pogledom govoris i one stvari koje mi zelis sakriti... pogledom nazirem i nas kraj, kraj koji je dosao tako iznenada, ali opet nekako ocekivano, nakon svih tih godina, trazenja, necega ili nekoga... pogledom me jos jednom ispracas u daljinu, daljinu koja ce mi jos veceras postati dom, daljina koja ce mi pruziti toliku zeljenu slobodu, slobodu koju sam sanjao jos jucer poret tebe, tebe koja si bila jos topla pored mene, jos nocas, adnas tako daleka, tako hladna...
dodirom mi govoris da je kraj, tiho svojoj rukom diras, jos jedanput moj obraz, obraz koji se borao od smijeha samo zbog tebe, tebe koja si i moje oci punila srecom... dodirom mi govoris gdje da trazim daljinu, uostalom dodirom mi govoris sve... polagano i ovaj mali stan postat ce prevelik za jednog, i ovo nase utocisce pocelo je traziti nekog sretnijeg, jer mi se u toj sobici ocito nismo snasli... pogledom i dodirom, rekla si mi samo jednom, tako tiho zbogom, zbogom koje nije docekalo jutro....
Tiho se svlaci, tiho ali tako brzo, da joj vec vidim da je tu samo zbog posla... Ja sam trenutak pomislio da je zbog neceg drugog dosla, ali njezini pokreti su je odali... Odali da je tu zbog stratsti ovdje... Ljubav joj je stran pojam, barem veceras...
Nakon par laznih zagrljaja, ustajem iz kaveza, kojim krevetom nazivam, trazim toliki potreban mir, toliko trazenu samocu, trazim je ali je ne nalazim... Jos jednom dolazi onaj glupi osjecaj, osjecaj koji mi govori da sam lazno voljen. Voljen tako da nista osjecam, da ne osjecam njezine dodire, da poljupci na mom obrazu se suse brze nego voda u pustinji, pogledi upuceni prema meni odmah se zamute...
Jos jednu vecer sam lazno voljen, jos jednom lazno voden do cilja koji zapravo ni ne postoji. Jos jedna noc je za mene postala laz, jos jedno jutro sa pitnjem, tko je to pored mene...?!
Nedjelja, izlazim iz crkve sv. Franje. Fra. Zdravko je danas bio posebno inspiriran. Njegova propovijed mi se danas posebno upila u svaku poru moje kože. Izlazim među prvima van crkve zauzimajući prekrasan pogled na ulazna vrata crkve. Uvijek poslije nedjeljne mise volim pogledati, dali je netko od poznatih lica ovdje. Nisam trebao dugo tražiti pogledom. Bio je to Ivan. Ivana isprva nisam ni prepoznao. Čovjek koji je svojom visinom i svojim crtama lica odavao dojam pravog obiteljskog života.
Ivan je bio visok, kosa se već malo posrebrila nakon toliko godina, njegove plave oči bile su poput dva oceana u kojima je bila beskrajna dubina. Ruke su bile čvrste, ali i hrapave, navikle na posao. Njegova ramena izgledala su poput nosećeg zida neke stambene građevine, jednom riječju Ivan je bio čovjek i po.
Naše prijateljstvo došlo je u neočekivanom trenutku. Upoznali smo se kad je njegova postrojba došla nam kao pojačanje za oslobađanje Knina. Bilo je to vrijeme Oluje. U tom cijelom ludilu kad čovjek je sam sebi i neprijatelj i sam sebi ne vjeruje, i milion puta mu cijeli život prođe kroz glavu, tada dolazi nešto ljudsko na površinu. Tada je Ivan pokazao svoje pravo lice. U tihoj maloj čajnoj kuhinjici u kojoj se pripremalo nešto jestivo za nas, tog dana sam se stisnuo sa svojim mislima, koje nisu baš bile optimistične. Izraz lica me otkrio i to je Ivan prepoznao. Tiho mi je prišao, predstavio mi se i samo me poput mog oca nježno pogledao. Tim pogledom naše prijateljstvo je započelo. Ivan je bio stariji od mene 15 godina, no po životnom entuzijazmu bili smo vršnjaci. Uz njega svaka noć bila mi je kao noć u majčinom krilu. Uz njega svaka priča je imala smisla, uz njega vidio sam kraj ovom sranju, uz njega vidio sam sebe i obitelj uz njega vidio sam jednostavno svijetlo...
