Povodom mog jubilarnog posta, odabrao sam jedan tekst koji sam napisao davno - negdje u vrijeme 2. ili 3. razreda Gimnazije. Međutim, lijepo je vidjeti o čemu sam razmišljao - zamisliti se, pa i nasmijati malo. Nadam se da ćete se zamisliti i nasmijati sa mnom. :-)
Riječi o ljudima poput mene
Ja sam ja – jedini, neponovljivi – kao i svi ostali ljudi na svijetu. Sa biološke strane, vrlo su male mogućnosti da se rode dvije osobe iste genetske strukture. No, mogućnost ipak postoji. Bez obzira na to koliko postotak bio malen – mogućnost postoji. A sa mog stajališta – ta mogućnost ne postoji. Ja je ne priznajem. Odričem je se. Jer to bi poništilo mene i bit individualnosti duha i tijela. Pa kako sam onda mogao staviti takav naslov? Jednostavno, jer sličnih ljudi ima. Ljudi, koji dijele jednake ili slične ideale, misli, porive ili nagone. Što se nagona tiče pogotovo. Ima jedan nagon kojeg svi dijelimo, a to je nagon za opstankom. A zbog čega bismo inače svakog dana unosili u sebe hranu i pilo? Iz jednostavnog užitka? Sumnjam. Ne vjerujem. Poričem.
Prilično je umišljeno pisati o sebi samome – činit će se svakome koji pročita naslov. No, je li bit u tome čime je bit okružena, ili je bit u biti samoj? Bit je bit, a kad nije bit, tada je nebit i nebit koja nije više bit. U biti, ovo je vrlo bitka rečenica. No neću više komplicirati, a možda i hoću. Ne znam ni sam, pa kako bi onda bilo tko drugi mogao znati? Nikako – to je nemoguće. To je samo još jedna od misterija svijeta koje plutaju kroz vječne staze nemirnog beskraja. No, uistinu, zašto pišem o sebi? Zato što mislim da će podosta ljudi u tekstu pronaći malen dio sebe, pa će im možda neke stvari koje sam ja već iskusio pomoći u životnoj borbi protiv drugih i sebe samih.
Najprije, pisat ću o ljubavi. No mislim da ću izaći iz okova vlastitoga duha i tijela, te da ću se pozabaviti općenitom problematikom zaljubljivanja i voljenja, te još nečega. No o tome kasnije. A kasnije je već sad. Ono nešto što nisam spomenuo – to je zatreskanost. Ili zaluđenost – tko kako voli. Ipak, mislim da ću se ja držati pojma zaluđenost – mada nije potpuno u svezi s pojmovnim bitkom kojeg ću obrađivati, mislim da će mi dobro doći i poslužiti svrsi. Zaluđenost je primarni, u većini slučajeva temeljni, dio kasnije ljubavi. To je onaj dio kad se osoba uvjerava (sama sebe!) da voli neku osobu izvan svih mjerila i granica. U većini slučajeva – prema mojoj ljubavnoj teoriji – to je i period većine ljubavno – uzročnih samoubojstava. Jer to je vrijeme najjače izraženih emocija, a najmanje izražene pameti i racionalnosti. Neki će reći da u ljubavi mjesta za racionalnost i nema, no… ja, kao iznimno romantičarski nastrojena i osjetilno nadobudno-nadana osoba, mislim da bez racionalnosti i promišljenosti do ljubavi ne može doći. Ima nečeg u onome, ne znam točno kako ide, da se rasplamsali plamen brže ugasi od titnjajuće iskrice. Fizikalno gledano, tako je – jer kad vatra gori punom snagom, odnosi mnogo materijala koji gori, a kad je plamen slab i ne toliko intenzivan, već – mogao bih reći – promišljen, on traje i traje i traje i traje. No, u fazi zatreskanosti, mada je taj plamen iznimno intenzivan, on će otići u jedan od dva smjera – prvi, gori i češći u današnjem društvu, je da će plamen ugasnuti, a dvoje će mladih (ili starih – da ne budem diskriminantan) otići svaki svojim putem. A taj je razlaz često popraćen ružnim scenama svađa, pa čak i nasilja, te mržnje i međusobne netolerancije i disprijateljstva. Drugi je put put ljubavi. To jest, da se preciznije izrazim, put zaljubljenosti. Kada je osoba zaljubljena, veo iluzija se miče sa očiju. Veo koji je u fazi zaluđenosti prikazivao ovu drugu osobu idealom nad idealim, nakem vrstom božanstva i besprijekornog savršenstva. U ovoj fazi osobe se počinju – napominjem, počinju – bolje upoznavati. Sam sebi čovjek priznaje da njegova izabranica (ili – čovjekica priznaje da njezin izabranik…) ima i mane. Možda malo previše teži, možda malo premalo teži, možda malo previše govori, možda malo previše šuti… Sve je moguće. No, bit je faze zaljubljenosti spoznavanje i prihvaćanje tih obostranih mana. Tokom te faze, opet dolazi do selekcije – opet se može krenuti u dva smjera, a svaki od njih ima svoju ulazno – izlaznu lozinku. Nije na čovjeku samome da odredi kojim će putem krenuti… to ovisi o obostranom razumijevanju, prihvaćanju, i voljenju. No ne o ljubavi – da se razumijemo… Ljubavi tu još nema. Ne u pravome smislu riječi. Ne u smislu riječi smisla koji ja prihvaćam kao smisao. Kao i u prethodnoj selekciji, jedni će otići – razići će se, mada mirnije no što su to učinili prethodni. Tu je najčešći način prekida obostrani dogovor. No, iznimaka uvijek ima. Ja samo velim što se meni čini da je najčešće. Što se ovih drugih tiče – ti prelaze u viši stupanj. Ti su parovi dokazali da je njihova zaljubljenost dosegla najviši i najzreliji stupanj. Zaljubljenost, konačno, prelazi u ljubav. Još malo, pa će to postati, ako Bog da, ona prava ljubav. Ovdje, u trenutku koji može potrajati čitav život, oni se vole. Vole se jednostavno, polagano, strastveno, ludo i smireno. Sve odjednom. I vole se točno takve kakvi jesu. Više se tu ne pokušava promijeniti jedan drugoga. Tu se živi i ljubi individua a ne ideal. Osoba. Personalizirana sveobuhvatnost ljudskoga roda. Esencija je postojanja time oblikovana i postignuta, te se i nadalje oblikuje i postiže. To je ono za što je čovjek stvoren.
