo. Pripremi sve, čim se presvučem dolazim u sobu.
- Jupiii!
Bio je presretan jer će nakon toliko vremena konačno s tatom odigrati omiljenu igricu. Kad je njegov tata konačno došao na red, bilo mu je drago vidjeti ga kako se udubio u igricu i kako su njegovi rezultati bolji od tatinih. U jednom trenutku dok je upravljačem pokušavao auto usmjeriti u željenom smjeru a nikako to nije mogao, odnosno znao učiniti, bacio je upravljač na pod uz komentar:
- Nemam više živaca za ovaj upravljač. Stalno koči, ne mogu ni jednu igru odigrati do kraja i normalno je da imam nula bodova - izgovarao je vidno iznerviran Lukin otac.
Ne mogavši razumjeti o čemu tata govori kad je sve bilo u redu s upravljačem dok je on maloprije igrao, podigavši pogled prema ocu i pogledavši ga svojim malenim plavim očima, pokušao ga je ohrabriti rekavši:
- Ali, tata, nemoj se ljutiti. Nije problem u upravljaču, već u nama.

Nekoliko dana kasnije, dok su se pripravljali za polazak u vrtić, pokušavajući ga potaknuti da bude prije gotov kako ne bi kasnili, Lukina majka počela je ponavljati:
- Opet ista priča. Luka, molim te požuri – izgovarala je poluglasnim tonom, pokušavajući ubrzati svojega sina, kako po tko zna koji put ne bi zakasnio u vrtić a ona na posao.
- Svako jutro treba ti pol sata za spremanje, uvijek fantaziraš što ćeš odjenuti. Moram mačku nahraniti prije nego krenemo, voziti te po ovoj hladnoći biciklom do vrtića a poslije i na posao otići. Hoćeš li da mama ovoga mjeseca i svakog narednog dobije manju plaću jer svaki dan kasni na posao zbog tebe? – zapitkivala ga je dok je brzim pokretima pokušavala zaključati vrata stana.
Kad su konačno bili spremni za polazak, smjestila je svojega sina na sjedalo pričvršćeno za upravljač bicikla. Kako opet i po tko zna koji put ne bi kasnili, vozila je bicikl što je brže mogla. Ostavljajući sina u vrtiću i ljubeći ga na rastanku, tihim glasom joj je rekao:
- Mama, usput sam razmišljao: da nemaš mačku i mene, kako bi ti svakoga dana bilo puno lakše.
Zagrlila je svojega sina, ne mogavši povjerovati u ono što je netom čula. Cijeloga su joj dana odzvanjale njegove riječi u ušima. Kao bumerang koji se ponekad vraća da bi nas podsjetio na veličinu tog nezasluženoga Dara.

Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. (Mt 14,3)

/Ž. Z./

25.3.2009. u 8:58

Objavio: Klarica

Komentari članka:

26.3.2009. u 7:28 - tomek - Krasan članak :) Svaka čast Klarica.
2.4.2009. u 7:57 - Klarica - Hvala ti, Tomek! :)

Provincija

Toga jutra, kao i svakog drugog, Zvjezdana je ustala nešto prije šest sati kako bi prije odlaska na posao mogla otići do pekarnice kupiti svježi kruh. Prodavačica u pekarni nikada se nije usudila upitati zašto tako jako voli vrući kruh i zašto je baš svakoga jutra skoro u isto vrijeme u pekarnici. O njoj je mogla zaključivati jedino na temelju onoga što je vidjela. A vidjela tako malo... Zvjezdana je bila djevojka od kojih dvadesetak godina, uvijek skromno ali uredno odjevena, kestenaste kose uredno počešljane u visoki rep na zatiljku, tamnih i prodornih očiju. Skoro uvijek se smiješila ali je rijetko pogledavala u oči prodavačici. Njihova se komunikacije uglavnom svodila na automatizirane Zvjezdanine riječi: "Molit ću Vas jedan bijeli kruh", i odgovora prodavačice: "Izvolite. Šest i pol kuna, molim", nakon čega bi joj Zvjezdana pružila uvijek uredno spremljen novac do u kunu, kako se ne bi nepotrebno zadržavala u pekarnici.

