Znam da je kasna ura, ali osjecam da moram podilit nešto sa svima vama dragi forumaši. U petak navečer saša sam do videoteke ispod moje zgrade, tio sam posudit neki dobar film, film koji ima pricu jer da budem iskren dosadili su mi akcijski filmovi, dosadilo mi gledat to nasilje, trebao sam nesto drugo. Vlasnik videoteke ponudio mi je film, reka mi je da je dobar i da će me nešto pitat kad ga budem vraća.
Film mi je bio jedno novo otkriće, dojmio me jako, taka me u srce i u dušu, plaka sam sigurno 10-15 minuta. Jedan dio ovoga sto cu vam sad napisat podilija sam sa Teom, mojom dragom prijateljicom do koje mi je jako stalo i koju volim.
Film se zove "Dječak u prugastoj pidžami" (The Boy in the Striped Pajamas).
Odličan je, govori o prijateljstvu dva dječaka, Nijemca i Židova, Bruna i Schmuel-a, za vrime Hitlerove vladavine u Njemačkoj. Jasno je prikazano da nevina dječja duša zna prepoznat razliku između dobra i zla, te da nikakva mržnja i nacionalna različitost ne mogu stati na put prijateljstvu. Odrasli su počesto slijepi i slijede svoje interese, zaslijepljeni vlastitim "uspjehom" i težnjom za materijalnim bogatstvom, kao i zasljepljenost ideologijom prepunoj mrznje, ideologijom koja je izbacila Boga i čovječnost (ljudskost i samilost), ne vide razliku između dobrog i lošeg, probitka stečenog znojem i radom svojih ruku i probitka stecenog na nevolji drugih.
Tragično je što su oba dječaka na kraju filma poginula :-(
.....
Ta dva dječaka pokazala su da bez obzira na svu okrutnost svijeta, pravo prijateljstvo nikad ne umire i traje zauvijek. Film je isto tako pokaza da se za pravo i iskreno prijateljstvo vridi žrtvovati jer kad dodje vrime za položit račun, gledat će se sve.
Živi i steci prijatelja, pravog i iskrenog jer kad te teški trenutci života snađu, upravo takav prijatelj bit će ti oslonac i podrška,snaga da ne posrneš i svjetlo da ne kloniš duhom. Jedini način da imaš prijatelja je da budeš prijatelj, čuvaj to i ne dopusti da zavist i mržnja okoline postanu prepreka tom prijateljstvu.
Blago onom ko se žrtvuje za prijatelja, blago onom ko prepozna pravi trenutak i postavi svoje rame pod križ života svojem prijatelju kome je isti posta pretežak da ga mogne nosit sam.
Neki će reć da je to sudbina kad nađeš prijatelja za kojeg si se spreman žrtvovat, dat sve svoje da mu pomogneš. Ja kažem, sudbina ne postoji, postoji Bog, on nas vodi putem kroz život, on nam je svjetlo na kraju tunela, on nam je nada kad svi odu i ostave nas na vjetrometini života. Nije to sudbina, nego je On tako odlučio, spojiti životne puteve dvoje ljudi, jednog u potrazi za iskrenošću, a drugog u potrazi za samilošću.
Znam o čemu govorim jer doživio sam nešto, nešto što neću ipak podilit sa vama, to je moje, a On zna i veoma sam mu zahvalan na tome.
Jednom sam čuo propovjed, davno je to bilo, nisam siguran jel ju održa fra Nikola ili pater Gracijan, ali to je manje važno, bitno je da je bila vezana za čitanje te nedjelje, vezano za talente. Ta propovid natirala me da razmislim koji je moj talent, trazio sam odgovor i nisam ga moga naći. I onda se dogodio ovaj film i otvorio mi oči, biti nekom prijatelj, iskren prijatelj, prijatelj koji zna saslušati, prijatelj kojem se možeš povjeriti, prijatelj koji će ti pomoći, to je veliki talent, a pravo i iskreno prijateljstvo je ko ljubav, dar Božji :-)!
