Križ života - Blog - Slijediti Krista

Postavi kao početnu stranicu - Dodaj u favorites

PORTAL

KRIŽ ŽIVOTA

Slijediti Krista

BLOG²

misli

BLOGOVI PRIJATELJI

Samostanska razmišljanja

Goldeneye

Šuti da bi naučio slušati

Vjeronaučni kutak

Lux in crucis

misli

Članaka u rubrici: 68

Str. 1 od 7

I have dream
Često pomišljam na smrt i vlastiti pogreb.Ako bude itko između vas tada prisutan i ako nekoga odaberete za posmrtni govor, savjetujte mu da ne govori previše. Recite mu da ne govori da sam dobitnik Nobelove nagrade za mir, jer to nije važno. Niti da sam primio tristo do četiristo odlikovanja, jer ni to nije značajno. Neka ne govori ni kakve sam škole završio, jer mi ni to u vječnosti neće koristiti. Spomenite da je King u svom životu želio služiti bližnjemu i pomoći mu, da ga je nastojao ljubiti kao brata. Htio bih da taj dan netko reče da sam se trudio biti pravedan, da sam gladnome davao jelo i odijelo siromašnome, da sam posjećivao zatvorenike. jednu riječ: da sam nastojao ljubiti ljude služeći im. Recite im da sam bio ustrajni borac za pravdu, mir i ljubav među ljudima. Sve drugo je bez vrijednosti i nije vrijedno spomena. Martin Luther King jr. Govor u Georgiji, dva mjeseca prije smrti
6.6.2009. u 11:56	Objavio: barbaraa

VESLAJ, SAMO VESLAJ
Mt 6, 47-51; Palma, 9.1.2002. Uvečer pak lađa bijaše posred mora, a on sam na kraju. Vidjevši kako se muče veslajući, jer im bijaše protivan vjetar, oko četvrte noćne straže dođe k njima hodeći po moru. I htjede ih mimoići. A oni, vidjevši kako hodi po moru, pomisliše da je utvara pa kriknuše. Jer svi su ga vidjeli i prestrašili se. A on im odmah progovori: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!" I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu. Pogledajmo što se to dogodilo ovim ljudima iz evanđelja, jer i nama se to počesto događa. Našli su se u lađi na sred mora. Daleko od obale od koje su krenuli, daleko do cilja kamo su se zaputili. Prekasno za povratak, predugo do cilja. A beskrajno more svud okolo. Bez uporišta su, i bez sigurnosti. Totalno prepušteni ćudima mora. Beznadna situacija. I k tomu bila je duboka noć – "oko četvrte noćne straže". Noć u svakom smislu, noć oko nas, noć u nama. Sve se zamračilo. Sve besperspektivno. I vjetar još navalio, i to protivan. Survava se na njih, onemogućava plovidbu. Valovi se podigli da ih potope. No primijetimo: oni usprkos svemu "muče se veslajući". Upravo zato jer su veslali, Isus im dolazi. Veslaj i kad ti se ne vesla. Veslaj i kad ti se čini uzalud, kad ne znaš kamo veslaš. Veslaj, makar ti se čini da se vrtiš u krug. Veslaj i ne sustaji. I onda: Isus im dolazi, a oni misle da je utvara. Poznata kušnja… U takvim nevoljama najteže nam je povjerovati da je Isus zbilja s nama. Pomišljamo da je utvara. Kriknuše. Ote im se vapaj iz dna srca. Propela se gola i jadna ljudska egzistencija nekom moćnijem od njega. Iskonski je to ljudski čin, kojeg ovi moreplovci nisu kočili. Bila je to, zapravo, njihova spontana molitva. I Bog ih je uslišao. Začuli one bitne njegove riječi: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!" Uđe u njihovu lađu, a vjetar utihnu. Veslaj, i vapi – i čut ćeš te njegove riječi, ma u kakvoj noći, oluji i bespuću bio. p. Luka Rađa
6.6.2009. u 11:54	Objavio: barbaraa