Sve ovo izgleda tako jednostavno – kao da čovjek može jednostavno proći kroza sve to, i doživjeti vječnu sreću. No ne… neki ljudi zaglibe u određenoj fazi, i život im je prepun opterećavajućih subokolnosti i poststresnih situacija. No ipak se ne razilaze, jer… stvar je u navici. Snažna je stvar ta navika. Kad se jednom uistinu stekne, teško (no ne i nemoguće) ju je salomiti i prelomiti. Dobro je to – u nekim aspektima. No u drugim aspektima, baš ta navika sputava čovjeka da prijeđe na sljedeću razinu bivstvovanja. Stvar je u relativnosti. U prvom trenu razmišljanja o glibu unutar zaljubljenosti – čovjek ne pronalazi ništa loše… No, razmislimo malo, zadubimo se u problem, i vidimo korijen, stablo i krošnju problema: jedini je način da osoba stane i ostane na razini zaljubljenosti je taj da osoba bude nesretno zaljubljena. No, takvih i nema previše, iz jednostavnog razloga što zaljubljenost sama po sebi teži fluvijalnosti, toku i protoku, nezaustavnosti. Posljedica je te težnje činjenica da nakon određenog vremena provedenog u nesretnoj zaljubljenosti osoba počinje osjećati određenu odbojnost prema osobi koja ne uzvraća osjećaje. A ta odbojnost manifestira se u jednostavnom obliku – prestanka zaljubljenosti. I to je, u biti, dobro. Dobro, zato što se time omogućava daljnji opstanak čovjeka. Omogućava nastanak istih tih osjećaja prema nekoj drugoj osobi, koja će te osjećaje (“u nadi je spas”) i uzvratiti. Stvar je u opstanku. A što je s osobama u kojima je nagon opstanka potisnut nagonom čiste, neživotinjske, ljubavi; što je s osobama koje se ne mogu natjerati na odbojnost prema osobama do kojih im je toliko mnogo stalo? Te osobe, koje ostaju u nadi u uzvraćenu ljubav, žive životom normalnim izvana, no u potpunosti mračnim iznutra. To su osobe koje su na konstantnom rubu – ljudi koji 25 sati na dan gledaju niz ponor života… no ne prelaze u bezdan. Jer ljubav – majka zaljubljenosti – ne dopušta tim ljudima da prekorače “na drugu stranu”. Nakon svega, većina tih ljudi ni ne bi mogli živjeti bez te vječne boli. Naravno, to ovisi o periodu već provedenom u stanju apatije. A taj granični period ne može se definirati ljudskim mjernim jedinicama. Iz svega prethodnog proizlazi da sputanost unutar faze zaljubljenosti i nije toliko pogubna – osim što se završava jedna grana na stablu života. Druga je situacija kad se zapne u fazi zaluđenosti. Već sam spomenuo pojam samoubojstva. Da, to je posljedica stanja situiranosti unutar zaluđenosti. Ipak, nije sve toliko mračno koliko se sada čini, zato što većina ljudi kojima osjećaji nisu uzvraćeni u fazi zaluđenosti, jednostavno – prilično brzo i prilično bezbolno, izlazi van. Neki brže, neki sporije, neki lakše, neki teže. No, većina bez fatalnih posljedica. A oni koji zapnu… sudbina im je određena, zacrtana i zamračena. Pitanje je samo vremena.
Do ove sam točke sve zacrtavao ravnom linijom, bez mogućnosti nekih izraženijih varijacija… Ipak, ljubav je toliko kompleksna koliko i esencija biti čovječanstva. Moguće su sve zamislive krivulje, zaobilaznice, pauzacije i autoceste. Jedan primjer još nisam zahvatio – kako se razvija situacija kad je u jednoj osobi toliko koncentrirane ljubavi, to jest osjećaja, da jednostavno ta osoba prolazi kroz sve te faze “majke ljubavi”, bez odgovora sa druge strane. Potrebna je tu velika koncentracija osjećaja, a još veća i gušća koncentracija nade. Nada, mašta i snovi su stvari koje mogu čovjeka prenijeti preko određenih, u normalnim slučajevima neprepremostivih, oceana ničega. Moguće je to. Istina, malen je broj tih slučajeva, ali… kao što sam već spomenuo – mogućnosti uvijek postoje. Osoba koja je dulje zaluđena, i koja se već pomirila sa činjenicom da nikada neće biti sa tom određenom drugom osobom, polako počinje shvaćati, a istom tom brzinom i prihvaćati, njene mane i nedostatke. I tako – dolazi sama do faze zaljubljenosti. I tu, u većini slučajeva, put staje. O tim sam slučajevima govorio… to jest, to je drugi način dolaska u tu fazu, a prvi je taj, da dođe do raskida sa druge strane. I, nakon svega, postoji i ona manjina – ljudi koji polako ali sigurno izumiru – oni koji u sebi gaje toliko ljubavne snage i toliko libida – životne energije i pogona – da sami pređu čak i u fazu ljubavi. Naravno, tu već ne dolazi u obzir nešto kao samoubojstvo i slične stvari. To je faza u kojoj čovjek može biti do kraja života, pa čak i u braku sa drugom osobom, a ne onom koju istinski voli. No, tu se javlja drugo pitanje – pitanje varanja vlastitog ega i vlastitih osjećaja. Varanja, prihvaćanja ili sučeljavanja. Ipak, varanje je možda prejak izraz… izraz koji ne spada u spektar osjećajnosti osjećaja.
Nakon svega rečenog, čovjek bi se mogao upitati čemu sva ta strka oko ljubavi… zar ne bi bilo mnogo lakše jednostavno… živjeti? Živjeti bez ljubavi? Tu se postavlja jedno novo pitanje; pitanje srca. Ili barem onoga, što srce predstavlja. Naime, život bi bez ljubavi i osjećaja bio oslobođen spona koje uvelike sputavaju čovječanstvo na putu do izvanrednih znanstvenih dostignuća. A zbog čega bi se, u takvome svijetu, živjelo i stvaralo? To je ta neraskidiva spona između ljubavi i života. No ta spona ne ide od ljubavi prema životu: nije ljubav radi života… Život je radi ljubavi. Da nema ljubavi, ni života ne bi bilo. Ničega živog. Samo kamenje. Kamenje smrti i destrukcije. Destrukcije i samodestrukcije. A ubrzo – i to bi nestalo. Pa, dakle, čemu sva ta strka oko ljubavi? Odgovor leži u nama samima. Čak ni najhladnokrvniji masovni ubojica nije bez nekog malenog dijelića ljubavi u sebi. No njegova je ljubav nedovoljno jaka da bi pobijedila njegov um. Taj pomračeni um, bez dostatne svjetlosti ljubavi da mu pokaže pravi put. Već sam na neki način rekao, i ponovit ću, da je ljubav bit svega. Koliko god puta da se to ponavlja među ljudima, opet neće biti rečeno dovoljno puta. Jednom kada svaki čovjek na svijetu bude vjerovao u to – tada će život trajati u beskonačnost. I tada život više neće biti potreban – ljudske će duše prijeći na nivo viši od nivoa života. Na novi nivo postojanja. Na nivo čiste i beskrajne ljubavi.
