Dugo sam veceras gledao u tvoje oci, toliko dugo da su moje suze isprale obraze. Dugo sam ti prste prvlacio kroz svilu, koju kosom nazivam. Dugo sam te jos danas zvao, ali ti se nisi javljala, ali nakon proteklog dana vratila si mi osmjeh na lice... Jos veceras sam mislio da si potpuni stranac u mojem zivotu, a nakon tihih poljubaca shvatio sam da si oduvijek tu bila...
Jos veceras si mi pokazala sto znaci samoca, no sljedecim trenutkom pokazala mi toplinu zagrljaja...
Zasto si toliko oprezna, zasto si toliko u strahu, pa to sam samo ja, tvoj oslonac, tvoja potpora..
Vraćao sam se iz šetnje koja je trebala odagnat moju tugu za bivsom ljubavi, a zapravo je donjela novu, jos vecu, jos goru...
Grad je bio nikakav, mracan, hladan, mokar. Ulice su bile pokrivene lokvama koje su polagano postajale malena ogledalca, jer temperatura je radila svoje...
Vraćao sam se iz šetnje kojom pokušavam svremena na vrijeme doškocitisvojoj tuzi, ali svaki put na pola puta odlucim poci na tramvaj. I bas na toj stanici, vec par puta u kasno vecer ili rano jutro susretnem malenog djecaka. Djecaka po imenu Matej. Kako sam ga vrlo cesto vidao bas na toj stanici, ovaj put sam doskocio svojoj znatizelji i pokusao otkriti i njegovu pojavu na "mojoj" stanici. Matej je imao 12 godina. Dječak koji je imao prekrasne tamne oci, poput drvenog ugljena, ali i bijele obraze poput snijega koji se spremao pasti na Zagreb. Matej je bio dijete koje je bilo rodeno u progonstvu, tako da nema svoj "rodni" grad, no svremena na vrijeme u njegovim rečenicama Vukovar je imao posebno značenje. Matej je bio prvo dijete od svoji petero brace i sestara. Otac je bio gradevinarski radnik, a majka cistacica. No kad smo došli do glavnog pitanja, da otkrijem sto maleni i krhki djecak poput njega luta kroz maglovitu i hladnu noc, Matej je kratko odgovorio; "ja dostavljam novine, tako da bih mogao pomoci mami i tati, da prehrane nas petero..." U tom trenutku Matej je uvidio da je tom recenicom zadao meni tolik udarac, da mi rijeci nisu bile potrebene u tom trenutku da opisem svoje osjecaje, svoju tugu... Moje ruke htijele su ga istog casa zagrliti, no ipak ostale su u đepovima trazeci novi izvor tj, dodatni izvor topline. U ocima su suze samo navirale kao iz negog gorskog izvora. Matej me je dugo promatrao te samo jos tiho prosaptao, "nemojte plakati, ja sam jako sretan sto imam mamu i tatu i da im mogu pomoći"....
Matej me je dotukao. Ubrzo na nasj stanici pojavio se i tramvaj. Matej je ustao i prije nego sto su se vrata plavog stroja otvrila, zagrlio me i rekao da mu je drago da smo se upoznali...
Mateja poslije toga nisam vidio. Ali u mojem sijecanju je ostao djecak iskrenog pogleda i cvrstog zagrljaja...
Danas sam te ugledao. Tako lijepu, iskrenu... Tako nekakvu, kao isklesanu. Razgovaral si na svoj telefon, i bila si tako izgubljena u tim svijetlima velegrada. I dok sam te promatrao, u meni se skupljala hrabrost da ti pridem. Da ti pridem i upoznam te. Upoznam te takvu, kao srnu preplasenu i njeznu, tako plahu. Prisao sam ti. Tvoj pogled mi je odavao da me se bojis, da ti vise nisam drag, da ti vise ne prilazim. I dok sam sjeo na klupu pored tebe i u toj minuti dok si bila pored mene, zamjetio sam jedno. Zamjestio sam samo nazalost tvoje cipelice. Otisla si od mene, kao pepeljuga. Pepeljuga koja je ipak ostavila trag, da te nadem, ostavila si mi u mojim mislima sliku tvojih cipelica, cipelica po kojima cu te traziti. One su bile odraz tebe. Bile su to jednostavne i male cipelice, bez ikakvog kića i dodatnih ukrasa, bas kao i ti, tako jednostavna i iskrena, ali jako preplasena.