KRŠĆANIN
Kršćanin dopušta onima koje su ljudi otpisali i koje su proglasili mrtvima da ponovno ožive. On vjeruje u mogućnost promjene i obraćenja svakog čovjeka. On posrnule i stradale u životu te pokojnike ne traži na mjestima njihova sloma i ukopa jer je čuo riječ anđela uskrsnog jutra: »Zašto tražite živoga među mrtvima?«. Vjerujući u uskrsnuće, kršćanin vjeruje u mogućnost obraćenja, pomaže palima da ustanu, malenima da odrastu, razočaranima i ogorčenima pokazuje smisao samodarivanja i umiranja. On ne pristupa k ljudima s predrasudama. On ljubi ovaj svijet i svakoga čovjeka, ima pozitivan odnos prema materijalnim stvarnostima i vrednotama ovoga svijeta te voli i poštuje i svoje tijelo, predodređeno za uskrsnuće i slavu. (mons. dr. Đuro Hranić pomoćni biskup đakovački i srijemski u GK, 2.5.2004.)
5.6.2009. u 20:05	Objavio: barbaraa

ČOVJEK
Čovjek je nerazuman, nelogičan, sebičan. NIJE VAŽNO, VOLI GA! Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima. NIJE VAŽNO, ČINI DOBRO! Ako ostvaruješ ciljeve svoje, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje. NIJE VAŽNO, OSTVARUJ CILJEVE SVOJE! Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno. NIJE VAŽNO, ČINI DOBRO! Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim. NIJE VAŽNO, BUDI ISKREN I POŠTEN! Ono što si godinama stvarao u času bi moglo razrušeno biti... NIJE VAŽNO, STVARAJ! Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći. NIJE VAŽNO, POMAŽI IM! Daješ svijetu najbolje od sebe, a on ti uzvrati udarcima. NIJE VAŽNO, DAJ NAJBOLJE OD SEBE! MAJKA TEREZA
5.6.2009. u 20:03	Objavio: barbaraa

uvijek aktualno u našem društvu :(
Benjamin je pristao na trenutak prekršiti svoje pravilo i pročitao je što je pisalo na zidu. Tamo je sada bila samo jedna Zapovjed. Ona je glasila: SVE SU ŽIVOTINJE JEDNAKE, ALI NEKE ŽIVOTINJE SU JEDNAKIJE OD DRUGIH Poslije toga više nije bilo čudno što su sljedećeg dana svinje, koje su nadgledale posao na Farmi, imale bičeve. Nije bilo čudno kada su saznale da su svinje kupile radio, da pregovaraju o uvođenju telefona i da su se pretplatile na John Bull, Tit-Bits i Daily Mirror. Nije im više bilo čudno kad su vidjele Napoleona kako šeće vrtom s lulom u ustima-pa čak ni kad su svinje obukle odjeću iz ormara gospodina Jonesa, ni kad se napoleon pojavio u crnom kaputu, kratkim lovačkim hlačama i kožnim gamašama, a njegova krmača ljubimica u haljini od blistave svile koju je gospođa Jones obično nosila nedjeljom. George Orwell
5.6.2009. u 19:56	Objavio: barbaraa

