|
| Članaka u rubrici: 31 |
|
Str. 1 od 4 |
 |
| Panj pun olova |
Dan je počeo, uobičajo... Dizanje, pogled u daljinu, pogled u sivilo grada, zatim da zaboravim to sivilo okrenem se prema supruzi koja jos dahom svojim mi otkriva da je u snovima, jos svojim uzdasima mi govori da hodam njezinim hodnicima... Dižem se jer san već je odavno me napustio... Teškim koracima dolazim do svoje prve postaje - kuhinje. Opet su mi se ruke počele tresti, pomislim sva sreća da nema djece da me ovakvog vide, to bi ih ubilo, pogotovo sina koji se i dan danas hvali da mu je strai zadnji izašao iz Vukovara, uzdignutog čela, a zapravo ne zna mali anđeo da sam kroz kukuruz spašavao živu glavu, a jadan ne znam da sam bio 35 dana gladan i da nisam vidio ni kako pošteno wc izgleda...
Tihim mirisima kave, probudio sam svoju ljepoticu, svjeze skuhana kava namamila bi ju uvijek blizu mene, pogledom mi pozelila dobro jutro... u mojim ocima pokusavam vec duze vrijeme sakrit svoj bijes, svoju tugu, svoj kriz, koji ona uostalom jako dobro zna...
ponovno sam u tom sivilu, u tom tupom pogledu u daljinu, a u tom pogledu javljaju mi se slike, trenuci straha, trenuci patnje i bola...
Odlucio sam danas otići van grada, potrebno mi je, jer ponovno se znoj poceo mijesati sa jutarnjom kavom, ponovno se u rukama nalazi toliko znoja da jutrima netrebam ni palit slavinu sa vodom... Polagano se spremam, toliko polako kao da me podsjeća da krećem u ponovni proboj, kao ponovni pokusaj bijega prema slobodi... Sjedam na svoj crni Harly, koji jedva čeka da počne presti, kao da jedva čeka da me odvede na "naše" malo mijesto...
Kada dodem u svoju malu kućicu na proplanku, gdje sam objesio sve svoje trofeje, gdje sam sakrio svo svoje "crno zlato"... srce počne kucati nekako ubrzano, nekako življe... iza svoje kućice nalazi se jedan panj, taj panj me toliko puta ljeći, toliko mi puta suze obriše, toliko puta upije svu moju mržnju, svu moju čežnju za pravdom upije... Panj sam postavio kao metu, za sve ovakve dane kao što su to dani poput ovog, dani kada se jutarnji znoj miješa sa kavom... Kada bi netko izvrnuo taj moj panj, iz njega bi olova ispalo kao za neku talionicu.... U tom panj se nalazi olova od tuge, olova koji su došli od nepravde, olova koji su upućeni sa mržnjom, no ni jedan nije zbog sreće.... Takav je dan bio, kada sam poželio sjesti do svog panja... da samo tiho sjednem i da ga zagrlim, te da mu tiho pričam o tom olovu koji je završio u njemu... No kada sam sjeo, shvatio sam jedno... Poželio sam postati panj... Jedinu želju koju sam imao, uspio sam ju ispunit... Postao sam panj sa olovom...
p.s. sjećanje na branitelje koji su zaboravljeni... |
8.8.2008. u 0:05 |
|
| Sad mi je zao |
Sve ove godine provedene sa tobom... Sva ova proljeca docekana sa tobom... Sve prozivljeno sa tobom... Sve to, postalo je veliko ništa... Ništa, koje mi je oduzelo mladost, sve to oduzelo mi je radost koju sam nosio u srcu i na licu... Ubila si me svojim dodirima, svojim prijekim pogledima.... Ubila si sve sto sam nekad imao... I gdje sam sad... Sad sam negdje daleko od tebe, ali i daleko od ljudi koji mi se cine stranci, koji mi se cine kao neprijatelji, jer u svim tim pogledima, prepoznajem onaj pogled kakav si imala ti prema meni...