Koliko se ljudi doista trude bit iskreni i da li uopće to jesu? Doživija sam i sve i svašta, ponekad poželim da me nema, ma koliko bio iskren, dočekan sam miljun puta na nož. Mene se optuživalo za laž i da sam ovakav i onakav, a zašto? Sjećam se riječi fra Nikole na jednoj nedjeljnoj propovijedi, budi iskren, iskren do kraja, trudim se bit takav jer iskrenost je onaj stativ, potporanj, stup zaglavni na kojem se slaže "kuća", na kojem se slaže prijateljstvo. Jednom kad se taj stup zaglavni "iskrivi", nijedan potporanj, ama baš ništa ne može spriječit da se kuća ne sruši ka kula od karata. Ponekad isto tako, ma kako bilo teško reći ono što se treba reći, treba se skupit hrabrost i reći to jer što se duže čeka može bit prekasno, prekasno za bilo šta.
Uz iskrenost usko je povezano povjerenje, nestankom iskrenosti povjerenje isto tako nestaje ili pada u drugi plan. Povjerenje je krov nad svim tim, neznaš što je gore, kad padne krov ili ono kad stup zaglavni popusti. I jedno i drugo teško se popravi, treba vremena za to, ako ga uopće i ima.
Iskrenost je poput suhog zlata, neprocjenjiva je isto ka i povjerenje. Blago onom ko je iskren, iskren do kraja...
""I WALKED ALONE...
THROUGH THE SHADOWS...
THROUGH THE MIST...
OF THE LIFE...
ALONE...
ALWAYS ALONE...
LIKE A WOLF...
REJECTED...
AND...
HUMBLED..."
Nakon stoljeća patnji, šutnje i boli, nova nada se pojavi.
Prvo je bila tiha molitva u dugim mračnim noćima. Molitva duga i ustrajna, mnogi su skrenuli,
ali jezgra je ostala netaknuta, od zla sačuvana, čista i nevina.
Tiha molitva u svjetlo se pretvorila, svjetlo koje je razdiralo tamnu noć.
Svjetlo šapatom postade,šapatom u kasni noćni sat, skriven, da se nevidi i nečuje,da ga crni vuci ne nadglase.
Vatra na pustom ognjištu iznova se rasplamsala i grijala srca ono malo vjernih što ostade, ono malo vjernih, ali ustrajnih.
I ko svaka vatra i ova se širila lagano, ali ustrajno. Grijala je srca mnogih, malih i velikih.
Vatra se širila i više je ništa nije moglo zaustaviti. Vuci se razbježaše, ali ne predaleko...
Vatra i onaj šapat u glas su se pretvorili, bio je jedan, ali vrijedan.
Iz tamne noći on se oglasio:"NE SRLJAJTE KO GUSKE U MAGLU!"
Ali srca nekih, otupila, zaglušila, vatra što je gorjela ugasla je...
Tamne noći opet se nadvile, dvije sile, dvije sile nečiste, obuzela srca roda moga, obuzela i razderala, jedni crni, a drugi crveni, zla većeg moje oči nevidješe.
Ono malo čistih izgubilo se u dugoj mračnoj noći.
4 duge godine krv se lila, brat na brata udariše, a vuci gledahu i likovahu.
Vatra sa ognjišta utrnu, mater i čača ostadoše sami.
Dugo mrak trajaše, možda i predugo, mater i čača, baba i dida postadoše.
I onda nova zora dođe, majka zemlja sokolove svoje pozvaše da polete u nebesa plava. Kliktaji sa neba zemlju moju preplaviše, mnoga oka uvis pogledaše i vidješe sinove majke zemlje svoje.
Kliktaji preplaviše nebesa plava, rijeke, gore i doline i plavo more.
Vuci utekoše preko vode, a sa obzora crni oblaci se nakupiše.
Ono svjetlo, onaj šapat, onaj glas, ona vatra u žamor se pretvoriše. Srca mnogih uzdrhtaše, očevi i majke proplakaše,a djedovi i bake veseliše se.
Ali ne zadugo, tmurni oblaci nadvili se na zemlju moju, oganj i vuci vratiše se, mnogi poginuše, mladi sokolovi stradaše, majka zemlja jecaše, kosti mrtve zavapiše. Krvavi pir nadvio se na zemlju moju, crni vuci rastrgaše utrobu njenu i čedo pogubiše.
Ali sokolovi mladi zdužno ko braća, čuvši majke zemlje samrtni krik, polomljena krila povezaše i zadnjim snagama u nebesa plava se vinuše.