MOJ BOG
Rečenica: ''Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni'' mogla biti definicijom biblijskog Boga i valjalo bi je imati u glavi pri svakoj molitvi, razmišljanju ili razgovoru o Bogu. Isus nam se do kraja potrudio objaviti Boga kao ljubav - i svojom riječju i djelom tj. žrtvom na križu. Čini se da je glavni razlog nevjere, pogotovo one praktične (život bez Boga) kakve je danas jako puno i kod onih koji se priznaju vjernicima, ne poznavanje i ne prihvaćanje Boga kao onoga koji čovjeka nada sve ljubi. Za ljude je Bog često samo nešto ili netko kome se u potrebi obraća, koga se jako često boji, s kime katkad trguje, od koga bježi, kojeg se voli imati uza se samo prigodice (vjenčanja, pričesti, krizme) kao nekakvu svečanu odoru, a u stvarnom životu ljudi ga gotovo pa «ne obadavaju». Život temelje na potpuno drugim vrijednostima, često oprečnim od volje Božje iskazane u Objavi. Nije onda ni čudo da su nam životi tako nervozni, napeti, besmisleni; međusobni odnosi sebični i nesređeni najčešće vođeni samo vlastitim interesima. Jer smo napustili izvor života. Bog nam je često samo nešto čime se povremeno i usputno bavimo. Budući da je Bog objave Bog koji uvijek nešto traži od čovjeka - poziva ga na obraćenje, na vjeru, na suradnju - čovjek zapravo jako često stvara 'boga' prema vlastitoj mjeri, 'boga' koji nije toliko zahtjevan. Tako nije čudo da su takvi 'bogovi ljudskih ruku djelo' - nijemi, nemoćni da čovjeka ponesu, zahvate i promjene, da mu u životu dadu pravo i tako potrebno zadovoljstvo. Bog bi morao biti čovjeku daleko više. On je izvor života – tvorac. On je uzor prema kojem smo stvoreni. Mi smo slika njegova. I zato ga moramo uzeti kao temelj svog života. Mi bivstvujemo na način samoga Boga. U njemu je tajna našeg života i ako hoćemo zapravo sebe razumjeti valja nam slušati samoga Boga. Isus nam ne objavljuje Boga teoretski. Nije mu cilj toliko da Boga racionalno razumijemo da bi ga onda prihvatili. Teško bi to i razumjeli. U istom razgovoru Nikodemu veli: Ako vam rekoh zemaljsko pa ne vjerujete kako ćete vjerovati kad vam budem govorio nebesko!. Mi Boga ne možemo i nećemo do kraja razumjeti, ali mu i te kako možemo vjerovati i tako otkrivati tajnu vlastitog života - a to je Ljubav. Ljubav je odnos koji drugu osobu do kraja afirmira, odnos darivanja. Ljubav je djelo za drugog. Ljubav je poveznica koja čini Trojedinog Boga u sebi i takvog ga Krist objavljuje nama. Gledajmo zato što to Bog za nas čini, kakav je u stvarnosti prema nama. Najveće djelo Božje prema nama je žrtva njegova Sina kojom smo spašeni, nanovo stvoreni i oslobođeni. Uzvišenje Sina Božjega čini mogućim i ostvarivim vječni život – tu najdublju čežnju čovjeka koju on nikad ne može zanijekati u sebi. Vječni život – kraljevstvo nebesko - je glavna tema Isusova Evanđelja. To je život punine, savršen život. Bog toliko ljubi čovjeka bez obzira na njegov grijeh da žrtvuje svoga sina za svijet. Tko bi od nas toliko se zauzimao za svijet - za pojedinog nevinog čovjeka možda, ali za svakog čovjeka bez obzira na ime, naciju, vjeru, boju kože. Teško! Mi kraj povijesti gledamo kataklizmički, kao sud pun osvete, straha… a ja vjerujem da ga Bog zamišlja vedro, nada se da će se ljudi obratiti i zato će sve učiniti što je u njegovoj moći. Bog jednostavno nikad ne odustaje od čovjeka dokle god se on čovjekom zove. I nesretan je Bog dok je čovjek izgubljen. To je tajna njegove beskrajne ljubavi. Valja naglasiti još nešto iz ovog odlomka što je ključno za naš odnos prema Bogu: to je vjera. Spasenje je sigurno po vjeri, za onoga koji vjeruje i ne može se drugačije ostvariti. Bogu treba vjerovati, imati potpuno povjerenje u njega. Kao što ne možemo razumjeti Božju bit, jer nas nadilazi, jer je nespoznatljiva za naše razumske mogućnosti. Tako često ne razumijemo Božje zahtjeve prema nama. Ne razumijemo zašto nešto traži od nas. I tada treba vjerovati. Treba se prepustiti njegovu vodstvu i onda kada je to teško, kada traži odricanje, kada je to teško razumljivo. Vjera kao čovjekov odgovor na njegovu Božanski spasiteljski ljubav je nužna za spasenje. Tko se tako ne obrati ili dok se ne obrati spasenje neće doživjeti. Jer nevjera je krivo izabrani put koji ne može dovesti do pravoga cilja. Ovo nije prijetnja za nevjernike. Ovo je sigurnost za vjernike i poticaj da Bogu beskrajno vjerujemo, da on bude naš put, naš smisao, naše usmjerenje, jednostavno izvor Života. Naš Bog On nije strašan On je blag i milosrdan Čeka nas čak i onda kad ga potpuno iznevjerimo Kada 'spiskamo' sve što nam je prethodno darovao Naš Bog On nije u oluji, u vihoru, u gromu i munji Ne, On je u blagom lahoru životvornom Naš Bog On nije Bog zakona Nije nas stvorio radi nikakve subote Stvorio nas je sebe – potpuno sebi sličnima On je Bog slobode Naš Bog Nije dalek, otuđen On je S-nama-Bog Za nas on će se dati i na križ raspeti Naš Bog On nije sam On je lijep, ugodan, zanimljiv On je Trojica Ali opet samo Jedan Jedan jedini – Jer je Ljubav To je naš Bog
17.5.2009. u 20:46	Objavio: barbaraa

