Ne znam odakle da počnem...od kraja ili da krenem od početka.... Možda tu nema ni početka ni kraja, neke se stvari jednostavno dogode htjeli to mi ili ne, samo na nama je da znamo pravilno i pravodobno reagirati. Svi imamo svoje propuste i mane, niko nije bez njih, tako ni ja. Samo treba smoć snage i reči jednu veliku riječ...OPROSTI... riječ koja ima isto tako veliku snagu ko i Isusove riječi "Volite jedni druge kao što sam ja volio vas"... Smoći snage i molit nekog za oprost veliki je čin kojem nas je učio Gospodin. Zašto ovo spominjem, zato jer sam prije par dana izreka nešto što
nisam mislio, izletjelo je iz mojih usta iz potisnutog sjećanja, iz podsvijesti mi je izašao neko ko je iz samo njemu znanog razloga s vremena na vrijeme bockao upadicama nevalja ti ovo nevalja ti ono. Nezgodna upadica koju nikad ne govorim nikome, al neugodno bode i ne ostavlja te ravnodušnim...Jedna osoba, sa kojom sam dopisiva ovdje i onda na facebooku u jednom trenu, a na temelju jednog životno nebitnog problema, uletjela je komentarom ne valja ti program, nevalja ti računalo.
U trenu sam napisao odgovor " Ne moj sad i ti, kao sve šta je od mene ili o meni odma ne valja". Pročitavši to na ekranu momentalno sam reagirao i napisao "Ajme sorry"...al uzalud...obrisan sam u roku 1 sekunde...A zbog čega??? Baš mi je bilo ugodno komunicirati sa njom. Kad bi svi ovako reagirali, na svaku sitnicu, nitko sa nikim ne bi razgovarao, gledali bi se "preko nišana"... Izgovore nisam htio niti želio davati jer to onda nebih bio ja. Poslao sam joj dvije poruke u kojoj sam je molio za oprost i da me vrati među prijatelje, pa nisam je ničim uvrijedio... Ostala je tako hladna, kao sve Ok, bok. Na moju poruku u kojoj sam napisao citiram "ajme meni, sad ispada da san loša osoba....nemogu virovat :'-( :-(...." odgovora nije bilo.
Da dan dobije svoj "crni" kraj, pobrinula se D. do koje mi je u jednom trenutku života bilo jako stalo i zbog koje su se opet počela budit neka nadanja. Posvađali smo se preko poruka, nisam imao namjeru, sama ju je pontecirala i na kraju isprovocirala. Ljudi prelako i prebrzo osuđuju jedni drugi. Previše puta me D. do sada sudila i osudila, previše puta je prstom uperila na mene kad su je drugi napadali,
misleći da ja stojim iza toga ili imam veze sa tim. Zamjerila mi je da sam cijeli njen život ispriča nekome kome koga ona ne poznaje, jednoj mojoj prijateljici. ON mi je svjedok da to nisam učinio, sve što mi je rekla zadržao sam za sebe i zadržat ću. Sve šta sam rekao, tj povjerio se, jer uistinu nemam kome, a B. mi je jedini pravi prijatelj,
tj. prijateljica u gradu gdje živim, je dio moje životne priče koja se ukrižila sa njenom, kad su nam se putevi spojili i kad sam ostao povrijeđen. D. mi je rekla da nisam, anđeo, nisam, jer da jesam imao bih krila i nebih bio ovdje. Ražalostio me njen stav, ni riječi mi ne vjeruje, povjerenje koje sam gradio, palo je kao kula od karata...
A zbog čega, zbog prevelike sumnje u mene koju je više puta otvoreno pokazala. Kap koja je prelila čašu bila je kad je rekla da je veći vjernik od pojedinaca....tako nekako je rekla...zbog svega šta je napisala osjetio sam da je ciljala na mene. Pomalo licemjerno sa njene strane, ja Vjerujem, ne želim bit Velik, želim bit neprimjetan, želim bit najmanji od svih, ne želim se isticati ničim. D. se osjetila povrijeđenom jer je ta moja prijateljica B. u razgovoru sa njom rekla (preko facebooka), da sumnja da me ona, D., poznaje baš dobro. Bio sam ljut na obje jer se nemaju zbog čega svađati ni prepirati. Ni jedna ni druga me ne poznaju, to šta sam im ispriča svoju životnu priču, ne znači da me poznaju niti im daje za pravo da govore da me najbolje poznaju. Ako me neko dobro poznavao, to su bili moji pokojni roditelji, njih više nema i jedini tko me poznaje, jedini koji ima pravo reći da me poznaje je Bog, jer vjerujem da sve vidi i sve čuje, svaku moju misao, svaki moj pogled, sve ono što radim...jedino On i nitko drugi.