Strašan kliktaj nebo i zemlju protrese, crni vuci pobjegoše,a ognjena zmaja srušiše i pogubiše.
Strašan plač, tuga i bol nadviše se na zemlju moju, mater i čača sina izgubiše, žena muža izgubi, sin i ćer čaču i brata izgubiše, did i baba unuka izgubiše...
O Gospe zaštitnice roda moga, zacili rane njegove, u gustoj tamnoj noći suze se liju, plač odjekuje.
Tolika zla moje oči nikad nevidješe. O Gospe zaštinice moja i roda moga, zacili rane moje, zacili rane roda moga, nedaj više da se narod dili.
Bol još uvik traje, razdvojenost još uvik tu je, jedni crni,a drugi crveni.
O Bože moj, Bože moj, rasvitli um roda moga, rasvitli srca gruba, otiraj te dvi sile nečiste, crnu i crvenu.
Jednom davno, jedan vladar majke zemlje roda moga, prisegnu tebi i patrijarhu tvome, na vjernost i čestitost, o Bože podsjeti glave roda moga na te dane,
siti ih se obaveze njihove i ljubavi tvoje.
I najgore što je moglo rod moj zadesit, srame se krvi prolivene, srame se sokolova svojih, na tvoju ljubav zaboraviše.
Neki još i danas ko guske u maglu srljaju, hrle joj u susret.
Mnoga carstva su padala zbog pohlepe i grija, a ponajviše jer tebe iz domova izbaciše.
Bože moj, Bože roda moga, Gospe moja, zaštitnice mene i roda moga, podajte mudrosti i pravednosti onima koji ga vode, zacilite rane majke zemlje moje i nedajte da vatra na ognjištu utrne, nedajte da sokolovi mladi žrtvu predaka svojih zaborave, a rodu mome ojačajte duh da ne bude više nevjeran nego vjeran,
A M E N !!!!!
Dobar dan svima :-)!
Jučer sam bio na jednom malom, osobnom, hodočašću Gospi Trsatskoj. Razlog tom hodočašću je taj da se zahvalim na zaštiti i pomoći koju mi je Gospa pružila, kojoj sam se utjeca kad mi je bilo najteže. Reko sam sebi, a i jednoj prijateljici jučer preko sms-a, da ću ić, ako budem u mogućnosti, svake godine otprilike u isto vrijeme, kraj listopada - početak studenog u pohod svetištu Gospe Trsatske. Kao i prošle godine, kad sam bio prvi put tamo, iz Šibenika me ispratila kiša, a dočekali me sunce i bura :-). Ali ovaj put ko da su tmurni oblaci sa juga malo zastali i čekali da izvršim ono zbog čega sam došao na Trsat i kako sam gore navedenoj prijateljici u smsu rekao (vezano za vrijeme), citiram dio te poruke koju sam joj uputio, " I sad nek neko rekne da se čuda ne događaju". Neznam kako ćete to vi shvatiti, ali to je za mene ipak malo čudo, jer niti pola sata nakon silaska sa Gradine, počela je nevera. No da nastavim, prošle godine sam išao busom gore na Trsat, ali ove godine odlučio sam drugačije, krenuo sam lagano s noge na nogu,Trsatskim stubama. Ima ih jako puno, heh, nisam ih brojao, išao sam lagano gore, ne žureći i usput malo snimao svojom kamerom. Slike u galeriji govore dovoljno. Malo sam zakasnio na jutarnju misu, iskreno nisam je očekivao, jer amo kod mene jutarnja misa radnim danom bude oko 7 ujutro, a na Trsat sam došao negdje oko 8:30. Uglavnom, sudjelovanje na jutarnjoj misi za mene je bio vrhunac hodošća.
Prije nego sam se uputio na autobus za Rijeku, vrtio sam se po sobi, tražeći molitvenike moje pokojne mame, tražeći neku molitvu koju bi uputio Gospi. Ali listajući te molitvenike, pogledom sam preletio preko jednog teksta i tada sam odlučio ne nosit ništa, jer molitva iz srca, iskrena molitva je najbolji način da se zahvalim, zahvalim na način, da se molim za druge, za one za koje držim da im je u ovom trenutku potrebna pomoć, te za one koji nisu više među nama. Jer čineći dobro drugima, činimo dobro i sebi :-)!