Što Bog očekuje od nas
Bog ti je objavio, o čovječe, što je dobro. I što traži Gospod od tebe, osim da činiš što je pravo, da ljubiš dobrotu i hodiš ponizno sa svojim Bogom?" (Mihej 6:8) Bog gleda i sudi prema unutarnjem stanju svakoga prema njemu. Prorok Mihej navodi tri načina kako usmjeriti svoj kršćanski život da bi ugodili Bogu. Da činiš ono što je pravo....... Biti prav u svojim riječima, svojim stavovima i odnosima s drugima. Ova ispravnost brzo se primijeti u svijetu prožetom laži, i ona je vrlo važna jer nadahnjuje povjerenje onima kojima možemo donijeti evanđelje. Da ljubiš dobrotu............. Dobrota nas vodi da tražimo, pa i na svoju štetu, dobro onjih koji nas okružuju, i odgovorimo njihovim duhovnim potrebama, osjećajnim ili materijalnim, a da se ne damo obeshrabriti ravnodušnosti ili prezirom. Da hodimo ponizno sa svojim Bogom. ,,,,,,,,,,,Prve dvije točke odnose se na naše bližnje; ova se tiče našeg stava prema Bogu. On je naš stvoritelj; On je naš Bog spasitelj; napokon, On nas drži uspravnim u našem kršćanskom životu. Ako spoznam da dugujem apsolutno sve Bogu, ostajem ponizan prema Njemu, računajući na njegovu pomoć da vršim njegovu volju na putu koji me vodi k Njemu. Samo je jedan savršeno odgovorio na ono što Bog očekuje od čovjeka, a to je ISUS naš Gospod. One koji je spasio poziva da ga oponašaju.
27.4.2009. u 20:44	Objavio: barbaraa

Svidjeti se Bogu važnije je od ljudske slave i priznanja!

Svaki čovjek teži za priznanjem, razumijevanjem i pohvalom.

Dobra majčinska riječ potiče dijete na poslušnost. Nastavnikova pohvala u stanju je nadvladati lijenost učenika. Javna zahvala potiče i daje snagu za društveno zauzimanje. Kad je u pitanju slava, sportaši, političari, znanstvenici, umjetnici i drugi otkrivaju u sebi neočekivanu snagu i odlučuju se za najviše pothvate. Sve to čine zbog drugih ljudi, bojeći se kritika. Političari ponekad, kako bi sačuvali obraz, vode čitave narode u nesreću rata. Sve se to događa zbog ljudi.

Čovjek vjere, pravi vjernik, više se obazire na Boga nego na ljude. Koliko je to moguće, treba sačuvati "dobar glas" i kod Boga i kod ljudi, ali to često nije moguće. Treba se odlučiti komu dati prednost: ne može se služiti dvojici gospodara! Bog traži odluku, "ljubomorno bdije, brine se oko vjernosti onih koji se nazivaju vjernicima. Pravi Božji prijatelj je onaj tko se više želi svidjeti Bogu no čovjeku. Pravi prijatelj ljudi u stanju je radi vjernosti Bogu suprotstaviti se ljudima. Bolno je kad ponekad moramo ići protiv struje, kad nismo shvaćeni i kad se osjećamo osamljeno i ismijano. Prava je poniznost u stanju proći i kroz takve kušnje, razdoblja očišćenja i učvršćenja. Istina pobjeđuje, služenje svjedoči, žrtva spašava. Poniznost ne razumiju. Nikada nije u modi i nema šanse da za sobom povuče veliko mnoštvo, međutim, ovaj je svijet ipak treba i žeđa za njome jer žudi za Bogom.