Ljudi su čudna sorta životinja. Čudna, komplicirana, u nekim trenucima beskrupulozna, u nekima prepuna milosrđa. Ni jedna druga vrsta ne varira toliko između raznoraznih krajnosti poput čovjeka. Što to znači? Znači li to možda da smo zbog toga bolji od drugih životinja? Ja smatram da nismo ništa bolji od majmuna koji cijeli svoj život provede na grani drveta, a možda smo tek nešto malo bolji od kukaca. Što se dupina, delfina, kitova, orlova, sokola, geparda, lavova i još nekih veličanstvenih oblika života tiče – smatram da su oni mnogo plemenitiji od čovjeka – od mene, i tebe, koji ovo čitaš. Ali ovo nije uvreda. Ni najmanja. Zbog čega nije – kasnije. Sada još da kažem kojim smo vrstama najsličniji: hijenama. Jer one su podmukle, slabe; lešinari – baš kao i čovjek.
Većinom je kao granica između “životinja” i “ljudi” uzimana tvrdnja da mi možemo razmišljati uzročno-posljedično, ili da čovjek ima sposobnost voljenja, pa da se time razlikujemo od “ostalih”. No, uzmimo kao primjer dupine i delfine: već su u beskrajno mnogo navrata jedinke njihove vrste dokazale bistro razmišljanje, te emocionalnu povezanost koja se može javiti čak i prema ljudima, te bi se mogla čak povezati i sa nekim oblicima ljubavi. A ipak, oni nisu sposobni činiti strahote kakve ljudi čine. To nije u njihovoj domeni djelovanja. Iz toga proizlazi da je ljudska vrsta inferiorna vrsti kojoj spadaju dupini i delfini. Možda u nekim stvarima griješim… možda sam prije nabrojio neke pripadnike “životinjske” vrste nepromišljeno… možda sam o hijenama krivo rekao… No ja nisam znanstvenik – ja raspolažem samo škrtim znanjem, a pišem tako kako mi osjećaji govore da pišem.
Najčešće se ljudi uspoređuju sa svinjama, kozama, kravama, psima… Ovu bih priliku iskoristio da svim životinjama, čija se imena upotrebljavaju u svrhu usporedbe ljudi, uputim – u ime svih ljudi – moju najiskreniju ispriku za nanešenu im sramotu.
Plač. Suze koje teku niz obraze. Usne obuzete nekontroliranim laganim drhtajima. Ljudskost. Dokaz čovječnosti, a u mnogim slučajevima i ljubavi.
Bol. Šaka nadnaravne sile koja steže srce. Duša oslabljena, tiha i raskomadana. Ljudskost. Dokaz čovječnosti, a u mnogim slučajevima i ljubavi.
Drama……………
Odgovor na Vivianin post "Tko je kriv za moj grijeh?" na http://www.kriz-zivota.com/blog/vionitin_pogled_na_svijet/vionitin_pogled_
Nemjerljivo je blago Crkve što postoje mladi ljudi, pa i mladi odrasli ljudi, a i odrasli - pa sve do starih - koji duboko promišljaju gotovo (ako ne baš) sve aspekte praktičnog života vjernika. I to ne onog "na papiru", već istinskog - vjernika koji želi od srca pripadati - srcem - Bogu. U tom kontekstu, svaka čast što se uopće pitaš(mo) o tim stvarima.
Seksualnost je u današnjem "otvorenom" svijetu (društvu) na izuzetnom udaru Zloga. Sotone. Đavla. Naime, svako veliko "vrijeme" u povijesti ima svojih određenih"crnih rupa" - kroz koje Sotona lakše dopire do čovjeka, i napada ga. Kao odgovor pretjeranoj "socijalnoj zatvorenosti" prema seksualnosti, koja je obilježila 19. i prvu polovicu 20. stoljeća, došlo je do nevjerojatne eksponiranosti svega seksualnoga - od "slobodnih ljubavi", preko erotike u svim oblicima, pa čak i u duboko erotizirano nabijenim "modnim događanjima". Sjetimo se samo gesla Woodstocka! Djeca cvijeća!
Eto, u tom kontekstu, seksualnost s kojom se susrećemo u svakodnevnom životu, jest izuzetno neshvaćena u onom smislu u kojem je od Stvoritelja namišljena. Bog je u čovjeka ucijepio osjećaj seksualne privlačnosti i strasti. Da nije htio da bude tako, načinio bi On neki drugi mehanizam za prokreaciju. Strast između muškarca i žene jest, dakle, jedan uzvišeni osjećaj koji dolazi od Boga, i (kad je ispravno korištena) vodi prema Bogu. Međutim, društvo današnjice iskrivilo je naše shvaćanje, pa tako i nekih pripadnika Crkve. Odgovor na apsolutizam erotizirane eksponiranosti jest tabuizirana seksualnost. Sve što ima veze sa seksualnošću kao da je postalo "prljavo, grešno, Bogu protivno". Ali ne! Suvremena teologija (posljednjih desetljeća) vrlo lijepo gleda na čovjekovu seksualnost, i donekle se (u skladu s znakovima vremena, i poštujući napredak vremena) referira na misli Crkvenih otaca iz prvih kršćanskih stoljeća.
Prema tim navedenim aspektima, sasvim je jasno da ljubav – pa i predbračna (ali još ne govorim o seksualnim odnosima) jest u svojoj naravi čista, produhovljena, od Boga darovana. No, Crkva nas uči, i zapravo jest autentična tumačiteljica Božje namisli, da svaki čovjek samo s jednom osobom ulazi u zajednički život, i tako „pred Bogom postaju jedno“. Poznati su nam elementi koji „dozvoljavaju određene devijacije“ od tog izričaja (smrt supružnika na primjer). Prema tome, sakrament braka ne bi bio nešto kao „dozvola za vođenje ljubavi“. Budimo realni, Židovi nisu imali to u takvom obliku kao mi, kršćani – pa ipak su živjeli, u neku ruku, sveto (ne svi, naravno) i u skladu s Božjom promisli. Ali sakrament jest za nas ipak nešto posebno. To je ono konačno „DA“ osobi pored nas, da odlučujemo svim bićem do kraja života biti Jedno samo s tom osobom. To je na neki način i sigurnost i predanje. Nakon tog „DA“, nema više straha da „to nije ona prava osoba“. Nema više straha, da će biti još neke osobe „sa strane“. Time počinje novi život – kompletnog čovjeka. Nema više mjesta za „nekog trećeg“. Prije tog sakramenta, sve je otvoreno.
Kad čovjek misli „to je ona prava osoba za mene“, to nije nužno obostrano. Svašta se još može tu desiti. Čovjek može i za više desetaka osoba misliti (osobito kad je u određenom razvojnom stadiju) da su „one prave“. Ali ne smije se darovati svim tim osobama – postajati „jedno“ s njima. Tako se čovjek podijeljuje. Taj čovjek ne može više biti „cijelo Jedno“ s osobom s kojom sklopi sveti ženidbeni vez. Pa čak ni s Bogom, jer se previše i na previše osoba „razdijelio“.
