Išibana granama realnosti, već pomalo na izmaku snaga, tražila sam mir u svijetu. Tek sam kasnije shvatila jačinu svoje naivnosti. Ne možeš naći mir noseći nemir u srcu. Koračala sam, uvijek iznova pokušavala krenuti naprijed, na trenutak sam čak i potrčala ali teški, nevidljivi okovi ponovno su zaustavili svaki pokret, vratili me na početak. Znam, obećala sam da okrutnost svijeta nikada neće pokolebati moju vjeru u Njega, da ću uvijek ići za tim Svijetlom, slijediti to Srce. Ali, u trenutku kada sam bila najnespremnija, život me okovao svojim okovima, spustio se svom svojom težinom na moja krhka leđa. U jednom bljesku vječnosti uzeo je velik dio mog života. Prekinuo je iluziju prijateljstva i ljubavi koju sam godinama tkala nitima uspomena, sjećanja, meni svetih trenutaka. Silovitom me snagom izbacio iz putanje, pokrio mi oči velom tame, ograničio moje misli na ono zemaljsko. Skrivena od pogleda svijeta, osjećajući suze kako nečujno klize niz umorno lice, čekala sam. Čekala sam bolje dane, čekala sam događaj koji će život učiniti ponošljivim, koji će vratiti izgubljeni smisao. Strpljivo sam čekala, u nekim trenucima čak smogla snage i potražila bezimeni ideal, tu snagu koja će me podići sa zemlje. Zamišljajući taj trenutak na bezbroj načina, stvorila sam još veći kaos. Izgubila sam se, putevi realnosti i iluzije pomiješali su se. Kada sam već digla ruke, kada sam odlučila krenuti u svijet noseći sjetu, nostalgiju, tugu u srcu, tada me nevidljiva ruka podigla, ponovno sam otkrila jedno srce koje je cijelo to vrijeme kucalo, koje me nosilo na svojim svetim krilima.
Posramljena samom pomisli da sam sreću, snagu tražila u zemaljskome, spustila sam pogled i dopustila Mu da u mene ulije svu potrebnu snagu. Sa suzom u oku slušala sam Njegove riječi, polako se pronalazila u svakoj. Po prvi put nakon dugo vremena čula sam poruku upućenu meni. Ponovno sam progledala, postala svjesna još uvijek bolne spoznaje-nikada i nikako neću moći vratiti vrijeme. Život je niz trenutaka koji nestaju u vječnosti.
Pohrlila sam sakriti se u Njegovo srce, noseći u svome ukradene trenutke vječnosti, slažući mozaik vječnih uspomena, birajući sve drage trenutke, svaki osmijeh prijatelja, svaku riječ i svaki zagrljaj. Izbacila sam iluzije, sjećanja su ljepša, stvarnija i još uvijek živa! Još uvijek skupljam tu snagu, pokušavam pronaći putanju iz koje sam izbačena, ali sada svoje nade polažem u Njegovu ljubav. Ne odbacujući zemaljsko, pronalazim božansko, sklanjam se u Njegovo srce.
28.7.2008. u 9:28 - NOELI - .te GRANE STVARNOSTI
često su grube
- možda stoga jer nema drugačijeg načina da se
prenemo iz svoje usnulosti................
Članaka u rubrici: 1
Str. 1 od 1
Adresa ovog bloga je: www.kriz-zivota.com/blog/u_potrazi_za_smislom
Lady
nedostojna
risen
