2.6.2008. u 12:06 - PIAF - . . ljubav i Božja nježnost . . 2.6.2008. u 22:21 - jasminka - eh :) da nježnost hahahah! pogrizal mi je točno 12 hrabrih posjetioca ;) što prijatelja što susjeda,,,eh..Bobo, Bono..ali morala sma tu blentastu facu ovdje staviti.. 4.6.2008. u 23:10 - TroIva - kako milo stvorenje... koja je to rasa? 7.6.2008. u 16:31 - jasminka - milo stvorenje, koje laje na sve osim na sveta lica :)) je škotski ovčar...vau vau 13.6.2008. u 18:55 - Udav - Hahahaha predobra slika.. Kako zbunjen pogled : )) Divno 27.6.2008. u 13:09 - jasminka - a kaj buš udav, da budem iskrena :) isti moj muž!! 27.6.2008. u 21:57 - Udav - : )) : ))
Tko je tu bolestan?
« Jao meni zbog ozljede moje,
rana je moja neiscjeljiva.
A ja rekoh:
Ipak, bolest je moja nosit ću je!
( Jeremija 9,19-20)
Na dan Gospe Lurdske, crkveni Dan bolesnika, u našoj župi običaj je ići u posjete bolesnicima. To je prigoda da se dogodi jedan topli susret, da se čovjeku pokaže da iako nepokretan i slab, nije zaboravljen i nije sam. Sami darovi koji se nose voće, keksi, kava, samo su simbolika jedne pažnje. Daleko više od svega, vrijednost te posjete je duhovnog karaktera. Tom običnom gestom jednog dana u godini, zadire se duboko u srž Isusovog učenja u Ljubav o kojoj On toliko govori i upućuje svoje suvremenike i nas. Ljubav prema bližnjemu, prema slabijemu, prema čovjeku koji je potreban naše pažnje i topline.
Prije par godina bila sam i ja pozvana od kruga žena-laika koje su se posvetile brizi oko bolesnika. Tako sam saznala da se ne radi samo o jednom danu, nego se tu radi o stalnoj vezi s ljudima koji bi usred bolesti bili zaustavljeni u svojim životnim hodovima.
Bila sam pridružena grupi žena koje su išle u posjetu jednoj majci četvero djece, koja je nastradavši u sudaru ostala oduzeta uslijed povrijede kralježnice. Na tu toplu i hvale vrijednu gestu nisam baš odmah pristala, srce mi se stisnulo od neke neugode…nedjeljno popodne bit ću potresena i ožalošćena, pokvarit ću dan odmora. Malo me i uhvatio strah, nisam voljela bolnice (a tko ih voli), pa tu atmosferu i potresenost nekim tragičnim slučajem…Ipak…
Kad smo stigli kod Nirvane ( tako se zvala bolesnica), bila sam pripremljena na to da ću vidjeti osobu koja je u invalidskim kolicima, stigla je kući kod svoje majke na njegu nakon od prilike osam mjeseci bolničkog liječenja i njege. Čula sam kako se pozdravljaju s njom u tijesnom hodniku, tako smo ulazile jedna po jedna. Napokon je stigao red i na mene.
Ostala sam sama u hodniku spustivši pogled, jer ispred mene je sjedila žena u kolicima i smiješila mi se. Vidjela sam joj prekrasne, tople smeđe oči koje su me gledale pune života i.(Bože moj)..radosti. To me samljelo. Njene oči su me tako privukle k srcu da ništa nisam vidjela, niti da ima plastični steznik koji joj drži leđa čvrsto vezana uz naslon kolica, niti vezane noge, za slučaj da joj noga ne sklizne jer ju ne može povući niti dići..To sam tek kasnije uočila dok smo sve s njom i njezinom majkom pile kavu.
Razgovor je tekao, bila je ugodna atmosfera, majka je skakutala oko nas, bila je sretna što smo došle. Dok smo ispijale kavu, svaka je zapalila cigaretu i baš smo se lijepo opustile na terasi na otvorenom, nije bilo zadimljeno, moglo se pušiti koliko se htjelo. Nirvana nas je promatrala i zamukla , a onda je progovorila.
« Ne mogu vas žene shvatiti, nikako mi to nije jasno, većina ste majke .Znadete li vi koliko je cigareta štetna? Znadete li vi cijeniti svoje zdravlje? Imate djecu..a ta djeca trebaju žive roditelje. Toliko bih bila sretna da mogu jedan korak napraviti po zelenoj mekanoj travi, da osjetim još jednom tu sreću! A vi zdrave, igrate se s onim što imate. I uopće to ne cijenite.»
Malo smo zamukle, a onda je neka od nas prekinula muk, nastala je opet ona atmosfera od prije pričalo se, smijalo..Gledajući da me druge ne vide ugasila sam cigaretu. Nisam više mogla, kao da mi je stala u grlu.
Tako sam se riješila te loše navike, više nisam pušila, cigarete mi više nisu trebale.
S Ninom sam ostala dobra prijateljica, ona je imala snažnu volju i dala sve od sebe da prohoda, vjerovala je i još vjeruje da će jednog dana stati na svoje noge. Nedavno je kupila auto i vozi bez straha. Radi sve kućanske poslove kuha, pere, pegla, pere pod i stepenice (na koljenima) rješava s djecom zadaće, radi u svome dućanu.
Kad pogledam ovako u nazad i sjetim se te nedjelje, vidim sebe bolesnika gdje dolazi Isusu. Žena u invalidskim kolicima mi je dala snagu..ne ja njoj.
Nakon tog susreta osim što sam se riješila cigareta, riješila sam se i svojih jadikovki. Više se ne žalim, ne. Vozački još nisam položila. Ne volim peglati, znadem prigovarati i tražiti izgovore.
Što biste vi rekli: Tko je tu bolestan?
malo.plavo.veselo
outspacer
atanazije