Ljubomora je nešto najgore što čovjeka može zadesiti, iz toga pronjedre mnoge loše stvari.Duša mi je bila potresena dva dana, tko su ti ljudi, tko su te sobe, tko im daje za pravo da me tako olako prosuđuju i osuđuju!?
Neću im uzimat to za zlo, neću ih mrzit zbog toga, upravo suprotno, volio bi da me upoznaju, da napokon progledaju.Znam svoje mane i svoje propuste, zna ih Bog, zna ih Isus i zna ih Marija jer se njima molim i utječem za pomoć.
I tako je došla nedjelja i večernja misa u Sv. Frane, fra Gracijan je služio misu. Riječi iz evanđelja doprle su do mene, sjetilo me ovo dvoje sa početka ovog teksta.....
Evanđelja po Luki, "Negostoljubivi Samarijanci"
Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu za Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše:"Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?" No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.
Pouka ovog čitanja je ne osuđujte unaprijed druge i ne uzimajte im za zlo, ono što vi ne vidite, Bogu je vidljivo!
Sad ću citirat tekst iz istog evanđelja, pa ću vam na kraju reći zašto.
"Reče mu Isus: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje". Tu sam vidio simboliku u tome tko se okreće, a ide prema naprijed, ne vidi puta ispred sebe, spotaknut će se i pasti.
Ja sam se spotaknuo i pao, vratio sam se korak natrag radi D., totalno u suprotnosti sa onim što sam do tada činio, uvijek sam išao naprijed bez okretanja prema natrag. Mislio sam da bi moglo bit nešto, sad vidim da neće, jer previše smo različiti, a ona...gleda previše u prošlost...sjetio sam je na tu prošlost, kad sam se ponizio radi nje, da bi saznao istinu, na kraju ostao povrijeđen sa prevelikom sumnjom u mene sa njene strane. Sumnja se tu večer, tj. u prošli petak opet, po ko zna koji put pojavila u njenim mislima. Trebao sam bit pametniji i ne misliti već razmišljati, ne vraćat se korak natrag nego ustrajat na putu prema naprijed.
Poštovanoj forumašici i pogotovo D., neću "sudit"....izgovore nisam nikad davao niti ću ih dati, al ne žalim zbog ničeg, osim zbog toga što sam u njihovim očima ispao jako loša osoba :-(. Molim samo Boga da im ovu "osudu" ne uzme za zlo jer ja im ne uzimam. Dapače zahvaljujem mu što sam nekom barem na par dana navukao osmijeh na lice, što sam upoznao D.,saslušao njenu životnu priču i sačuvao je u sebi, ne kazavši je ikome.
Boli, jako boli kad te unaprijed osude na osnovu izgovorene ili napisane riječi, a da ne znaju "pozadinu" zbog koje su izgovorene ili napisane.
Jednom sam ja slično učinio i kajem se zbog toga, nadam se da je moje kajanje doprlo do Gospodina i da mi je oprostio.....
