|
| Članaka u rubrici: 2 |
|
Str. 1 od 1 |
|
| Imam samo jednu želju... |
Koje su to moje želje? Što ja ustvari želim učiniti sa svojim životom?
Imam samo jednu želju – biti sretna… Hm… koje li glupe želje, zar ne? Pa, tko to ne želi?! Svi mi tražimo “samo” to, ali pitanje je što sami radimo po tom pitanju. Tražimo li sreću u posjedovanju nekih stvari, materijalnom, poslu…? Gdje tražimo vlastito ispunjenje i ostvarenje?
Treba li se zaista truditi kako bismo bili sretni ili to dođe samo od sebe?
Prolazim ulicama svoga grada, sporim korakom kao da mi je teško odvojiti noge od poda. Možda to znači da sam dosta prizemljena osoba… Ha ha ha! Kojeg li vica! Zapravo, kao da više lebdim u nekom međuprostoru, umjesto što stojim čvrsto nogama na zemlji. Izgubila sam se u tom svom zrakoprazju, ne znam kako bih se bolje mogla izraziti.
Duša mi je nemirna, tupa pogleda prelazim po tuđim licima. Jesu li ta lica sretna kao što izgledaju? Možda bih nekad stvarno tako i mislila, ali ne više jer su me godine poučile nekim stvarima, pa i tome da se puno toga krije iza ljudskih lica.
Pa, svi smo mi samo glumci, neki su čak postali i poput pravih profesionalaca, mogli bi dosta zarađivati kad bi se njihova dobro odigrana uloga mogla prenijeti na filmsko platno.
Malo sam bezobrazna, ali iskrena. Jesu li i ostali iskreni poput mene? Ma, lažem, nisam iskrena! Koga ja to zavaravam?! Lažna sam poput svih ostalih. Dajem drugima ono što žele od mene. Želiš li me vidjeti sretnu i nasmijanu, o.k., ajmo nabaciti taj osmijeh, koji put zakolutam očima, ali one sjaje lažnim sjajem, sjajem koji nastaje od vlage koja se nakuplja na rubovima kapaka.
Eto, dobili ste izgledom sretnu i vedru osobu! Jeste li sad zadovoljni?! Ali, ne pitajte me odakle mi toliki podočnjaci koje ni Vichyjev puder više ne može prikriti. Aha, da, to je zato što sam cijelu noć provela učeći, ma znaš, spremam se za onaj ispit, da, baš taj… Uh, ima toga puno!
Želiš li čuti istinu ili samo još jednu loše odigranu ulogu? Evo ti istine – nisam cijelu noć mogla zaspati jer mi je srce nemirno, nije ispunjeno. Ono traži neki smisao, a ne nalazi ga…
Kako mu mogu pomoći? Kako…? Postoji li možda neka knjiga, možda na odjelu za psihologiju, koja daje savršeni, već iskušani recept, za sreću? Pretplaćujem se na nju! Ili je to još jedan u nizu marketinških trikova? Kako je to podlo! Toliko ljudi pati i traži “ono nešto”, a neki to dobro naplaćuju! Koliko knjiga o takozvanoj samopomoći… Ma, figa samopomoć, kažem vam ja!
Najbolje godine svog života provela sam iščitavajući gluposti o tome kako biti sretniji, kako održavati vezu, kako podnijeti roditelje, kako se ponašati u odnosima s ljudima… Hoćete još? Ima toga napretek…
Želite li mi reći da sam jadna osoba? Vidite li sebe? Onda, jeste li se dobro pogledali?! Mislite li još uvijek da sam jadna? Smiješno, zar ne? A, dragi moji, to vam se zove – ŽIVOT ili možda, bolje rečeno, životarenje!
Želite li zaista tako živjeti, iz dana u dan raditi iste stvari, zatrpati se u neku svoju sigurnost I čučiti čekajući da se nešto zaista dogodi? O, da, ma sigurno će se dogoditi, samo vi lijepo čekajte… Želite mi reći da vas vrijeđam ovim? Zar niste htjeli iskrenost, pa evo vam je! Ja i samo ja, bez maski, bez skupog pudera, bez ičega… Gola do kosti… Olakšavam si dušu, liječim se vrijeđajući svoj i tuđe živote, ali možete li me kriviti zbog toga?
Ne znam gdje sam sada, možda još uvijek u nastojanju da s lakoćom odlijepim noge sa izlizanih gradskih ploča… Skreni malo pogled u mom pravcu! Vidiš li sebe u meni? Toneš li I ti u svom beskraju u vječnoj potrazi za smislom ili možda besmislom? Što želiš od mene? Nisam ono što bi ti htio da budem? E pa, žao mi je… Iza ovog lica kriju se bolni jecaji, sustežu se da ne procure u javnost, da se izliju… Ubrzavam korak koji postaje sve teži, ali naizgled djelujem kao da sam u žurbi… Aha, jesam, u žurbi da što prije dođem do svog prijatelja jastuka u koji, kad kapci postanu sve teži, redovito se prelijevam…
To sam vam ja! Mrvica nekoć finog slatkog kolača…
|
2.5.2008. u 0:10 |
|
| Moj početak |
Evo udobno sam se smjestila ispred ekrana i odlučila ostaviti neki svoj trag, ali ni sama još ne znam što bi to trebalo biti. Naime, jako dugo nisam pisala, a nekad mi to nije predstavljalo nikakav problem. Bila sam ona koja je u školi drugima pisala sastave, zadaćnice, uvijek puna ideja, a sad sjedim pred bijelim prostorom na ekranu koji trebam ispuniti vlastitim riječima...
Vjerujem da većina, poput mene, ima potrebu za pisanjem u nekim kriznim situacijama svog života. No, i tih kriznih situacija je sad sve manje, a razlog tome je što sam konačno priznala vlastitu nemoć i potražila Božju pomoć i providnost.
Iz sveg srca sam Mu zavapila i On se odazvao. Osjećala sam se usamljeno, prevareno od ljudi koje sam nekad smatrala prijateljima.
I znate li što se tada dogodilo? On mi je poslao nove ljude koje sam polako puštala u svoj život, testirala ih i pokazali su se pravim Božjim darom.
U Bibliji piše da će nam On dati sve što od Njega zaištemo, ali ja kakva jesam - sumnjičava, nisam baš vjerovala u to. Mislila sam da se dobre stvari samo drugima događaju i drago mi je što sam bila u zabludi.
Predivno je biti u Njegovim sigurnim rukama jer to je jedina sigurnost koju imamo u svom životu.
U životu je sve prolazno i nesigurno, dečki, prijatelji, posao,..., ali samo On nije. Uvijek je tu i samo čeka, i čeka da Ga pozovemo da uđe u naš život.
On je razlog i moj motiv zbog kojeg sam se opet odlučila okušati u pisanju koje je nekad liječilo moju dušu. |
1.5.2008. u 2:16 |
|
|
|
| Članaka u rubrici: 2 |
|
Str. 1 od 1 |
|
|
|