Nakon toplih zagrljaja ispred crkve, tihih i toplih pogleda, stigli smo u „Maredo“. Bila je to naša birtija u kojoj smo slavili nove ljubavi, plakali zbog cura što su nas ostavljale, u „Maredu“ smo gubili živce zbog sportskih uspjeha i neuspjeha naših sportaša. Jednostavno Maredo je bio dio nas. Sjeli smo se u posebni naš kutić u kojem smo mogli komotno pričati, gdje nitko neće smetati.
Počeli smo se lagano prisjećati se nakon dugog vremena naših početaka. Naših mjerenja jednog drugog, naših darivanja, jedan drugome određene doze povjerenja. Što smo se dalje približavali nostalgiji Heineken je počeo lagano već kliziti niz grlo. U tom izmjenama tema, Ivana sam već onako pripit pitao za djecu. Ivan je bio oženjen sa Helenom. Bila mu je prekrasna žena. Odlično su se slagali. Kad bih njih susreo negdje u gradu poželio sam i ja to sebi stvoriti. Ivan je imao troje djece. Najstarija curica zvala se Marija, te dva dečka; Roko i Filip.
Dugim pogledom otkrio je tugu koja ga je pritisnula dokraja. Navrnula je poput bujice koja je dosegnula svoju snagu, koja ruši sve pred sobom. Ivanove suze počele su teći tako tiho i nečujno. Na šanku, pored naših čaša stvorila se lokva, ali ne od prolivene pive. Drhtavim rukama palio je cigaretu za cigaretom, no trebalo mu je da mi se otvori, što je najgore nije više ni pokušavao sakrit nešto pred sobom. Duboko je uzdahnuo, a zatim je krenuo...
Roko njegov srednji sin, strašno ga je podsjećao na svog pokojnog oca. Roko, tiho povućeno dijete, već u ranijoj dobi pokazivao je dozu ozbiljnosti koju je naslijedio od Ivana. Roko je bio zgodan mladić. Prekrasnih plavih očiju, kestenjastosmeđe kose, punih obraza, te širokog osmijeha, po čemu je Roko bio poznat. Roko je inače studirao povijest. Oduvijek je sanjao da bude profesor povijesti i Ivan je bio strašno ponosan na njega.
Tihim uzdahom Ivan mi je otvorio dušu nakon slapova suza koje su već dobro natopile šank za kojim smo stajali. Roko je prije dvije godine upisao studij i tada nitko nije bio sretniji od mene. Nakon uvodnih predavanja svi studenti morali su otići na redovni sistematski, koje je prepisalo sveučilište koje je bilo uvjet za upis u prvu godinu. Roku je na sistematskom dijagnosticirano, početak tumora na mozgu. Skamenio sam se. Ruke su mi bile počele puna znoja, koje su lučili moji dlanovi i to usred zime. Ta bolest koja se tuga zove, počela se siriti između nas dvoje.
Tiho sam ga samo pozdravio i otišao iz Mareda. Put do vlastitog doma bio je poput križnog puta. U mojim mislima bio je samo Ivan. Scena njegovih suza koje klize tetovirana je u mojoj glavi, ta scena izbrisala ja sve noćne more koje sam prošao na ratištu.
Konačno sam stigao u svoju malu gajbu, boca viskija me već čekala na malom drvenom stoliću. Upalio sam radio, da otjeram Ivana iz glave, a kad tamo na radiju, Thompson već štrika drugu strofu, njegovog „Ivana“, kao da i radio se urotio protiv mene. Kroz stihove sam tiho zaspao. Zaspao, toliko tiho da kapljice ljepljive krvi su se cijedile...
Bilo je ljeto... Tako tiho, ljepljivo, vrućina se upijala u svaku poru ovog grada. Dugim koracima kroz dugačku Ilicu, uviđao sam da grad postaje sve samo ne metropola puna ljudi. Polako se počeo praznit, poput sinoćnje čaše viskija. Praznio se poput mene, koji sam pokušao istjerat tugu od sebe, ali nikako mi to nije uspijevalo.
Šetao sam tako dugo zakupljen vrućinom, nebitnim naslovima u novinama, pokušavajući u toj besciljnoj šetnji pronaći neku socijalističku birtiju sa limenim šankom, sa debelom konobaricom i prastarim dizajnom čaša iz koje bih mogao ponovno utopit današnju tugu... Prije nego što sam u svojoj glavi završio opis željene destinacije, već sam ugledao gostionicu koja je odgovarala mom opisu. Ulazim u prostoriju u kojoj vlada dim ustajalih cigareta, poneka slomljena duša, te miris alkohola i ustajalog zraka... Prostorija u kojoj sam se zapravo proteklih mjeseci i svih ovih godina sjajno osjećao. Prostorija u kojoj je moja tuga kovala buduće planove, prostorija u kojoj sam ja bio jedan od mnogih... Prostorija u kojoj nisam bio stranac.
