Križ života - Blog

Postavi kao početnu stranicu - Dodaj u favorites

PORTAL

KRIŽ ŽIVOTA

Tomo081

BLOG²

Naslovnica bloga

život

Male priče

Galerija bloga

Male priče

Članaka u rubrici: 55

Str. 1 od 6

kako sada sam...
...vrućina polagano, ali sigurno puni moju malu gajbu, polagano se uvlači u stan u kojem je smrad već stari domaćin, u kojem je nered stari znanac, stan u kojem je miris alkohola poput dnevnog zraka...ustajem iz postelje iz koje me samo tužne uspomene, dižem se kao da se otimam od okova...znojan, sav još mamuran, pronalazim kavu, nikakvu, ali je kava, ne zalim se, kao da sam navikao na bolje, tješim se...prolazim kao luđak po stanu kao da te tražim, ali nije... jednostavno prolazim, no lažem samom sebi... kroz balkon, gledam na ovaj prljavi grad, grad koji mi samo gorčinu nudi, gutljaj kave klizi...stvarno je gorka..uzaš... oblačim, posljednju čistu košulju, a onda ću se morat snać...izgubljen u prostoru i vremenu...sve je izgubljeno...sve vise sad nema smisla...telefon zvoni uporno, no neobazirem se na već iritantni zvuk...možda si ti, možda se ipak vraćaš da me spasiš iz ovog zatvora...no nedajem si sam priliku da to otkrijem...i kako sad sam...kako naučit zivjet sa prijateljicom samoćom....mobitel me vraća ponovo u stvarnost, neda mi da potonem...Medo je uporan, no ni za njega nisam danas dostupan...danas sam odlučio upoznat svoju samoću, odlucio sam provesti prvi dan sam...kako sada sam, bez tebe, bez dodira, bez pogleda...kako sada sam....
25.7.2010. u 2:22	Objavio: tomo081

priča iz haustora...
vlažan sav nikakav, pomalo smrdljiv...idealan za sklonište posrnulog ratnika koji se sad bori protiv najgoreg neprijatelja samog sebe...takvog jednog i sam znam... Luka je bio čovjek kvarta, znao je sva zbivanja u kvartu, sva sranja znao je sam rješit, sve dojave iz klade, on je dečkima govorio... Luka je bio dobrica, suvremeni Robin Hood... Tog dana došao je malo ranije u svoju radionicu, svoju kapelicu u svoju malu kavanicu...po običaju naručio je mali pelin i kratku kavu... - Lukas, kako je - Ruža upita preko puta šanka...skivene simpatije su odavno otkrivene, i razlog njegovog dolaska je upravo ponekad i bila Ruža... Ruka je danas nešt malo više htjela da je se osjeti i ti čelične uspomene od ratišta... Luka je inače prije rata radio u lokalnoj tvornici koja je početkom slobode, naprosto nestala u rukama "poštenih hrvata" koje je Luka naprosto obožavao. Luka je bio slučaj za sebe, spavao je di je jadan stigao, u svom malom đepu imao je dva osigurača. Jedan je bio u obliku male bočice pelina, a drugi je bio zlatni metak, kojeg je donio sa ratišta i sačuvao samo za sebe. Došao sam malo poslje Luke, oči su mu bile staklene, ništa više od neobičajenog prizora na kojeg nisam navikao. Sjeo sam pored njega, mada nije bio netko koje držao do higijene, nakon rata, spavao je po haustorima, jedan od haustora mi je i sam pokazao. Skamenio sam se kad sam vidio njegov dom. Koliko to čudno zvučalo u taj haustor je unio dušu ratnika, koji se bori, protiv sada največeg neprijatelja. Otišao sam za poslom, no obećao sam ga danas odvest na ručak. Volio je kod Ćire pojest pljeskavicu sa kajmakom, to mu je bilo omiljeno jelo. Luka je bio pojam kvarta. Heroj ulice. Kada sam se vratio Ruža mi se povjerila da je samo nestao. Neki osjećaj mi nije daovao mira, baš zbog tog ručka kojem samse sa njim namjeravao provesti. Nemir se poput vatre u meni širio. Konačno je došao i haustor na red pretrage. Ulazim u hladan i mračan, samblasno tih. Kroz ulaz se sirio miris trulezi, no tješio sam sebe, da to nije nešto neobičajeno. Otvorih vrata. Ljepljiva tekučina, prolila se po sivom betonu. Kapala je sa njegove još poratne jakne koju je donio sa bojišta. Njegove oči još su se staklile, usne kao da su tražile poljubac od Ruže. Sve mi je stalo. Nismo imali neki veliko prijateljstvo, ali ta nit koja nas je vezala, držali smo je se kao pijan plota. Doka sam potajno tražio, nešto kao uspomenu, pored zlatne čahure, našao sam i pismo. Ostao sam zatečen. Uzeo sam toliku slobodu i otvorio. U pismu je pisalo: ..." ponekad tvoje oči su bile dovoljan razlog, za dolazak...ponekad su tvoje ruke bile dovoljno opravdanje za slučajni dodir...ponekad su tvoje usne bile dovoljno da ostanem bez i ijedne riječi... da samo ponekad, jer nisam imao hrabrosti da ponekad pretvorim u zauvijek... ako ikad ovo pročitaš Ružo, znaj da te volio jedan Luka... p.s. posvećeno jednom ratniku koji nije imao hrabrosti za zadnju bitku...
15.6.2010. u 19:02	Objavio: tomo081