Svećenik ne oprašta u sakramentu ispovijedi. Bog je taj koji oprašta. A grijeh protiv predbračne čistoće apsolutno je jednak osobi koja nema nikakve namisli ući u brak s tom osobom, kao i osobi koja će za koji dan de facto ući u brak s tom osobom. Možda u očima Božjim ne, ali u to ne možemo ulaziti; Crkva nas tako uči, a mi smo članovi te iste Crkve: mi tvorimo tu Crkvu i kao takvi dužni smo joj određeno poštovanje iskazivati kroz nasljedovanje učenja koje ona naučava. Mi vjerujemo da je Duh Božji taj koji vodi Crkvu, pa prema tome – ako Crkva nešto uči, onda nama koji smo članovi iste, i želimo se Bogu predati – ne smije biti svejedno što Crkva kaže. Svećenik nema pravo činiti grijeh „nekome većin a nekome manjim“. On to čini radi svog „ljudskog elementa“ u ispovijedanju. A Bog – kako On na to sve gleda – sa sigurnošću ćemo znati tek kad se s Njime licem u lice sretnemo.
Sad, koliko smo spremni „riskirati“? Koliko smo spremni radi „nesigurnih zaljubljeničkih osjećaja“ riskirati uopće mogućnost savršenog sjedinjenja s jednom osobom koju će nam Bog – izmoljenu – darovati? Koliko smo spremni riskirati mogućnost savršenog sjedinjenja s Bogom radi prolaznih ljudskih – varljivih – strasti?! Ah, teškog li pitanja…
Moram priznati, i ja često padnem u napast reći „ma to je ok, ako se mislite(mo) ženiti!“ Ali nije! I zato, prije nego s riječi prijeđemo na djela – svi se zajedno moramo još jednom zapitati: kolika je cijena čekanja „do braka“, a koja je cijena „pogrešne prosudbe“? Ma ne radi se tu samo o pokori koju ćemo na ispovijedi dobiti. Ne radi se ni o socijalnom statusu – bilo u društvu šire, bilo u Crkvi kao zajednici – koji je posljedica tog čina. Radi se o vječnosti! Radi se o životu s osobom u koju se uistinu – na kraju – uđe u sveti brak. Radi se o našem odnosu s Bogom!
Ne isplati se riskirati! Koliko god da je i meni samome teško priznati, ne – ne isplati se riskirati.
Crkva o postu jako "lijepo" govori u ovo današnje vrijeme... Naime, "post" je da se samo jednom u danu "do sita" najedeš, a (kao) možeš još dva puta "nešto malo" uzeti... Uvijek kad čujem takvu "definiciju" posta, dođe mi da se nasmijem. Naime, po tome - student (normalan student, a ne oni rijetki koji imaju "milost" živjeti s roditeljima, ili slično...) posti skoro pa čitavo svoje vrijeme studija. Gledajući tako, govor o postu u mojem članku o čitanjima 08.02.2008. dotalno "pada u vodu"... Zato sam se osjetio pozvanim napisati još ovaj mali "kao dodatak" o postu. Na neki način, kako ja to vidim (a moj vid posta izgrađen je vidovima posta velikih ljudi duhovnosti Crkve), post tijela treba biti izražen, u najmanju ruku, da čovjek bar malo osjeti glad - bar malo da osjeti to odricanje od hrane. A student, koji je naviknut jednom dnevno jesti - ako bude postio na takav način - koja korist? gdje je tu post? Mogao bih sad okrenuti ovo pitanje na "socijalno pitanje problematike studentske prehrane", ali neću! Ne, dragi moji prijatelji student - ovo ide na našu korist: POST je radost! Jedan student (ima li vjere i religioznih pobuda postiti) treba u dane posta još dodatno svoje tijelo "ukrotiti". Zato mi je lijepo kako Marija u Međugorju zove: kruh i voda! Tada čovjek počne uistinu cijeniti sve dane kad ne posti. Tada slanci (klipići) i slična peciva - bez ikakvog "punjenja" ili "nadjeva" - postaju istinske delikatese, a ne neka "siromašna i prezira vrijedna" osiromašenja prehrane...
Kao što napisah u navedenom članku, post je na izgradnju duhovnog stanja čovjeka - pa se neću ponavljati - i kao takav potreban je čovjeku koji želi izgrađivati svoju duhovnost.
Slika uz ovaj članak je s razlogom takva... Naime, jest da su studenti siromašni i sve to - ali ima ljudi koji su još siromašniji... Ima ljudi koji su uistinu zakinuti na svim socijalnim područjima, pa čak da oskudijevaju i u hrani. I to ne malo1 Takvih ima sve više... Pokušajmo malo i tako razmišljati - u solidarnosti prema njima - a možda onda i to što uštedimo na vlastitom odricanju - pokušati darovati u svrhe da se hrana pruži onima najmanjima, marginaliziranima - onima za koje je Isus osobito brinuo u svom hodu na zemlji...
Nemam baš vremena (uz post, studentski život nosi sa sobom i potrebu učenja :-)) pa neću odugovlačiti - ali napominjem još jednom: post je radost! Radost u Gospodinu! Uostalom, i Marija nas na to zove - a Ona zna što govori i čini!! :-)
Eto, na blagdan Obraćenja svetoga Pavla apostola, prišla je kraju još jedna molitva za jedinstvo kršćana. Na misi u 11 sati u župnoj crkvi Svete Marije svećenik je umjesto homilije pročitao poticajan tekst iz knjižice izdane upravo u povodu molitvene osmine. Sve je to lijepo, pa možemo sad pričati o pomacima koji su u zadnjem stoljeću postignuti - a uistinu ih ima, pa možemo i govoriti o potrebi teoloških i inih približavanja odijeljenih kršćana, itd. itd. itd.
Međutim, koji je smisao toga, pitam se?! Ne, nisam ja protivnik ekumenizma; izuzetno cijenim i taj pokret, a i sve ostale pripadnike nekih drugih crkava i crkvenih zajednica - kad su iskreni, otvoreni za dijalog, i kad nisu "naporno napasni". Pitanje na početku ovog odjeljka postavio sam iz jednog "ogorčenja" (u navodnicima, jer nije baš pravo ogorčenje, nego bolje rečeno - ogorčenjčić) koje se odnosi na zajedništvo - ali ne među različitim vjerskim zajednicama - nego unutar samih vjerskih zajednica.
Kao Rimokatolik, neću komentirati druge zajednice - nego ću se osvrnuti na našu, Svetu Crkvu Katoličku. Kao student imam tu milost (ili križ - kako se uzme) da mogu relativno česti "mijenjati lokacije" slavljenja Euharistije. Tako dolazim u kontakt sa mnogim župskim i inim zajednicama, mada sam u najvećem postotku u župi u kojoj stanujem. I ono što vidim - i to ne samo u Zagrebu, nego i svugdje drugdje - jest: istinsko zajedništvo tu tu ne postoji! Jesam li grub na riječima? Jesam, i neka sam! Svatko tko ovo pročita, neka se zapita: koliko ja sam doprinosim osjećaju i realizaciji istinskog zajedništva, o kojem je Isus govorio ("Da svi budu jedno!")? Koliko doprinosim nezajedništvu više nego zajedništvu? Da li se trudim da osoba pored mene - kršćanin - osjeti od mene da sam mu uistinu brat/sestra? Svi zajedno slavimo Euharistiju - slavimo zajedništvo Stola Kristova, Njegove muke, smrti i uskrsnuća - spominjemo se čina koji je Bog učinio kako bismo mi mogli biti Jedno Njegovo Tijelo. I kako mu uzvraćamo?