Kad sam ulazio u Zavjetnu kapelu, očekivao sam da ću doživjeti opet ono nešto ko prošle godine, ko neku laganu struju koja je prožimala moje tijelo, ali nije se dogodilo. Neke stvari se dogode samo jednom, samo jednom u životu i treba ih sačuvati u svojim mislima, u svom srcu da ne padnu u zaborav, da ne izbljede ko jutarnja rosa na toplim zrakama sunca. Ja to neću zaboraviti, jer sve je to vezano za one trenutke "kad sam bio napušten i ostavljen, izgubljen u mračnom tunelu, kad sam bio izgubio nadu u bolje sutra". Nadam se da tu ću biti u mogućnosti i narednih godina pohodit svetište na Trsatu, jer to je najbolja zahvala za svu onu pomoć i zaštitu koju sam dobio, za koju sam se utjeca Majci Božjoj.
Hvaljen Isus i Marija :-)!
Da mi je znati što čovjek treba učiniti da dođe do srca tvoga... Znam da si povrijeđena i da te boli, da su te povrijedili i u dušu te ranili i da tvojoj patnji kraja nema...
Ali ako vidiš da je nekom stalo do tebe, ako vidiš da se trudi i da pokušava naći put do srca tvog... Otvori se, otvori svoje srce, jer ostaneš li tako hladna, jer ostaneš li tako slijepa...potraga za ljubavi trajat će dovijeka...
Ušla si mi uživot tiho i lagano, poput blagog vjetra i upalila vatru ljubavi za koju sam mislio da je pregorjela...
Imala bi moje srce da si samo pitala , da si samo rekla...volim te ljubavi moja jedina....
"Život je more, ljudi su kap u moru, a ljubav je tren u životu koji se pamti....tren koji nam obilježi život"
Pozdrav svima. Dugo nisam ništa pisao ovdje, na blogu, nije bilo inspiracije..
Ovako, čuo sam jedno zanimljivo pitanje, na Uskrsnom bdijenju u jednoj crkvi. Pitanje je glasilo :"Što je za vas Uskrs?"
Jako zanimljivo pitanje, pitanje koje mi je dalo da se malo zamislim. Na ovo pitanje nebih znao dat odgovor. Nemojte me sad krivo shvatiti, ali pomalo sam zbunjen jer sam malo razmišljao o onom svom prvom tekstu na blogu i ovom pitanju kojeg sam čuo na propovijedi na Veliku Subotu. To što mi se dogodilo, sad shvaćam kao nešto veće, kao Uskrsnuće moje vjere, koja nije bila izgubljena, ali je bila potisnuta pritisnuta svakdašnjim brigama i problemima.
Samim tim sad ja postavljam pitanje vama koliko uistinu imate vjeru, velika većina Hrvata deklarira se kao rimokatolici, ali koliko Hrvata zaista Vjeruje? Koliko Hrvata je uistinu doživjelo Uskrsnuće svoje vjere? Ja Vjerujem i vječno sam Mu zahvalan kao i BDM, kojoj se utječem, što su mi pružili novu priliku, rasplamsali ono svjetlo koje sam dobio na krštenju. Tek ove godine, baš na Veliku Subotu, čuvši pitanje kojeg je uputio svećenik, svećenik koji je unio onaj "nemir" u moju dušu i naveo me da se vratim na Svjetlo, a to je bilo na Cvijetnicu 2006.g. Tri godine kasnije, na Veliku Subotu, nakon pune tri godine, slušao sam Misu u crkvi u kojoj se dogodio preokret. Tri godine kasnije, shvatio sam da sam doživio vlastito Uskrsnuće, tj. Uskrsnuće svoje vjere. Zašto tako mislim sad ću vam to pokušati dočarati.