Norijada...
Budim se...Ulazim u kuhinju u kojoj je nešto "umrlo"...otkad si me napustila...stan izgleda u kaosu...kao i ja..otvaram u frizider, a u tamo je pustinja kao švedski stol, nasprem ovog sta je u njemu...okrećem se okolo izgubljen u vlastitom stanu, pronalazim dnevnu dozu utjehe, mali dio viskia je ostao, kao pametni ulagac ostavio sam za "crne dane"...sjedim na kauču, kojeg su godine načele kao i mene, blejim u zid, blejim u "kutiju" koja me obavještava o vremenu...ma boli me...za vrijeme i prognoze...zvoni telefon..ne javljam se...jer znam da nisi ti...odavno me nada napustila da ces mi se ipak vratiti...ne dizem slusalicu...staan mi postaje zagušljiv izlazim na ovaj ljepljiv asfalt, izlazim van, aono ludilo, klinci završili skolovanje, alkohola, brašna svuda...ludilo...gubim se u masi...trazim skrovište...dug je put do "Portala"....ali dolazim...kao da sam negdje gdje se osjećam fenomenalno, kao da mi ta birtija pruzi bjeg od svega....nikog jos od mojih boraca, nema..no nije trajalo dugo moja samoća....Slavko, je taj koji je odagnuo moju samoću...ulazi ljut, zalostan, ma sve u jednom...Slavko je samnom prošao bojište dalmatinske zagore., dvoje djece, nezaposlen, ranjen, hrvatska klasika...sjeda za stol, gleda me u oci...a iz nebeskih ociju, suze kao nikad....šta je Slavko, nisi u brašnu, pkušavam lošim humorom, zaustavit bujicu...Nemoj Tomo, kad ti kažem , plakat ćeš samnom,, pa šta je...upitam ga...Jel vidiš ovu djecu, nastavi on...vesele se piju, završavaju školu, pa jel znaš tomo da njih pola ne zna za Ovčaru, Škabrnju, Borovo...Slavko se nije mogao smirit, ajde popi nešto...tjeram ga da promijenimo temu...suze su bile neumorne...Slavko je odletio nije me ni pozdravio...Ostao sam zbunjen, ni pozdrava, ni nista samo tako...za dva sata poziv od Ivanke, Slavka su našli obješenog u garaži...pored njega našli su sva odličja i plakete, kod panja ostavio mi je poruku...Tomo oprosti mi što nisam popio sa tobom...
30.5.2010. u 22:06	Objavio: tomo081