Već samim ulaskom u malu gostionu, pogledom sam tražio mjesto gdje ću provesti ovaj pakleni dan, no prije nego što sam smjestio u svoj mali kut, na mom ramenu se našla nečija ruka. Bila je to Jasna.
Jasna je bila stara prijateljica iz kvarta, koja je rano otišla. Bili smo istih godina, ali ona je bila miljama daleko od nas u svakom pogledu. Jasna je bila visoka brineta, iako u kasnim 30-im godinama jos uvijek je bila atraktivna žena. Isprva kad sam je vidio nisam je mogao smjestiti u ijednu priču, ni ujedan film, no kada je prigovorila, njezin topao i zavodljiv glas, ponudio mi je odgovor na moja pitanja. Na njezinom licu vidjelo se, da godine za nju su dobar saveznik. Pozvao sam je k sebi za stol. U cijeloj toj strci, začudio sam se da u takvom ambijentu zateknem baš nju, nju koja je bila šminkerica i cura koja je nosila krpice po zadnjoj modi... Kako je razgovor odmicao mojoj znatiželji nije bilo kraja.
Jasna mi je nakon par rundi nekvalitetnog razvodnjenog viskija, predložila da odemo popravit okus do njenog stana koji je bio u blizini. Uvela me u svoj mali stančić koji je odišao, samoćom, čežnjom za nečim izgubljenim. Nije trebalo dugo, da saznam što je to što joj fali...
Dok sam ulazio u pomalo neugledan stan, za jednu ozbiljnu ženu, na već oronuloj trošnoj komodi, bile su postavljene slike Jasnine djece. Bili su to Luka, Goran i Josip.
Kako je priča odmicala sa Jasnom, upitah je za slike sa djecom koje su bile na komodi. Jasna tada je gorko zaplakala. Njezine suze odavale su toliku tugu i bol... Tihim prolaskom kroz njezino već pomalo naborano lice osjetio sam tugu na dodir...
Kroz par minuta kad je tuga prestala nadolazit u većim valovima, polagano kroz usne mi je izustila da su njezina tri anđela oduzeta joj, prije četiri godine.
Nakon burnog braka sa Danijelom, djeca su joj pravomoćno oduzeta zbog nedostatka novčanih sredstava za njihovo pravilo odrastanje. Tako je barem službeno odlučio sud. Nakon već bezbrojne ispijene čaše slušam dalje Jasninu priču.
Djeca su odvezena u dom za djecu i mladež u Beč. Na pitanje koliko ih često viđa, kratko mi je odgovorila; svaki drugi tjedan... Na njezin odgovor, malo sam zastao, ali opet nisam previše zapitkivao... Pohvalio sam njezine napore kako uspijeva zadržat majčinske osjećaje i kako svojim odlascima koji nisu jeftinu uspijeva pokazat sinovima koliko ih zapravo voli i da bezbrojna današnja poskupljenja ne predstavljaju problem, njezinih skupih izleta prema Beču.
Pogledom malo dužim Jasnu sam slomio.Tihim mi je glasom priznala. „Tomislave, ja se prostituiram da bih mogla otputovati svako malo“
Tihim njezinim glasom, meni su se odrezale noge. Neobična tišina zavladala je već ionako tihim stanom. Polako me stezala u svoje krugove i poput neke zmije počela stiskat u svoje ralje. Uzeo sam bocu gorkog pića, kao da u tome pronađem bijeg od neobične tišine, tišine koja mi je ovaj dan, ovaj susret pretvorila u bolnu istinu...
Tišina me slijedila u stopu do mog malog otrcanog pakla, kojeg sam ponekad nazivao stanom, pratila me u stopu... Sjeo sam, a mojim mislima nije se zaustavljala NEOBIČNA TIŠINA...