Sa 13. godina krenuo sam na vjeronauk u župu, bilo je to 1989., bio sam kršten, ali nisam imao Pričest ni Krizmu. Te godine sam sve to dobio i Pričest i Krizmu. Tadašnji župnik me uveo u ministrante. Bilo je to tada meni jedno novo i lijepo iskustvo koje će mi zauvijek ostat u sjećanju. Moram priznat da me se od svega najviše dojmilo kad sam prvi put ko ministrant pomagao župniku pri obredu posvećenja vina i hostije za svetu pričest. Bila je još Juga tada, nisam nikom od prijatelja i kolega iz razreda govorio da idem na vjeronauk. I jedne večeri na putu prema župnom dvoru, na sat vjeronauka, naišao sam na rođaka. Pitao me gdje idem, ali nisam mu znao odgovoriti, nisam znao što da kažem, bio je kao neki strah u meni da bih mogao snosit neke posljedice ako kažem... I onda su riječi izašle same od sebe, rekao sam da idem kod Prijatelja. Što je prijatelj? Prijatelj je onaj koji te zna saslušati, onaj koji daje dobar savjet, osoba sa kojom se družiš, osoba koja je spremna stavit ruku u vatru za tebe, osoba koja će ti dat riječ utjehe kad ti je najteže. Takav je bio Isus, on je prijatelj, ne samo moj, nego i vaš, prijatelj svih nas, uvijek spreman da nas sasluša, uvijek spreman da dade dobar savjet, družimo se sa njim (vjeronauk i Sveta misa), stavio je ruku u vatru za nas, bio mučen i raspet za otkupljenje naših grijeha i u svom najtežem trenutku dao je riječ utjehe majci i svom učeniku"Majko evo ti sina, sine evo ti majke". Kad je meni bilo najteže, pokazao se pravim prijateljem , koji nikad ne zakaže, dao mi je novi nadu, dao mi je riječ utjehe, pružio mi je ruku i izvukao me iz mraka u kojem sam besciljno lutao, a sve to po zagovoru svoje majke , BDM, kojoj sam se utjeca da mi pomogne.Eto što je za mene Uskrs, dan kad je moja vjera probuđena iz dugog sna, dan kad je ona uskrsla.
Par godina prije mamine smrti, pričali smo ja i ona i pitao sam je zašto me nije ranije poslala u župu na vjeronauk. Rekla mi je da me nije upisala jer sam bio boležljiv (ima sam problema sa plućima i dosta sam izostaja iz škole zbog toga) i da bih dosta toga propustio. I onda sam izrekao riječi koje ću pamtit dok sam živ, riječi od kojih je ona ostala bez istih, rekao sam "To ti nije trebala biti izlika". Nije se naljutila na te moje riječi, ali izraz njena lica dao mi je do znanja da je bila jako iznenađena mojim riječima. Nije me više ništa vezano za to pitala.
Tih godina, dok sam išao na vjeronauk u župu, dok sam bio ministrant i poslije ko srednjoškolac dok sam išao na susrete mladeži u župu, bili su najsretniji dani moga djetinjstva, najsretniji dani moje mladosti..A možda i najsretniji dani moga života....
Gospodine Bože,
Ti čija je Riječ Tijelom postala,
a Tijelo žrtvom paljenicom
za otkupljenje svega Svijeta,
podaj mudrosti i ljubavi,
hrabrosti i razumijevanja,
onima koji vode tvoje raspršeno stado,
da smognu snage i premoste neđusobne razlike,
da opet mognemo biti jedno Tijelo,
Tijelo tvoga Tijela,
ko u davna vremena.
To te Molimo
po Isusu Kristu sinu tvome
i zagovoru majke njegove,
Blažene Djevice Marije.
A M E N
19.1.2009. u 23:57 - rixinelli - Prekrasna molitva! 22.1.2009. u 17:02 - rixinelli - Ovu molitvu sam stavio na fiorum zajednice Dobri Pastir pod nakane.Prekrasna molitva!
POST AMORE...
JUST SHUT UP....
"I WALKED ALONE...
THROUGH THE SHADOWS...
THROUGH THE MIST...
OF THE LIFE...
ALONE...
ALWAYS ALONE...
LIKE A WOLF...
REJECTED...
AND...
HUMBLED...
WHEN ALMOST...
ALL HOPE WAS LOST...
THE LITE SHOWN UP...
THE LITE..
WHICH TURN THE NIGHT...
ENDLESS NIGHT...
INTO A DAY...
DAY OF MY LIFE...
THE ONLY THING...
THAT I SAW...
WAS A FACE...
FACE OF ANGEL...
WHICH TURNED ME...
UPSAIDDOWN...
THAT ANGEL...
TOKE MY HAND...
AND BRINGED ME..
TO YOU...
JUST...
FOR YOU...
BUT...
YOU BRING ME...
JUST THE PAYNE...
IN MY'N HEARTH...