život sa izdajom...
Šetam pustim gradom...Svi su otišli na neki produženi vikend...Blagdani su...Prijatelji su vezani za svoje drage danas poput kakvih pasa koji su pokorno došli na lanac, barm danas... Sam sam u dugačkoj ulici...Bar da moja birtija radi, ali i njima je Uskrs...katastrofa...još jedan blagdan izgubljen lutam ovim gradom...dok šećem, muka Isusova mi se vrti glavom, ali jedan detalj mi posebno opterećuje moje sive stanice... Izdaja, koja je duboko usjekla se u meni... Izdaja koju sam proživio sam tobom...još do jučer bila si tu, klela si se u odanost, a pijetao nije ni otpjevao svoju pjesmu, a izdaja se pojavila...šetam, hodam, a slike same dolaze... više ništa ni ne osjećam, e samo da je birtija otvorena...odlazim, prema cmroku, kao da se penjem na golgotu, kao da tamo me čeka posljednji izdah...penjem se tiho, umor me polagano lovio, ali nisam prestajao...stigao sam...na svoju golgotu, na svoju osudu sa kojom živim i danas, sa izdajom koja me prati, sa izdajom koja je poput Petrove, poput najvernijeg sluge koji je još jučer bio vjeran svom gospodaru, a danas mu pišeš presudu...i dok misli se roje po ovom brdu, mobitel prekida užasnu tišinu...Marko javlja da je pušten sa "lanca" i da me čeka, ali meni još uvijek misli nedaju mira, još uvijek pomišljam da legnem još danas, još sad i da okončam ono što nisam u rovu pored maslenice... da, još uvijek živim sa tim, živim sa izdajom...
15.4.2010. u 0:43	Objavio: tomo081

zabranjena haljina
Ležala je na našem krevetu, još onako razbarušena, još onako bačena od sirovih strasti koje su proticale kroz nas. Sad kad je gledam, podsjeća me na tugu, na gubitak. Kad je gledam pomislim na kraj, jer kad je obućeš znam da je gotovo, kad se obućeš, ti odlaziš, odlaziš zauvijek. A bila si tu, još sad dišeš isti zrak u ovo par kvadrata malog stana u kojem smo bili tako sretni. Uvijek kad si nosila tu haljinu nešto je krenulo po zlu. Znam da je zbog te haljine. Znaš da je nevolim... Nije to da me više ne voliš i da nemožemo zajedno, to je zbog zabranjene haljine.. Izgledaš prekrasno, na licu ti se vidi da odlaziš sa porazom, iako si prkostila meni zbog haljine, znaš da je sve ovo bila pogreška... Da shvatio sam i ja, ali dogoilo se...obukla si ju i polagano nestaješ, nestaješ i još jedna ljubav se gasi, sutra ćeš već nekom pričati o svojoj tuzi, a ja ću polagano ali sigurno tražiti zaborav u zadimljenom malom cafeu. Nikad nisam volio tu haljinu, zapravo kad malo promislim, ta haljina mi te je i odvela, odvela, od mene,a donjela mi je tugu. Tugu koja kroji jednu totalno drugu odjeću, koja će mi vjerojatno biti dugo moj pratilac...Pratilac bez sjene...
26.3.2010. u 0:14	Objavio: tomo081