Ja se ne trudim dosta - i moram se popraviti, i truditi više; prihvaćati djede i bake u crkvi, jednako kao i mlade. Svjestan sam da se mogu truditi više nego što to činim - i moram u tom smjeru djelovati!
Razmislimo svi zajedno, zar je tako teško učiniti bar neki početni napor u tom smjeru? Naime, ako svi krenemo već samo tako da sa osmjehom pristupamo jedni drugima - koliko ćemo svi bogatiji izaći iz crkve!! To je početni korak, koji tako malo energije iziskuje!! Djelujmo tako - da brat i sestra pored nas vide ljubav Kristovu koja im se smješi iz naših pogleda! Učinimo to, i promijenit ćemo svijet - ne mi, nego Ljubav Božja!
Ugledajmo se na Mariju - dozvolimo joj da nas ona čuva u zajedništvu! Ona je Majka Crkve; dozvolimo joj da bude majka naših srdaca, i uspjeh "globalne ljubavi" je siguran! Uz pomoć Marije, Majke Ljubavi!
25.1.2008. u 15:46 - tonkica - ej, dobar tekstić..napokon si našao nešto u čemu se slažemo:)) i ja često razmišljam o tome... 26.1.2008. u 11:48 - snjeza_tt_osijek - Hvala ti, Karlo!
Neka Ljubav Božja i dalje djeluje u našim srcima... Neka ispuni i srca naših bližnjih... A ja sam sretna što sam u zajednici upoznala svoju braću i sestre s kojima mogu razgovarati o Bogu koji je Ljubav. To mi je poseban Božji blagoslov.... :D BiMB! Snježa
Jednojajčani blizanci i duh
Pitala me prijateljica jedno pitanje o jednojajčanim blizancima - kako svaki dobije svoju dušu (ja to preričem: kako svaki zadobiva duh)... Nisam ja baš stručnjak bioetike, a ni teološke antropologije, ali znanje koje potrebujem za odgovor na ovo pitanje jest iz područja fundamentalne teologije, a kao student 4. godine teologije ponizno smatram da potrebito znanje posjedujem. Uz milost Božju, eto odgovora...
Crkva u svojoj borbi protiv abortusa u bilo kojoj fazi trudnoće polazi od činjenice nastanka čovjeka - a to je od samog trenutka začeća. Naime, čovjek je "savršeni spoj" duha, duše i tijela. Tijelo nastaje spajanjem muške i ženske spolne stanice, te se polako razvija. Duša (intelektualne sposobnosti) također se na tom fizičkom nivou razvijaju - razvojem mozga i živčanog sustava. Duh je božanskoga porijekla, i ono je najvrednije u cjelini čovjeka. Time ne kažem da je tijelo nevažno. Bog udahnjuje svoj dah u svakog čovjeka, kao od početaka u Adama i Evu, pramodel čovjeka. Duh je savršenog božanskog bitka, i kao takav ne ovisi o izravnim djelima roditelja - jednom kad je dijete već začeto.
Situacija sa jednojajčanim blizancima zapravo ne zahtijeva neko odvojeno promišljanje na tematiku duha, radi same naravi stvari: fizički nastaju dva ljudska bića, a Bog ne gleda na broj stvorenja, i nije On ograničen bilo čime u "dodjeljivanju" duha. Bog svakoga čovjeka neizmjerno ljubi, i to jednako - i svakome daje jednako od sebe samoga. Tako svako odvojeno biće jednojajčanih blizanaca u očima Božjim biva biće za sebe. Ontološkim riječnikom rečeno, svako od ta dva (ili više...) bića, ima svoj bitak - a samim time ima i svoj duh.
Duh svakoga čovjeka u određenoj je povezanosti sa duhom čovjeka pored sebe, opet ponavljam - radi same naravi duha čovječjeg - koji je od Boga. U Bogu svi smo povezani vezom božanskoga udioništva u čovještvu, i radi toga možemo se zvati "jedno mistično Tijelo Kristovo - Crkva". Time ne kažem da oni koji nisu Crkva ne spadaju u tu ontološku povezanost duha.
Eto, mislim da sam dosta objasnio moje viđenje te problematike sa filozofsko-teološkom argumentacijom. Nije li to dovoljno, mogu uključiti i Biblijsku argumentaciju, no smatram da nije nužno čovjeku kojeg zanima narav bita čovjeka.
Što se tiče terminologije "tijelo-duša-duh", moguće je u nekih autora pronaći i samo "tijelo-duša", no oni će redovito dušu "dijeliti" na "tjelesnu dušu" i "duhovnu dušu", pa eto da ne bi netko rekao da "cijepkam" čovjeka na neki nekonvencionalan i neispravan način.
Svima vama, braći i sestrama u Duhu, milost i mir Gospodina našega i blagoslov Istoga, i Marijin!!
16.1.2008. u 19:12 - snjeza_tt_osijek - Karlo, članci su ti super i svaka ti čast! Sigurno su tvoji profesori i svi Tutići jako ponosni na tebe.
=)
Mi u Osijeku nemamo teologa u zajednici pa je malo teže kad nema ni svećenika, jer onda u pravilu imamo takva pitanja za koja nam stvarno treba neki teolog, ali super
nam je to što si ti otvoren za razgovor. Hvala ti!
BiMB i pozdravi tamo Maminu "bandu" :D
Snježa
18.1.2008. u 9:16 - snjeza_tt_osijek - Karlo, malo sam razmišljala o ovome i super je što si i s filozofske strane objasnio ono kako smo svi ljudi na svijetu braća i sestre. Pretpostavljam da si na to mislio kad si spomenuo da je duh svakog čovjeka u određenoj povezanosti s duhom čovjeka pored sebe... To bi savršeno objasnilo ono što papa Benedikt XVI. kaže u Deus caritas est 18, tj. da svakom čovjeku možeš darovati pogled ljubavi, kojeg je žedan. Već i samo to mu može pomoći ako ne možemo više učiniti za neke naše bližnje za koje skužimo da jako pate iz nekog razloga, a ti im ne možeš uvijek puno pomoći, zar ne? Nekad se, kao u tom slučaju, mogu racionalno (=filozofski i teološki) objasniti neke stvari, ali to ne znači da Bog nije iza svega toga. Npr. u SZ neke situacije možemo danas objasniti, ali opet to ne umanjuje Božju veličinu u svemu tome. To je i nama poticaj. Tako da je super kako Bog nekad djeluje kroz nas, iako toga možda taj tren i nismo sasvim svjesni... Ali najbolje je i to predati Bogu u ruke u poniznosti i nastaviti tako dalje. Nije li i to korak naprijed prema svetosti života, na koju smo svi pozvani, ali za koju se treba boriti cijeli život?