Tvoje cipelice i danas cu potraziti. Tvoje cipelice su moj putokaz za dalje. Hvala ti sto si i u tom strahu, ipak pozazala mi smjer kojim da te trazim. Pepeljugo moja...
Dok te promatram, toliko me opijas svojim pogledom. Dok mi pricas, tvoj glas me obavija cijelim mojim tijelom. Dok me grlis, osjecam svu toplinu koju saljes kroz svoje tijelo, prema meni.
Sve je toliko nestvarno da me strah vjervati u to. Umjesto ljubavi, nudis mi strah, nestvarnost, jer toliko puta sam bio porazen, da se svega ovog bojim. Tvoj strah mi je toliko cudan. Bojim se srece koju mi nudis, zagrljaja koji me grije, suze koja je iskrena. Nudis mi sve, a ja sve to odbijam.
I dok te veceras sanjam, i trazim u svojim mislima, ti si i sad pored mene tu, tako iskrena i cista, tako stvarna. O koliko te trebam, a jos vise te se bojim, bojim da sa novim jutrom nestanes i vatis me u onaj film, koji govori o novoj potrazi ljubavi. Bojim se svega, jer ako sada ponovno ostanem sam, vise necu biti prosjak ljubavi, ako sada ostanem sam, odustat cu od svega, jer toliki je moj sada strah. Strah da sve ovo sto mi pruzas je toliko nestvarno, koliko je prekrasno. Jos veceras mi pokazi da moj strah nije opravdan, jos veceras me zagrli kao sto me uvijek grlis, jos veceras me poljubi kao sto me uvijek ljubis, jos veceras postani moja, moja zauvijek...
Ponekad, kad se probudim, vidim tebe... Tebe koja si tako daleko, a opet stojis tu, tu pored mene, ali ipak ne olazis mi...
Ponekad te gledam, ali te ne vidim, skrivena u svojoj maloj kupoli od ruza...
Ponekad mastam da me grlis, ljubis, ali sve je to zrak kojem krocim...
Ponekad mislim na tebe, da ti poklanjam svoje snove, da ti poklanjam svoje tajne, svoje noci...
Ali samo ponekad tugujem jos za tobom, a kad se tuga pojavi, tada ostajem svoj, svoj i sam u svojoj maloj tvrdavi od suza...
Bila je skromna zena, imala je tezak zivot.... Muza su joj ubili u proslom sistemu, ostala je sama sa 4 djece....
Cuvala me sa svojim sinovima,kada je moja majka radila...
Marija je je zena koju smatram svojom drugom majkom... Prekrasna je, tako mila i blaga, a opet svoj autoritet je znala izgradit... Marija je voli zivot, Marija voli Boga, Marija voli mene, svoje sinove, svoje unuke...
Marija koja je u penziji, koja nikad nije zalila, a zivot ju nije mazio... Marija je jedna od mojih uzora u zivotu, Marija koja svojim pogledom mi je znala reci koliko voli svoju djecu, svoje sve, koliko voli mene....
Danas sam bio kod Marije, suze su navirale same od sebe, samo me pogledom dragala po mom licu, nista nije govorila, samo mi se osmijehnula, njeni sinovi su me samo grlili... Svojim pogledom mi je dala do znanja da joj je jako drago sto sam tu, tu da mi stisne ruku, tu da mi poljubac da... I jos sada pamtim njenj pogled od popodneva, njen pogled i moje suze....
30.9.2007. u 10:23 - opatijka - ..."samo reci rijec i ozdravit ce dusa moja.."
cudni su putovi Gospodnji...........Suza je pala...