Danas je na misi u Sv. Frane, fra Gracijan imao jednu lijepu propovijed. Razjasnija je u detalje što znači za nas kršćane današnji blagdan. Posebno je naglasija u propovijedi da Gospodina čije ćemo tijelo danas blagovati ponesemo sa sobom, za naš stol, bilo obiteljski ili onaj stol di se prijatelji okupljaju. Da bi se na današnji blagdan svi ukućani , cijela obitelj trebala nać za ručak za istim stolom i blagovati. Svijet je današnji u žurbi i učestalo se događa da se obitelji rijetko kad nađu za istim stolom i zajedno blaguju, uvijek netko fali, uvijek je neko u žurbi. Ja nažalost obitelji nemam, imam samo brata, i drago mi je da smo ja i on na današnji dan zajedno sjeli za stol i blagovali, da nismo ko ostalim danima, blagovali kako ko stigne... Al tek sad shvaćam, sad kad je dan na izmaku, što je fra Gracijan htio reći sa onim da Gospodina prenesemo za stol tamo gdje budemo danas. Gospodin je u svakoj riječi utjehe, to sam ja danas napravio, išao sam izrazit sućut i dat riječ utjehe prijateljici i njenoj obitelji u povodu smrti njenog oca. Hvala ti Gospodine što si mi dao mogućnost da imam nekom dat riječ utjehe na današnji dan, hvala ti Gospodine što si spojio životne puteve mene i moje prijateljice, što imam nekog ko će me saslušati i dat riječ utjehe, što ja mogu nekog saslušati i nekom dat riječ utjehe. Pravi prijatelji se rijetko nalaze, pravi i iskreni prijatelji, al jednom kad se nađu ostaju tako zauvijek.
Čuvaj je i pazi na njenu obitelj kroz sve dane njihova života, skrušena i ponizna srca molim te Isuse, zaštiti ih od svega zla i zacijeli im ranjena srca, umjesto tuge ubaci im u srca vjeru i nadu da će dragog pokojnika opet sresti kad njima dođe vrime da odu sa ovog svijeta, tamo gdje svi jednog dana želimo stići. Amen.
Čuj moju molitvu Gospodine
pomogni barbi Henriku
u ovom teškom času
kad se bori za svoj život....
Pomogni mu da ozdravi,
srce i duša mi pucaju
kad sam čuja tužni plač
njegove ćeri priko telefona...
Gospe utječem se tebi
da svog Sina moliš
da ublaži ovu bol i tugu
koji su se nadvili
nad obitelj moje drage prijateljice.
Gospe,
zaštitnice moja.
ujtečem se tebi da daš riječ utjehe
mojoj dragoj prijateljici
i njenoj obitelji.
Isuse,
ako mu je došlo vrime,
podaj mu mir,
nedaj mu da pati
jer to nije zaslužija.
Gospodine,
Isuse,
Gospe,
iskrena i skrušena srca
utječem se vama,
pomognite barbi Henriku,
al ako mu je došlo vrime
podajte riječ utjehe njegovoj obitelji,
a njemu podajte mir.
Amen.
3.6.2010. u 9:25 - Ervin - Barba Henrik je nažalost jutros umra.... Nadam se i virujem da je tamo gori di svi jednog dana želimo stići. Pokoj vječni daruj njemu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njemu, počivao u miru, Amen.
Žedan sam utjehe tvoje Gospodine
Moja duša plače kao dugi jecaji violine.
Volim je više od svega, pa i od samog života. Nadam se da će Bog vidit ovu tugu koja odjekuje, da će mi otvorit srce i načinit mjesto za neku drugu.
12.5.2010. u 21:48 - Gabrijela - Ljubav zna i boljeti, ali i to je dio života. Tu samo Bog može pomoći i dati pravu utjehu.
Ljubav je dar od Boga, ona se ne kupuje već dariva.
Hvala ti Gospodine na daru ljubavi, na ona tri puta što si mi dao priliku reči Volim te. Od sveg srca hvala ti što si mi pokazao da ljubav i bol su ko dvije sestre blizanke koje ne mogu jedna bez druge, što si mi pokazao što znači voljeti u trenutcima kad nisam bio voljen. Hvala ti što si cijelo vrijeme bio uz mene, bio mi snaga i uporište, izvor ljubavi, moje jedino utočište. Hvala ti na svemu.
A sad utječem se tebi Isuse, po zagovoru tvoje Majke, daj mi utjehu, ukloni ovu bol koja steže mi srce, očisti me od ljubavi bolne, podaj mi snage da izdržim ove dane.
I ne uzmi mi za zlo što više joj se ne želim javit, što pogazit ću dano obećanje. Molim te ne uzmi mi to za zlo, jer moram tako, jer patnja i bol su preveliki. Bolje da odem sada i u tišini, bez pozdrava, nego da ostatak života budem u njenoj blizini i da patim jer neće biti moja.