Sanja je bila žena, koja je uvijek na posao dolazila sa smiješkom na licu. Radila je posao kojeg volila. Sanja je bila medicinska sestra. No na njenom licu svakog dana nije se moglo pročitati da Sanja, ipak ne živi život sretne žene. Bila je žena koja je nosila ožiljke iz prošlosti. Sanja je bila majka dvojice sinova koje je prije dvije godine, prevarom svog bivšeg supruga izgubila na sudu, tako da su sinovi po skrbništvu pripali ocu. Od tada Sanja je postala zatvorenica svoje tuge, od tada Sanja je postala druga osoba, postala je kao srna plaha koja se boji ljudi... Sanja je bila inače visoka plava žena koja je već debelo ugazila u tridesete, ali isto tako vješto je znala sakrit svoje godine, diskretnom, ali dotjeranom šminkom. Živila je u predgrađu Zagreba, tako da joj je i pomalo zatucana okolina stavljala još veći pritisak na njen već dosta opterećen život. Inače Sanja je dok je „sve funkcioniralo“ u braku imala dosta aktivnosti. Jedna od njih je i bila da je pomagala u svojoj župi koja je dosta vodila brigu o narkomanima. Nakon svih tih turbulencija u braku, jedino ta aktivnost je Sanja ostavila kao ispušni ventil, tako da uz posao jos dan danas Sanja vodi brigu o narkomanima iz njezinog kvarta.
Tog dana Sanja je došla totalno rastresena u udrugu, te nije baš posvećivala preveliku pažnju dečkima koji su se odlučili pomoći sami sebi. Na toj terapiji pojavio se i on. Mladić koji je svojim izgledom odavao konture nekad uspješnog poslovnog čovjeka i da je u ovo društvo zalutao totalno slučajno i nenamjerno. Robert je imao 38 godina, mada je izgledom odavao da je opasna supstanca već debelo narušila odnose između izgleda i postojećih godina. Bio je visok crn, zgodan mladić, njegove oči bile su poput crnih strijela koje su pogađale sugovornika. Ruke su mu od izbubrenih žila bile poput reljefa,koje bi pod tuđim dodirima izgledale poput oštrih rubova nekog razbijenog stakla. Robert je do svega ovog došao sasvim slučajno. Robert je imao veliku i uspješnu karijeru direktora, koje je zapošljavalo veliki broj ljudi. Bio je odgovoran za mnogobrojne obitelji o kojima se direktno ili indirektno brinuo. Jedna kriva poslovna odluka, dovela je Roberta da posegne za bijelim prahom, jedna kriva odluka dovela je Roberta da danas skriva poglede pred drugima.
Sanja ga je odmah primijetila i njezin Robert bio je nešto nježniji i nešto posebniji, nego prema drugim korisnicima centra. Sanja ga je znala promatrati satima kroz radne aktivnosti koje su dobili od svojih voditelja grupa. Pratila je svaki njegov pokret, svaki njegov korak, svaki njegov pogled. Jedne radne subote dok je ispunjavala formulare u pomalo skučenoj prostoriji predviđenoj za odmor djelatnika Robert joj je pokucao tiho na staklena vrata. Robert je isto tako osjetio laganu privrženost Sanje prema njemu tako da je znao to vrlo dobro u svojim mislima. Dok ga je Sanja ugledala na staklenim vratima, kako čeka da mu otvori, Sanjino srce promijenilo je ritam. Dok je prilazila vratima njezine ruke su počele drhtati poput neke zaljubljene klinke koja tek počinje upoznavati čari svoje prve srednjoškolske ljubavi. Dok je Sanja je otvarala vrata, osim sto je polako ulazio u sobu, tako je i Robert polako ulazio u njezino srce. Gledao ju je tako glasno da je to počelo bit već očito da Robert više nije samo Sanjin štićenik i pacijent.
Nakon dugih i beskrajnih šetnji i razgovora Robert se totalno približio Sanji. Sanja je ponovno bila sretna, zaljubljena, nasmijana. Dugo joj je trebalo da se ponovno uz nekog tako opusti. Jedne večeri odlučila je Robertu reći priču iz vlastite prošlosti. Robert je plakao kao malo dijete, na što je Sanja se rastopila. Sanja ga je tada tiho samo zagrlila i poljubila. Robert ju je zagrlio i pogledao svojim očima i samo tiho prozborio „Sanja vratit ću ti sinove“. Robert je nakon nekoliko poziva svojim starim i pravim prijateljima koji ga nisu napustili, javio za situaciju.
Nakon duge dvije godine ponovnog povlačenja po sudovima Sanja je konačno dobila za poziv za sud koji će 17. ožujka 2006 godine konačno izreći konačnu presudu. Taj dan Sanja je bila posebno nervozna i uzbuđena. Robert ju je nazvao prije polaska na sud. Tihim glasom joj je samo rekao u slušalicu „ Sanja volim te, udaj se za mene“!!!