IN MY'N SOUL...
JUST PAYNE...
AND...
MISSERY...
THE ONLY THINGS...
THAT I BRINGED...
TO YOU...
WERE...
HONESTY...
KINDNESS...
DEVOTION...
AND...
A LIITLE HEARTH...
FULL OF LOVE...
ENDLESS LOVE...
NOW SEATDOWN...
JUST SHUT UP...
AND LISTEN...
THE ONLY THING....
THAT I EVER WANT...
FROM YOU...
WAS...
HONESTY...
ONLY THAT...
NOTHING MORE...
NOTHING LESS...
I CARE...
FOR YOU...
VERY STRONGLY...
AND...
VERY DEEPLY...
BUT...
YOU ARE...
LIKE A STRANGER...
TO ME...
SO...
I'M GONE...
FOREVER...
PLEASE...
DON'T HATE ME...
I DON'T...
DESERVE THAT...
YOU DON'T KNOW...
JUST FOR KNOW...
BUT SOON...
YOU WILL KNOW...
WHO DO YOU LOST...
MAYBE...
POSSIBLE...
THE ONLY MAN...
WHO WOULD...
UNDERSTAND...
YOU..."
Sve što je lipo kratko traje...Meni je ovo što je bilo (zanimljivo, opet oko Božića) bilo previše lipo da bi bilo istinito... Pružila mi je lažnu nadu, rekla mi je "pusti neka vrijeme pokaže", a zatajila da ima momka... Odmah sam je na početku pitao jel ima koga, nije odgovorila... Bit ću otvoren ko i dosad nemam razloga što skrivati, upoznali smo se preko jednog chata... I viđali se svaku večer preko kamera i pričali... Svidila mi se kao osoba i kad sam je napokon vidio uživo, svidila mi se još i više. Činila se iskrenom osobom, nažalost prevario sam se. Imala je već nekog i to sam slučajno otkrio. Na dan susreta (zadnjeg), javila mi da je čekam tamo gdje sam je i dotad čekao. Taman kad sam je htio nazvat i pitat gdje je, došla je iz suprotnog smjera sa njim i ostala iznenađena kad me ugledala, rekavši " a ti si već tu", a prije samo pola sata smo se čuli preko mobitela. Pogled joj je rekao sve, bila je iznenađena i u onoj pomutnji upoznala me sa tipom, koje li ironije...odnekud ga poznajem ili sam ga negdje vidio, ali se nemogu sjetit odakle... Otpratio ju je do kuće, ja sam ostao čekat da se vrati nazad, i osjetio sam bol, zatajila je momka. Da nebi krivo shvatili, nisam ljubomoran, ali boli njena neiskrenost... Tu večer doživio sam još jednu bol, koju sam prešutio. Dok smo sjedili u kafiću, slučajno smo se dotakli Domovinskog rata i Rujanske bitke za moj rodni grad, Šibenik. Imao sam tada 15 godina. Njene riječi ošinule su me po licu veoma jako i bolno, njene riječi jako su me povrijedile kao i njen mrki pogled. Rekla mi je "Vi Šibenčani niste tili branit grad, moja braća i čača su bili tamo, dali im da upravljaju tenkom, nije imao tko...", tako nekako je bilo, ali one riči "Vi Šibenčani" ono me zabolilo. Sad ću vam reći zašto, briga me di su drugi sugrađani tada bili, ali mog pokojnog tatu nisi tili uzet u ZNG ni u MUP. Kako to znam, znam jer je došao doma tužan i reko sve pokojnoj mami, htio je pomoć čistit makar oružje braniteljima, pa na kraju niti to nije mogao. Bio je jako tužan zbog svega toga. Ovo mi nije htjela vjerovat, ispalo je kao da lažem...A brat mi ima epilepsiju (padavicu), on nije uopće moga... Tatu nisu tili kao uzet jer je imao dvije operacije(želudac), tako je on sam rekao kad se vratio doma taj dan...Uopće mi nije htjela vjerovati...Tada sam uvidio koliko smo zapravo različiti... Odmah u startu mi je zamjerila da sam prevrtljivac jer sam u horoskopu blizanac, vjernica je pa vjeruje u to??? Priznajem, ponekad bacim pogled na horoskop, ali čisto zato da vidim što pišu, a ne zato što se povodim za tim. Vjerujem samo u Boga i nakon svega što mi se dogodilo u zadnjih 10 godina (čitali ste početak bloga), ta vjera se samo još više učvrstila u meni.