...kasno je...
Lažeš mi... u očima se nalazi onaj sjaj, koji dobro poznajem... lažeš me sad nakon svega, nakon toliko poraza, no ne zamjeram ti...nek to bude posljednji poraz koji ću pretrpjet sa tobom...kiša koja pada po nama, nemože oprat gorak okus sa nas...i to vino koje pijem u našoj maloj kavani u kojoj smo kovali planove, nemože zamjenit gorak okus koji mi ostavljaš...lažeš me dušo...lažeš da ti je stalo...lažeš...prljavim rukama me još jednom grliš...lažeš me dušo...kad bih samo jednom kao ti...poželio sam mnogo puta...lažeš, dušo...bacila si me na koljena, kasno je da se sada podignem...lažeš me dušo...e, da se sada mogu negdje izbrist iz tvoga srca, da mogu više te ne pogledat...kasno je da objašnjavam prijateljima za gorak okus...kasno je za sve...za još jednu setnju, za još jedan dodir, za još jednu noć, ne nisam toliko jak, ne nisam toliko hrabar...da, kasno je za sve, i dok mrak je okupao grad i dok posljednji travaj čeka zadnje putnike i dok tvoje lice čeka posljednji smiješak kako me ubijaš...da kasno je za sve...toliko bitaka, a na kraju poraz...kasno je sad za sve...i nada je ostala na suprotnoj strani naše ulice...da, kasno je sada za sve...
25.1.2010. u 0:02	Objavio: tomo081

Jakov...
dal imaš mir... dal sanjaš u tišini... gdje si... toliko pitanja si postavljam, nije da me znatiželja ubija... ne, ustalom ne zanima me, jednostavno ne želim ni tvoje ime više protegnut svojim usnama... ne, netrebam nikoga, otkad si otišla... odlično živim... od čaše do suza i natrag... a gdje si ti... prolazim večeras Ilicom, koja je tako poput pustinje čudna, i tiha.. poneki izlog baca mali tračak u mraku... hodam kroz te pustinje grada ... nalazim na starog prijatelja, u njegovim očima otkrivam, tugu, u mojim očima traženje, u njegovim rastava, u mojim glupi ponos... pronašli smo tihu poluvlažnu gostionu...počela je ispovijed... Jakov... crn, visok, dobar čovjek....ostaje sam, nevjera, jednostavno, tren požude, srušilo se...riječi samo padaju, bez reda...plačemo kao babe... Jakov, je slomljen..ni sam ne znam zašto nakon ovog druženja pišem, ali jednostavno riječi samo padaju... a ja se još uvijek pitam, dal ti imaš mir, dal te grli na tvojem jastuku, dal imaš sreću...
18.1.2010. u 22:42	Objavio: tomo081

med...
Sinoć si me grlila, ljubila... Tako njezno, tako tiho, no po prvi put nisam ništa osjećao... Štoviše nisam htio, nisam htio med sa tvojih usana sinoć, nisam te tražio poljupcima... Sinoć si se oko mene obavijala, poput tihe marame koja se zaplete oko vrata kad vjetar puše. Noćaš nisam htio ljubav, noćas sam htio mir, htio sam samoću... htio sam odlutati... od tebe...od ljubavi...htio sam miris kavane, htio sam miris tišine...htuio sam ponovno biti boem...nisi mi dopustila sinoć to... tješila si me, tražila po svojim rukama, usnama... odbijao sam te od sebe... u tom svom odbijanju sam uspio, ali sam potaknuo i suze... suze koje su krenule kao bujica...bujica na tvojoj strani kreveta... suze na tvojoj strani kreveta... jutro je prebrzo došlo, no suze nisu nestale, nisu nestale poput meda koji se topi u jutarnjoj šalici čaja... da po prvi put suze su me dočekale na tvojoj strani postelje...
10.1.2010. u 19:03	Objavio: tomo081