Ovo nije kraj
Otisli su... Napustili nas nasi heroji, tako bezuvjetno, tako iskreno... Otisli, a nisu ni zbogom rekli... Otisli su, a iza sebe ostavili ponos, tugu, srce, suze.. Ostavili iza sebe majke, zene... Otisli su da se okrenemo jedni prema drugima, otisli su da nas podsjete da ovo nije kraj, da tek za njih pravi zivot pocinje... Otisli su da nas podsjete da Hrvatska ima jos uvijek svoje heroje, da ima svoje sokolove, koji imaju srce kao katedrala...Otisli su da zive u nama, i da ih se uvijek sjetimo...
Ovo nije kraj...
Bili su krasan brak. Bili su prekrasan brak. Kristina je bila strucnjak za umjetnost, dok Ivan je bio poduzetnik koji se bavio nekreninama. U zivotu im nista nije falilo. Nakon dvije godine braka, Bog ih je darovao malim Lukom. Bili su presretni. Zivjeli su kao skladna obitelj. Mnogi parovi su im pozavidjeli na sreci, blagostanju i svemu ostalom.
Ivan je bio prekrasan suprug, otac, prava glava obitelji. Obozavao je svog sina, aposebno zenu...
Jednog dana Kristina se vratila ranije sa posla, pokupila je sve svoje stvari i otisla, a na njihovom kuhinjskom stolu Ivanu je ostavila poruku: "DRAGI IVANE, OSTAVLJAM TI LUKU, JER MISLIM DA JE MALI SRETNIJI SA TOBOM, A JA SAM PRONASLA SRECU SA DRUGIM..."
Ivan kad je pronasao poruku, tiho je sjeo na stolac i samo gorkko zaplakoa. Cijeli njegov svijet se srusio, u sekundi. Otisao je pred skou po Luku, a Luka kao da je nesto sluto i odam upitao svog oca, gdje je mama? Ivan se na njegovo pitanje rasplakao, jer nije ima snage suspregnut osjecaje, ni pred vlastitim djeteom...
Luka koji je isao u 7. razred, samo je zagrlio oca i rekao...TATA JAKO TE VOLIM....
p.s. ova je prica istinita, samo su imena projenjena
25.9.2007. u 14:20 - marijeta26 - Ova prica me je podsjetila na jednu jako ,jako slicnu koja
se dogodila mojoj frendici,nakon sto je izgubila zarucnika i
bebu u 5 mj trudnoce,upoznala je covjeka koji je bio
ostavljen ,s bebom 11mj starosti.Sada su zajedno,i tako
se nadam da ce i Ivan naci osobu koja ga zasluzuje.
Bog sto uzme ,na drugoj strani nadoknadi.
sad te se samo rijetko sjetim
...sada te se samo rijetko sjetim, dok prolazim gradom, sada se samo tebe rijetko sjetim dok pogledam staru klupu, sada se samo tebe rijetko jos sjetim, dok pogledam nasa stara pisam, slike... sjetim te se u tramvaju, na ulici...sada si tako daleko, ali jos uvijek si tu, barem malo, barem toliko da te se tek sjetim...
da je sve ovo bilo jucer, malena... ja bih danas vec lakse disao... da je sve ovo bilo jucer, vec danas znao bih ljudima nesto slagati za tebe... da je sve ovo bilo jucer, danas bih pjevao u suzama... da je sve ovo bilo jucer, danas bih bio za sankom i trazio utjehu, no danas si ti rekla da odlazis.. danas si dan pretvorila u tugu... danas si sve ovo pretvorila u prasinu... da se sve ovo jucer dogodilo, danas bih imao pricu za svoju majku, koja me non stop pita za tebe.... da je sve ovo bilo jucer, danas bi nasu staru sujedu pitao da mi popegla kosulju koja jos uvijek mirise na tvoje dodire... da je sve ovo jucer bilo, danas bih imao snage za novu tugu.. no danas nema snage ni nazvati da cujem tvoj glas, da pogledam tvoje oci...eh malena, da je sve ovo bilo jucer....
Bogocovjek
Vikler