Prodavačica u pekarnici, nadaleko poznata po svojoj vedroj naravi, u odnosu prema Zvjezdani uvijek je bila rezervirana, iako je od njihova prva susreta prošlo cijelih godinu dana. Nitko u tom kraju, osim toga da živi sama, nije o Zvjezdani znao puno više od onoga što su mogli iščitati s njezina lica. A opet se, slušajući komentare drugih ljudi, moglo pomisliti da s njom ispijaju kave i provode po cijele dane.
Ušavši u pekarnicu netom poslije Zvjezdane, starija susjeda, također redovita mušterija u pekarnici, i prije nego je zatražila kruh, prokomentirala je:
- Kakva lijepa djevojka. Šteta što je takva osobenjakinja – izgovorila je mirne glave, kao da ju poznaje godinama.
- O, pa vi ju poznajete? – upitala je vidno iznenađena prodavačica, podignuvši obje obrve prema gore.
- Ma ne. Ona živi u kući pored kuće moje rodice – odgovorila je starica.
- Lijepo mi je to čuti. Onda vi zasigurno znate više o toj djevojci. Zvjezdani, ako dobro znam. Žao mi je da ju nisam uspjela bolje upoznati, a čini se tako draga. Moram priznati da ne znam puno o njoj, osim onoga što i sama vidim svakoga dana. Jedino u što sam sigurna jest da će svako jutro oko šest sati biti u pekarnici. Ponekad čak i prije – odgovorila je prodavačica, nadajući se ipak da će joj starija gospođa dati više podataka o toj zagonetnoj djevojci.
- A što bih Vam rekla. Rodica veli da se iz njene kuće u kojoj živi kao podstanarka rijetko kad čuju neki zvuci, rijetko joj tko i dolazi. To mi i jest čudno kad se zna da je mlada djevojka. Znate kako je to s mladima danas. A čini se da ni ona nije imuna na takve stvari jer vrlo često dolazi doma kasno. Rodica joj čuje kapiju jer zna škripiti kad ju otvara i zatvara, a rodičina soba je baš s te strane pa sve čuje – počela je pojašnjavati.

U tom je trenutku u pekarnicu ušla susjeda starije gospođe koja se čuvši njihov razgovor i želeći se uključiti u raspravu, nadovezala svojim saznanjima:
- Susjeda, sve što velite na mjestu je. Gotovo bih mogla ruku u vatru staviti da mlada djevojka živi nemoralnim životom. U to sam se uvjerila slušajući mnoge u našem kraju. Mladi njenih godina svjedoče isto. Rijetko se s kim od njih druži od kako je doselila u naš kraj. A to što dolazi noću kasno ne bi vas trebalo čuditi. Čula sam da se drogira, da se «bode», kako to kažu današnji mladi. Pa što mislite, zašto dolazi tako kasno doma, ujutro je vidno ispijena i s tamnim podočnjacima? – upitala ih je obje, očekujući odgovor i prosudbu.
- Ma ne, to ne može biti tako - stala je u djevojčinu obranu prodavačica. Zvjezdana mi se ne čini takvom. Sve bih drugo mogla pomisliti, ali da se drogira ne, to nikako – bila je odlučna u djevojčinoj obrani.
- O, itekako biste povjerovali da ste vidjeli ono što sam ja vidjela na svoje oči. Srela sam ju prije koji dan u ljekarni. Kupovala je neke lijekove za smirenje, gomilu nekih lijekova, što ja znam kakvih. Ma što mislite da radi s njima. Zasigurno ne gleda u njih. Pretpostavljam da i danju i noću radi da bi platila podstanarstvo i mogla si kupiti drogu. Takvi samo za to žive.
- Dobro kažeš. I rodica mi je onomad rekla da takvo što govore o njoj. Ali, ni ja kad ju vidim uistinu nikada ne bih pomislila takvo što. Unatoč pričama, čini se tako draga. Ali, ako svijet kaže … Onda mora da je tako! Što više, sigurno je tako – odgovorila je starija gospođa svojoj susjedi.