BiMB! 18.1.2008. u 15:51 - snjeza_tt_osijek - Evo citiram Deus caritas est 18:
„Ljubav prema bližnjemu, kakvu Isus naviješta u Bibliji, (...) se može ostvariti samo na temelju dubokog susreta s Bogom, susreta koji se pretvorio u zajedništvo volje te zahvatio čak i osjećaje. Tada naučim promatrati drugu osobu ne više samo svojim očima i svojim osjećajima, već iz perspektive Isusa Krista. (...) Ispod površine vanjskog izgleda uočavam kod drugih duboku želju za znakom ljubavi i pažnje. (...) Ja ih promatram Kristovim očima i mogu im dati mnogo više od njihovih izvanjskih potreba: mogu im darovati pogled ljubavi koji trebaju.“
Deus caritas est 18
2.2.2008. u 15:50 - snjeza_tt_osijek - Hm... Mama je nova Eva... Ona nas isto poziva na molitvu za najmanje, u skladu s prethodnim komentarom. Leon kaže da svi zajedno molimo za Božji plan s nama. Ja sam mu rekla da vjerojatno Isus i Marija kao novi Adam i nova Eva hoće preobraziti naša srca da postanemo novi ljudi na sliku Božju. Mislim da Bog TO od NAS hoće... A PLODOVI TOGA su: Totus Tuus, molitva srcem, evangelizacija, ljubav, mir...
Mama je u pravu - Mama je zakon! Pa, potrudimo se... U tom duhu (ili Duhu, ovisi kako se uzme) Božji i Marijin blagoslov...
Ljubav i sumnje
Kad je čovjek zaljubljen, onda je ona druga osoba jedini pojam na svijetu (ljudi) koji je važan, tj. jedina osoba koja se "vidi". Međutim, kad zaljubljenost lagano prođe, pa dođe ljubav, onda se i razum malo uključuje u sve to zajedno - a srce se malko odmakne od očiju, pa se mogu vidjeti i druge osobe... Naravno, to ne mora značiti da je ljubav imalo manja, niti išta drugačije. Ipak, postoji i još jedan aspekt - kad jedna osoba počinje osjećati da onu drugu "gubi iz ruku"; kad se krene nekako u "postzaljubljenost" - što može lako značiti prijelaz u ljubav (što je apsolutno pozitivna stvar), može doći do sumnji kod osobe koja počinje "gubiti kontrolu"... :-)
Zašto smajlić na kraju? Jer ta sumnja zapravo ukazuje s jedne strane i na iskrenu ljubav te osobe koja tu sumnju osjeća (mada sumnja nije nužni uvjet postojanja da bi prava ljubav postojala). Ah, tek toliko - htio sam samo nabaciti ovu misao...
27.1.2008. u 20:31 - snjeza_tt_osijek - Lijepo, ali nisam skužila na što misliš pod gubiti kontrolu... Na to da shvatiš da i druga osoba ima mane i da nije idealna? Valjda. BiMB!
Sladunjavo kršćanstvo :-)
Često svoja razmišljanja započinjem riječima poput "...u današnjem društvu..." ili "...svijet oko nas..." ili slično. I ovaj bih volio tako početi-ne zato što ne znam drugačije, već zato što živim realno u svijetu koji jest-takav kakav je-a bio je drugačiji-od Boga stvoren (kompliciran možda slijed misli, ali smatram da se da iščitati...). To je zato što volim svijet gledati očima teologa (budućeg, doduše), ali kao čovjek koji ne odstupa od realnosti i specifičnosti življenoga trenutka.
Teologija je, nakon 2. vatikanskog sabora (1962.-1965.), uvelike napredovala, a to je bio plod mnogih promišljanja i teoloških sučeljavanja velikih mislilaca. Tako se danas nalazimo u jednom zdravom teološkom ozračju, gdje se lijepo razaznaje "granica" između sladunjavosti i hiperrealističnosti u odnosu čovjeka prema svom Stvoritelju i Otkupitelju. Velika većina teologa je na toj liniji promišljanja... Međutim, od nekih vrhunskih intelektualaca u krugovima teologa (istih onih koji imaju savršeno dobra promišljanja), zna se ponekad čuti komentar, kako današnji vjernici (ne kršćani, nego uži pojam - vjernici!) žive malko pre sladunjavo kršćanstvo. Iako iznimno cijenim osobu koja je to izrekla, moram priznati da se samo djelomično slažem sa tom konstatacijom. Zašto?
Slika uz ovaj tekst nije bez veze stavljena... Isus Krist, Gospodar oluje i svih prirodnih (i neprirodnih) pojava...U nemiru srdaca koja su zarobljena brzinom i tim negativnim aspektima nemirnoga društva, iznad svega potreban nam je Isus koji oluji (čitaj: nemiru) govori: "Umukni!“
Kao što rekoh, teolozi su na "zdravoj" liniji prepoznavanja granice između krutog doživljavanja kršćanstva (otprilike bi se ta krutost mogla usporediti sa farizejima Isusova doba), i sladunjavog (ne moram posebno objašnjavati pojam...). Ali gdje su laici, puk, "ostatak" naroda Božjega? Smatram da se svijest vjernog puka nije razvijala u skladu sa teološkim promišljanjima. Često imam osjećaj da je u glavama ljudi još uvijek previše prisutan "Starozavjetni Bog sudac" ili nešto slično tome... U takvoj situaciji, taj "negativni strah Božji" kao da blokira "odnos ljubavi" čovjeka i Boga.
U tom kontekstu, moram priznati da bih ja prije zagovarao malčice više "senzibiliziranja" čovjeka vjernika za ljubav koju nam Krist daje-ne samo sa križa, već i u osobnom susretu "bez križa"... Da se ne bi ovo krivo shvatilo-gdje je Krist, tu je i Njegov križ. Ali oprez! Nije kršćanstvo "samo patnja", nije kršćanstvo "samo križ". Kršćanstvo je, prije svega, Radosna vijest-Isus nam je došao reći da nas je otkupio; svojom smrću, naše je grijehe odnio na križ i od grijeha nas oslobodio. Jest, tijelo je slabo, i dalje griješimo. Ali pouzdajmo se malo više u činjenicu da je Isus uz nas-da nas nosi na svom božanskom dlanu, da je sve lakše kad se u Njega pouzdamo i dopuštamo Mu da On nosi naše križeve-barem onaj dio koji nas same opterećuje do granice posustajanja. Nemojmo posustati na putu života, koji je često posut trnjem: obucimo se u Krista, i trnje nas neće više bosti! Zamjetimo: trnje ostaje, ali ne bode nas!
Sladunjavost koju ja zagovaram, znači osobni odnos s Isusom, Gospodinom, Spasiteljem, Otkupiteljem, ŽIVIM BOGOM: budimo svi spremni obratiti se Njemu riječima: "Volim Te!" On to želi čuti. Nije važno što On to zna i bez da Mu to govorimo... Usudimo se-svi zajedno-recimo: "Volim Te, Isuse!" Ako je moguće-na glas! Još bolje: viknimo to u sav glas, da čitav svijet čuje vjeru, ufanje i ljubav srdaca koja se nalaze u Bogu:
"ISUSE, VOLIM TE!!!!!!!!"