Sanja kako je vozila prema sudu izgubio se signal tako da nije ni stigla odgovorit samo je postala jos uzbuđenija i pomislila u sebi da nakon presude ce prvo Roberta nazvati odjurit u njihov mali stan koji su nedavno unajmili.
Sanja je nakon dvije godine dobila skrbništvo nad sinovima. Bila je presretna. Otrčala je iz sudnice prema svojem autu da sto prije dođe svog heroja, do svoje najveće ljubavi, do svoje najvećeg motiva za život. Dok se vozila zamišljala je kako će ga razveselit presudom, ali i odgovorom na njegovo pitanje.
Dok je ušla u stan, na njihovom kuhinjskom stolu pisala je poruka; „Sanja oprosti mi na svemu...“...samo drhtavim korakom ušla je u dnevni boravak. Robert se predozirao.
Setnju sam poceo uobicajeno, tihi koracima kroz mokru Ilicu, u usima su mi zvonile neke tihe balade, kao da sime posjecale na tugu koju danas moram prosetat...
Jos jucer sam setao kroz grad trazeci buket crvenih ruza, jos jucer sam bio zaljubljen covjek, jos jucer sam bio covjek sanjao, a vec danas sam covjek koji seta bez cilja, covjek koji trazi prikladno mjesto za opijanje...
Otisla si, to je tako ocito na mom licu, tvoj odlazak, se vidi na svakom mom dijelu tijela, ni moja odjeca ne mirise vise po tebi, moje ruke ostale su same, moje usta nisu vise mokra od tvojih poljubaca... Dok setam u jednoj ruci nestrpljivo drzim telefon, nebili stigla poruka, a za poziv su vec odavno prestala nadanja...
Vec noge su uhvatile ritam, baterije su se dobro zagrijale u playeru koji odasilje podsjetnik zasto setam, i vec sve dok je uslo u neki ritam, pronalazim skriveno mjesto u kojem cu dan provesti, mjesto u kojem cu otvoriti dusu nekom strancu kojeg sam pocasti nekim jeftinim vinom...
Sjedam za sank i narucujem vino, i pripaljujem cigaru, dim se nije ni razmaknuo od mojeg lica, a vec mi je prisao starac koji me moli za drustvo, starac koji je u meni vidi veceras partnera u tuzi, samim jednim pogledom, nisam ga mogao odbiti... Stanko je bio zagrebacki ugledni odvjetnik 60-ih godina, imao je ugled, status u gradu, novac moc, sve sto je mogao imati, Stanko je posjedovao. Dok je ispijao vino i dok su se case praznile, Stanko mi je otvarao dusu, polako, ali iskreno, sve vise i vise. I kad sam ga zapitao sto ga dovelo do ovog danasnjeg statusa, da pije po zgrebackim birtijama, sa totalnim neznacima, Stanko je poceo iznosit svoje karte na stol. Stanko je imao veliku i retnu obitelj, imao je prekrasnu zenu i troje djece; Martu, Klaru i Mislava. Zivili su prekrasno, imali su svega, ali isto tako nisu se razbacivali i vrlo dobro su znali cijeniti sve to sto su posjedovali.
Bilo je ljeto, Stanko je planirao obitelj razveseliti, dalekim putovanjem u inozemstvo, jer znao je da se pogotovo njegove curice vesele putovanjima. Dok je dogovarao aranzman u agenciji, pogled mu je skrenuo na ulicu kroz izlog... U tom trenutku, Stanko je problijedio, jos prije sekundu Stanko je bio suh kao barut, a u vec u slijedecem trenutku, niz njegovo celo, kapale su kapljice hladnog znoja, u tom trenutku, Stanku se srusio cijeli svijet... Kroz tu sekundu, kroz taj pogled kroz staklo sve mu je bilo jasno, sve mu je postalo nebitno...
Stanko je ugledao Mirjanu, kako se ljubi sa drugim, gledao je kako ga ljubi, kako mu se smije... Stanko je gledao svoju presudu, svoju tugu... U tom trenutku Stanku je bilo sve nevazno, sve je tako izgledalo nebitno, totalno glupo i bezveze...
Od tog dana prica mi Stanko da se jos nije oporavio, jer kad te netko izda, nevjerujes nikome, tako mi Stanko prica za sankom, zagrljen u dimu nase male kavanice...