16.4.2009. u 12:41

Objavio: barbaraa

Komentari članka:

21.4.2009. u 18:25 - Bernard M - Slažem se uz dodatak da je potpuno poslušan Bogu moguće biti samo ako nisi vezan na ljude i ako o tvojoj poslušnosti ne ovisi nečija sudbina koju on ne želi podnositi. Kako netko reče, i najveći heroj može popustiti kad su njegova žena i djeca u pitanju .
21.4.2009. u 20:58 - barbaraa - ne postoji savršen čovjek, ne postoji onaj koji ne pogriješi, ali treba se istinski truditi :))

Izgorjeti u ljubavi i sve dati od sebe.Sve dati iz sebe.

Kada Zemlja u sebi skuplja količine otopljene i užarene lave, polako raste tlak i u određenom trenutku više nije sposobna zadržavati u sebi ono što želi izići iz nje.

Na slabom mjestu ona sve to mora izbaciti van.Tada nastaju vulkani ili ako već postoje, nastaju erupcije koje ne mogu stati dok sva ona lava ne izađe van.

Lava pršti na sve strane stvarajući veličanstvene prizore.Nekada se sve to događa u blizini naselja te zna doći i do stradavanja ljudi. Ali i tada iz unutrašnjosti Zemlje nezaustavljivo izlazi gomila lave.

Ne bi li naši životi trebali biti prepuni vulkana? Vulkana u kojima će iz naše nutrine nezaustavljivo izlaziti lava ljubavi prema svakom čovjeku. Prema onima koji žive kraj nas, koji kraj nas samo prolaze. Možda to i nije uvijek lako. Možda se nekada bojimo dopustiti te erupcije iz sebe radi raznih situacija i okoline. I u nama se sve to skuplja, nagomilava dok ne dođe trenutak kada se više ne može zaustaviti. Jednostavno sva ljubav mora biti izbačena iz nas radi drugog, radi bližnjeg. Pa, sama ljubav zato i postoji.

Neka naši životi budu vulkani koji nezaustavljivo bacaju lavu ljubavi svakom tko prolazi pokraj nas i neka životi izgaraju u vulkanima za bližnjega, bez straha za sebe, jer kada lava istječe iz vulkana, ona se ohladi i vulkan postane još ljepši, veći ili se stvori neki novi otok, neki novi prizor koji zadivi svakog prolaznika, putnika, istraživača. Izgaranjem u vulkanu naše ljubavi širimo mir i radost koja će se pružati svakom kraj nas.

14.4.2009. u 20:49

Objavio: barbaraa

Komentari članka:

9.5.2009. u 16:37 - francek - :-)

Korizma - pravo vrijeme za bijeg prema patnji

Korizma - pravo vrijeme za bijeg prema patnji

Što rade djevojke kad pate, a što rade dečki? »Djevojke jedu sladoled u neograničenim količinama i plaču prijateljicama na ramenu. Dečki odu s prijateljima na nogomet, nakon toga u kafić, razbiju koju čašu i odu doma.« Stereotipi su to koji se dadu iščitati sa stranica brojnih časopisa za mlade kako kod nas, tako »i u svijetu«. I nisu izrečeni zato što smo htjeli bahato staviti stranice koje upravo čitate ispred svih domaćih i inozemnih listova. Naprotiv, iz tih i drugih stereotipa vidi se da mladi od patnje - bježe. Često stavljamo ružičaste naočale kako bi svijet vidjeli ljepšim nego što jest, ugodnijim i lagodnijim nego što bismo htjeli da bude. A ako već naočale s ružičastim staklima ne stavljamo mi, onda nam ih stavi netko drugi - i kreće manipulacija... no o tome ćemo kasnije.