Ubila si u meni sve sto sam gradio godinama, sve sto sam imao, a sada je nestalo, nestalo jer ti si sve to razorila u meni... I sada kad si otisla, kada si me napustila takvog nikakvog, takvog osiromasenog za osmijeh prema drugima, shvacam da mi je uistinu zao sto sam te upoznao, da mi je zao sto sam ti sve svoje male tajne poklonio, sve svoje suze i osmijehe darivao na dlanu... sad mi je zao sto si me posjedovala, jer uzela si mi sve, i dusu i radost i osmijeh... Uzela si mi pogled kojima sam gledao ljude, uzela si mi mladost koju sam tebi poklonio... sad mi je zao, zao sto sam te ikad poznaovao, zao sto sam te uistinu volio.... |
25.7.2008. u 1:37 |
|
Komentari članka:
27.7.2008. u 23:12 - angel - .....ajmeee...vidiš ti kaj jedna žena može učiniti ?!?
|
| Vidio sam... |
Već dugo sam pored tebe, toliko dugo da ti citam svaki tvoj pokret... Toliko sam dugo pored tebe. da me tvoje rijeći toliko ne diraju... Tvoja razigranost, tvoj osmijeh, počinje mi biti kao blagdan svakog dana... No, vidio sam danas, nesto drugo, nesto cega sam se od samarta bojao, o cemu sam razmisljao i poceo biti pripravan, da ce doci i taj dan... U tvojim ocima od jutra se nista nije dalo sakriti, tvoje oci su te odavale poput malog dijeteta sto nezna nista sakriti... Da vidio sam to danas, i sve me to pratii, u mojim besanim nocima koje su mi sada puste, prazne... Vidio sam, nas kraj danas, danas kad nebo ima idealnu postavku oblaka, da vidio sam u ttvojim ocima nestanak, trazenje opravdanja, trazenje najlakseg puta do cilja... Da, danas sam vidio nas kraj, kraj koji me slomio, poput pera... Da draga, danas sam vidio, sto se dugo nije moglo viditi...
Vidio sam jedan san koji nestaje, da draga, vidio sam suze koje jos i danas pamtim...
|
22.7.2008. u 0:57 |
|
Komentari članka:
27.7.2008. u 23:18 - angel - Kako me uvijek uspiješ iznenaditi raspletom priče...a zapravo ponekad i nema raspleta...ostaviš me sa stotinu pitanja koja bih ti postavila ... Al drago mi je da si opet objavio nešto što sam duuugo čekala
Fala tebi i tvojoj nepresušnoj inspiraciji !! |
| Otišla si... |
Otišla si... Tako tiho, nečujno, možda neprimjetno...no to ti nije uspijelo... Saznao sam, po svojim najdražim, da te nema... Pronašao sam u njihovim očima tvoj lik, kojeg su i oni sami tražili... Skrivali su od mene bolnu istinu, ali nisu je uspieli sakrit je od mene... Otišla si noćas, u meni tolika praznina, suze stvaraju svoj put kojim klize niz obraz.... Otišla si, a ruka ti je još tako topla, otišla si, a tvoj zagrljaj, tvoj poljubac, tvoj pogled.. Sve još to pamtim, sve još osjećam pored sebe...
Kako dalje?! Kako bez tvoje potpore, bez tvoga susreta popodnevnog... Zadnjim poljupcem, kao da si mi htijela nagovijestiti, svoj odlazak, ali ja ga nisam htio prihvatiti... Otišla si, bez pozdrava, ostavila si mi jedino svoje bisere, svoje najvrijednije od sebe da sa njima dalje stvaram, da sa njima zajedno maštam... Otišla si, poklonila si mi samo veo tuge koji hladi moje toplo tijelo, koje si ti još jučer grijala...