I dok narucucuje sljedecu dozu otrova za tugu, u meni prolazi kroz glavu pomisao, kako zena ima moc da svede covjeka na takvo sto... I dok pogledima trazim novu komunikaciju sa Stankom, Stanko me samo tiho zagrli i samo jedno sapne... Mirjana je sada sretna zena i ja sam sretan covjek zbog toga...
Kada je Stanko to izgovorio, svoje drugo jutro docekao sam u suzama... u suzama i tuzi... bez pjesme u playeru...
1.1.2008. u 21:36 - angel - Stvarno si to lijepo sročio...Volim kad u tvojim pričama mogu pronaći neku pouku :-) ...! 3.1.2008. u 21:41 - inesich - bolna, istinita, iskrena priča... to je priča zbog koje ne možeš ostati hladan
ma koliko ti to želio 19.1.2008. u 14:40 - angel - p.s. s obzirom da sam tek nedavno iskoristila svoje slobodno vrijeme da pročitam tvoju baš svaku priču nemam što drugo reći nego da si uistinu darovit i hvala ti što taj svoj talenat dijeliš sa nama...I molim te, nemoj nikada prestati pisati ovako divne i dirljive priče ;-) !!! 14.3.2008. u 22:57 - rosa - eh, stvarno si pretjerao..
nemaju žene nikakvu moć, mislim da je stvar u sreći, sreći u ljubavi.. ili je imaš ili nemaš ili moraš strpljivo čekati prije no što upoznaš onu pravuu..
i molim te, daj nemoj više ovako cmoljiti.. napiši nešto bez sjete.. ako nećeš ja se izčlanjujem!
p.s.nemoj mi zamjeriti jer nemam namjeru vrijeđat te..
Djevojka iz mračne ulice
Dok sjedim ovako sam, sam u mraku svoje male sobice, sobice koja jos mirise na tebe, tebe koja si mi otvorila dusu, tebe koja si me docekivala sa osmijehom a otpremala sa suzama, trazim inspiraciju da napisem nesto da pobjedim svoju tugu, jer alkohol je i nocas pobjeden i ne pruza ono sto sam ocekivao od njega...
Trazim te pogledom, trazim, ali u cijelom tom trazenju pomalo se gubim, gubim se toliko da ti zaboravljam tvoj lik, tvoje tijelo, tvoje lice, pomalo zaboravljam tvoj broj telefona, zaboravljam tvoje najdraze jelo, zaboravljam svoje skrivene adute kojima sam te uvijek mogao namamit za osmije, sve zaboravljam... Zaboravljam no mozda mi i nije zao, mozda je veceras tako i najbolje, najbolje za oboje... Dok se prsti pomalo zagrijavaju na vec pohabanoj tipkovnici, za njima i sive stanice mog mozga pocinju polako ali jos dovoljno brzo davati signale, sta da se pise, na pamet mi pada kako bi bilo da dignem ruke od tog stroja i da potrazim neku toplu rijec u nekoj strankinji za sankom, kako bi bilo da jos jednu vecer provedem uz vino, maglu, bezciljne setnje...
Da mozda veceras na ulici potrazim svoju inspiraciju.
Nije mi trebalo dugo da donesem odluku. Oblacim kaput koji jos uvijek mirise na tvoje jucerasnje dodire, dodire koji su govorili da smo jedno, no danas mi smo dvoje ljudi koji se jedva poznavaju. Izlazim i u tom nevidljivom ludilu u mojoj glavi, pocinje svoju setnju kroz hladne zagrebacke ulice, ulice kojima sam setao sa tobom, zagrljen, zgrljen i msato o buducnosti, no buducnost je postala proslost... U dugackoj Ilici koja je vec bila nacickana ljudima, polagano uspijevam se izdvojit iz mase i vec lagano se penjem prema nekom skrivenom mjestu koji mi daje potreban mir... U mirnoj ulici nalazim inspiraciju, samim ulaskom u taj mracni dio grada, ispred mene se pojavila ona. Tako iskrena, tako jednostavna, tako spremna za druzenje. Dugo me gledal, toliko dugo da sam vec pomislio odustati od nauma svog, ali isto tako nesto je prevagnulo u meni i ja sam joj prisao. Prisao sam joj tako tiho i necujno da se ona nije ni milimetra pomakla. Dugo smo samo se gledali, ali i ta sutnja je govorila vise, nego tisucu rijeci u tom trenutku. Bila je to utnja koja je bila glasna, bila je to sutnja koju smo mogli osjetiti, pa cak i vidjeti. Tihim glasom sam ju upitao za njezino ime. Jos tisim glasom odgovorila mi je; ja sam Ana. Ana je bila prekrasna djevojka. Njezine crte lisa bile su prekrasne, njezina kosa je bila kovrcava poput najfinije vune, oci su bile prodorne i svojim pogledom me je privukla toliku pozornost. Ana je bila visoka i gipka poput gazele, njezine ruke koliko sam mogao primjetiti su navikle na rad ali opet bile su poput malog jastuka meke. Ana je bila medicinska sestra u klinici za tumore. Ana je bila jednostavna djevojka koja je bila spremna na pnocni razgovor. Otkrila mi je zasto se nasla u toj mracnoj ulici veceras.