Da nastavim dalje....
Izgleda da je tog momka isto upoznala na internetu, on je isto iz mog grada, ona nije...I početkom tjedna, u ponedjeljak, javno su se posvađali preko net-a, vidio sam dio razgovora, završni dio, nije bio nimalo lijep. Zamjerila mu je puno toga, nisam vidio sve, ali sama mi je rekla u razgovoru ne želeći otkriti detalje. Dio te krivnje htjela je prebaciti na moja leđa što nisam i neću nikome dopustiti, nikome... Tada se vidilo koliko smo zapravo različiti, možda čak i previše! Htio sam se oprostit od nje preko telefona, da ne dolazim tamo kod nje, ali nisam moga, jer je meni jedna cura to jednom učinila i bilo je bolno... Stoga sam odlučio pomoći, da bude opet skupa sa njim, znam da sam radio kontra sebe tada, ali iako mi je bilo previše stalo do nje, nije bila ljubav (ili možda je, neznam više..), ali naklonost jeste, jedna velika naklonost... Pričali smo on line i nije me htjela slušat, pa sam je nazvao sa posla to popodne i kratko razgovara sa njom. Poslušala me na kraju i pomirila se sa njim. Neki moji prijatelji (ujedno su i radne kolege) rekli bi mi da sam blesav što nisam iskoristio priliku, pa da budem sa njom sad kad je otjerala tog tipa, ali ja jednostavno nisam takav i nisam moga to učinit. To bilo onda previše od mene, bio bih ne bahat nego...nemogu se sjetit riječi a na vrh jezika mi je...
Uglavnom, zahvalila mi se u poruci preko MSN, bilo bi bolje da nije...bolje za mene...Ona moja "žrtva", moj trud da ih spojim opet, onaj moj savjet upućen njoj, bio je moj oproštaj od nje, a ona dan danas nije to shvatila...
Niti je shvatila da je izgubila moje povjerenje, samim tim što je zatajila da ima momka. Sad joj nebi moga biti niti prijatelj jer i ljubav i prijateljstvo počivaju na uzajamnoj iskrenosti i poštivanju, što nije tako!?
Čuli smo se danas preko net-a, dotična ima sad vlastiti chat i rekla mi je da sam ja nju povrijedio jer joj se ne javljam ni kada me preko MSN pita kako sam. Hmmm..., nije mi bila namjera da je povrijedim, ali uvijek gleda sebe, negleda ljude koje je povrijedila oko sebe (prvo tog dečka, a sad i mene). Život joj nije bio lagan, ispričala mi je jedan dio, ali unatoč silnom trudu i želji da joj pokažem tko sam i kakav sam, sve što sam dobio od nje je neiskrenost i nepovjerenje od nje, od samog početka. Priznajem, još uvijek ima nešto u meni što mi neda da se oprostim od nje, ali moram to je sve što mi preostaje.
Sinoć sam napisa jednu pjesmu i jedan email, za koji neznam dal bi ga uopće smio poslati.
Umalo zaboravih, dao sam joj link od bloga, da ga pročita, da vidi tko sam u biti i kakva sam osoba.Znate što sam dobio na "dar" od nje?
Zamjerila mi je što uopće pišem o nekim stvarima i kao da je bila ljuta zbog toga (trebali ste vidit njeno lice tom prilikom), uglavnom... tko je ona da mi sudi!?
Za kraj vam predajem pjesmu koju sam sinoć napisa, na engleskom je, jedna prijateljica je imala prednost pred svima vama, pročitala ju je i rekla mi da je dobra. Sad je ostavljam vama...njoj sam jednom rekao da ću joj možda napisat pjesmu i eto... Sami sada prosudite kojeg je prijatelja mogla imat da je samo bila iskrena od samog početka (drugačije bi se i ja tada postavio prema njoj)....
TNX
TNX...
FOR FOUR...
WONDERFUL EVENINGS...
FOR YOUR TIME...
FOR UNDERSTENDING...
FOR OPENING...
YOUR HEARTH...
TO ME...
FOR INVATENING ME...
TO YOUR LITTLE WORLD...