Otišla si, a nadam ti se još samo jednom, još samo te jednom želim pogledati, još samo jednom poljubiti, ali sad na kraju znam da će te ljubiti samo on...
p.s. Marija zauvijek će te voljeti tvoj Tomo.... |
31.5.2008. u 23:15 |
|
| Da ti se vratim... |
Hodam dugačkom ulicom, sa svojim motivatorom na ušima... Hodam tako bezciljno gradom, bacajući pogled na svo to šarenilo u izlozima, na svo ovo ludilo u gradu... Šetnja me polagano umora, te tražim mjesto u prvoj birtiji, trazim mir u tim zmagljenim prostorijama, tražim mir u tom mirisu znoja, ne higijene, trazi mir u nemiru... Ulazim u neku krčmu, gdje vrijeme je kao da je stalo, gdje je tehnologija izgubila bitku, te još uvijek prevladavaju antikviteti od uređaja... Naručujem kao i obično, čašu vina, nepitajući konobaricu za berbu, ime i da li je flaširano ili buteljirano, toliko je nebitno... Bitno je da mi podari još jednom kartu za bijeg, još jednom da me odvede od tebe, od misli koje me vežu za tebe, da mi podari lažnu sigurnost, lažnu moć, s kojom ću moći kakvu prijateljicu noći uspijeti šarmirati, dovesti je do oduševljenja mene samoga...
Nakon, pete čaše, vina dolažis mi opet u misli, a toliko sam te htio izbjeći, toliko sam htio izbječi taj susret... Pruzaš mi ruku, za povratak, ruku pomirenja, ruku koja me još jučer tjerala od sebe, u tom bunilu, nudiš mi i usne, usne koje nisu htijele moje ime izgovorit... Pitaš me da li ću doći?! Da ti se vratim?! Da ponovo prolazim tolike neuspijehe, tolika poniženja, tolika razočaranja... Nudiš i sve, što sam prije molio, no vino je ovaj put na mojoj strai, vino je ovaj put me uspijelo otrijeznit...
Da ti se opet vratim, nakon što si njemu rekla da me ponovo voliš?! Da ti se vratim ponovo, te da ponovno započnemo od kraja...
Još večeras popit ću u miru vino koje mi je konačno dalo snage da progledam, da shatim da su mi hladni zidovi bolji prijatelji, nego tvoje tople ruke koje me polagano stežu... Da ti se vratim, i da pnovo shvatim da je sve to premalo za još jedan oproštaj... |
26.5.2008. u 18:01 |
|
| Ne kuni se... |
Ne kuni se, ne kuni se u vječnu ljubav, ne kuni se u poglede koje si mi nekad davno poklonila, ne kuni se u zagrljaje koje si mi pruzala... Ne kuni se, jer vec odavno tvoja riječ je izgubila je smisao...
Jutrom mi je najteže, buđenje je toliko teško, jer već samim prvim pogledom na naš prozor na kojem je sunce pokucalo u naš mali raj, sjećanja mi naviru poput bujice, samim buđenjem shvaćam da počinje jos jedna borba protiv tvojih laži, jos jedna borba protiv samog sebe... Ne kuni se, ne, jer odavno si mi pokazala sav moj strah, sve moje sumnje...
Pogledom mi jos jednom govoris laz, pogledom, te slamam, drhtavim glasom, ti govorim ne kuni se...
Ne kuni se, u pjesme koje sam ti poklanjao, ne, ne kuni se u price koje sam pisao, ne, ne kuni se u nesto sto je netkom bilo tako sveto, ti si odbacila poput opuška na cestu...