Prije dvije noci, bila je dezurna. U jutarnjim satima dosao je na njezin odjel Tihomir. Tihomir je imao 38 godina, mladic koji je svoju mladost ostavio u hladnom rovu, ali isto tako preponosan da bi se ikome zalio. Tihom je bio visoki muskarac koji je imao kosu poput ugljena i oci poput mora. Nakon mnogih bojista, Tihomir je osuden na jos jednu bitku. Tihomir je dosao sa dijagnozom karcinoma na plucima. Tihomir je inace bio povucena osoba, osobito nakon rata i tragedija koje je prosao.
Ana je polako mi otkrivala sve detalje vezane uz Tihomira. Dok je pricala o svojem pacijentu, u ocima se moglo primjetiti da posao utjece na nju. NIje bila od mnogih medicinskih sestri koje su pacijente dozivljavale kao broj, kao na traci. Ana me vec samim time osvojila. Stvarno ju je prica sa Tihomirom pogodila. Dok je prica dobivala zaplet, njezine oci su se pocele lagano punit suzama, a njezine ruke pocele su sluzit kao mali oklop da ja nevidim vecerasnju tugu. Dok se skrivala od mene, dok je skrivala tugu od mene, primjetio sam da Ana je prekrasna,dok je skrivala svoje lice, kosa joj je ostala ne pokrivena. Kosa joj je bila prekrasna. Tako jednostavna, ali opet tako zanimljiva da sam je jos tu sekundu zelio provuci kroz svoje prste.
Ana je bila djevojka koja je ispocetka bila sutljiva, ali isto tako svojom upornoscu uspio sam preskocit i tu prepreku tu vecer. Otvorila mi je i srce i dusu. Jos tu vecer sam je htio poljubiti, poljubiti dok mi je ona otkrivala bolnu istinu o Tihomiru. Htio sam sam iskoristi njezinu iskrenost, njezinu bol. Dok mi je sve to pricala, u meni se budila zelja za dodirom, budila zelja za zagrljajem, htio sam je jedostavno poljubiti. Ana je jednostavno bila prekrasna, jednom rijecju osvojila me, osvojila me djevojka iz mracne ulice. Djevojka koja ime srce, djevojka koja ima dusu.
Ana je danas sretna zena, koja je pronasla srecu u Tihomiru...
9.12.2007. u 21:24 - sirenica - ..vec neko vrijeme nisam bila kod tebe, no sad kad sam ovo procitala.. vidim da neke stvari ostaju iste.. jos uvijek iz tvojih recenica izbija ona ista energija i emotivnost kao i prvi put kad sam te procitala.. drago mi je da si dosljedan sebi jer bas te takvog volim.. pozdrav ti veliki ostavljam! 14.12.2007. u 14:51 - angel - ..hrabro, iskreno, otvoreno kao i uvijek...jako lijepa priča i jedva čekam slijedeću :-) ...
...možda ove pahulje snijega potaknu u tebi romantična sjećanja na nekog ili nešto, pa to opet podijeliš sa nama...Pozdrav! 20.12.2007. u 13:14 - blue1 - Ma ovo je nešto predivno ,ne mogu a da ti ne izrazim svoje divljenje .Vidi se da si rođen s darom pisanja.Mnogi bi bili sretni da mogu pisati poput tebe.
Drago mi je što sam te prvi put pročitala na tro... i kad god budem u prilici čitat ću te.Želim ti još puno puno inspiracija ,i nadam se nekim novim pričama poslije Božića.
Btw. tnx. na odobrenju ,pozivu ovdje i na prijateljstvu.
I žao mi je što ne mogu doći na badnjak!