Teško je u buci ovoga svijeta doživjeti istinsku tišinu... U dernjavi i galami koja nas sve okružuje, kako čuti glas anđela čuvara, koji nam na uši šapuće: ljubljeni moj čovječiću, kad bi samo znao veličinu ljubavi kojom te sam bezgranični Bog ljubi!!
U toj buci tutnjajuće galame, kako u miru sjesti ili kleknuti pred svetohraništem, i reći Gospodinu: VOLIM TE!!!!!! Kako zavapiti iz dna duše, riječi koje izviru iz dubina krajnje tišine: TREBAM TE!!!!!
Moguće je. Ali teško je... Ali moguće je!
Dođite s hvalama-dođite i hvalite Ga, svim srcem, svom dušom, čitavim tijelom... Pred Kristom u Euharistijjskom sakramentu-poklonimo se! Podajmo mu hvalu-božansku hvalu-onakvu kakvu samo Bog zavrjeđuje!
Dođite s hvalama-ne znači to doći bez grijeha; ne znači to da Bog želi samo one koji su potpuno čisti... To bi značilo da Bog kod sebe želi samo nekolicinu duša ovoga čitavoga svijeta. Ali ne! On želi sve nas; takve kakve jesmo! Grešnike je došao pozvati; i nas danas zove: On, bezgranična ljubav!! Dođite-hvalite ga! Srcem kakvo jest, ali neka bude čitavo u tome; srce koje daje hvalu Gospodu, neka bude bez zadrške, bez sputavanja na putu prema Kristu!
Dođite s hvalama-dođite, i ne odlazite od Njega; tijelo može otići na svoje svakodnevne poslove, ali duh - neka ostane u trajnoj adoraciji - Onome koji jest!!
Dođite s hvalama!!!!!
Aleluja!!
2.2.2008. u 16:00 - snjeza_tt_osijek - E sad mi padaju na pamet oni stihovi: "Isus, moj put, jedini za koga želim živjet'. "... E pa živimo! 2.2.2008. u 16:01 - snjeza_tt_osijek - Inače, Leon nam svima za ovu godinu želi PUNINU blagoslova... BiMB!
Presveta Djevica Marija - Vrhunac Božjeg stvaralaštva (Iz knjige Duhovna nauka Ivana od Križa)
Sve što slijedi je doslovce prepisano iz knjige u naslovu. Nisam ništa ni maknuo, ni dodao tekstu--preporučam!!
" - Marija, naša slavna
Stvorenje koje je, savršenije od svih drugih, ostvarilo već ovdje na zemlji svoje sjedinjenje i svoju potpunu preobrazbu u Boga, je Marija, Majka Isusova. Istina je to vrlo sigurna kako ju potvrđuje sv. Ivan od Križa: "Preslavnu Djevicu, našu Gospu, od njenog je početka Bog uzdigao u ovo uzvišeno stanje".
Povod za njezinu ovako uzvišenu duhovnu veličinu dolazi joj od povlastice što treba postati Isusovom Majkom. Bog, zaista, kada je htio da njegov božanski Sin postane našim bratom, "upotrijebio je snagu mišice svoje" (Lk 1,31) te je svemoću kojom je raspolagao pripremio Majku, najljepšu, najsvetiju, najdostojniju njega.
U Mariji, Bog je uistinu upotrijebio svu svoju moć posvećenja, moć u sebi neograničenu, ali koja je bila ograničena jedino činjenicom da Marija ostane stvorenje.
Činjenica da ju je sačuvao, da ju je učinio "bezgrešnom" kod njezinog začeća, znak je ove božanske volje, pače i kada nije jedini i najveći znak koji joj bijaše udijelio.
Zaista, riječi koja je "najponiznija od svih stvorova": "Velika mi djela učini Svesilni" (Lk 1,49), daju nam naslutiti koje li su milosti sjedinjenja i preobrazbe u Boga (što su velike stvari) bile skrivene u njezinoj duši!
- Marija, naš uzor
Ne treba međutim misliti da je Naša Gospa samo primala, a da ništa nije davala. Premda je bila zasuta ovako velikim darovima, omogućila je i podupirala Božje djelo stalnim vježbanjem u svim krepostima, naročito vjere i ljubavi.
Prije svega vjere koju je Marija živjela herojski tijekom čitavog svog života:
- kada je povjerovala Anđelovoj riječi koji joj je navijestio da će se od nje, djevice, roditi Spasitelj svijeta;
- kada je gledala kako se rađa i raste pokraj nje te je vjerovala da je njezin Sin njezin Stvoritelj;
- kada ga je vidjela razapeta, od svih napuštena, zatvorena u grob i da je vjerovala da će uskrsnuti.
Tako i Elizabeta, idući joj u susret za vrijeme pohođenja govori: "Blažena ti što povjerova!" (Lk 1, 45)
Marija bijaše isto tako junakinja u svojoj ljubavi, tako:
- u ljubavi prema Bogu kojemu je posvetila svoje djevičanstvo (Lk 1, 34) i prema volji kojoj je savršeno podložila svoju vlastitu volju u riječi "da" kod navještenja do mučeništva ljubavi koje je podnijela na podnožju Isusova križa;
- i u ljubavi prema bližnjemu, služeći ponizno i tiho cijeli svoj život Isusu, Josipu, Elizabeti i Apostolima.
- Marija, naša posrednica
Kako smo ranije kazali, porijeklo sveg Marijinog dostojanstva njezino je božansko materinstvo. Za nj' ju je Bog posvetio, tj. sjedinio i preobrazio u sebe, u najvišem i najuzvišenijem mogućem stupnju.
Međutim Božja ljubav prema njoj nije se zaustavila na tomu već je išla tako daleko da zatraži njen pristanak za ostvarenje utjelovljenja Riječi.
Tek što je MArija odgovorila: "Neka mi bude po tvojoj riječi", (Lk 1,38) Bog je počeo ostvarivati svoj plan spasenja čovječanstva.
Istina je da je Bog već unaprijed znao da će mu "najsvetija od svih stvorova" odgovoriti "da" sa svim zanosom svoga srca, usprkos svega on je htio da utjelovljenje ovisi od njenog slobodnog izbora. "Čija privola bila je dostatna da se izvrši misterij".
Ili, otkako je nestvoreno Presveto Trojstvo mistično "pokleknulo" pred ovim stvorenjem podloživši njegovoj privoli ostvarenje misterija koji sjedinjuje čovjeka s Bogom, svaka druga milost koja sjedinjuje i preobražava, koju čovjek prima od Boga udijeljena nam je u stvari jedino pristankom i posredovanjem Marije.