I WON'T SAY GOODBYE...
I'M JUST GOING...
FAR FAR AWAY...
WITHOUT ANY REGRETS...
INTO SUNDOWN...
I WON'T FORGETT YOU...
YOU WILL HAVE...
A SPECIAL PLACE...
IN MY'N HEARTH...
IN MY'N SOUL...
A SPECIAL PLACE...
FOREVER...
TNX...
18.1.2009. u 20:26 - rixinelli - Ma prijatelju sve će biti dobro a što se tiče ovo "Vi Šibenčani........" ta cura je pogrješila jer nije dobro jednu grupu okrivljivati i prebacivati krivnju na jednu grupaciju ljudi.
Ljubav
Na početku svima koji održavaju ovu stranicu te svim članovima Križa života i njihovim obiteljima želim Sretan i Blagoslovljen Božić:-)!
Htio sam pisat o jednoj temi o kojoj svi vole govoriti, ali dali su je svi i iskusili?? Htio sam pisati o ljubavi, o svemu onom što nam ona znači, o svemu onom što nam ona donosi. Ali nemam snage za to.... Imao bih o čemu pisati, ali to je previše bolna tema za mene zbog koje želim da mi ova godina što prije prođe. Ali unatoč svemu zahvaljujem Njemu i Gospi, njima kojima sam se ponekad u kasni noćni sat utjeca za pomoć, što sam osjetio onu istinsku iskrenu ljubav prema jednoj osobi, prema jednoj ženi koju znam od malih nogu. Potraga za njom je bila bolna, ona je bila moj cilj kojem sam težio, ali putem sam se izgubio, lutao, skretao na obilaznice umjesto da se držim glavnog puta, ali zastranio nisam....Tko zna, možda je On tako htio , neznam..., da osjetim ljubav ali i bol....bila je negdje u meni, duboko skrivena, ona prava istinska ljubav prema toj ženi, koja je ostala neuzvraćena i pretvorila se u dim..Vjerovao sam da će se ono čudo ponovit, tu ljubav sam osjetio na samu Ponoćku, najljepši dar koji mi je On mogao dati...vidio sam je večeras ali nisam se moga javit, posla sam joj sms čestitku, ali nije odgovorila. Ovog ljeta dao sam joj poklon koji je trebala dobit za Valentinovo, poklon koji je bio od srca, i pismo koje je išlo sa poklonom, pismo u kojem sam iskazao sve ono što sam osjetio te Svete noći...pobjegla je ko da je nešto tajila, pozvao sam se na njene riječi, da voli iskrenost i otvorenost, a takav jesam, htio sam da mi pruži priliku, da razgovaramo, umjesto toga pobjegla je nazad, bez pozdrava, tamo gdje privremeno zbog posla živi, obećala je da ćemo se čuti kad se vrati, vidio sam je, došla je amo, ali nije se javila...,a da vam iskreno kažem nakon svega nisam očekivao da će mi se javit, iako je neka mala nada tinjala u meni. Čudni su Njegovi puti, kažem možda je to trebalo biti, možda je On tako odredio, da osjetim ljubav, ali i bol, kao da me pripremao za nešto... To nešto volio bi da uspije, prvi put sam bio saslušan od jedne prijateljice, prvi put dosad da jedna žena cijeni moju iskrenost, moju otvorenost i moju dobrotu, po prvi put...volio bih da se to pretvori u nešto, u nešto više od prijateljstva, posebno zbog toga jer smo jedno drugom rekli nešto više...
17.1.2009. u 0:03 - rixinelli - Jako boli kada djevojku zavoliš i kada ti se razviju osjećaji prema njoj a ona kada to neosjeti i neprimjeti ili kada tu ljubav uopće neželi ali netrebaš brinuti jer Gospodin zna što je tebi najpotrebnije tako da će ti u životu posložiti sve na svoje a u srce će ti staviti pravu djevojku koju je namjenio za tebe,samo budi ustrajan u molitvi i nemoj gubiti nadu i onda kada se najmanje budeš nadao Gospodin će te iznenaditi s voljenom djevojkom.
Članaka u rubrici: 15
Str. 1 od 2
Adresa ovog bloga je: www.kriz-zivota.com/blog/ti_si_moja_nada_i_snaga
Rebeka2010
fatalist
xp2px
NikolaH