Ušavši u još uvijek hladnu kuću jer je vatra tijekom noći prestala gorjeti, Zvjezdana je najprije založila vatru, a potom je otišla do kuhinje pripraviti doručak. Na tanjur je stavila svježe kriške kruha namazane maslacem uz koje je posložila nekoliko šnita sira i par komada salame. U šalicu je ulila malo jogurta, vodu je nalila u čašu i uputila se prema sobi. Prije nego je s tjeskobom krenula na posao, upitala je svoju bolesnu majku koja je nemoćna i u užasnim bolovima ležala na krevetu:
- Majko, hoćeš li imati danas snage vratiti poslužavnik na stolić ili da pričekam da pojedeš pa onda krenem na posao? Stavila sam ti ovdje i lijekove za smirenje i protiv bolova – rekla je nježnim glasom, ne želeći pokazati majci koliko joj teško pada svakodnevni odlazak na posao dok ona ostaje sama i u bolovima ležati u krevetu.
A sve to zbog materijalne nemogućnosti osigurati joj da netko bude kraj nje dok ona svakodnevno radeći na normu, prekovremeno a prečesto i noću, zarađuje za ranojutarnji topli kruh i lijekove.

Nije li svaka naša prosudba o drugima zapravo zrcalo u kojem se zrcali naša vlastita nutrina koja «viče na sav glas» više o nama samima nego o drugima?

/Ž.Z./

23.3.2009. u 9:20

Objavio: Klarica

Komentari članka:

25.3.2009. u 8:16 - milhouse - iskreno žalim što smo "mala" sredina i što smo ljudi plitkih duša, malih vidokruga, punih mrzovolje, zavisti, tračanja i svega ostalog provincijalnog. Ostaje na generacijama koje posle nas dolaze da pokušaju to ispraviti, mada ne verujem budući da smo izgleda za to genetski predodređeni. Čestitam na izboru teksta! Samo napred!
2.4.2009. u 7:59 - Klarica - Nažalost, prečesto na druge projiciramo ono što ne smijemo sebi spočitati. A dobro se veli da čovjek govori samo ono čega mu je srce puno.

Spasiti Prijatelja!

Jednoga dana, kad sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednoga dečka iz mojega razreda kako ide doma. Zvao se Kyle. Izgledalo je da doma nosi sve knjige. Pomislio sam: "Zašto bi tko nosio sve svoje knjigedoma petkom? Ovaj zaista mora biti štreber."

Sam sam imao lijepo isplaniran vikend (tulumi i nogometna utakmica s prijateljima sutra popodne),
zato sam samo slegnuo ramenimam i produžio dalje. Hodajući, vidio sam da prema onom dečku ide skupina djece. Potrčali su k njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato.
Njegove naočale su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak stopa od njega. Pogledao je prema gore i vidio sam mu tugu u očima.
U srcu sam suosjećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam suzu u njegovim očima. Dodajući mu naočale, rekao
sam: "Oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti."
Pogledao me i rekao: "Hej, hvala!" Na njegovu je licu bio velik osmijeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu
zahvalnost. Pomogao sam mu pokupiti knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao. Rekao je da je prije išao u privatne škole.

Prije se ne bih nikada družio s nekim tko je pohađao privatnu školu. Cijeloga puta do doma išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga. Pokazalo se da je zanimljiv dečko. Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima igrati nogomet. Rekao je da želi.
Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje upoznavao Kyle-a, sve više mi se sviđao. Moji prijatelji bili su istog mišljenja.

U ponedjeljak ujutro tamo je povnono bio Kyle s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao: "Ti ćeš zaista nabildati mišiće s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!" Samo se nasmijao i dao mi
polovicu knjiga.

Kroz sljedeće četiri godine Kyle i ja smo postali najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o
faksu. Kyle se odlučio za Georgetown a ja za Duke.
Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem. On je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije.

Kyle je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je štreber. Morao je pripremiti govor za maturu. Radovao sam se što ja nisam morao ići na binu i govoriti. Na dan mature vidio sam Kylea. Izgledao je fenomenalno. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao u naočalama. Imao je više spojeva nego ja i cure su ga obožavale, tako da sam ponekad bio ljubomoran.
Danas je bio jedan od onih dana. Vidio sam kako je nervozan zbog svojega govora. Zato sam ga lupio po leđima i rekao: "Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!"
Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmijao se. "Hvala", rekao je.

Nakašljao se i počeo govor. "Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima,
braći, sestrama, možda treneru ... ali najviše svojim prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi možete dati.