Molim te Isuse, usliši moju molitvu i podaj mojoj duši mir.
Ubijem li ljubav prema njoj, ubio sam i dio Tebe, to ne mogu i ne želim učiniti jer Ti si ljubav i ljubav je po Tebi i od Tebe.
Amen
Kad me bol stisne
i tuga pritisne,
pogledam u plavo nebo,
sklopim oci
i mislima te potrazim.
Tiha pjesma
iz duse
tom prilikom izadje
i nesto poput struje
prozme
cilo tilo moje.
O Boze moj,
cuvaj mi
ovo malo moje,
malo moje najmilije,
meni najsvetije,
od sveg zloga
zastiti je....
Evo prije nego oden leći, da napišen nešto....
Kad sam putova u petak za Dubrovnik, kratija san vrime surfajući interneton priko mobitela. Na facebooku sam naletija na tekst koji me zateka jer ga je napisala dičja ruka :-O :-O. Mala , dite u biti, ima 13-14 g, u zadnje vrime iznenadjuje me nekim tekstovima, puni su dubine. Šteta je šta piše na engleskom, a ne napiše na materinjem jeziku....
Napisala je , citiram "This question first.... Who am I living for? It's just my limit, can I assure some more? Chances I'm trippin', question exsisting... "
Neznam, riči su same izašle iz mene, iz meni nepoznatog razloga nisan ih priko mobitela moga ubacit tamo, pa sam spremija to ka sms u mobitel i odgovorija kad san doša na odredište.
"Postavila si krivo pitanje, tribaš se zapravo upitat koja je svrha tvog postojanja. Mnogi prožive život, a da ne nadju odgovor na to pitanje. Ja sam još uvik u potrazi za odgovorom. Znam samo da te djela koja učiniš za života obilježe u vječnosti. Odgovor zapravo i leži u tim djelima. Mlada si i zelena, cili život je prid tobom, nemoj razbijat glavu sa tim za koga živiš. Ono šta ti želim reći je da se kroz sve dane svog života trudiš biti čovjekom, kad ti bude najteže nikad ne gubi nadu i prijatelju ne okrići ledja jer kad odu svi, kad ti se cili svit sruši, pravi prijatelj će ostati."
Ponekad se i ja pitam koja je svrha mog postojanja, a onda naletim na neke "znakove", poput ovog pitanja te cure. Neznam, moga sam jednostavno preletit pogledom preko tog teksta i nastavit dalje, ali mora sam zastat. Ponekad u životu morate zastati na tren, jer one bitne stvari četo se ne vide, ne ističu se, a te stvari mogu vas odredit i napravit ćete korak više, korak prema naprijed u potrazi za svrhom vlastitog postojanja.
Možda je upravo ovaj moj blog korak prema tome cilju, jer svi tekstovi koje sam napisa vode prema onim dvima bitnim odrednicama u životu čovjeka, vjeri i nadi. Izgubiš li samo jednu i ona druga u prah nestaje.
13.4.2010. u 20:44 - Gabrijela - Jako dobra i lijepa razmišljanja o smislu života imaš u svim svojim tekstovima. Sigurno će mnogima biti od pomoći. A za koga živimo, za Boga Oca :-)
Moja misao...Live a life
Hmmm...sometimes is worth to try one more time, because the Day will come when you will regret that you didn't try one more time, ask your self, today, now, at this moment.... is it worth to spend the entire life searching for perfection or try to live a moment of your life figthing for something without your heart can't live. Heart can't be broken, but our spirit can be crushed if we loose a passion to live and to love, don't allow that, because if you do so you will be just a shade drowned into drab of the world around us...
Nedilja je bila baš lipo prošla, sritan sam jer sam vidija jako dobru prijateljicu nakon dugo vrimena :-))
Šteta šta se prijatelji, pravi prijatelji, u ovom užurbanom svitu jako slabo vide i druže. Drago mi je i radi nečeg šta je fra Nikola na početku korizme reka, nemojte se odreć onoga šta vas čini sritnim, a mene sritnim čine ono malo prijatelja što ih imam.... Drago mi je da sam nekom jučer moga navuć osmijeh preko umornog lica, podilit šalicu kave i pogledati film u kinu.