Ne dam te nikom
Ne dam te nikom, vec sam to u glavi postavio kao svoj jedan od svojih vaznih ciljeva u zivotu... Ne dam te nikom, sada kada sam shvatio da si moj zivot, kada sam shvatio da uz tebe mogu plakat i smijati se u istom trenu... Ne dam te nikom, sada kada je tvoja ruka dodirnula moju... Ne dam te nikom, sada kada si pustila suzu zbog mene i za mene... Ne dam te nikom, sada kada postajes moja, sada kada tvojim zilama tece moja krv... Ne dam te nikom, sada kada sam ti otkrio sve svoje tajne...
O Boze, moj jedini, oprosti mi na ovoj sebicnosti, no isto tako ne dam je nikome, sada kada i ona zna za tebe, sada kada sam na mom putu susreo nju, nju koju si mi ti poslao...
Ne dam te nikom, nikom, pa ni samom sebi ne dopustam da potpuno se opustim, jer jos uvijek strah je taj koji me upozorava da jos uvijek mozes pobjeci, nestati...
Ne dam te nikom, ni pticama na grani koje pjevaju za tebe, ne dam te nikom, ni strancu koji te moi za posljednji ples na nekoj glupoj zabavi, ne dam te nikom, pa ni tvojim prijateljima, jer sada znam stvorena si za mene i svaki nas trenutak necu dati nikome...
Ne dam te nikom, pa ni jutru da te budi bez mene... Zapamti jedno, NE DAM TE NIKOM...
1.12.2007. u 18:03 - angel - Velika pohvala tebi i tvojem daru pisanja jer su tvoje riječi za većinu nas ohrabrenje i poticaj kako dalje, kako biti iskren i otvoren u ovom ćudljivom svijetu....
Lijepo je čitati ove tvoje riječi - one ohrabruju da za sve nas uistinu postoji negdje onaj NETKO zbog kojeg će sve u životu odjednom imati itekakvog smisla...
Hvala ti, T! :-) 1.12.2007. u 19:20 - tomo081 - eto zbog ovakvih komentara, imam dalje inspiracije pisati i ljepo je znati da svoje drage citatelje mogu taknuti na neki svoj posebni nacin....Hvala ti puno, angele....;) 3.1.2008. u 21:41 - inesich - najljepša, najtoplija i najnježnija priča
Bezimena pjesma
Jos si tu. Tako me strpljivo cekas, srtpljivo kao momak koji ceka svoju djevoku koja vec debelo kasni. Jos si tu, tu pored mene, ali ipak te nema. Nema te da me zagrlis, nema te da me dodirnes, da me zagrlis, da mi obrises suze koje se vec suse na mom obrazu... Jos si tu, a tuga me ne napusta, dapace kako god dosao ti me docekas tugom...
Jos jutros pomislih da si bila ovdje, ali sunce koje prodiralo u moju sobu, donjelo mi je bolnu istinu, istinu koja mi otkriva da me cekas negdje tamo daleko, tamo gdje se vise ni ne usudim poci... Otisla si zauvijek, neostavljaci nadu za povratak... Ostavila si mi samo tugu i srce koje je slomljeno, srce koje alkoholom želi zaljepiti polomljene dijelove, srce koje mu je povjerenje strani pojam...
Nakon tebe napisat cu jednu pjesmu koja ce ti opisati nesto samo sto sam tebi poklonio, nesto sto sam ti odavno zelio reci... Napisat cu ti pjesmu bez naslova, pjesmu koja nece imati ni imena... biti ce to BEZIMENA PJESMA...
Ne daj... Tiho sapucem kroz maglu ove noci... Ne daj mi... Nisam ni u mogucnosti ti izreci do kraja, nemam snage...
Tako te trebam, toliko snazno i iskreno... Sada kada sam pronaso nesto sto sam dugo trazio, nesto sto ni sam nisam znao sto trazim, ali sam siguran da sam pronasao, to sam pronasao u tebi... U tebi koja si me tako ocarala, toliko ostavila bez teksta, toliko iznenadila, toliko taknula... Ne daj mi da sad odem, da prekinem ovo sve... Da, evo skupio sam ti snage i jos jednom ti ponavljam NE DAJ MI DA ODEM... Ne daj mi da odem ove veceri od tebe, ove veceri koja je tako posebno nesto stvorila medu nama, ne daj mi da ostavim sve ovo i povucem se u svoje okvire tuge, ne daj... Ne daj mi da jutro docekam sam, da sjednem sam za stol za kojim sjedimo zajedno... Ne daj mi da pocinjem opet sanjati za jednog, da ponovno pocnem misliti na suze... Ne daj mi, jednostvno NE DAJ MI DA ODEM...
Aria
Zen
Zen