Ne kuni se, za povratak, jer tvoje usne, vise nisu moje, ni tvoja kosa vise isto ne mirisi, ni tvoje ruke nemaju takav dodir na koji sam naviko....ne, ne kuni se... |
25.4.2008. u 8:48 |
|
Komentari članka:
26.4.2008. u 0:11 - angel - Tomo...baš mi je drago da si se vratio nakon toliko dana u svojem velikom stilu :-)....nadam se da ćeš nas uskoro počastiti i još kojom pričom jer u njima baš uživam
27.4.2008. u 22:34 - sirenica - ..vec jako dugo ne bijah ovdje.. no vidim da si ostao vijeran sebi i svom stilu pisanja.. lijepo je opet doci, zaviriti medju tvoje redove i naci mir u nemiru.. pozdrav ti veliki ostavljam! |
| potraga... |
kroz maglu trazim te, jos jednom trazim tvoju ruku, ali tek nazirem sjene... trazim te, ali nalazim samo uspomene... kroz tvoj glas sjećam se svog djetinjstav, svih onih dana koji mi danas fale... pamtim te, mada si jos tu pored mene, ali sve je danas tako tmurno, sivo, suzno... jos uvijek si tu, poredmene, ali jate vise ne osjecam kao prije, kao svoju majku, vec kao zenu koja me napusta..poalko ali sigurno... gubim tebe, gubim sigurnost koja mi je bila prijeko potrebna... gubim osjecaj koji mi nitko nemoze nadomjestiti...
u tvojim ocima skupljam onu vodu koju suze zovu, u tvojim rukama skupljam toplinu, koja se naziva zagrljaj..i sve dok se toga nemogu nasititi, ti me polagano ljubis, ljubis po posljednji put, kao da me tjesis, kao da ces se vratiti sa dalekog puta...
jos jednom krenut cu u potragu za tobom, jos jednom cu gledat kroz zamagljeno staklo crninu koja se povecava i pretvara u osobu koja dolazi na vrata... jos jednom cu krenuti, mada vec razum zna da te ovaj put necu pronaci, mada te ovaj put necu moci uloviti, necu moci poljubiti...
p.s. posveceno zeni koju jako volim, koju dozivljavam kao svojku drugu majku... |
25.3.2008. u 23:03 |
|
| iznad polja makova |
Tiho, se kroz moju sobicu sire stihovi sa mojih vec oronulih zvucnika koje sam stigao potrpati u trosni ruksak, kada sam morao se prisilno seliti iz mojeg voljenoga grada...
Kroz stihove dolaze mi slike, osjecaji, dolazi mi prica. Prica o Stanku...
Stanko je bio čovjek kojeg sam dugi niz godina poznavao. Bio je to covjek vedrog duha, uvijek spreman na salu, zafrkanciju, covjek sirokog osmijeha i srca poput kakve katedrale... Stanko po porijeklu bio je tipican slavonac. Kulin, rakija, tamburica, bili su njegovi znakovi za prepoznavanje... Jedne noci kada samo imali raspored za drzat strazu dole kod Zadra, kada se u rovu grijalo dahom, kada smo prstima po staklu pisali svko svoju pricu... Tu noc smo iskoristili da jedan drugog malo ugijemo svako svojim detaljem koji ovaj drugi nije znao. I tako je Stanko krenuo sa svojim detaljima... Stanko je mao topao i miran glas, koji je poput kakvog vrhunskog spikera znao svog slustelja uvesti u svaki dogadaj... Stanko je krenuo... "Znas Tomo - znao je da volim kad me se tako zvalo---- , da jednom kada ovo sranje završi, da cu napisati jednu pricu... napisat cu pricu o svom zivotu... laganim potsmijehom, sam ga upitao, pa zar bi to netkome bilo zanimljivo citat, Stanko je nastavio.. bit ce to poucna prica... bit ce to prica o lazljivoj ljubavi... naglo sam skinuo osmijeh sa svog lica.... Nastavio je dalje ne osvrcuci se na moje promjene u raspolozenju, na mojem licu....