Evo zašto je Presveta Djevica Posrednica svih milosti, tako "obavezni prolaz", "staza" po kojoj je Bog odlučio doći k nama, po kojoj također želi da si mi sjedinimo s njim.
Ovaj Isus koji je jedini naš spas ne može nam biti dan osim po Mariji.
Krečući ovom "Stazom", ući ćemo u Božji plan, slavit ćemo ga našim preobražavanjem u Isusa i uživati ga u blaženstvu koje neće imati kraja i gdje ćemo vječno pjevati: "Pokazao si mi 'stazu' života, puninu radosti lica svoga, sebi zdesna, blaženstvo vječno." (Ps 16,11) "
2.2.2008. u 16:10 - snjeza_tt_osijek - Pa jasno. Isus nam otkriva muškarca koji je pola čovjeka na sliku Božju. Marija nam otkriva ženu, koja je druga polovica čovjeka na sliku Božju... Muškarac i žena su potpun čovjek... Kao Adam i Eva... Samo oni simboliziraju palog čovjeka... A Isus i Marija, oni su preobraženi Adam i Eva, zar ne? E pa kad je tako, neka i oni preobraze naša srca, da i mi ostvarimo naše čovještvo... S našim boljim polovicama (ako ih nađemo) ili u celibatu za one koji se na to odluče, a osjećaju poseban poziv za to... Eto, samo sam to htjela reći... BiMB! 2.2.2008. u 16:16 - snjeza_tt_osijek - Sad sam shvatila neke stvari... Međugorje je istina jer se to vidi po plodovima te duhovnosti, to ste svi koji ste dulje u zajednici skužili... Život po Maminim porukama je dobar jer rađa dobrim plodovima... Samo, neke stvari još ne znamo protumačiti... Npr. Isus (=Muškarac Apokalipse) govori u slikama. Marija (=Žena Apokalipse - to Montfordski kaže!!!) također govori u slikama, to zvuči logično, zar ne? E pa, onda samo treba znati protumačiti te slike... 2.2.2008. u 16:31 - snjeza_tt_osijek - Ja sam razmišljala o tome... Npr. kad Vicka ili netko drugi od vidioca (nisam sigurna tko) kaže da je imao viziju raja... Kaže da se radi o ljudima u bijelom... Možda je sve to simbolika. Mene npr. bijelo asocira na čistoću, poniznost, život s Bogom... Leon kaže da je život s Bogom puno ljepši život nego život bez Boga... Npr. možeš otvoreno razgovarati s ljudima... Oči u oči. Otvoreno i izravno. I oni će to shvatiti. I tako živimo za Kraljevstvo Božje na zemlji, neka ono počne u našim mislila i našim srcima... Kao u pjesmi "Djeluj kroz mene". Gledajmo ljude onako kako ih gledaju Isus i Marija, tj. kao potpun, zreo čovjek - na sliku Božju... I molimo za to da nam Isus i Marija pošalju pravu osobu, da nam Božja Providnost odredi pravu osobu za nas, tj. osobu s kojom ćemo ostvariti svoje čovještvo, u braku... To će sigurno biti samo ona osoba koja nas voli zbog nas samih, a ne zbog sebe... Pa, eto, molimo... Uz Božji i Marijin blagoslov!
U krilu Majke Marije
U današnjem društvu vrebaju mnoge opasnosti za čovjeka, osobito onoga koji želi živjeti duhovnost (kršćanstvo). «Onaj crni» napada na različite načine, iz različitih aspekata i u različitim situacijama. Zato nam i Dragi Bog šalje pomoć «svoje strane»; šalje nam pomoć nebeske vojske anđela, i svetaca.
Svojim snagama (naravno, milošću Duha Svetoga) čovjek se može pokušati boriti protiv zla i Zloga, i može to biti i relativno uspješno određeno vrijeme. Međutim, čovjek je slab. Snage za borbu brzo ponestane, i tada dolazi pomoć – kad ju zatražimo i želimo: anđeli nebeski, i to svih devet korova, pomažu u ratu, u svim bitkama. Crkva nam daje veliku milost mogućnosti zagovora nebeske Crkve, i to trebamo koristiti u svakoj situaciji (besplatno je!! J). Bog dozvoljava da nas, putujuću Crkvu, zagovaraju anđeli i sveci. Zato je dobro njima se utjecati, jer oni su «gore», kod našeg Spasitelja, i mada On sam naše molitve sve čuje, dobro je zagovarati sebe i bližnje i sve ostale pomoći nebeske Crkve.
U svim tim «nebeskim zagovorima» ima jedno što nekako odskače od svega ostalog; ima netko tko svojim zagovorom zauzima posebno mjesto na Nebu. To je Ona – Kraljica neba i zemlje – Majka Marija – Mama!
Svakom čovjeku rođenom od žene (a svi smo mi takvi!), majka zauzima posebno mjesto u životu. Htio čovjek to priznati ili ne, ali tako je. Zašto to spominjem? U kontekstu govora o zagovorničkoj moći nebeske Crkve, Marijin zagovor kod Njezina Sina, našega Gospodina, ima posebnu «težinu». Naravno, odnosi koji su između Isusa i Marije nisu jednaki kao kod nas, ljudi; Isus ljubi bezgranično sve ljude, a Marija je uvijek na posebnom mjestu. Tako i Njezina molitva kod Njega, ponavljam, nosi malo veću «težinu».
U našem predanju Gospodinu, mi mu dolazimo sa svim našim vrlinama i manama. I On nas takve voli i želi. I želi da mu se u potpunosti predamo. To možemo bez nekih posredovanja i slično. Zašto onda ja govorim o Mariji? Zato što predanje po Mariji nosi dodatne milosti. Mama nas uzima pod svoje okrilje, i za sebe ne čuva ništa – to što mi Njoj dadnemo, Ona predaje Gospodinu. Upravo kao neki «savršeni vodič». Međutim, u isto je vrijeme Mama i «savršeni filtar» - za sve ono loše što je u nama. Kad sami idemo Bogu, mi mu se dajemo nesavršeni, kakvi i jesmo. A kad preko Marije idemo Bogu, Ona sve ono što je loše pročišćuje, i oduzima – i tako Gospodinu dolazi ono najbolje od nas, i još dodatno – s Maminim blagoslovom. Bog zna da smo mi nesavršeni, ali blagost Marijina ublažuje našu bit predanja, i tako umiljuje pogled Milosrđa.
Kad zlo napada dušu, borbe su često toliko žestoke da su rane neminovne. A Marija je savršena Mama – koja svojim rukama čisti i ozdravlja sve postojeće rane. Živjeti u krilu Marijinu znači onemogućiti Zlome da nas dalje ranjava. Marijina blagost, ljubav, nježnost – tjeraju od nas sve demone, pa i samog kneza tame. Sam gospodar zla ne može ništa protiv i jednog pogleda koji odsijeva ljubav – iz Marijinih očiju.
Budimo, dakle, svi Marijini! Dozvolimo Mami da nas čuva – predajmo se Njoj!
Slava Gospodinu!
Tasko-20
Marina32
berlin
foxylady007