Tuđa majka...
Nedavno sam imao prilike te čuti... U tvom glasu sam našao, ono nešto... Nešto što te otkriva, nešto što je izgubljeno, nešto što tražiš...Tvoj glas mi otkriva da si izgubljena, da ni sama neznaš šta bi sa sobom... Petra je djevojka koja je samnom studirala. U božićnom ludilu grada, naletio sam na prekrasnu crkinju koja je i danas predmet želja većine muškaraca. Priznajem, da bio sam od onih koji su stajali u redu, samo da bih priodobio njenu pažnju, no za razlike od drugih i ja sam nju privlačio, ali na savim drugačiji način...Nikad nismo uspijeli nači zajedničku frekvenciju da bi se kliknuli, ali ostali smo dobri prijatelji iz studenskih dana... Petra me prepoznala, javila se... Nisam joj se nadao... Gledam je kako mi priča, sva zbunjena, preplašena, jednostavno nesretna. Otišli smo na kavu u Bulldog. Tek kad smo sijeli polagano je počela skidati te predivne "oklope". Ma Tomo, sve ovo je laž. Gledam zbunjen, ali ne govorim ništa. Tomo, totalno sam nesretna. Kad me gledaju sa strane, misle, avion ženska, uvijek skockana, jednostavno šminkerica koja to zna i nosit. Pa upitam, naivno. Pa šta te briga? Nek misle što hoće, bitno je da si sretna. Imaš li koga - polagano ulazim u intimnu sferu. Imam, ali nisam sretna. Volim ga, ali rastavljen je... Imam problema sa ženom, odgajam tuđe dijete... Istina, bogat je, situiran, ali...Tomo nesretna sam, nisam poput tebe. Ma ajde Petra nije baš tako - tješim je. Ne, ozbiljno, Tomo zavidim ti. Izgubila sam posao, postala sam djevojka koja nema svoje ja...Gubim se... Otuđila sam se od roditelja, majke... Sa njim izgubila sam sve, sve što sam volila, ali previše ga volim da bi se vratila... Majka sam postala tuđeg djeteta, gadim se samoj sebi...Evo baš sada kupujem i tom djetetu kojeg uopće ne poznam, kupujem njegovu ljubav preko djeteta. Užas, Tomo, gadim se samoj sebi. Reci mi, gdje sam se izgubila, gdje sam pogriješila. Zar cijena je tako visoka. Razmazala je popodnevni make up. Knegla mi je u grlu nakon što mi se totalno otkrila, ona koja je bila na glasu neosvojive, na glasu nedodirljive. No ipak ponekad i nedodirljive imaju ahilovu petu. Tješim je grlim, ali znam da je uzalud, znam da se nakon ove kave vraća u ralje, u zatvor osjećaja. Postaje taoc osjećaja za koje još uvijek nije sprmna. Postaje zbog ljubavi tuđa majka.
2.1.2010. u 22:16	Objavio: tomo081

prvi Božić

čaša viskia je na stolu, kroz grlo mi teče poput nekakve rijeke koja traži svoj put, cigara polagano sagorijeva, no još uvijek je držim na životu... Božić je polagano ali sigurno pokucao na moja vrata, uvukao se i u moje zidove, zidove moje samice... prvi Božić bez tebe, tebe koja si me grlila, moji anđeli su kod bake, otvaraju poklone, a tebe nema.. tražim te po slikama, tražim te u prašini koja je na našoj slici... još uvijek sam postavio stol za dvoje, no jedan tanjur će i večeras ostat čist, možda jedino mokar od suza koje tiho i nečujno klize... točim još jedan viski, nedam da me tuga totalno steže, no polagano gubim bitku... tražim te, čekam poziv iz bolnice, nadajući se da je sve ovo velika greška, no tišina polagano počinje biti preglasna... pijem, razmišljam, plačem, jednostavno tražim te kroz suze, tražim te kroz detalje... no tebe više nema...ostavila si mi, ljubavi moja najveći znamen... malog anđela za kojeg moram ostati jak, no teško je to večeras... još jučer si me grlila, stezala svojim rukama oko vrata i govorila koliko ti značim, obožavam te ljubavi, obožavam moja vilo... viski je prikraju, a i cigari se nadzire kraj, odlazim... odlazim jer više nemogu ni zrak u stanu podnjeti jer me podsjeća na tebe, tebe, sreću ljubav... prvi Božić, bez tebe...

27.12.2009. u 12:12

Objavio: tomo081

Komentari članka:

7.1.2010. u 20:42 - angel - otkud ti inspiracija za ovakvo nešto...Tvoje priče me opet ostavljaju u suzama i bez teksta !!!!!!

Članaka u rubrici: 55

Str. 1 od 6