Hvaljeno bilo ime Gospodnje i njim se blagoslivljala sva koljena. U ove jutarnje sate prvo mi pada na pamet kleknuti, prignuti koljena i prekrižiti se znakom pobjede i ući u dubine novoga dana.
No, neki se ovog jutra nisu probudili. Umrli su. Napustili su nas i otišili Nebeskom Ocu. No, i mi ćemo jednoga dana morati umrijeti, napustiti ovo tijelo, koje su gledali ljudi, s kojim smo se upoznavali i hodali po ovoj zemlji. Dok napuštamo tijelo, orginal tog tijela, duša odlazi k Bogu.
No, mene zanima jedna druga stvarnost. Zamisliti da sam umro, da nema više povratka... Gdje bi ja sada bio?
Gdje bih ja to sada morao biti? Dali sam grešan i ne zaslužujem ni komadić raja?
Umrijeti je jedna jako tužna slika koja nas ljude brzo pogodi, a i nekako se brzo i oporavimo. Pitam se zašto.
Čemu ovaj život, ako ga ja osobno ne znam kreirati? Čemu ovaj život i sve muke i sva trpljenja i sve osame koje ja moram podnijeti, ako ću jednoga dana završiti u pakao. Onda nema nikakve koristi od mojih trpljenja, jer sam sav život proživio na kriv način.
Ljudi danas su jako ne zreli. Ujutro kad se probudiš kliči kćeri od radosti, viči Bogu svome jer te jedini on i čuje, a noću kao dijete pod spavankom zaspi u slatke snove, kako bi ujutro mogao dalje.
Nekad ti Bože moj, ne mogu ni govoriti, kolika je knedla u grlu, koliko me guši taj ispaćeni, tužni osjećaj koji se proživljava opetovano u još dublje boli. Pa kad odem i na more, kad gledam dubinu te vode... kad pogledam nebo i sve te visine, tako je nedokučiva ljubav tvoga Sina, tako je neznatna ljepota našega života. Nažalost mnogi ne znaju živjeti.
Ti im Bože pokazuj stazu života, ljubljeni Oče vodi nas kroz ovaj dan. Amen.
Sam u ovoj zemji, između četiri zida, ako i njih ima, nalazi se moje tijelo. Potpuno samo i ostavljeno od svih, od onih koji su me voljeli, u koje sam imao povjerenja, kojima sam davao sve materijalne i duhovne potrebe sada su me ostavili i napustili.....
Što da radim? Kamo da idem? Kome da služim, kad je sve besmisleno u mojim mislima, i kad na ništa ne mogu misliti. Toliko sam razočaran u ovu zemlju i ovaj narod.
Evo ljudi misli mnogih, riječi mnogih ljudi koji su na ovaj ili ovom sličan način razmišljali tijekom svoga života.
Život me može doveti do granica izbezumljenosti i ludila u ovom prolaznom životu i na svaki mogući način mogu oprsavdati bijdeu svoga života.
Ali vrijeme je da se trgnemo i da nastavimo u ljepšem svjetlu djelovati. Toliko puta sam razočaran jer ljudi umiru na cestama, jer liječnici nemaju vremena za svoje pacijente ili im krivo savjetuju lijekove i pomoć za njihovo zdravlje
20.6.2008. u 0:23 - PIAF - . . biti potpuno sam, a opet i uvijek biti s Nekim . . tko ti ne da da odeš . . tko te tako silno drži . . unatoč svemu . . vrijeme i čekanje . . smijeh i suze . . boli . . ali ne vjerujem u prazninu . . On je tu . . On će doć . .
Članaka u rubrici: 2
Str. 1 od 1
Adresa ovog bloga je: www.kriz-zivota.com/blog/u_tisini_hrama
tonkica
zoranos
Margoret
outspacer