Kada sam odlazio, imao sam djevoju, djevoju koja se zvala Marta. Marta koja je bila dugih crnih vlasi, zelenih prodornih ociju, mene je znala opcarati--- nastavlja Stanko. Marta je bila djevojka koja je zivila u istom sokaku kao i Stanko i znali su se dugi niz godina... Stanku kada je poklonila pogled, kao da mu je pklonila nebo... Stanko je oko Marte godinama se vrtio, no na kraju je popustila zbog njegove upornosti... Znas Tomo, Marta mi je jednom rekla da joj je najdrazi cvijet mak, mak zato sto je toliko lijep, ali isto tako i opasan.. poput nje, same Marte... Marta se udala te jeseni za Stanka, nitko sretniji od njega.... zivio je sStanko u spokoju, kad je jednog dana stiglo opojan mak... Marta je saznala da je trudna ali sa drugim... Stanko je bio slomljen, slomljen poput cvijeta maka.... tihim korakom prosetao se niz kucu koju je te jeseni zavrsio... legao u polje makova, a njegov ratni suvenir odradio je svoje...
iznad polja makova, sirio se miris tuge, miris ceznje, miris lazne ljubavi... iznad polja makova...... |
24.3.2008. u 21:06 |
|
| dunje i kolaci... |
budim se... praznina pored mene vec je stalna pojava... od cijele te navike izbacio sam jastu na suprotnoj strani, ponekad doluta neke prijateljica noci, tek toliko pomrsit plahte... budim se sam, svako jutro trazeci nekoga, mozda tebe, mozda srecu koju vec odavno ni sam neznam kako izgleda.... budim se, tesko otvaram oci koje polagano se navikavaju na tmuran dan, toliko tmuran da i raspolozenje pocinje takvo biti... budim se, a na stlu samo još dunje i kolači koje si ti ispekla, prije svoga odlaska...budim se, a u mojem krevetu dunje i kolaci miriu...i svakim dolaskom druge zene taj miris je sve jaci i jaci.... budim se, uz dunje i kolace, nadajuci se da ce ponovno miris, uzeti me u svoje narucje... eh, dunje i kolaci..kako to lijepo izgleda..izgleda poput tebe u svilenoj spavacici..dunje i kolaci, poput djeteta koje smo zeljel...du je i kolaci, kao kuca sa suncem u nasim prozorima...dunje i kolaci kao rastanak koji je bio neizbjezan, dunje i kolaci kao suze koje su ostale na mojem jastuku...dunje i kolaci kao jutro koje je ostalo na tudem uzgavlju...dunje i kolaci na stolu, poput tajne koja je otkrivena....dunje i kolaci, dvije suprotnosti koje su se konacno rastale, dunje i kolaci kao ja i tuga.... |
2.3.2008. u 21:57 |
|
| uzalud |
Uzalud se trudim te zaboravit, uzalud je sve sto pokušavam ovih dana... Uzalud su moje molitve, koje tiho šapućem, uzalud je sza koja se spušta niz moj tek obrisani obraz... moje sune su vec popucale od čekanja da ih netko dodatkne... sve je tako uzalud, uzalud je sve što danas radim... uzalud je sto moje šetnje ne vode nikda... uzalud su sva moja poznanstva... uzalud je sve... uzalud je sve, jer ona je još uvijek tu... uzalud je sve, jer ona me ne napušta... uzalud je sve ovo, jer ONA JE TU... još uvijek je osjećam, još uvijek me proganja, poput preplasene srne koja bjezi od bjesnih pasa... uzalud se trudim napustit ju, kad ce me ona ponovno pronaci... uzalud je sve ovo, jero ona je pored mene, uzalud je sve, kad je MOJA TUGA JOS UVIJEK PORED MENE.... |
26.2.2008. u 18:28 |
|
Komentari članka:
2.3.2008. u 16:25 - angel - Stvarno znaš naći put do tuđeg srca i duše..........Čitajući ih uvijek se pitam jesu li one dio tvojeg života ili samo produkt tvoje mašte...Svejedno, uživam u njima !!! |
|
|
| Članaka u rubrici: 31 |
|
Str. 1 od 4 |
|
|
|