Ispričat ću vam priču.

Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici, dok je on pričao priču o danu našeg prvog susreta. Preko vikenda se namjeravao ubiti. Govorio je o tome kako si je ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala doći i
nositi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi mali smješak. "Hvala bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj spasio me od smrti."

Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom najgorem trenutku. Vidio sam njegovu majku i oca kako me
gledaju i smješe mi se onim istim zahvalnim osmijehom.
Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.

Nikad ne potcjenjuj moći svojih djela.
Jednom malom gestom možeš nekomu promijeniti život. Na bolje ili na gore. Bog nas "daje" u naše živote, da na
neki način utjećemo jedni na druge.

Tražite Boga u drugima.

6.6.2008. u 23:52

Objavio: Klarica

Vuk

Nekada davno je stari djed Jura svome unuku Jurici ispričao jednu životnu istinu:
-U nutrini svakog čovjeka, svakog od nas vodi se bitka, kao borba između dva vuka.

Jedan vuk predstavlja zlo: predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam...
Drugi vuk predstavlja dobro: predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru.

*Mali Jurica se zamisli na nekoliko trenutaka.
Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, te ga zapita; - Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari djed Jura odgovori sa smiješkom:

- Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš...

9.4.2008. u 8:25

Objavio: Klarica

Gdje su nestali anđeli?

Nisam vjerovao u anđele.
Uvijek su mi se činili tako daleko.
Bio sam ljutit na Boga, jer nije prisluhnuo mojim željama. Činilo se da je zaposlen negdje drugdje.

Bio sam razočaran nad svojim kolegama s posla, oduvijek su bili tek sebični karijeristi koji nisu marili nizašto, osim za sebe.
Radio sam posao kojeg sam mrzio, jer nisam imao drugog izbora.
Najbolji prijatelj me je već nekoliko puta pustio na cjedilu u trenutku kada sam ga najviše trebao.
Supruga se je potpuno zapustila, više ne polaže toliko na svoj izgled, kao što je to činila nekada. Ima sve manje vremena za mene, a ako ga i nađe, to vrijeme je ispunjeno brzim i isprekidanim pogledima na sat.
Djeca su odrasla i dolaze kući samo na spavanje, usput otvorivši frižider da vide ima li štogod za jelo.
Susjedi su nas prestali posjećivati i katkada mi se čini da živimo poput pustinjaka.
Kuća je iako sve češće prazna, naizgled sve manja.
Sa zidova se ljušti boja, a letvice na nekad lijepoj drvenoj ogradi su načete zubom vremena, polomljene.
Nekad lijepa, zelena trava u vrtu ispred kuće je rasla u divljim čupercima, a stara, drvena klupica ispod sjene stoljetnog stabla pamtila je i bolje dane.

Jednog sam dana otišao na posao kao i obično.
Na stolu me je čekala čestitka povodom ugovora na neodređeno, a oko moga stola su se okupile kolege i kolegice, noseći pladnjeve s narescima i pićem.
Bio sam ugodno iznenađen i umalo nisam zaplakao od olakšanja zbog novog ugovora.
Tek tada sam postao svjestan koliko mi znači ovaj posao.
Nazvao sam najboljeg prijatelja da s njim podijelim veselu novost, ali njega nije bilo kod kuće. Njegova mi je žena rekla, kako leži na kirurškom odjelu u bolnici, jer je već dugo bolestan. Osjetio sam stid kada sam shvatio koliko je vremena proteklo otkada sam posljednji puta nazvao svog prijatelja iz djetinjstva. Posramljen i nesretan otišao sam s posla ranije, želeći ispričati ženi što se dogodilo mom prijatelju i tako makar malo olakšati svoju savjest. Parkiravši kola ugledao sam svoju ženu odjevenu u staru i preveliku trenirku, kako nespretnim pokretima pokušava popraviti rasklimanu ogradu. Umjesto da se trudi urediti i biti mi privlačna, kleči na koljenima i radi ono što sam već davno prije trebao učiniti ja. Po drugi puta tog dana preplavio me val srama. Stidio sam se čovjeka kakav sam postao.
I tada sam ugledao svog sina koji je kosio travnjak, dok je zgodna, mlada djevojka plijevila cvjetne gredice ispred prozora. Nisam je poznavao. Nisam čak ni znao da moj sin ima djevojku!
Pokušao sam se poput lopova ušuljati u vlastitu kuću, kada me je zaustavio glas našeg prvog susjeda, koji me je, odjeven u žalno odijelo, pozdravio. Nisam ni znao da mu je prije mjesec dana umrla žena! Bože, kako li mi je sve ovo promaklo?!
Na kuhinjskom me je stolu dočekao ručak. Sjeo sam i gledao u lijepo prostrt stol i odjednom više nisam imao teka. Po prvi puta nakon smrti svog oca rasplakao sam se poput malog djeteta.
Plakao sam zbog svega što sam propustio, dok sam kivan na Boga i ljude, čekao da netko uredi moj vlastiti život.
Anđeli koji su mi se oduvijek činili negdje daleko, cijelo su vrijeme bili pored mene, trudeći se da meni uljepšaju život, a ja ih nisam primjećivao!
I dok mi se činilo da je Bog zaposlen negdje drugdje, on je i premašio svoju normu, radeći 24 sata na dan, kako bih se ja osjećao bolje, u svom malom, egoističnom svijetu!
Nisu anđeli napustili mene!
Ja sam napustio njih!