Fala ti Bože na ovo malo prijatelja koje imam, srce mi zaigra kad vidim iskren osmijeh na njihovim licima, fala ti na njima i čuvaj ih u sve dane njihova života,
AMEN
Znam da je kasna ura, ali osjecam da moram podilit nešto sa svima vama dragi forumaši. U petak navečer saša sam do videoteke ispod moje zgrade, tio sam posudit neki dobar film, film koji ima pricu jer da budem iskren dosadili su mi akcijski filmovi, dosadilo mi gledat to nasilje, trebao sam nesto drugo. Vlasnik videoteke ponudio mi je film, reka mi je da je dobar i da će me nešto pitat kad ga budem vraća.
Film mi je bio jedno novo otkriće, dojmio me jako, taka me u srce i u dušu, plaka sam sigurno 10-15 minuta. Jedan dio ovoga sto cu vam sad napisat podilija sam sa Teom, mojom dragom prijateljicom do koje mi je jako stalo i koju volim.
Film se zove "Dječak u prugastoj pidžami" (The Boy in the Striped Pajamas).
Odličan je, govori o prijateljstvu dva dječaka, Nijemca i Židova, Bruna i Schmuel-a, za vrime Hitlerove vladavine u Njemačkoj. Jasno je prikazano da nevina dječja duša zna prepoznat razliku između dobra i zla, te da nikakva mržnja i nacionalna različitost ne mogu stati na put prijateljstvu. Odrasli su počesto slijepi i slijede svoje interese, zaslijepljeni vlastitim "uspjehom" i težnjom za materijalnim bogatstvom, kao i zasljepljenost ideologijom prepunoj mrznje, ideologijom koja je izbacila Boga i čovječnost (ljudskost i samilost), ne vide razliku između dobrog i lošeg, probitka stečenog znojem i radom svojih ruku i probitka stecenog na nevolji drugih.
Tragično je što su oba dječaka na kraju filma poginula :-(
.....
Ta dva dječaka pokazala su da bez obzira na svu okrutnost svijeta, pravo prijateljstvo nikad ne umire i traje zauvijek. Film je isto tako pokaza da se za pravo i iskreno prijateljstvo vridi žrtvovati jer kad dodje vrime za položit račun, gledat će se sve.
Živi i steci prijatelja, pravog i iskrenog jer kad te teški trenutci života snađu, upravo takav prijatelj bit će ti oslonac i podrška,snaga da ne posrneš i svjetlo da ne kloniš duhom. Jedini način da imaš prijatelja je da budeš prijatelj, čuvaj to i ne dopusti da zavist i mržnja okoline postanu prepreka tom prijateljstvu.
Blago onom ko se žrtvuje za prijatelja, blago onom ko prepozna pravi trenutak i postavi svoje rame pod križ života svojem prijatelju kome je isti posta pretežak da ga mogne nosit sam.
Neki će reć da je to sudbina kad nađeš prijatelja za kojeg si se spreman žrtvovat, dat sve svoje da mu pomogneš. Ja kažem, sudbina ne postoji, postoji Bog, on nas vodi putem kroz život, on nam je svjetlo na kraju tunela, on nam je nada kad svi odu i ostave nas na vjetrometini života. Nije to sudbina, nego je On tako odlučio, spojiti životne puteve dvoje ljudi, jednog u potrazi za iskrenošću, a drugog u potrazi za samilošću.
Znam o čemu govorim jer doživio sam nešto, nešto što neću ipak podilit sa vama, to je moje, a On zna i veoma sam mu zahvalan na tome.
Jednom sam čuo propovjed, davno je to bilo, nisam siguran jel ju održa fra Nikola ili pater Gracijan, ali to je manje važno, bitno je da je bila vezana za čitanje te nedjelje, vezano za talente. Ta propovid natirala me da razmislim koji je moj talent, trazio sam odgovor i nisam ga moga naći. I onda se dogodio ovaj film i otvorio mi oči, biti nekom prijatelj, iskren prijatelj, prijatelj koji zna saslušati, prijatelj kojem se možeš povjeriti, prijatelj koji će ti pomoći, to je veliki talent, a pravo i iskreno prijateljstvo je ko ljubav, dar Božji :-)!
zdenko19
ben
elefanten
humble