Korizma je. Nalazimo se u dijelu liturgijske godine kada se posuti pepelom s Čiste srijede trebamo zaustaviti, skinuti ružičasta stakalca i suočiti se s brojnim teškoćama, pa čak i patiti, kako bismo u vazmenom bdjenju suuskrsnuli s Kristom. No čini se da se smisao patnje potpuno »izvitoperio«. Koliko je svijet istinski, suosjećao sa žrtvama cunamija, ili velikih poplava u SAD-u ili brojnih žrtava u Iraku? Pitanja na koja će nastojati odgovoriti reci koji slijede tiču se upravo patnje. Ima li smisla u toj patnji od koje toliko bježimo? Zašto kršćani pobjeđuju kada pate? Može li se od »crnokroničke« patnje otupjeti? Je li patnja unosan posao?

Mladi na planinarskim križnim putovima primjer su kako se s radošću može nositi i križ kao simbol patnje
Patnja - čovjekova tiha pratnja

Koja je cijena ljudske patnje? Gdje je Bog kada čovjek pati? Dovoljna su samo ova dva ključna pitanja da uvidimo kolika je težina ljudske patnje. Prikaz Munchova »Krika« najbolje ilustrira čovjeka patnika. Suočeni smo s iskustvom patnje koja nas pogađa i pitamo se gdje je smisao i korijen te patnje. Činjenica da živimo u vremenu nadmoći autonomije čovječjeg razuma nude nam dva moguća rješenja. Svijet koji stvara takav »samostalni ljudski razum« iluzija je idealnog svijeta. Već je platonistička filozofija uspostavila ideal »idejnog svijeta«, a Kantovo oslobađanje ljudskoga uma tamnice tradicionalne vjere zasađene na Anzelmovoj baštini da je Kristova muka i smrt na križu »zadovoljština za naše grijehe« učinila je čovjeka autonomnim baštinikom svoga razuma iznad kojega i pokraj kojega nema ničega. S druge strane, ta čovjekova autonomija dovela nas je do iskustva »krika« izazvanog patnjom. Čovjekovu patnju nije nadvladao čovjekov razum. Upravo nam je Knjiga Postanka dala primjer prve čovjekove patnje izazvane samodostatnošću čovjekova razuma, slikovitim ubiranjem ploda sa stabla spoznaje dobra i zla.

Na osnovi toga iskustva - da je patnja čovjekova pratnja - možemo se pitati: Kako se odnosimo prema patnji drugoga, a kako se Bog odnosi prema našoj patnji? Najbolji primjer odnosa čovjeka prema patniku izražen je u Knjizi o Jobu. Tri Jobova prijatelja, svaki sa svoje strane, pokušavaju Joba okarakterizirati kao krivca za njegovu patnju, jer Bog je pravedan i ne kažnjava bezrazložno. U teškim trenucima i poljuljan od svojih prijatelja, Job jauče: »Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje?« (Job 8, 21). Međutim Job je dobio zadovoljštinu za svoju patnju: Bog mu progovara i vraća mu sreću. Možda sljedeći redak daje najbolji smisao čovjekove patnje: »Nevoljnog on bijedom njegovom spašava i u nesreći otvara mu oči« (Job 36, 15). Problem današnjice svakako je izgubljeni smisao o patnji, a kada nas ona pogodi ili kada pogodi našega bližnjeg, krivnju svaljujemo na samog patnika ili na Boga. Zašto Bog dopušta patnju?

Ako Bog iz svoje ljubavi prema čovjeku nije poštedio ni vlastitoga Sina patnja i Golgote, pa »što je čovjek da ga se spomene«?! Cilj kršćaninove egzistencije nije vjera u patnju, nego vjera da nas ta patnja vodi do uskrsnuća.

Glas Koncila, broj 9 (1601), 27.2.2005.

5.3.2009. u 13:51

Objavio: barbaraa

Komentari članka:

28.3.2009. u 12:11 - Goldeneye - razmišljao sam o nekakvom smislenom i umnom odgovoru, al mi nekako na um stalno pada onaj sladoled :)

Članaka u rubrici: 68

Str. 1 od 7