/S interneta/

3.3.2008. u 21:43

Objavio: Klarica

Komentari članka:

3.3.2008. u 23:01 - KARTUZIJANAC - Klarice,imaš daleko najbolji i najljepši blog na Križu života.Ako je točno da je blog ogledalo duše onoga tko ga piše možemo izvesti fantastične zaključke.......Ove nevina dječja lica koja me gledaju i smiješe mi se kad ih otvorim kao da šalju poruku o ljepoti tvoje duše ......
4.3.2008. u 7:19 - Klarica - Kartuzijanče, hvala na svim pohvalama, s jednom malom opaskom kako ipak mislim da ima daleko boljih blogova na Križu života. No, ukusi, a u kranjem slučaju i potrebe su nam svima drukčije pa ne djeluju svi tekstovi jednako na njihove "konzumente". A što se tiče moje duše ... Hm, kao što sam napisala u profiu, sve je ovo ponekad samo "blijeda slika stvarnosti". BTB
4.3.2008. u 14:57 - KARTUZIJANAC - Pa,naravno Klarice da ima i drugih zanimljivih blogova i da je u velikoj mjeri odlučujući i subjektivni stav(ukus).Upravo od svog ukusa sam i polazio kad sam rekao da je ovo najljepši i meni najdraži blog kojeg svaki dan pogledam i koji me svaki puta iznova iznenadi svojom ljepotom......Ako je ljepota tvog bloga tek blijeda slika ljepote tvoje duše onda mogu zamisliti kakve se magične i nadnaravne ljepote kriju u njoj......neka jesu i nek ostanu blagoslovljene!

Mravlji život!

Nekoć je živio sretan i vrijedan Mravac koji je dan za danom uredno išao na posao. Cijelog radnog dana je bio veseo i dobre volje pa si je ponekad i zviždukao vesele pjesmice. Bio je sretan da ima posao i njegovi su učinci bili odlični. No, bila je tu i kvaka: Mravac je radio je bez odgovarajućih smjernica jer uopće nije imao nadređenog vođe. Stoga g. Stršljen, direktor poduzeća, odluči da se takva situacija ne smije tolerirati te zaposli Bubamaru koja je imala veliko iskustvo s vođenjem.

Prva briga Bubamare je bila da uvede kartice za evidentiranje Mravkovih dolazaka i odlazaka s posla. Uspostavila je također i sustav primki i izdatnica. Stoga je bilo nužno zaposliti i tajnicu za pripravu dosjea i izvješća. Gospođica Paučica koju su s tim ciljem zaposlili uspostavila je ubrzo i pismohranu te postala odgovorna i za preuzimanje telefonskih poziva. Čitavo to vrijeme je vrijedni Mravac samo radio i radio i radio...

Direktor, g. Stršljen, je bio oduševljen izvješćima koja je primao od Bubamare te je uskoro počeo zahtijevati i odgovarajuće studije s grafikonima, pokazateljima i analizama trendova razvoja. Poradi toga je bilo potrebno zaposliti Hrušta kao ispomoć direktoru te nabaviti novo računalo s tiskačem. Pomalo je sretan i vrijedan Mravac počeo zaostajati s poslom i tužiti se na svu papirologiju s kojom se po novoj organizaciji morao baviti. Direktor je shvatio da mora hitro djelovati te je smjesta ustanovio mjesto šefa službe koji će nadzirati rad sretnog i vrijednog Mravca. Na to novo radno mjesto su zaposlili Cvrčka koji je najprije promijenio sav namještaj u svom uredu te zahtijevao novi ergonomski stol i novo računalo s ravnim zaslonom. Cijelu tu hrpu novih računala trebalo je umrežiti, a novi je šef službe dobio pomoćnika (uzgred, bio mu je pomoćnik i u prijašnjem poduzeću) zaduženog za izradu strateškog projekta vođenja i proračun nove službe.

Za to je vrijeme Mravac postajao sve manje vrijedan. "Morat ćemo naručiti izradu studije o međuljudskim odnosima i zadovoljstvu zaposlenih u poduzeću!", stručno je ustvrdio Cvrčak... Pregledavajući brojke i grafikone, g. Stršljen, direktor poduzeća, ustanovio je na svoje veliko čuđenje da služba u kojoj radi sretni i vrijedni Mravac, nije više tako uspješna kao nekad. Stoga zamoli za pomoć vrhunskog savjetnika, gospođu Sovu koja bi trebala izraditi analizu stanja i predložiti najbolje rješenje za njegovo poboljšanje.
Nakon tromjesečnog snimanja stanja, gospođa je Sova podastrla izvješće u kojem je kao glavni razlog pada produktivnosti naveden višak zaposlenih. U skladu s preporukom, direktor je poduzeo hitre i učinkovite mjere te otpustio Mravca.

Pouka (o pravnom lijeku) priče:
Nikada ne budi sretan i vrijedan Mravac. Puno se više isplati biti nesposoban i ne raditi ništa. Nesposobnima ne treba nadzor. Ako si usprkos tome učinkovit, nikada ne pokaži da te veseli to što radiš jer za to nema opravdanja. Ako ipak na svaki način želiš biti poput Mravca, otvori vlastito poduzeće pa nećeš morati raditi za Stršljena, Bubamaru, Paučicu, Hrušta, Cvrčka i Sovu.
Nažalost, cijela je ova priča utemeljena na znanstvenim istraživanjima koja su pokazala da najveći broj ljudskih bića teži parazitskom životu.

(Preuzeto: www.skac.hr)

19.2.2008. u 8:01

Objavio: Klarica

Gdje me Bog želi?

Čuo sam priču o poslovnom čovjeku kojega ne znam niti ću ga vjerojatno upoznati, ali znam da je Bog želio da čujem tu priču.
Bio je šef osiguranja u tvrtki koja je pozvala preostale članove tvrtke da koriste njihov slobodan prostor u uredu, a sada su doslovno desetkovani napadom na tornjeve blizanaca.
Svojim glasom punim ogorčenja, ispričao je priču zašto su ove osobe sada žive, a ostali mrtvi.
Sve te priče su samo jedna mala stvar...
Možda ste čuli za šefa kompanije koji je taj dan došao kasnije, zato jer mu je sin krenuo u vrtić, pa ga je išao odvesti, te je malo zakasnio.
Jedan momak je ostao živ, jer je bio red na njemu da donose krafne.
Jedan koji me uistinu “pogodio”, bio je čovjek koji je to jutro obukao novi par cipela.
On je uzeo različite uloške za cipele i prije nego je došao na posao stvorio mu se mjehur na stopalu, te je otišao u ljekarnu da kupi nešto za prvu pomoć (mast).To je razlog zašto je živ.

Zato sada, npr. kada zakasnim u prometu, propustim neki lift, malo zakasnim na posao, ne uspijem se javiti na telefon … Sve one male stvari koje nam ponekad smetaju ili nas ometaju...
Razmislim u sebi, to je točno ono gdje Bog želi da budem u tom momentu.

Neka te Bog i dalje nastavi blagoslivljati tim malim stvarima koje te ometaju.

/S interneta/

12.2.2008. u 10:36

Objavio: Klarica

Članaka u rubrici: 16

Str. 1 od 2